RECENZIJA: Marija kraljica Škotske (Mary Queen of Scots, 2018)

Američki kulturni imperijalizam se, između ostalog, ogleda i u tome da, na primjer, prosječni stanovnik Hrvatske vjerojatno nema pojma tko je vladao njegovom zemljom u drugoj polovici 16. stoljeća, ali će zato vjerojatno imati nekakvu predodžbu da je na Britanskom Otočju u isto vrijeme vladala kraljica Elizabeta. Razlog je prije svega u tome što je Hollywood od svoje nekadašnje kolonijalne matice preuzeo ne samo glumačke, scenarističke i druge talente nego i povijest kao prilično zahvalan izvor materijala za komercijalno ili umjetnički ambiciozne kostimirane drame. A rijetko tko je bio tako zahvalna ličnost kao Elizabeta, vjerojatno najveća od svih vladarica u povijesti Otočja, i koja je prilikom svoje gotovo polustoljetne vladavine, često proglašavane svojevrsnim “zlatnim dobom”, akumulirala ne samo brojna politička, vojna, ekonomska i kulturna dostignuća, nego i brojne neprijatelje. Među njima se vjerojatno najviše ističe Mary, odnosno Marija, kraljica susjedne Škotske čija je biografija bila prilično živopisna, a u nekim detaljima možda čak i živopisnija od Djevičanske kraljice. To su bili prepoznali brojni umjetnici, književnici, a na kraju i filmaši, uključujući Josie Rourke, pod čijom se redateljskom palicom napravio biografski film Marija kraljica Škotske koji se odnedavno prikazuje u našim kino-dvoranama.

Radnja započinje 1561. godine kada 19-godišnja Marija (Ronan), koja je kao mala beba bila naslijedila škotsko prijestolje, dolazi u Škotsku iz Francuske gdje je bila odrasla, obrazovana i neko vrijeme udana za francuskog kralja Franju II. Mladu njeni sunarodnjaci dočekuju s malo oduševljenja, a što uključuje kako njenog polubrata i regenta lorda Moraya (McArdle), tako i propovjednika Johna Knoxa (Tennant) koji je u Škotskoj u međuvremenu proveo protestantsku reformaciju i ne može smisliti da državu preuzme kraljica koja je ostala vjerna Katoličkoj crkvi. Osim unutarnjih sukoba Mariji prijetnju predstavlja i njena daleka rođaka, 29-godišnja engleska kraljica Elizabeta (Robbie), koja je neudana i nema djece te ozbiljno zabrinuta da bi nakon njene smrti prijestolje protestantske Engleske mogla naslijediti upravo katolkinja Marija. Taj problem pokušava riješiti “namještajući” Mariji vlastitog ljubavnika lorda Dudleya (Lowden) za budućeg muža, ali su i Marija i Dudley tim planom nisu oduševljeni, pa Marija, na Dudleyevo veliko olakšanje za budućeg muža uzima Dudleyevog sunarodnjaka Lorda Darnleya (Alwyn). No, za brak se ispostavi da će biti sve samo ne sretan; iako joj Darnley napravi dugo željeno dijete koje bi trebalo ujediniti prijestolja dvije zemlje, on joj je isto tako nevjeran, kako na ljubavnom, tako i na političkom planu, pa Marijino prijestolje i život dolaze u opasnost.

Marija kraljica Škotske se u američkim kino-dvoranama pojavila krajem godine, što ne ostavlja nikakve sumnje da je glavna svrha ove britansko-američke produkcije bila pokušati osvojiti što je moguće više “Oscara” i drugih prestižnih nagrada. I, kao i mnogi takvi projekti, vrlo često se tom cilju žrtvovala briga o nekim temeljnijim stvarima kao što su suvisli scenarij ili neka čvrsta priča. Tako je Mariji karakter “ozbiljnog”, odnosno “art” filma trebala dati njegova režiserka Rourke, koja je prije toga cijelu karijeru bila napravila u kazalištu i nije imala ama baš nikakvih iskustava iza filmskih ili televizijskih kamera. To se, međutim, na prvi pogled ne vidi, jer se Roarke snalazi u nekoliko scena koja se događaju u eksterijerima i u kojima se vrlo dobro koriste škotski pejzaži. Kada se, međutim, radnja preusmjeri u interijere, onda daleko vidljivijom postaje izvještačenost i “teatralnost” ovog filma. Dojam koliko-toliko spašava raznovrsna i prilično raspoložena glumačka postava. To se prije svega odnosi na uvijek pouzdanu Saoirse Ronan koja bi i mnogo složenije uloge od ove odigrala zavezanih očiju i koja bez velikih problema nadigrava Margot Robbie, koja se kao Elizabeta loše nosi s nezahvalnom ulogom, tonama šminke i još nezahvalnijim usporedbama s Kate Blanchet koja je prije dva desetljeća u Kapoorovoj Elizabeti isti lik tumačila daleko uspješnije.

Međutim, čak ni glumci nisu u stanju u potpunosti nadvladati scenaristička ograničenja, prije svega nedostatak mašte i inspiracije zbog kojih Marija praktički završava prije posljednje epizode u životu lika, odnosno ignorira spletke i zavjere protiv Elizabete koje će na kraju dovesti do njenog spektakularnog pogubljenja. Tamo gdje scenaristi pokušavaju učiniti nešto originalno to čine na štetu povijesne autentičnosti, a što možda i ne bi trebalo biti problem da ta “originalnost” nije predvidljivo tumačenje povijesti u skladu s kanonima današnjeg salonskog ljevičarstva, a koji su u najnovijoj SJW eri podignuti na n-tu potenciju. Tako se Marija pokušava prodati kao ultrafeministički film, pa se odnos škotske i engleske kraljice prikazuje kao duboko prijateljstvo i poštovanje dviju žena kojima je zajedničko bilo to što kao vladarice vode muški posao, okružene hrpom zlonamjernih patrijarhalnih muških šovinističkih svinja. Marija, dakako, u toj priči mora biti pozitivka, pa se to mora naznačiti i tako što, suočena sa ženskastim životnim stilom svojeg dvorjanina Davida Rizzija (kojeg tumači Ismael Cruz Cordova) eksplicitno iskazuje stav prema trasnrodnosti koji se čini primjerenijim tweetovima Titanije McGrath nego konzervativnoj katoličkoj vladarici iz sredine 16. stoljeća. Međutim, ni to nije dovoljno da ovaj film bude u potpunosti “woke”, pa se Rourke pobrinula da nekoliko povijesnih ličnosti iz renesansne Engleske tumače crnci i Azijati, pri čemu je, prema riječima same filmašice, glavni motiv bilo to što nije mogla smisliti da snima film gdje bi svi glumci morali biti bijelci. Koliko je inzistiranje na različitosti u ovom slučaju bilo opravdano može se diskutirati, ali će publici zbog tog izbora biti daleko teže shvatiti Mariju kao ozbiljan povijesni film umjesto kao lov na “Oscare” preko ispravljanja krivih Drina engleske i hollywoodske povijesti.

MARIJA KRALJICA ŠKOTSKE

(MARY QUEEN OF SCOTS)

uloge: Saoirse Ronan, Margot Robbie, Jack Lowden, Joe Alwyn, David Tennant, James McArdle

scenarij: Beau Willimon

režija: Josie Rourke

proizvodnja: Focus Features/Universal, UK/SAD, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Violet & Daisy (2011)

Alexis Bledel
Alexis Bledel (izvor: gdcgraphics)

VIOLET I DAISY
(VIOLET & DAISY)
uloge: Alexis Bledel, Saoirse Ronan, James Gandolfini, Danny Trejo, Marianne Jean-Baptiste
režija: Geoffrey S. Fletcher
proizvodnja: Greenstreet Films, SAD, 2011.
trajanje: 88 '

Nekim filmovima je suđeno da se gledaju u kontekstu sasvim drukčijem od onoga koji su zamišljali ili htjeli njihovi tvorci. Ponekad ih to može kompromitirati, a ponekad ih učiniti boljim ili, barem, efektnijim. Činilo se da je takvu priliku okrutna igra sudbine namijenila filmu “Violet i Daisy” Geoffrey S. Fletchera, s obzirom da je u hrvatska kina došao nedugo nakon vijesti o smrti Jamesa Gandolfinija, jednog od glavnih glumaca.

“Violet i Daisy”, zapravo, nije posljednji Gandolfinijev film, s obzirom da je premijeru imao na filmskom festivalu u Torontu prije dvije godine. Gledateljima će, međutim, vrlo brzo postati jasno zašto su distributeri, barem oni koji pripadaju “mainstreamu”, oklijevali da ga stave na velike ekrane.

Naslovne junakinje su dvije mlade Njujorčanke – osamnaestogodišnja Daisy (Ronan) i nešto starija Violet (Bledel). Na prvi pogled se doimaju poput svojih tipičnih vršnjakinja, s obzirom da im se život okreće oko odjeće koju reklamira njihova omiljena pop zvijezda. Razlika je, pak, u tome što novac za te “krpice” nastoje zaraditi kao profesionalne ubojice. Njihova posljednja meta je Michael (Gandolfini), koji je to postao krađom novca od gangstera. Kada ga Violet i Daisy dolaze likvidirati, ispostavlja se da ih Michael očekuje i, na njihovo veliko iznenađenje, nema nikakvu namjeru spriječiti u tome. Dvije djevojke su zaintrigirane njegovim ponašanjem i odlučuju ga privremeno poštedjeti, što, pak dovodi do komplikacija vezanih uz njihove pretpostavljene kao i suparničku grupu plaćenih ubojica.

Bilo bi izlišno reći da su “Violet i Daisy” neobičan film, ali njegova neobičnost sama po sebi ne garantira kvalitetu. Geoffrey S. Fletcher, koji je široj javnosti poznat kao autor scenarija za “Precious” iz 2009. godine, u filmu inzistira na tolikoj količini bizarnosti i nadrealnosti da se “Violet i Daisy” pretvara u vlastitu samoparodiju. A, zapravo, i ne izgleda previše originalno, jer je motiv profesionalnih ubojica kojih neobičnim čini njihova “običnost” i banalnost njihove egzistencije Quentinu Tarantinu donio kult-status i veliki uspjeh u “Paklenom šundu”, ali i stvorio niz ponekad prilično iritantnih imitacija. “Violet i Daisy”, koji svoj nizak budžet nastoji reklamirati poput odlikovanja, izgleda upravo kao jedna takva varijacija na temu ili podgrijavanje dva desetljeća stare sarme. Protagonisti tako nastanjuju naizgled običan, a zapravo nadrealan svijet u kome je moguće zamisliti oružane obračune u kojima sudjeluju tinejdžerice odjevene poput redovnica, a naizgled profesionalne kriminalke sebi dozvoljavaju luksuz da zaspu na poslu. Fletcher je također malo pretjerao u nastojanju da dvije protagonistice učini ne samo “drukčijim” nego i drukčijim jedna od druge. Bledel, koja ima preko tri “banke” (široj javnosti poznata kao kći u “Gilmoricama”) je tako iskusniji dio tandema, ali to njeno iskustvo se odgleda kroz implicitnu traumu i posljedice u obliku duševne bolesti. Ronan se ponaša manje kao adolescentica, a više kao dijete; njen infantilizam se, pak, može protumačiti i kao svojevrsni pokušaj da lik učini što je više moguće različitim od djeteta-ubojice koga je tumačila u mnogo boljoj “Hanni”.

Osim relativne kratkoće, “Violet i Daisy” podnošljivim čini Gandolfini čiji se lik, usprkos njegovih bizarnih motiva, doima najnormalnijim i najsimpatičnijim. Njegova pojava, pogotovo u kontekstu spoznaje da je glumac u stvarnom životu preminuo, rezultira s prilično dirljivim scenama. Fletcher je dobar posao napravio i izborom prilično kvalitetnog soundtracka, odnosno pjesmama koji svijet u kome se odvija radnja čine mnogo “nadrealnijim” od likova. Iako predstavlja promašaj, “Violet i Daisy” nije ostvarenje kojeg bi se njegov autor trebao naročito sramiti. Jedino je šteta što oproštaj s velikim glumcem nije mogao koincidirati s nečim malo boljim.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: U sebi (2013)

Andrew Niccol
Andrew Niccol (izvor: Gage Skidmore)

 

U SEBI
(THE HOST)
uloge: Saoirse Ronan, Max Irons, Jake Abel, Diane Kruger, William Hurt
scenarij: Andrew Niccol
režija: Andrew Niccoil
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 125 '

 

Stephenie Meyer  može napisati djelo dostojno Nobelove nagrade za književnost, ali će joj trud biti uzaludan, jer joj filmski kritičari – barem oni koji su morali odsjediti svih pet filmova po njenim romanima iz sage “Sumrak” – nikada neće oprostiti to traumatično iskustvo, od koga je vjerojatno gore jedino ono koje su morali pretrpjeti književni kritičari. Zbog toga se može očekivati da će hollywoodska ekranizacija novog Meyerinog romana “U sebi”  od strane kritike biti dočekana na nož. Koliko je taj tretman opravdan, odnedavno mogu vidjeti i naši gledatelji.

 

Za razliku od “Sumraka”, novi roman i film su žanrovski ukotvljeni u svijetu znanstvene fantastike, pri čemu se koristi prilično popularni motiv invazije vanzemaljaca. Radnja započinje nekoliko godina nakon što su uljezi, koji sebe nazivaju Duše, uspjeli zavladati Zemljom i to tako što su kao paraziti preuzeli tijela ljudskih domaćina. Jedno od posljednjih ljudskih bića koje je doživjelo tu sudbinu je mlada Melanie Stryder (Ronan), koju vanzemaljci hvataju i impregniraju s parazitom koji sebe naziva “Lutalica”. On se suočava s time da su Melanienom tijelu ostali njena sjećanja, osjećaji i drugi tragovi ličnosti, te, potaknut s njima odlučuje pronaći grupu preostalih ljudi koju vodi Melanienin stric Jeb (Hurt), i u kojoj se nalazi njen bivši dečko Jared Howe (Irons).

 

Režija filma je povjerena Andrewu Niccolu, novozelandskom filmašu kome je upravo znanstvena fantastika žanrovska specijalnost, ali i jednom od rijetkih koji žanr shvaća kao nešto ozbiljnije od pukog plašenja buljookim čudovištima. I dok bi drugi filmaši koncept vanzemaljskih parazita koji kontroliraju ljude iskoristili za horor (poput klasičnih “Invazija tjelokradica” i bezbroj njihovih imitacija), Niccola daleko više zanimaju dramski potencijali. A još ga je više privukla prilika, da poput hvaljene “Gattace” koju je snimio na početku karijere, stvori distopijski svijet koji je na površini atraktivan i besprijekoran. Tako u ovom filmu vanzemaljci izgledaju poput manekena, voze besprijekorna vozila, nikad ne podižu glas, uglavnom izbjegavaju nasilje i zvuče prilično uvjerljivo kada tvrde da je Zemlja pod njihovom vlašću spašena od ratova, zagađenja i uništenja. Sve je to zahvalna podloga za moralne i druge dileme ljudsko-vanzemaljske protagonistice, ali Niccol se, na žalost, mora držati Meyerinog predloška i “sumrakovskog” recepta, pa se obavezni ljubavni podzaplet zakomplicira u ljubavni četverokut. Onog trenutka kada je Melanie/Lutalica sebe i publiku suoči s tim podzapletom, “U sebi” prilično gubi na svojoj početnoj atraktivnosti te postaje predvidljiv, pomalo razvučen, a i završnica – koja sugerira eventualni nastavak – je, u svjetlu “sumrakovskih” iskustava, više zastrašujuća nego katartička.

 

Gledatelji koji ovom filmu pristupe neopterećeni “Sumrakom”, s druge strane,  vjerojatno neće požaliti zbog potrošenih dva sata života. Niccol se iskazao kao više nego solidan režiser. Film vješto koristi minimalističke specijalne efekte, scenografiju i eksterijere kako bi se stvorio jednostavni, ali prilično uvjerljivi futuristički svijet. Niccol je dobro iskoristitio i glumačku ekipu, prije svega mladu Irkinju Saorsie Ronan,  koja je nakon briljantnog nastupa u “Okajanju” izrasla u jednu od najperspektivnijih glumica svoje generacije, i koja se ovdje više nego uspješno nosi sa složenom ulogom lika koji se doslovno mora boriti s glasovima u svojoj glavi. Diane Kruger se također dobro drži u onome što bi bila prilično nezahvalna uloga vanzemaljske negativke. Najveći glumački adut filma je bez svake sumnje William Hurt koji svojom minimalističkom ali efektnom glumom, poput Morgana Freemana u najboljim danima, daje dostojanstvo filmovima koji to inače ne bi zaslužili. A Meyer, također, još uvijek nije napisala nastavak. To nije jedini, ali će mnogima biti najvažniji razlog da “U sebi” dobije palac gore.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Hanna (2011)

English: Actress Saoirse Ronan in February 2011.
Saoirse Ronan (izvor:Wikimedia Commons)

HANNA
uloge:Saorsie Ronan, Cate Blanchett, Eric Bana, Tom Hollander, Jessica Barden
scenarij: David Farr & Seth Lochhead
režija: Joe Wright
proizvodnja: Focus Features, SAD/UK/Njemačka, 2011.
trajanje: 130 '

Ono što na papiru izgleda kao dobitna kombinacija u stvarnosti često završi kao izvor frustracije i razočaranja. S tom bolnom spoznajom, tako poznatom posjetiteljima kladionica, se često sreće i publika holivudskih filmova. Jedan takav primjer je i Hanna, ostvarenje koje je gledateljima trebalo pružiti intrigantni zaplet, vrhunsku akciju, crni humor, egzotične lokacije, neobične protagoniste, “cool” soundtrack, zlatnim kipićima i nominacijama okićenu glumačku ekipu te jednog od najhvaljenijih redatelja današnjice. Iako u formalnom smislu sadrži sve te sastojke, film nije imao željeni učinak na svjetskim kino-blagajnama, pa u hrvatska kina dolazi s određenim zakašnjenjem i u vrijeme kada će ga “zagušiti” mnogo razvikaniji ljetni blockbusteri.

Naslovna protagonistica, koju tumači 16-godišnja irska glumica Saoirse Ronan, je tinejdžerka koja s ocem, bivšim obavještajcem Erikom Hellerom (Bana), od rođenja živi u pustoši sjeverne Finske, bez da je upoznala vanjski svijet. Otac ju je temeljito podučio lovačkim, borilačkim i drugim smrtonosnim vještinama, a one će Hanni dobro doći kada se kontakt sa vanjskim svijetom konačno dogodi. Za Hannu se, naime, izuzetno zanima Marisa Wrigley (Blanchett), visoka dužnosnica CIA-e koja samo postojanje djevojčice i njenog oca smatra opasnošću po nacionalnu sigurnost i vlastitu karijeru. Hanna je zarobljena i strpana u tajni CIA-in zatvor, ali iz njega ubrzo pobjegne  te, nastojeći se ponovno sresti s ocem, putuje preko nekoliko zemalja. Wrigley je za njom organizirala veliku potragu u kojoj je pomaže beskrupulozni ubojica Isaacs (Hollander).

Originalni scenarij Davida Farra i Setha Lochheada se godinama “kuhao” u ladicama holivudskih studija, pri čemu su kao eventualni redatelji spominjana razna zvučna imena. Na kraju se iza kamere našao Joe Wright, a na čemu je navodno inzistirala upravo Ronan. To ne bi trebalo previše iznenaditi, jer mlada Irkinja upravo Wrightu i njegovom Okajanju duguje “oskarovsku” nominaciju i reputaciju jedne od najperspektivnijih mladih glumica današnjice. Nakon ovog filma bi, pak, Ronan mogla steći reputaciju glumice bolje od filmova od kojih nastupa. U slučaju Hanne se ispostavilo i da njen izbor Wrighta za redatelja i nije bio baš najsretniji.

Wright je, naime, previše trudi gledateljima staviti do znanja da ne gledaju “rutinsku” holivudsku akcijadu. Odbacujući danas standardni MTV-jevski metamfetaminsko-kokainski stil ultrabrze montaže, Wright čak i u akcijskim scenama inzistira na dugim kadrovima koji se čine primjerenijim opusu Stanleya Kubricka i Petera Greenawaya. Mnoge od tih scena iskazuju priličnu vještinu, odnosno sjajan smisao za kompoziciju, ali s vremenom sve više odaju larpurlartističku potrebu za “razmetanjem” koju je i sam Wright priznao odgovarajući na pitanje koji je smisao spektakularnih prizora plaža Dunkerquea u Okajanju. Wrightov stil, primjereniji art-filmu nego holivudskoj komercijali, najbolje funkcionira na početku, kada neobičnu heroinu upoznajemo u u gotovo bajkovitom okruženju europskog Sjevera. Kada se radnja premjesti u “normalni” svijet i krenu krvavi obračuni s hordama negativaca, praćeni za njih ne baš adekvatnom glazbom Chemical Brothersa, Hanna sve više sliči na nesretni brak blockbusterske “srednje struje” i pretencioznog art-filma. U tome je Hanna prilično slična Hulku Ang Leeja, još jednom eksperimentu koji nije baš najbolje završio.
Wrightova pretencioznost i razmetljivost prilikom režije akcijskih scena s vremenom sve više naglašava slabost scenarija, a pogotovo jednodimenzionalne likove i klišejiziranu radnju. Čak i temeljni koncept – djevojčica kao neuništivi stroj za ubijanje – ne izgleda tako intrigantno nakon Hit Girl u Kick Assu. Potencijalno zanimljivi sporedni likovi, poput hipijevske obitelji koja privremeno “usvoji” protagonisticu su bespotrebno potrošeni i odbačeni. Kada film dođe do svog “stiliziranog”, ali predvidljivog i nimalo katartičkog, završetka, gledatelji će imati razloga biti zadovoljni glumom Sairse Ronan i pokojom akcijskom scenom, ali ne i spoznajom da su gledali varijaciju na već poznatu temu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)