RECENZIJA: Sutrozemlja: Novi svijet (Tomorrowland, 2015)

Ljudi uvijek imaju sklonost prošlost gledati kroz ružičaste naočale, ali to u pravilu nije slučaj budućnošću, koja se u jednom vremenskom razdoblju zamišljala pozitivnije nego u drugom. Jedno od razdoblja kada se budućnost vidjela mnogo ružičastije nego u razdobljima prije i poslije su 1960-e, kada su godine poratnog ekonomskog rasta i dotada nezamislivi skok općeg prosperiteta i životnog standarda stvorili percepciju da stvari jednostavno moraju ići nabolje. Jedna od najpoznatijih ličnosti koja je prihvatila takav stav bio je Walt Disney, koji je desetljeće ranije svoju fascinaciju tehnologijom pretočio u Tomorrowland (Svijet sutrašnjice), jednu od najpopularnijih atrakcija Disneylanda, a svoj talent za prikazivanje vrlog novog svijeta sutrašnjice godine 1964. pretočio i na eksponate na njujorškoj Svjetskoj izložbi. Walt Disney je umro, budućnost u sljedećim desetljećima nije izgledala ružičasto, ali je Tomorrowland ostao i bio dovoljno uspješan da početkom 2010-ih Damon Lindelof nagovori direktore Disneyeve tvrtke da na osnovu te atrakcije naprave igrani film. Sličan koncept je u prošlom desetljeću doveo do izuzetno uspješne serije filmova Pirati s Kariba. Povijest je u slučaju Tomorrowlanda nije ponovila, te je Sutrozemlja: Novi svijet slabo prošao i kod publike i kod kritike.

Radnja filma počinje s prologom smještenim u 1964. godinu kada mladi dječak-izumitelj po imenu Frank posjećuje Svjetsku izložbu i tom prilikom iskusi kratki, ali nezaboravni izlet u Svijet sutrašnjice, za koga se ispostavi da nije dio izložbe nego alternativna dimenzija u kojoj su svi futuristički koncepti postali stvarnost. Pedeset godina kasnije idealistička tinejdžerica Casey Newton (Robertson) završi u zatvoru nakon što je sabotažom spriječila NASA-u da demontira lansirne rampe raketa za svemirska istraživanja. Tajanstveni artefakt je nakratko odvede u Svijet sutrašnjice, a nakon toga počinje potraga u kojoj će joj pomoći tajanstvena djevojčica po imenu Athena (Cassidy) i prilikom koje sreće sada odraslog, ciničnog i demoraliziranog Franka (Clooney), koji je uvjeren da se naš svijet nalazi pred propašću. Svijet sutrašnjice, alternativna dimenzija stvorena da bi daroviti izumitelji na miru mogli razviti tehnologiju se našao pod upravom guvernera Nixa (Laurie), za kojeg se ispostavi da je odgovoran za kataklizmu koju Casey odluči po svaku cijenu spriječiti.

Disney je u projekt, koji bi cinici nazvali ničim drugim do reklamom za vlastite zabavne parkove, uložio skoro 200 milijuna dolara, ali i neke nesumnjive talente, među kojima se najviše ističe režiser Brad Bird, poznat kao autor nekih od najuspješnijih, ali i najhvaljenijih animiranih filmova u posljednje vrijeme. Bird se, međutim, nije najbolje snašao kada je u pitanju igrani film, ali najveću odgovornost za to snosi složeni i često kontradiktorni Lindelofov scenarij. Njegov najveći problem je u tome što je koncept tajnog društva idealističkih genija koji iz paralelne dimenzije pokušavaju spasiti svijet kompromitiran time što je Svijet sutrašnjice preuzeo negativac čije krajnji motivi i razlozi zbog kojih je krenuo na “tamnu stranu” nisu najbolje objašnjeni. Čak i ako se zanemare teodicejski nedostaci Lindelofovog svijeta, teško se oteti dojmu da je negativac ubačen samo zato da bi se na utopijsku idealističku viziju svijetle budućnosti nakalemio nekakav akcijski zaplet, odnosno izgovor da se protagonisti natjeravaju sa opasnim i laserskim oružjem naoružanim androidima. Detalj koji će mnoge gledatelje daleko više iritirati jesu ne baš “najčistiji” osjećaji koji Frankov lik gaji prema robotu koji izgleda kao djevojčica, a što ni Lindelof ni Bird nisu znali prikazati na najadekvatniji ili najprimjereniji način. Sve to, dakako, kulminira u razočaravajućem i antiklimaktičkom finalu, nakon kojeg dolazi scena u kojoj Svijet sutrašnjice nastavlja prikupljanje mladih talenata širom svijeta, prikazan na način kojeg se ne bi postidjeli sovjetski propagandisti u doba socrealizma. To ne znači da film nema dobrih elemenata, a to se prije svega odnosi na vrlo dobru glumu, a što se odnosi kako na Clooneya opterećenog jednog od najnezahvalnijih uloga svoje karijere, tako i na mladu Raffy Cassidy kao djevojčicu-robota te šarmantnu Britt Robertson kojoj je fijasko Sutrozemlje karijeru velikim dijelom usmjerio na prema glumicama njenog kalibra daleko zahvalnije male ekrane.

OCJENA: 4/10

SUTROZEMLJA: NOVI SVIJET

(TOMORROWLAND)

uloge: George Clooney, Hugh Laurie, Britt Robertson, Raffey Cassidy

scenarij: Damon Lindelof

režija: Brad Bird

proizvodnja: Walt Disney Studios, SAD, 2015.

trajanje: 130 min.
Oglasi

RECENZIJA: Najduže putovanje (2015)

NAJDUŽE PUTOVANJE
(THE LONGEST RIDE)
uloge: Scott Eastwood, Britt Robertson, Alan Alda, Jack Huston, Oona Chaplin, Melissa Benoist, Lolita Davidovich
scenarij: Craig Bolotin
režija: George Tillman Jr.
proizvodnja: 20th Century Fox,  SAD, 2015.
trajanje: 128'

Ako se kao kriterij uzme kvantiteta umjesto kvalitete, onda najuspješnji suvremeni književnik u Hollywoodu nije ni George R. R. Martin, ni J. K. Rowling, ni E. L. James, ni Suzanne Collins, niti ijedan autor trilogije omladinskih romana o tinejdžeru ili tinejdžerici koja spašava svijet. Autor čiji opus američki filmski scenaristi najviše koriste kao predložak je Nicholas Sparks. U nepuna dva desetljeća se od sedamnaest romana iz njegove bibliografije na ekranu našlo njih čak deset (ne računajući The Choice, koji bi u kino-dvorane trebao ići sljedeće godine). Međutim, o Sparksu će se relativno malo čuti od strane opinion makera suvremene svjetske pop kulture, i to najvećim dijelom što njegov opus, čvrsto ukotvljen u ljubavni žanr, u stilskom i sadržajnom smislu predstavlja antitezu svega što bi trebalo biti moderno i “cool”. Riječ je o pravilu jednostavnim, gotovo arhetipskim ljubavnim pričama, kakve su se, s obzirom da se drže tradicionalnih vrijednosti, mogle bez problema čitati u knjižnicama ili gledati na pozornicama u pretprošlom stoljeću i koje je prilično teško opisati bez izraza “sentimentalna ljiga”. Usprkos toga, publike koja to čita očigledno ima, odnosno dovoljno da Hollywood pokuša eksploatira njenu privrženost Sparksu. Rezultati, barem što se kritike tiče, iz razumljivih razloga nisu bili dobri, ali je jedna od Sparksovih ekranizacija, Bilježnica iz 2004. godine, s vremenom, zahvaljujući vjernoj publici, dobila čak i nešto nalik na kult status.

Radnja je, kao u većini filmova temeljenih na Sparksovom opusu, smještena u Sjevernu Karolinu. Na tamošnjem sveučilištu Wake Forest mlada Sophia Danko (Robertson) studira umjetnost. Jedne večeri je prijateljice nagovore da im se pridruži prilikom gledanja natjecanja u rodeu. Sophia tamo sretne naočitog Lukea Collinsa (Eastwood), profesionalnog jahača koji nastoji ponovno pokrenuti karijeru nakon teške ozljede. Iako ispočetka skeptična, Sophia na kraju sa Lukeom dogovori izlazak; pri povratku Luke slučajno opazi prometnu nesreću te iz automobila u plamenu izvadi 95-godišnjeg Iru Levinsona (Alda), a Sophia spasi kutijicu sa starčevim pismima. Sophia posjećuje starca u bolnici, te kroz pisma i njegove priče doznaju o tome kako je 1940. godine kao mladić (Huston) upoznao Ruth (Chaplin), židovsku izbjeglicu iz Europe koja će postati žena njegovog života. U međuvremenu njena veza sa Lukeom dolazi u krizu, s obzirom da se on ne želi odreći po život opasne profesije, a Sophia izgledne karijere u umjetničkim galerijama New Yorka,

Na prvi pogled bi se moglo reći kako se Najduže putovanje po svojoj strukturi naslanja na Bilježnicu, s obzirom da se veliki dio filma odigrava u flashbacku smještenom u eru Drugog svjetskog rata, pri čemu kao svojevrsni “ključ” služe zapisi jednog od ljubavnika. Novi film je, međutim, nešto složeniji, odnosno u njemu umjesto jedne ljubavne priče imamo dvije, pri čemu nije teško pogoditi kako će ona prva današnjim ljubavnicima poslužiti kao nadahnuće, odnosno kako će stari Ira, poput Yode ili “magičnog crnca”, potaknuti Lukea i Sophiju da donesu pravu odluku o tome trebaju li ostati zajedno. Scenarist Craig Bolotin se, dakako, pobrinuo da gledatelji nemaju nikakvih problema predvidjeti kakva će ta odluka biti; jedino je pitanje kako će se to dogoditi, a odgovor na njega dolazi u obliku ne baš previše uvjerljivog deus ex machina obrata. Nešto složenija struktura, s druge strane, postavlja probleme za režisera Georgea Tillmana Jr. koji ne može odrediti pravu mjeru između segmenata koji pokazuju 1940-e i današnji svijet. Prvi je tako zanimljiv gledateljima koje zanimaju moda, rekviziti ili glazba iz tog razdoblja, dok se u njemu, zapravo, ne događa ništa posebno (s izuzetkom incidenta vezanog uz rat). Kada se radnja premjesti u sadašnjost, gledatelje se na to mora dodatno podsjetiti iritantnim pop-pjesmuljcima iz soundtracka, a problemi Lukea i Sophije nekako izgledaju trivijalni u usporedbi s likovima koji su morali bježati pred Holokaustom ili jurišati na neprijateljske rovove.

S druge strane, Tillmanu se mora priznati da se trudio sve to strpati u koliko-toliko atraktivan paket; osim eksterijera koje izgledaju kao spot za turističke agencije Sjeverne Karoline, tu je i mladi Eastwood, koji u scenama jahanja bikova prilično podsjeća na svog oca Clinta na početku karijere, te, s vremena na vrijeme, skine košulju te tako pokaže ono što čega je najveći dio ciljane tj. ženske publike došao u kino-dvoranu. Britt Robertson, za koju bi se moglo reći da izgleda kao mlađa sestra (ili nešto manje bucmasta verzija) Jennifer Lawrence, se prilično dobro nosi s nezahvalnom ulogom, dajući koliko-toliko živosti saharinskom i maksimalno klišejiziranom predlošku. Uz mladog Eastwooda se, pak, pojavljuju još dva predstavnika hollywoodskih dinastija, ali s nešto različitim uspjehom. Oona Chaplin, unuka slavnog komičara (većina gledateljima poznata kao femme fatale koja je protiv svoje volje dovela do najšokatnije scene u Igri prijestolja) prilično uvjerljivo tumači ulogu djevojke koja nedostatak ljepote po tradicionalnim standardima kompenzira izuzetnim šarmom i živošću. Jack Huston (koga većina gledatelja vjerojatno neće prepoznati, jer za razliku od lika iz Carstva poroka, ovdje glumi s vlastitim licem) je, pak, potpuno potrošen. Zahvaljujući svemu tome Najduže putovanje predstavlja razočaranje čak i za one gledatelje koji su, s obzirom na ranija iskustva sa Sparksom, znatno spustili letvicu vlastitih očekivanja. Ukoliko netko ne osjeća potrebu za kino-ekvivalentom turskih sapunica, putovanje koje će mu pružiti ovaj film se čini predugim.

 

OCJENA: 3/10