RECENZIJA: San Andreas (2015)

Kako se 2016. približava svom kraju, tako se čini sve vjerojatnijim da će je dežurni komentatori opisivati pridjevom koji nije za tisak, a oni malo oprezniji nazivati “godinom katastrofa”. Iz današnje perspektive, pred kraj godine koju mnogi nazivaju apokaliptičnom, prilično je zanimljivo gledati što se prije nekih godinu dana prije smatralo krajem svijeta. A još uvijek nitko apokalipsu ne može prikazati na tako spektakularan način kao Hollywood. Jedan od primjera za to je San Andreas, prošlogodišnji film katastrofe u režiji Brada Peytona.

Sam naslov filma sugerira da je katastrofa koju su hollywoodski scenaristi odabrali njima izuzetno bliska. Riječ je o rasjedu zahvaljujući kome je Kalifornija jedna od tektonski najaktivnijih područja na Zemlji, pa se tako njeni građani moraju svako malo suočavati s potresima i bojati da će jednog dana doći onaj “veliki” koji će od veličanstvenih megalopolisa kao što su San Francisco i Los Angeles napraviti hrpu ruševina (kao što se s zlosretnim San Franciscom već jednom bilo dogodilo početkom 20. stoljeća). Na samom početku seizmolog dr. Hayes (Giamatti) koristi svoj eksperimentalni model kako bi uspješno testirao mogućnost predviđanja te dolazi do zaključka kako će se jedan takav potres upravo dogoditi. Praktične koristi od tog predviđanja, međutim, nema, jer ono nije dovoljno ozbiljno niti brzo shvaćeno da bi spriječilo sveopću destrukciju. Umjesto sprječavanja kreće akcija spašavanja u kojoj sudjeluju vrhunski terenski operativci, kao što je losanđeleski vatrogasac i helikopterski pilot Ray Gaines (Johnson). Za njega je misija spašavanja, kojoj se priključuje bivša supruga Emma (Gugino) osobne prirode, jer bivši supružnici moraju spasiti kći Blake (Daddario) koja je u San Franciscu zaglavila u društvu Emminog zaručnika Daniela Riddicka (Gruffud).

Kritika San Andreasu općenito nije bila sklona, jer je u njemu bez nekih poteškoća prepoznala ništa drugo do tipični ljetni blockbuster. Da stvar po San Andreas bude još gora, riječ je o filmu čija osnovna postavka zapravo i nije naročito originalna – rasjed San Andreas je bio odgovoran za brojne hollywoodske propasti Kalifornije. Zapravo, film bi se komotno mogao nazvati i remakeom Potresa iz 1974. godine, jednog od komercijalno najuspješnijih ostvarenja žanra. Međutim, dok se Potres prije četiri desetljeća mogao shvatiti kao svojevrsni odraz tjeskobe koje je kod tadašnje publike izazvao naftni šok i kraj četvrtstoljetnog neprekidnog ekonomskog rasta, kod San Andreasa se jedino može vidjeti odraz želje hollywoodskih studija da na brzinu zarade novac kombinacijom masovne CGI-destrukcije i mišićave pojave “The Rock” Johnsona, vejrojatno jedne od rijetkih autentičnih akcijskih zvijezda našeg doba. Iako će pokušaj da se ta formula začini s klišeiziranima podzapletima vezanim uz obitelj glavnog junaka izazvati zijevanje, ipak se ne može reći da scenarist Cuse, poznat kao jedan od autora TV-serije Izgubljeni, nije imao ama baš nimalo kreativnosti. To se prije svega odnosi na prilično zanimljivu ideju da se problem razdvojenosti članova obitelji Gaines u devastiranoj Kaliforniji rješava improvizacijama, odnosno korištenjem različitih prometnih sredstava. A i scene uništenja Kalifornije – a to je ono što gledatelje najviše zanima – su uistinu impresivne. Na kraju, ako se San Andreas shvati kao ništa drugo do ljetni blockbuster, onima koji ga pogledaju će pružiti daleko manje razočaranja nego što im je pružila 2016. godina.

SAN ANDREAS
uloge: Dwayne "The Rock" Johnson, Carla Gugino, Alexandra Daddario, Ioan Gruffud, Archie Panjabi, Paul Giamatti
scenarij: Carlton Cuse
režija: Brad Peyton
proizvodnja: Warner Bros/New Line Cinema, SAD, 2015.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 5/10
Oglasi

“Pravi detektiv”: “Who Goes There” (recenzija)

Na četvrtu epizodu TV-serije Pravi detektiv  se moralo čekati dodatnih tjedan dana, jer je HBO, čiji je raspored prilagođen prije svega američkoj publici (i gdje se  epizode emitiraju dan prije nego kod nas), morao u obzir uzeti Superbowl. To znači da će gledatelji biti nestrpljiviji nego inače, odnosno da su im tvorci morali dostaviti ono čega u seriji dosad nije bilo, ili barem označiti nekakvu značajnu promjenu.

Prethodna je epizoda, tako, identificirala glavnog sumnjivca, a što znači da se istraga ubojstva – koja nominalno predstavlja  glavni zaplet – mora pokrenuti s mrtvog mjesta, odnosno da scenarist Nic Pizzolato više nema izgovor da glavninu sadržaja posvećuje privatnim životima dvojice detektiva. Za novu je epizodu također karakteristično i to da segmenta iz 2012. godine ima manje nego segmenta iz 1995. godine, odnosno svodi se tek na nekoliko kadrova u kojima dvojica detektiva daju (auto)ironični komentar ili par dodatnih objašnjenja za svoje postupke iz 1995. godine.

Ljubitelji Alexandre Daddario je, tako imaju prilike, po svemu sudeći, vidjeti posljednji  put u seriji te također (ako je riječ o muškim gledateljima) mogu izgubiti svaku nadu da će uživati u nekim njenim ne-glumačkim adutima (koje je HBO uvijek znao iskoristiti kod brojnih dramskih umjetnica). Okončanje podzapleta vezanog uz nju, pak, izaziva prilično spektakularne posljedice po privatni život jednog do protagonista; ta se spektakularnost, međutim, kao što je to u ovoj seriji običaj, nije predočila kroz jeftine klišeje. Pizzolato, a i njegov režiser Cary Joji Fukunaga, ih serviraju implicitno – kroz reakcije jednog od likova na pisma, telefonske razgovore, kao i scene u kojima, pak, drugi dio detektivskog dvojca prilikom pokušaja da se pospremi tuđi nered pokazuje brutalni nedostatak empatije i diplomatskih sposobnosti.

Nakon što se radnja odmakne od privatnih komplikacija za detektive, pokazuje se kako ni na profesionalnom planu nisu potpuno “čisti” kao što su se predstavljali ili sebe gledali u ogledalu. Odlučni da pronađu ubojicu, za koga se sugerira da je njegov zločin dio nečega možda još većeg i monstruoznijeg, Rusty Cohle i Marty Hart  se odlučuju infiltrirati u podzemlje, a za jednog od tih likova, koji je u prošlosti radio kao prikriveni agent, je to izvrsna prilika da se vrati neodgovornom “kaubojskom” životu u kojem je, zapravo, uživao bez obzira na svu svoju vanjsku “urednost”. Pri tome se, dakako, krše svi mogući zakoni i policijski pravilnici, pa postaje jasno zašto protagonisti, kada su stjecajem okolnosti nakon sedamnaest godina prisiljeni svoju istragu prepričavati mlađim kolegama, “ekonomični s istinom”. Njihovo putovanje u kriminalno “srce tame” se odvija na spektakularan način, a što je možda još najvažnije, nije prikazano implicitno. Naprotiv, završna scena, u kojoj se naizgled rutinska  “undercover” operacija izrodi u naizgled rutinsku pljačku koja, naravno, završi s pucnjavom i impresivnim bodycountom, je prikazana na najspektakularniji mogući način. Fukunaga, možda upravo zato što je tokom prethodne tri epizode bio “druga violina” u odnosu na scenarista Pizzolata, koristi priliku da pokaže sve svoje vještine, i to kroz spektakularni kontinuirani višeminutni kadar u kome se kaotična i nasilna zbivanja vide prvenstveno iz perspektive jednog od likova. Ta scena u mnogo čemu značajno spašava dojam o onome što je prethodno bila ne baš najbolje složena epizoda, ali i postavlja ljestvicu naviše, što znači da će se Pizzolato, Fukunaga i HBO u drugoj polovici serije morati itekako potruditi ne bi li je preskočili.

“Pravi detektiv”: “The Locked Room” (prvi dojmovi)

Treća epizoda TV-serije Pravi detektiv pokazuje nedostatke njenog koncepta, otpriliko isto onako kao što je taj koncept iskazivao vlastitu svježinu i originalnost u prethodne dvije. To se prije svega odnosi na to da radnja – rastegnuta na dva sasvim različita vremenska razdoblja – ima problema kada u jednom od njih treba prikazivati malo duže skokove. To se dakako odnosi na segment koji prikazuje 1995. godinu, gdje je  potrebno prikazati kako istraga traje danima, tjednima ili mjesecima. Scenariste, dakako, manje zanima istraga kao takva, koliko dva glavna lika i njihov međusobni odnos. I tu je možda malo previše prilike, odnosno iskušenja da Pravi detektiv postane sapunica.

Sadržaj epizode, naime, sugerira da je prošlo već neko vrijeme kako su Martin Hart i Rust Cohle partneri, te da se to partnerstvo već počelo odražavati i na njihov ne-profesionalni, odnosno privatni život stvarajući “sapuničarske” podzaplete odnosno ostavljajući publici da ih, u nedostatku eksplicitnog prikaza, stvara u vlastitoj glavi u pomoć klišeja. Hart i Cohle su tako već toliko bliski da je gospođi Hart (koju tumači vrlo dobra Michelle Monaghan) sasvim normalno da muževog partnera (koji, inače, i nije trebao ostaviti nekakav naročiti dojam priliko prve zajedničkog susreta) poziva da joj pomogne pokositi travu. I, dakako da to tek naknadno dozne Martin, a što je prilika da Woody Harrelson pokazuje glumačko umijeće u sceni u kojoj ljubomorni muž mora suspregnuti svoje emocije radi profesionalne karijere.

Cohle i Hart su, usprkos tog incidenta, toliko “cool” da sebi mogu dozvoliti “dvostruki izlazak” (double date) na kojoj Hartovi pokušavaju Cohleu “namjestiti” jednu svoju poznanicu. Ta scena, pak, služi kao izgovor kojim bi se putem “slučajnog susreta” sugeriralo kako je Hartova vanbračna veza došla do svog kraja, odnosno kako se muški gledatelji više ne mogu nadati tome da će vidjeti neke od aduta kojima raspolaže Alexandra Daddario. Naravno, takav razvoj događaja ne može bez toga da Hart na tu spoznaju reagira onako kako bi reagirao ljubomorni muž, odnosno da se još jednom iskaže kao neuravnotežena i licemjerna osoba.

Protok vremena, s druge strane, ne mora uvijek rezultirati s klišejima. Korištenje religijskih motiva, odnosno scena u kojoj dva detektiva posjećuju propovjednika pod šatorom (koga glumi sjajni epizodist Shea Whigham, poznat kao Nuckyjev brat u Carstvu poroka) je prilika ne samo da Cohle nastavi publici iznositi svoj anti-teistički nihilistički svjetonazor, nego i prikazivati kako se Martin njemu prilagodio, odnosno kako je tjednima slušajući te priče u autu naučio kako da im kontrira.

Završnica epizode, u kojoj su Cohle i Hart uspjeli identificirati ubojicu, odnosno briljantni završni kadar u kome se pojavljuje njegova maskirana vizija, je, pak izvor najvećih frustracija, ali su za to tvorci serije najmanje krivi. HBO se, naime, prilagodio Superbowlu, pa će četvrta epizoda biti emitirana tek za dva tjedna. Tako stvorena napetost, ali i najave o eksplozivnoj akciji, bi morala biti opravdana nekim zbilja atraktivnim sadržajem i obratima, odnosno nečemu čega  u trećoj epizodi, ali želimo biti iskreni,  nije baš dostajalo.

“Pravi detektiv”: “Seeing Things” (prvi dojmovi)

Druga epizoda neke TV-serije je obično onaj trenutak kada nastupi razočaranje, odnosno kada autori, uvjereni da su gledatelje uspjeli “upecati” vrhunskom prvom epizodom, ne pokazuju sklonost da u nastavke ulažu prevelike količine kreativne energije. Čini se da je Pravi detektiv uspjela izbjeći tu sudbinu, ali o prije svega zbog toga što je ona zamišljena na konceptualno drukčiji način. Putovanje koje je ona otpočela s epizodom The Long Bright Dark će, barem ako je suditi po epizodi Seeing Things, biti izuzetno dugo i sporo. Kriminalistička istraga, koja je nominalno glavni element zapleta, se ne pokreće s mjesta, sve do scene koja je, po dobrim televizijskim običajima, ostavljena za završnu scenu.

To je, s druge strane, omogućilo da se još više naglaska stavi na likove, odnosno sa daleko više detalja opiše svijet u kojem žive. Ako je netko u seriji tražio neka posebna iznenađenja ili obrate, njih nema u samoj istrazi, ali su zato već u prošloj epizodi fascinantni likovi dvojice istražitelja postali još fascinantniji. U slučaju Rustyja Cohlea tako imamo dobiti kakvo-takve takve odgovore na pitanja kako je postao takva olupina od čovjeka; ono što je prilično zanimljivo jest što su oni dani na implicitni, nenametljiv, ali efektan način. Cohle jednostavno prepričava ono što mu se dogodilo, a čak i halucinacije i vizije izazvane traumama izgledaju prilično nenametljivo i nimalo “cool”. Što god mislili o seriji, teško da će je neki moralist na osnovu ove dvije epizode moći optužiti da potiče konzumaciju opojnih sredstava.

Martin Hart je, s druge strane, nešto kompleksniji lik nego što je izgledao u prethodnoj epizodi. Iza fasade normalnog obiteljskog čovjeka i staloženog državnog službenika se, zapravo, krije kratki fitilj koji svaki čas može eksplodirati na isto onako destruktivan način kao u slučaju Cohlea, a i njegov privatni život ne izgleda kao kod nekoga tko bi trebao biti moralna vertikala. Možda je najbriljantnije to što je sam Hart toga svjestan, ali je našao i savršen izgovor da neke svoje “slobodne aktivnosti” – koje dijeli s jednim američkim predsjednikom čije je ime kao oličenje svega lošeg u modernoj Americi naveo njegov konzervativni tast – opravda pred sobom i drugima kao najbolji mogući način da pomiri vlastiti obiteljski i profesionalni život.

Bez obzira da li će ga gledatelji nakon toga smatrali ljigavim licemjerom ili smatrati da ga te slabosti čine običnim čovjekom, taj je detalj savršeno došao kao prilika studiju HBO da na ekran konačno postavi što je zaštitni znak te kuće, odnosno što veliki broj HBO-ve muške publike očekuje. U slučaju Seeing Things to je ono što se u neka dobra stara vremena zvalo “slobodnom scenom”, a u kojoj Alexandra Daddario, dosad poznata prije svega po nastupu u omladinskim filmovima o Percyju Jacksonu, gledateljima na uvid stavlja nešto više od svog glumačkog talenta.

Taj detalj će možda dijelu publike izgledati suvišan, odnosno kao znak da će, kao u slučaju nekih drugih razvikanih serija, nedostatak kreativne energije ili pravog sadržaja biti nadoknađivan jeftinim trikovima i “sapuničarskim” obratima. Opasnost od ovog potonjeg najviše prijeti zbog toga što se u dvije epizode nije iskristalizirao nijedan sumnjivac ili bilo tko bi mogao služiti kao negativac. A jednom kada se pojavi u sljedećih šest epizoda, i kada istraga završi onakvim trijumfom kakav sugeriraju likovi u svojim verzijama iz 2012. godine, možda bude bio razočaranje. No, scenarist Pizzolato i režiser Fukunaga su ostavili još prilično dugih šest epizoda da otklone te moguće nedostatke.

RECENZIJA: Percy Jackson: More čudovišta (2013)

percy_jackson_sea_of_monsters_ver5
(izvor: bangdoll@flickr)
PERCY JACKSON: MORE ČUDOVIŠTA
(PERCY JACKSON: SEA OF MONSTERS)
uloge: Logan Lerman, Brandon T. Jackson, Alexandra Daddario, Leven Rambin, Jake Abel
scenarij: Marc Guggenheim
režija: Thor Freudenthal
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 107'

Najnoviji hollywoodski izvor inspiracije i prihoda na kino-blagajnama su omladinski fantasy i SF-romani. Nakon što ga je započeo ciklus o Harryju Potteru, nastavila “Sumrak saga”, isti trend održavaju “Igre gladi”. Zbog svega toga je teško zamisliti ijednog malo uspješnijeg autora tog žanra kojega ne zivkaju agenti s hollywoodskim ponudama za basnoslovno skupe ali i unosne projekte. Međutim, kao i kod svih drugih trendova i žanrova, postoje primjeri koji su dobri i oni koji to nisu. Među potonje se znao ubrajati “Percy Jackson i Olimpijci”, ciklus romana Ricka Riordana o američkom dječaku koji otkriva da su drevna grčka božanstva stvarna i da je jedan od njih, bog mora Posejdon, njegov otac. Tom se djelu znao zamjerati nedostatak originalnosti, prije svega zbog kombiniranja grčke mitologije s motivima “Harryja Pottera”. Te je zamjerke, s druge strane, djelomično otklonila više nego solidna ekranizacija prvog romana “Kradljivac gromova” iz 2010. godine, koju je režirao “potterovski” veteran Chris Columbus.

Taj je film zaradio dovoljno novaca da opravda nastavak, odnosno ekranizaciju romana “More čudovišta”, koje je sada dostupno na našim kino-ekranima. U novom filmu se Columbus zadovoljio ulogom producenta, a režija je povjerena Thoru Freudenthalu čiji je jedini cjelovečernji igrani film bio “Gregov dnevnik”. Radnja novog filma počinje u Camp Halfbloodu, “olimpijskom” ekvivalentu Hogwartsa, odnosno svojevrsnom odgojno-obrazovnom logoru za polubožansku djecu. Naslovni protagonist Percy Jackson (Lerman) je još uvijek frustriran time što mu se otac ne javlja, ali i što je usprkos spašavanja svijeta nova zvijezda logora postala Aresova atletska kći Clarisse La Rue (Rambin). Svi ti problemi blijede kada se ispostavi da je logor ugrožen od napada titana i drugih čudovišta, a da zaštitnu barijeru može spasiti samo Zlatno runo koje se nalazi u Moru čudovišta, odnosno Bermudskom trokutu. Misija je povjerena Clarisse, ali Zlatno runo odlazi tražiti i Percy zajedno sa svoim prijateljima. Tokom potrage će se suočiti sa buntovnim Hermesovim sinom Lukeom Castellanom (Abel) koji planira ustanak protiv bogova.

Iako službene brojke govore da je “More čudovišta” imao tek neznatno manji budžet od “Kradljivca gromova”, gledatelji će imati dojam da je novi film daleko daleko jeftiniji od svog prethodnika. To bi se najlakše moglo objasniti time da su producenti, nesigurni u to hoće li se franšiza održati, u “Kradljivca” ugurali što je moguće više sadržaja vezanih uz grčku mitologiju – njene priče, lokacije, stvorenja, ali i najviše od svih panteon sa svim najvažnijim predstavnicima. U “Moru čudovišta” olimpijskih prvoligaša više nema, uključujući i protagonistovog oca Posejdona; njima slabu zamjenu čini Dioniz koga glumi gotovo neprepoznatljivi i lošim replikama opterećeni Stanley Tucci, kao i Hermes čija je pojava prekratka čak i kada ga glumi uvijek raspoloženi Nathan Fillion. Mladi glumci koji tumače protagoniste se, s izuzetkom Jakea Abela u nezahvalnoj ulozi, doimaju ne baš previše zainteresirani za svoj posao.

Scenarij Marca Guggenheima odaje još manje entuzijazma i kreativnosti. Bogati korpus grčke mitologije, koji je inspirirao tolike umjetnike, ovdje je sveden na nekoliko verbalnih referenci i štoseva koji se doimaju prilično “bradati”. Možda najbolji primjer za to su tri slijepe boginje Greje koje je film pretvorio u božansku taksi-službu. Zlatno runo je, pak, svedeno na lošu kopiju Kovčega saveza iz klasičnih Spielbergovih “Otimača”. Na kraju film ne uspijeva impresionirati ni specijalnim efektima, pa se tako hipernegativac Kron u naoko apokaliptičkom obračunu na kraju filmu izgleda kao da je zalutao iz deset godina stare video-igre. Ono što nakon ovog filma služi kao utjeha jest da mu je i publika okrenula leđa te da trećeg nastavka, koji bi po prirodi stvari morao biti lošiji, vjerojatno neće biti.

OCJENA: 3/10