uloge: Robert Redford, James Gandolfini, Mark Ruffalo, Steve Burton, Delroy Lindo, Paul Calderon, Samuel Ball, Jeremy Childs, Clifton Collins Jr., George W. Scott, Robin Wright-Penn glazba: Jerry Goldsmith scenarij: David Scarpa & Graham Yost režija: Rod Lurie proizvodnja: Dreamworks, SAD, 2000. distribucija: Blitz trajanje: 131'
Dok većina Hrvata više voli travu na tanjuru nego ijednog generala iza rešetaka, Amerikanci nisu skloni takvom sentimentalizmu. Tako je generalu Irwinu (Redford), višestruko odlikovanom heroju vijetnamskog rata i proslavljenom zapovjedniku iz niza pobjedonosnih kampanja po Zaljevu i Bosni, jedna jedina pogreška na kraju karijere bila dovoljna da ostane bez čina, uniforme i deset godina slobode. Pukovnik Winter (Gandolfini), zapovjednik vojnog zatvora gdje će Irwin služiti kaznu, generala dočekuje s dužnim poštovanjem i neskrivenim divljenjem. No, to će vrlo brzo zažaliti, jer Irwin ne samo što ima malo razumijevanja za Winterove okrutne metode održavanja reda među zatvorenicima, nego i pukovnika smatra birokratom nedostojnim uniforme. Kada Winter nastoji Irwinu pokazati tko je gazda oštrim disciplinskim mjerama, zatvorska populacija će u Irwinu početi gledati prirodnog vođu. Irwin postupno od zatvorenika počinje stvarati vlastitu vojsku i smišlja drzak plan da preuzme kontrolu nad zatvorom. Winter toga postaje svjestan i počinje partija šaha koja će završiti eksplozijom nasilja.
Na prvi pogled Poaljednja bitka izgleda dostojna kultnih filmova koji su joj poslužili kao više nego očita inspiracija – Mosta na rijeci Kwai i Hladnorukog kažnjenika. Cijeli koncept je prilično jednostavan, radnja ograničena na jednu jedinu kaznionicu i sve se manje-više svodi na sukob dvoje glavnih likova. Režiser Rod Lurie (poznat po kontroverznom Kandidatu s Joan Allen) je imao sreće što ta dva lika tumače dvoje vrhunskih glumaca. Redford, glumac poznat po svojim ljevičarskim uvjerenjima, neobično je uvjerljiv u ulozi okorjele vojničine, iako se mora priznati da to više ima zahvaliti svojoj superkarizmi nego nekim glumačkim sposobnostima. S druge strane James Gandolfini, jedan od dežurnih negativaca u suvremenom Hollywoodu, nastoji liku pukovnika Wintera dodati ljudske osobine čineći ga na trenutke čak simpatičnijim od svog protivnika; zapovjednik zatvora nije nikakav siledžija nego profinjeni intelektualac koji sluša klasičnu glazbu i zna pronaći dobre argumente za svoje postupke. Da nije te dvojice, ne tako bezazleni nedostaci Scarpinog i Yostovog scenarija bi bilo daleko vidljiviji. Osim što se svi sporedni likovi (dobri čuvar, loš čuvar, moralno ambivalentni zatvorenik koji staje na stranu dobra, naivni i nedužni zatvorenik koji gine i sl.) svode na klišeje iz sijaset zatvorskih filmova, a u svrhu crno-bijele karakterizacije Lurie ignorira to da su dobri momci u ovom filmu ništa drugo do ubojice, silovatelji i nasilnici a zli momci ništa drugo do profesionalci koji obavljaju društveno koristan posao. Film bi bio daleko bolji da je bilo malo vise moralne ambivalentnosti, a par scena čak i sugerira da izmedu Irwina i Wintera nema neke razlike. No, sve se to topi u nizu neuvjerljivosti koje eskaliraju u završnom nadrealnom obračunu i patetičnoj odi američkom nacionalizmu koja ce ne-američke gledatelje vjerojatno natjerati na povraćanje. Sve bi to bilo daleko gore da Lurie nije uspio nedostatke scenarija sakriti vještom dramaturskom manipulacijom, sugestivnom fotografijom, korištenjem lokacija negdašnjeg zatvora u drzavi Tennessee i sjajnom glazbom Jerryja Goldsmitha, Rezultat tih napora jesu prilično ugodna dva sata, ali i film koji će biti sve lošiji što budete dulje razmišljali o njemu.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
