Kad politička korektnost zaglibi u močvari

Duck Dynasty
Duck Dynasty (izvor: Rick Payette)

Hrvatski mediji sada mogu mirno spavati. Priča koju su hrvatski mediji ignorirali u stilu Orwellovog Ministarstva istine (uz časni izuzetak index.hr gdje se “double plus ungood” sadržaj najvjerojatnije prošvercao zbog naglaska na u toj sagi  prilično nevažnog Charlieja Sheena) je završena. Nema više potrebe da se u ovo blagdansko vrijeme ponovno otvaraju rane zadobivene na referendumu 1. prosinca, a još manje ukazivanje na mnogima neugodnu činjenice da se bitke poput nje znaju gubiti i u naoko “prosvijećenim”, “hip” i “cool” zemljama koje bi Hrvatskoj trebale biti uzor.

Najviše, međutim, u cijeloj priči može odahnuti RTL Televizija, koja sada na svom portalu može bez nekakve naročite brige zadržati stranicu posvećenu popularnom reality showu Duck Dynasty, ili, “na hrvatskom” Milijunaši iz močvare. Kontroverza koja je tu TV-seriju dovela na naslovnice američkih (i dijela svjetskih) medija je, završena. I to manje-više upravo onako kao što se na ovom blogu predviđalo.

Američki kablovski kanal A&E se, samo nekoliko dana nakon što je zbog par nezgodnih riječi na račun “alternativnih životnih stilova” uz veliki publicitet “na neodređeno vrijeme suspendirao” Phila Robertsona, 67-godišnjeg patrijarha obitelji trgovaca lovačkom opremom i najveću zvijezdu svoje najpopularnije TV-serije, posula pepelom i promijenila odluku, suočena sa bijesom armije poklonika redneck obitelji. GLAAD, američka organizacija za borbu protiv homofobije, koja se odnedavno u svojim priopćenjima otvoreno hvali kako je upravo zahvaljujući njenim aktivnostima u razotkrivanju zadrtosti cijelom nizu pjevača, glumaca i drugih celebrityja prekinuta karijera, također je prisiljena priznati da je, barem zasad, ostala bez svog najvećeg skalpa.

A sve to, zapravo, ne bi trebalo previše iznenađivati. Čak i dok je kontroverza trajala, i dok je još bilo neizvjesno hoće li se stari Robertson vratiti na velike ekrane, u američkim medijima su se mogli pojavljivati komentari poput ovoga, koji je nakon završene bitke objavljen  u Varietyju, a u kojima se preispitivala PR i uopće poslovna strategija A&E u cijeloj aferi. Američka medijska kuća je, naime, bila svjesna da su im glavne zvijezde i “zlatna koka” konzervativni redneci iz močvarne zabiti Louisiane, a čiji je  svjetonazor, temeljen na istom onom “tvrdom” protestantskom fundamentalizmu koga se toliko voli ismijavati u hollywoodskim filmovima i TV-serijama, prilično teško spojiti sa progresivnim društvenim liberalizmom karakterističnim za urbane sredine američke Zapadne i Istočne obale. Njeno vodstvo, međutim, nije bilo svjesno ili nije bilo dobro pripremljeno za situacije kada bi sudar ta dva svjetonazora mogao prouzročiti još jednu eskalaciju permanentnog kulturnog rata između “hipstera” i “krkana”, a još manje kada bi je doveo do toga da mora birati između striktne primjene vlastitih načela “političke korektnosti” i par dolara više u vlastitom džepu. A&E, koja je na kraju balade ništa drugo do poslovni pothvat, se, suočena s prijetnjama bojkotom, bez mnogo razmišljanja odlučila za ovo drugo. Poznajući efekt suvremenih medija na pamćenje publike, može se pretpostaviti da će sramota koju je ta kuća sebi priredila biti kratkog vijeka, za razliku od sačuvane “zlatne koke”. A kada se sljedeći put bude nastojalo od nekog živopisnog “rednecka” praviti zvijezda, vjerojatno će se malo više pripaziti da ne bude incidentnih situacija.

Pouke iz cijele priče bi na kraju mogli izvući i domaće televizijske kuće, s obzirom da ni na ovim prostorima nije nedostajalo sličnih skandala, uključujući i gore spomenutu RTL Televiziju. Kada se prave “reality” emisije kojima se nastoji snoberajski i selektivno ignorirati “političke nekorektne” ili neugodne elemente ekonomskog, političkog ili kulturnog realiteta, to na duži rok ne može biti dobra ideja.

Oglasi

Phil Robertson za močvaru spreman

Usprkos svih priča o globalizaciji i američkom kulturnom imperijalizmu, postoje neke teme s američkih naslovnica, čija je trivijalnost svojevremeno bila garant masovnog klikanja, a koje se hrvatski mediji u posljednje vrijeme sve više ustručavaju doticati. Pratitelji kulturnih i medijskih trendova će vjerojatno za taj fenomen pronaći sijaset različitih objašnjenja, ali među njima se najuvjerljivijim čine zasićenost osiromašene i frustrirane domaće publike, kao i nesposobnost tih domaće medija da te “globalne” ili američke priče uspiju ugurati u tematske parametre oko kojih se danas vrti, odnosno jedino smiju vrtiti sve javne rasprave i komentari. Možda najdrastičniji primjer jest kontroverza vezana uz najpopularniju američku reality seriju Duck Dynasty (u Hrvatskoj prikazivanoj pod naslovom Milijunaši iz močvare), a na koju hrvatski portali, barem u ovom trenutku, nisu potrošili na slova.

U seriji se prikazuje svakodnevni život obitelji Robertson, živopisnih rednecka iz močvara Lousiane koji su u jednoj šupi počeli izrađivati opremu za lov na patke prije nego što su s vremenom od svega toga izgradili poslovni imperij. Priča o ostvarenju američkog sna, a pogotovo ona smještena u ruralni milje, doimala se egzotičnom, a samim time i neodoljivom za “profinjenu” publiku kablovskog kanala A&E, te je Duck Dynasty vrlo brzo razbio sve rekorde gledanosti u povijesti američke kablovske televizije. I sve bi bilo lijepo i krasno da nije bilo jednog “nezgodnog” detalja. Robertsonovi su autentični rednecksi ne samo po svom izgledu, nego i po svjetonazoru koji je sve samo ne “hip” i “cool”, a, kao što se ispostavilo u slučaju njihovoj partrijarha Phila Robertsona, nije ni previše politički korektan.

Robertson je, naime, nikada nije krio to da je gorljivi kršćanin, a u javnost su već dolazile vijesti o svađama s producentima koji su, nastojeći seriju uskladiti sa sentimentima ne-kršćanske publike, iz nje nastojali izbaciti sve reference na Krista. Sam Robertson je proljetos u intervjuu optužio producente da su “problematične” religijske riječi pokušali cenzurirati korištenjem “bleepa” koji se koristi za “pokrivanje” psovki. Usprkos tih oštrih neslaganja, komercijalno unosni brak između kršćanske obitelji i sekularnog studija se održao. Sve do trenutka kada Robertson u intervjuu za časopis GQ nije izjavio nešto što u današnjim SAD izgleda kao neoprostiv verbalni delikt, uspređujući homoseksualnost sa zoofilijom.

Na reakciju nije trebalo dugo čekati. A&E je izdala službeno priopćenje kojim se Robertson “suspendira do daljneg”, odnosno da se njegov lik više neće pojavljivati u budućim epizodama serije. Skandal je, pak, doveo do očekivanih podjela u javnosti, odnosno izjašnjavanja javnih ličnosti i političara po uobičajenim stranačkim i svjetonazorskim razdjelnicama – liberali i ljevičari aplaudiraju A&E što je “kaznio zadrtog homofoba”, dok desničari i konzervativci bjesne zbog “ugrožavanja slobode govora”.

Ostatak Robertsonovih se pobrinuo da priča postane još zanimljivija, odnosno održi se na američkim naslovnicama još neko vrijeme. Svojim priopćenjem su dali do znanja da stoje iza svog patrijarha, odnosno najavili dali ultimatum A&E-u prema kome će odbiti nastupiti u Duck Dynastyju ukoliko u njemu ne nastupi Tata Robertson. Što će stvoriti nekoliko medijskih ciklusa drame oko toga hoće li uprava  A&E biti dosljedna u iskorjenjivanju “problematičnih” svjetonazora ili će se povinovati volji dioničara koji zbog sitnijih prekršaja nisu skloni izgubiti zlatnu koku. Najvjerojatniji epilog priče, ako je suditi po ranijoj praksi, jest nekakav truli kompromis u kome će se stari Robertson ispričati ili izjaviti da je bio “citiran van konteksta”, te tako stvoriti izgovor A&E-u da  čista obraza nastavi sa unosnom serijom.

Ako se ova priča probije do hrvatskih medija i, što je manje vjerojatno, bude predmetom nekakvog ozbiljnog komentara, moglo bi se pretpostaviti kako će je netko pokušati usporediti s jednim drugim verbalnim deliktom, odnosno s aferom Joea Šimunića. U oba slučaja su popularne ličnosti “problematičnog” svjetonazora taj isti svjetonazor izrazile na prilično eksplicitan način, izazivajući reakciju koju su njihovi fanovi i poklonici proglasili brutalnom, te u pitanje doveli izuzetno spektakularan i prilično unosan projekt industrije zabave. I u oba slučaja se javnost prema cijelom slučaju odredila u skladu s unaprijed određenim svjetonazorskim parametrima, odnosno linijama bojišnice u kulturnim ratovima koji traju desetljećima. Isto kao što je u oba slučaja nečije pravo na izražavanje vlastitih stavova, koliko god ti stavovi bili odvratni, dovedeno u pitanje.

Usporedbe Phila Robertsona sa Joeom Šimunićem, međutim, ukazuju na to kako je riječ o kruškama i jabukama. Za razliku od Šimunića, u slučaju Milijunaša iz močvare je cijeli skandal ostao unutar američkih granica i, što je, možda najvažnije, u njemu nije sudjelovao državni aparat. Prvi, i vjerojatno najvrijedniji, amandman američkog Ustava, je u ovom slučaju djelovao poput švicarske urice. Nikome nije palo na pamet da starom Robertsonu odvaljuje prekršajne i druge kazne, vucara ga po sudovima ili njegove stavove sankcionira zatvorom. Isto kao što su i razbješnjeni Robertsonovi fanovi u krivu kada tražeći povratak voljenog Phila zazivaju Prvi amandman. A&E je privatna korporacija koja je odluku o suspenziji svoje najveće zvijezde donijela samostalno i za to neće polagati račune nikome osim svojim dioničarima; ako je zbog toga treba kazniti, to će učiniti gledatelji, sponzori i oglašivači.

Sa Šimunićem, HNS-om i FIFA-om, to, na žalost, nije slučaj. Iako nogomet u svojoj suštini ne predstavlja ništo drugo do zabavu za plebejske mase, te nije toliko različit od reality serija, zbog svoje kolektivne prirode, u kojoj se potpaljuju tribalizam, nacionalizam i slične niske  strasti, predstavlja previše vrijedan alat u rukama beskrupuloznih političara koji su ga, eksplicitno ili implicitno, trajno vezali uz javni sektor i kao takvom svaki nogometni eksces učinili političkim problemom na koga se ne mogu primjenjivati normalna pravila. Zato će se odnos prema Šimuniću  služiti kao lakmus-papir kojim se utvrđuje da li je netko veći ili manji, odnosno “pravi Hrvat”, odnosno veći ili manji “odgovorni građanin”. A čak i oni koji o svemu mogu imati vlastito mišljenje su ga prisiljeni žrtvovati radi “državnog razloga” i “višeg interesa”.

Zamislimo, na primjer, da članovi hrvatske nogometne reprezentacije odluče slijediti primjer Robertsona iz Louisiane i izjave kako će u Brazil ići zajedno sa Šimunićem ili neće ići nikako. Ne? Razlozi nisu isti, ali vjerojatno imaju veze s onima zbog kojih Iskorak i Kontra neće demonstrirati ispred sjedišta RTL Televizije kada sutra bude emitirala epizodu Milijunaša iz močvare.

Reality check 1. prosinca

Referendum_Prizor01Ishod, značenje i posljedice prekjučerašnjeg referenduma se može tumačiti na različite načine, uključujući one koji nisu previše konstruktivni, originalni i efikasni, i izgledno je da će se na tu temu proliti još mnogo virtualne tinte i voditi brojne rasprave. Međutim, ako nekome treba neki jednostavni izraz ili rečenica kojom bi se opisalo ono što se dogodilo 1. prosinca u Hrvatskoj, onda se to može posuditi iz engleskog jezika, odnosno upotrijebiti riječi “reality check”. Ukratko, jučer su hrvatski birači na najočigledniji mogući način pokazali koliko je drastična, a možda i nepremostiva, razlika između Hrvatske kakva ona uistinu jest i Hrvatske u obliku kakvom nam je prodavao naš politički, ekonomski i kulturni establishment.

Pobjeda opcije “za” je, više nego bilo što drugo, uništila pet mjeseci dugu iluziju da  ulazak Hrvatske u Europsku uniju predstavlja nekakav povijesni iskorak nakon koga stvari u ovoj zemlji mogu mogu i smiju iči jedino unaprijed i nabolje. Međutim, taj magični europski štapić nije djelovao. Isto onako kao što nakon 1. srpnja nije nestalo korupcije i nesposobnosti u državnoj upravi i  kao što ekonomski pokazatelji uporno odbijaju ići nagore, tako je i hrvatsko biračko tijelo, zajedno sa svojim svjetonazorom, tradicijom, povijesnim i današnjim frustracijama ostalo upravo ondje gdje je bilo 30. lipnja. A pokušaji kampanje “Protiv” da  na brzinu izmijeni tu realnost su vrlo vjerojatno imali sasvim suprotni učinak, i Hrvatsku su, slučajno ili namjerno, okrenuli u smjeru suprotnom od svega onog što je  liberalno, “urbana” i  “cool”.

O taboru “Za” se može govoriti mnogo toga, ali je sasvim jasno da je bila mnogo bolje organizirana, kvalitetnija, i, što je najvažnije, njeni organizatori su bili daleko više svjesni hrvatske realnosti. A ta realnost mnogo manje odgovara prizoru nekoliko stotina ili tisuća razdraganih i šarenim balonima oboružanih “hipstera”  koji jednom usred ljeta paradiraju ulicama velikih gradova praćeni bataljunom interventne policije, a mnogo više prizoru kontejnera za smeće.

Autor ovog teksta je tako prije par dana zapazio jedan takav prizor – kontejner za smeće na kome se nalazio poster kampanje “Za”. Na prvi pogled takav postupak nije imao smisla. Nije li aktivist (ili kontra-aktivist) time sugerirao da je referendum smeće? Da su djeca smeće? Da je obitelj smeće? Da je heteroseksualni brak smeće?

Ne. Aktivist koji je postavio poster je možda vrlo dobro znao zašto poster valja postaviti upravo na kontejner za smeće. Svjesno ili podsvjesno, prepoznao je da pravi motiv zbog koga će netko izaći na ovaj referendum ili – što je možda još i važnije – ostati kod kuće, leži upravo u onome što taj kontejner za smeće simbolizira. Za sve veći broj građana taj kontejner više nije sredstvo za odlaganje otpada, nego izvor hrane i prihoda; a i one koji još nisu došli dotle da po njemu prebiru nastojeći sastaviti kraj s krajem predstavlja neugodno i neizbježno podsjećanje da su mu sve bliži.

A što je tim ljudima mogla ponuditi kampanja “Protiv”? Ništa osim pozivanja na nekakve apstraktne “europske” vrijednosti, odnosno pripadnost nekakvom mitskom “Zapadu” koji, zapravo, više ne postoji ili se urušava pod teretom ekonomske krize i globalnih geopolitičkih preslagivanja. Za prosječnog hrvatskog birača ta “Europa”, pogotovo sada kada je Hrvatska njen dio, ne znači ništa drugo osim izgovora za još više gladi, zime, poniženja i odbijanja hrvatske vladajuće elite da išta učini po tom pitanju.

Toga možda nisu bili svjesni hrvatski urbani “hipsteri”,celebrityji i intelektualci zaključani u svojim zagrebačkim kulama od bjelokosti, ali su bili dužni. Ako  već nisu htjeli svoj pogled skrenuti u bandićevska i kerumovska predgrađa i Spičkovine, mogli su barem obratiti pažnju kako stvari stoje u toj njihovoj ljubljenoj “Europi” koja je trebala biti rješenje svih hrvatskih problema. A stvari tamo ne izgledaju nimalo lijepo, zapravo ne izgledaju nimalo bolje nego u Hrvatskoj. Samo što to netko nije imao volje, hrabrosti ili poštenja priznati.

Pet stadija pred referendum

Referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj će ipak biti. To je činjenica s kojom se polako, ali sigurno, mire i njegovi najfanatičniji protivnici. To se sve može vidjeti kroz javne reakcije hrvatskog kulturno-političkog establishmenta koje u posljednjih šest mjeseci pružaju  gotovo školski primjer Kübler-Rossovog modela pet stadija žalovanja.

Prvo se cijela stvar poricala. Tvrdilo se da se u današnjoj, modernoj, demokratskoj, “cool” i sada već formalno europskoj Hrvatskoj jednostavno ne može skupiti dovoljan broj potpisa za jednu tako reakcionarnu inicijativu.

Kada se ispostavilo da nije tako, počelo se bjesniti zbog toga što se uopće došlo do takve situacije. Pri tome se kao dežurni krivac navodi HDZ-ovski “krtičarski” kadar u Ustavnom sudu i relevantnim institucijama, koji je sve to mogao, ali, eto, nije htio zaustaviti. Samo mali broj komentatora će se usuditi uprijeti prstom na  Milanovićevu katastrofalno kraktovidnu i aljkavu pregovaračku strategiju prilikom donošenja ustavnih promjena 2010. godine.

Sada se, po svemu sudeći, došlo negdje između drugog i trećeg stadija, odnosno ušlo se u fazu cjenkanja. Tako bi se najbolje mogao protumačiti probni balon o tome da će “redovne” ustavne promjene, koje po etabliranoj proceduri pokušati progurati SDP u sklopu post-perkovićevskog paketa, uključivati povratak na referendumska rješenja prije 2010. godine, odnosno stroge kriterije kojima se praktički zatvara pipa kroz koju je procurila sporna inicijativa. S obzirom na postojeći broj raspoloživih ruku u Saboru te se promjene neće moći provesti bez ozbiljne  trgovine koja uključuju i neke, uvjetno rečeno, “problematične” igrače kao što je HDSSB. A i pitanje je hoće li cjenjkanje u konkretnom slučaju uspjeti zaustaviti Milanovićev Titanic prije sudara sa referendumskim ledenjakom.

Nije potrebno raspolagati nekim naročitim proročkim sposobnostima da se ustanovi kako će vrlo uskoro na vidjelo izaći i četvrti stadij, odnosno depresija. Mada će bez svake sumnjih biti onih hrabrih i dosljednjih ljudi, koji će pozivati i izlaziti na referendum kako bi se, makar simbolički, zaokružilo “ne”,  najveći dio protivnika referenduma će se, kao i mnogo puta u posljednjih dvadeset i nešto godina, okrenuti samosažaljenju. Mogu se očekivati mnogi gorki komentari na činjenicu da se netko rodio u zemlji u kojoj su turske sapunice veći hit od “Breaking Bada”,  Ceca i Thompson trešte iz zvučnika češće od Lady Gage, a na referendumima prolazi ono što u nekom “cool” progresivnom svijetu ne bi trebalo prolaziti. I bit će, dakako, onih koji će zaključiti kako borba protiv svega onog što se krije iza referenduma nema smisla, te da je nazadnu, zadrtu, “katotalibansku” i “Istočnu” Hrvatsku mnogo bolje ostaviti njenoj zasluženoj sudbini i pokušati sreću pronaći u nekim zapadnijim i “coolerskijim” zemljama gdje je trava mnogo zelenija.

Do petog stadija, prihvaćanja stvari onakvih kakvih jesu umjesto onakvih kakve bi trebali biti, se još nije stiglo, a na njega će se morati itekako čekati. A upravo je taj stadij najvažnije doseći. Hrvatska se ne može promijeniti ako se prethodno ne prihvati onakvom kakvom ona jest, te tako započne dugi, mučni, spori i rizični put njene transformacije u “cool” zemlju. Za takvu transformaciju je trebalo trošiti znoja, suza, pa i krvi, ali mnogi od njenih zagovornika, još uvijek uvjereni u hrvatski san o “liniji manjeg otpora” i dobrom djedici iz Bruxellesa koji će rješavati sve hrvatske probleme, za to još uvijek nisu bili spremni. Možda je upravo ovaj udarac potreban za otrežnjenje od tih potencijalno kobnih iluzija.

A prihvaćanje te nove, referendumske stvarnosti u sebi krije rješenje problema koje je ona sa sobom donijela. Referendum sam po sebi nije nikakvo zlo; on služi isključivo kao oruđe s kojim se mogu raditi loše, ali i dobre stvari. Ako se sada mogla izglasati jedna stvar, putem istog ovakvog referenduma će se u budućnosti moći izglasati i druga, te tako ispraviti pogreške. Hoće li to biti za nekoliko godina ili desetljeća ovisi prije svega o tome koliko je javnost spremna prihvatiti taj mali, jednostavni, ali dugoročno blagotvorni detalj.

Kad demokracija postane naporna

Prošlo je šest mjeseci, ali kao da se dogodilo prije šest stoljeća. Toliko se toga u Hrvatskoj promijenilo kada su u pitanju referendumi i slični praznici demokracije.

Tada je neposredna demokracija bila ideal kome Hrvatska treba težiti, tražilo se da ih bude na svim razinama, od zakonodavaca  tražilo da da ublažavaju prestroge uvjete za njihovo održavanje. Kada bi propali, kao u slučaju dubrovačkog Srđa,  i to zbog banalne činjenice da se nije odazvao dovoljan birača, tada se to shvaćalo kao udaljavanje od modernih demokratskih standarda  i još jedna hrvatska sramota.

Sada se, pak, pjeva neka druga pjesma. Dolazi novi referendum koji će, po svemu sudeći, biti mnogo uspješniji. Samo što će ovaj put njegov uspjeh predstavljati još veću hrvatsku sramotu i još eklatantnije udaljavanje od modernih demokratskih standarda. Kao i daleko više hvatanja za glavu i prolijevanja žuči po internetskim kolumnama.

Bijes s kojim predstavnici lijeve, liberalne, “europske” ili, po Denisu Kuljišu, “Zapadne” Hrvatske reagiraju na novonastalu situaciju je sasvim razumljiv. Projekt trajnog odljepljivanja Hrvatske od primitivnog, konzervativnog Balkana je s novom referendumskom inicijativom doveden u pitanje, te stvorena dilema na koju postoje dva odgovora od nijedan nije ugodan.

S jedne strane se cijela stvar mogla ignorirati, što je uostalom i uobičajeni modus operandi hrvatskih vlada u ovakvim situacijama. Samo u ovom slučaju to dovodi do ustavne krize. A ustavne krize, ma koliko izgledale bezazlene i beznačajne na svojim počecima, imaju običaj, pogotovo ako potraju, eskalirati do nekih prilično neugodnih posljedica, daleko drastričnijih od toga neki u posljednje vrijeme prilično eksponirani saborski zastupnici SDP-a sada sliče na loše klonove Vladimira Šeksa. Iskustva nekih nama i ne baš tako dalekih država govore da ustavne krizu mogu rezultirati i s  tenkovskim granatama koji lete na zidove nacionalnog parlamenta.

S druge strane, ako se gorka pilula proguta, odnosno vladajuća stranka i liberalni dio hrvatske javnosti dozvoli svojim ideološkim suparnicima da trijumfiraju na referendumu, to sa sobom povlači posljedice daleko gore od toga osokoljeni konzervativci svoj trijumf ponove na parlamentarnim izborima. Naime, ako bi se referendumom u Hrvatskoj mogao trajno ili na duže vrijeme torpedirati bilo kakav pokušaj uvođenja istospolnih brakova, isti bi se presedan mogao koristiti i za neke druge, mnogo dalekosežnije i u političkom smislu rizičnije inicijative, i to u pravilu na štetu svega onoga što se u Hrvatskoj smatra “europskim”. Referendumi bi se, u slučaju da na vlast dođe netko tko je dovoljno beskrupulozan, mogli pretvoriti u oruđe s kojim bi se provodio radikalni “Glechschaltung” Hrvatske u kojoj ne bi nestale samo europske vrijednosti, nego i sama demokracija.

Na žalost, i bez obzira na sve rizike koje nosi, druga opcija se čini jedino ispravnom. Svi pokušaji da se nekako zaustavi ili “izdribla” referendum o ustavnoj definiciji braka su bili ne samo unaprijed osuđeni na propast, nego i dugoročno štetni po vladajuću stranku, ali i hrvatsko društvo u cjelini. Modernu demokraciju je nemoguće zamisliti bez poštovanja zakona, a poštovanja zakona nema bez poštovanja procedure. U slučaju referenduma ona je bila poštovana, bez obzira na to koliko se nekome nisu sviđali pokretači inicijative i njihovi motivi.

Ono što u ovom trenutku predstavlja možda najneugodniju posljedicu referendumskog spora jest to što je razotkrio licemjerje, odnosno nesposobnost velikog dijela hrvatske političke i (kvazi)intelektualne “elite” da se suoči sa neugodnom istinom. Referendumi su tako bili “cool” kada su se provodili u lokalnim zajednicama i kada se njima pokušale progurati ekološke i druge moderne, progresivne i “hip” inicijative. Referendumi više ne izgledaju tako “cool” kada se provode na nacionalnoj razini, kada iza njih stoji masovan pokret i kada se njima nastoji progurati konzervativna ideologija. A još manje su “cool” zato što se zbog njih više ne može ignorirati činjenica da najveći dio glasača Hrvatske čine oni koji su, što materijalno što svjetonazorski, daleko od nekakvih “europskih” ideala. I da će svatko tko Hrvatsku želi gurati u nekakvom progresivnom ili “europskom” smjeru u to morati ulagati daleko veći napor.

A upravo nesposobnost da se uloži napor, odnosno tragična sklonost da se uvijek ide linijom manjeg otpora je razlog zašto se vladajuća stranka našla u ovakvoj situaciji. Kada je trebalo osigurati  referendum za ulazak u EU, bilo je lakše i jeftinije mijenjati odredbe Ustava o izlaznosti na referendumu, umjesto da se išlo animirati hrvatske birače. Kada se došlo na vlast, bilo je lakše forsirati svjetonazorske priče i kojekakve kulturne ratove, nego da se ozbiljno pozabavi s gorućim ekonomskim problemima i povlače brojni neugodni i rizični potezi. I, naravno, bilo je lakše praviti se da demografski i drugi trendovi ne idu u prilog suprotnoj strani u tim istim kulturnim ratovima. Trebalo je da cijeli slučaj proizvede ustavnu krizu i kompromitira demokratsko određenje vladajuće stranke prije nego što se netko sjetio spustiti iz bjelokosne kule i suočiti sa stvarnošću.

Sada tako referendum i neposredna demokracija služe kao žrtveni jarac, umjesto da se prsti upiru na nečiju lijenost i nesposobnost. A ići ukidati referendum i pokušavati ga ograničavati kao instituciju bi, ako se gleda dugoročno, bilo još gore. Ako se današnji hrvatski vlastodršci nečime moraju tješiti, onda su to iskustva nekih drugih zemalja gdje su se također na referendumima znale donositi neke neugodne i pogrešne odluke. Na njima su se, također, te iste pogreške znale i ispravljati.  

Nazor, Hoover i Sanader

U harangi kojom hrvatski mediji – bilo državni, bilo “nezavisni” – nastoje iskoristiti najbanalniji detalj iz života i (ne)djela Najvećeg Gada Koji Je Ikada Svojim Poganim Korumpiranim Nogama Skrnavio Sveto Čestito Hrvatsko Tlo upada u oči izostanak referenci na glasine koje su bile daleko češće kada je on bio Najveći Jedini Europejski Demokratski Državnički Mesijanski Spasitelj Hrvatske, vezane uz njegovu seksualnu orijentaciju.

Istini za volju, te glasine ni tada nisu bile u gro-planu zanimanja hrvatske javnosti, odnosno nikada nisu izazvale špekulacije i priče nalik na one vezane uz Severinu. Ipak, bile su dovoljno relevantne da se o njima očituje i sam Ivo Sanader u najgledanijoj emisiji državne televizije.

Danas, međutim, kada je medijskom lešinarenju izložen ne samo Sanaderov privatni život, nego i život njegove obitelji i svakog nesretnika koji se preziva Sanader, pitanje seksualne orijentacije bivšeg premijera postaje tabu. A ako se netko i usudi samo podsjetiti na “dobra stara vremena” kada nije bilo tako, riskira da ga implicitno ili eksplicitno razapnu kao homofoba. Koji je razlog za to?

Odgovor na to pitanje bi mogla dati evolucija homofobije u suvremenim zapadnim društvima, odnosno par povijesnih primjera koji pokazuju kako promjena stavova prema homoseksualnosti, barem kada je u pitanju društveni establišment, može imati prilično bizarne učinke na reputaciju nekih ličnosti, odnosno potrebu za “politički korektnom” (samo)cenzurom.

Na području Hrvatske je najpoznatiji primjer Vladimira Nazora, kome su priču o homoseksualnoj vezi s Ivanom Goranom Kovačićem “prišile”, odnosno maksimalno nastojale eksploatirati ustaše nakon njihovog bijega u partizane iz Zagreba 1942. Cilj takvih priča, bile opravdane ili ne, je bila difamacija i uništenje reputacije uglednog književnika među bogobojaznom, katoličkom i konzervativnom javnosti koja nije imala razumijevanja za “ljubav koja se ne usuđuje spomenuti ime”. Ustašama i generacijama hrvatskih antikomunista, nacionalista i drugih desničara koje su potom desetljećima održavale priču o gay Nazoru u svrhu difamacije zavnohovske Hrvatske vjerojatno ne bi bila po volji spomen-ploča koju su gay aktivisti digli 2007. godine davši u novim, “politički korektnim” vremenima, toj istoj priči pozitivni “spin” i učinivši Nazora i Kovačića velikim hrvatskim herojima upravo zato što su bili gay.

Naravno, postoje i suprotni primjeri, kada nečija homoseksualnost, koja je iz političkih i drugih razloga u svoje vrijeme bila dogma u koju se ne smije sumnjati sada odjednom postaje problematična, odnosno nevažan detalj koji se može ignorirati ili čak osporavati. Najbolji od njih je J. Edgar Hoover, nekadašnji direktor američkog FBI čija se homoseksualnost u američkoj popularnoj kulturi smatrala neupitnom činjenicom, a da bi je danas također smatrali ili nevažnim ili nedovoljno dokazanim biografskim detaljom.

I sa Sanaderom se ovog trenutka događa sličan, iako daleko brži, proces. Sanaderova navodna homoseksualnost ili, preciznije, ležernost s kojom se odnosio prema tim glasinama su bile plus kako za samog Sanadera tako i za gay zajednicu, odnosno bitno pridonosile stvaranju slike o Hrvatskoj kao naprednoj, “europskoj” i “cool” zemlji, tako drukčiju od nekih trogloditskih Mordora na istočnim granicama s kojom se voli uspoređivati. Međutim, sada kada je Sanader postao oličenje čistog Zla, bilo kakvo – implicitno, eksplicitno i pa i najpovršnije – povezivanje Sanadera s osobama homoseksualne orijentacije cijelu hrvatsku homoseksualnu zajednicu može utrpati u istu “kašetu brokava”, odnosno u očima hrvatske javnosti – koja ipak nije tako “cool” i “napredna” kao što se čini na prvi pogled – njen “razvratni i protuprirodni” životni stil izjednačiti s “opačinom” u obliku Sanaderove korupcije.

Hrvatski politički i medijski establišment, koji u ovim trenucima predstavlja daleko veće “Europejce” od bilo kog entiteta u onome što se još zove Europskom Unijom, će zbog toga s nekoć jako popularnim pričama o bivšem premijeru učiniti isto što je donedavno Mladen Bajić radio kaznenim prijavama.

Ministar Cameronove vlade “pao” zbog “tetošenja” gay ljubavnika

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=David+Laws&iid=8908721″ src=”7/0/3/3/Britains_Treasury_Secretary_5c91.jpg?adImageId=13040984&imageId=8908721″ width=”234″ height=”343″ /]

U “normalnim” demokratskim zemljama u kojima se, za razliku od Hrvatske, stranke na ljevicu i desnicu dijele na temelju kakvih-takvih ideoloških kriterija, može se zapaziti zanimljiv fenomen kada su u pitanju politički skandali. Kada treba “pasti” desničarski političar, obično je to zbog situacija tipa “mrtva cura, živi dečko” ili sličnih pikanterija nespojivih s tradicionalnim, konzervativnim moralom na kojima te stranke inzistiraju. Ljevičarski političari, pak, “padaju” na temelju situacija tipa “prsti u tegli s medom”, odnosno protuzakonitog bogaćenja na račun istih onih siromašnih masa koje nominalno predstavljaju. U tom svjetlu valja gledati prvu ostavku u vladi novog britanskog premijera Davida Camerona, koji je bez jednog svog ministra ostao niti mjesec dana nakon dolaska na vlast.

David Laws, državni tajnik britanskog Ministarstva financija, objavio je kako napušta dužnost nakon što se otkrilo da je čak 40.000 funti koje je kao parlamentarni zastupnik dobivao kao troškove zastupanja svoje izborne jedinice potrošio na to da bi kupio kuću i stanove, odnosno plaćao najamninu svom ljubavniku Jamesu Lundieju. Da stvar bude još “pikantnija”, Laws je sve do otkrića afere tvrdio da je obiteljski čovjek i otac dvoje djece.

Lawsov 17-dnevni ministarski staž će Cameronu predstavljati lošu vijest, s obzirom da predstavlja neslavan rekord u bližoj britanskoj povijesti. Laws se, također, kao financijski stručnjak, smatrao jednom od zvijezda nove vlade, odnosno glavni operativac zadužen za bolne budžetske rezove koji predstavljaju srž nove politike. Za Camerona je sreća u nesreća ta da je Laws zastupnik Liberalnih demokrata, njegovih koalicijskih partnera, a ne njegove Konzervativne stranke.

Liberalni demokrati se, usprkos toga što su u Blairovo doba bili radikalna ljevica, vole predstavljati kao stranka centra, i ovaj skandal u mnogo čemu predstavlja ironičnu potvrdu gore navedenog pravila. Laws je pao i zbog toga što je upražnjavao “alternativni životni stil” nespojiv s tradicionalnim vrijednostima, ali i zato što je zbog njega potkradao siromašne britanske porezne obveznike.

Milanovićevi ustavni prioriteti

Ovaj tekst na Pollitici nije prvi, a vjerojatno ni posljednji, koji će s rezignacijom zaključiti da će Zoran Milanović od mogućeg rješenja pretvorio u više nego izvjestan problem u Hrvatskoj. Dojmu da čelnik SDP-a pokazuje gotovo kriminalnu nesposobnost kao vođa hrvatske opozicije se još teže oduprijeti nakon što je u sapunici oko ustavnih promjena dodao još jedan “iznenadni obrat” u obliku inicijative da novi tekst Ustava garantira i jednaka prava homoseksualcima.

Oni koji Milanovića u ovom slučaju shvaćaju smatraju da je riječ o “hardball” strategiji kojoj je cilj natjerati Kosor i HDZ da padne na koljena, odnosno bude “konstruktivna” za po SDP daleko važnijem pitanju glasanja dijaspore. Međutim, pitanje je koliko je takva strategija opravdana, odnosno nije li njome Milanović, zapravo, pucao u nogu.

Naime, pokušaj da se homoseksualci uguraju u ustav je unaprijed osuđen na propast. Mnogo manje “problematični” zakon je HDZ na jedvite jade uspio progurati kroz svoje saborske klupe; Kosor će pokušaj da se cijela priča digne na ustavnu razinu shvatiti kao provokaciju, odnosno, tvrditi da se radi o nemogućem zahtjevu te tako Milanoviću zatvoriti vrata.

Ako Milanović, pak, namjerava odustati od homoseksualaca u zamjenu za dijasporu i ako cijeli manevar uspije, ispostavit će se da mu je cijela jedna društvena grupa koju nastoji predstavljati poslužila tek kao jeftina moneta za potkusurivanje.

Kakvu će Milanović pokazati nesposobnost ako kojim slučajem dođe na vlast se ne zna. A ako bude sreće, to nikada nećemo ni saznati.

Emisije s gay likovima gube subvencije na Floridi?

Florida je dugo vremena jedna od najzahvalnijih mjesta za radnju holivudskih filmova i TV-serija, ali već duže vremena je prestala biti najatraktivnijom lokacijom za njihovo snimanje. Nekada je po broju filmova i TV-emisija snimanih svake godine bila treća među američkim državama – iza Kalifornije i New Yorka – ali danas nije ni među deset. A, kako stvari stoje, mogla bi pasti još i niže ako slučajno u državnoj skupštini prođe zakonski prijedlog republikanskog zastupnika Stephena Procourta.

Florida, naime, subvencije filmskim i TV-kompanijama koje se odluče snimati svoj materijal na tamošnjim lokacijama, obično u iznosu do 2 posto troškova. “Caka” zbog kojeg dotična sredstva ne mogu koristiti producenti video-filmova “Girls Gone Wild” je u tome što se on ne odnosi na ostvarenja koja sadržavaju scene pušenja, seksa, golotinje ili prostačkog rječnika.

Precourtov prijedlog bi, pak, povećao stopu subvencija na 5 posto – a što bi iznosilo oko 75 milijuna dolara godišnje – ali i ograničenja povećao na emisije sa scenama koje “prikazuju ili impliciraju akte protivne obiteljskim vrijednostima” odnosno “prekomjernog nasilja”.

Kada je Precourt od strane Palm Beach Posta upitan da li se njegov prijedlog odnosi na filmove i TV-emisije s homoseksualnim likovima, on je odgovorio potvrdno, rekavši da mu je cilj da se u Floridi prije svega snimaju filmovi za djecu i obitelj kakve je nekada snimao Disney.

Nije potrebno govoriti kako se Precourtov prijedlog digla kuka i motika u Hollywoodu, gdje ga uspoređuju sa zloglasnim Haysovim kodom koji je od 1930-ih do 1960-ih nemilosrdno čistio klasične filmove od problematičnih sadržaja poput “sugestivnog plesa” i “strasnih poljubaca”.

Stare predrasude u Atlanti

Kada je Obama izabran za američkog predsjednika, svi su govorili kako je to početak nove ere u kojoj su SAD iza sebe definitivno ostavili rasne i druge predrasude, te da je ta nacija – koja ostalima često vodi trljati u nos kako je upravo ona najbolje moguće oličenje liberalno-demokratskih ideala – konačno te iste ideale pretočila u stvarnost. Nema sumnje, naravno, da su mnogi koji su svoj glas dali Obami to učinili upravo zato što su nastojali svijetu poslati takvu poruku i osjetiti ponos kada se jutro nakon izbora nakon pogledaju u ogledalo.

Međutim, kao i u mnogim drugim stvarima, ispostavilo se da Obamin izbor za predsjednika automatski ne znači da će predrasude – etničke, rasne i druge – biti čarobnim štapićem izbrisane kao faktor u američkoj politici.

Primjer za to su jučer održani izbori u Atlanti, jednoj od američkih metropola, bivšem olimpijskom gradu koji već desetljećima uživa reputaciju svega što je cool i napredno na tzv. Novom Jugu.

Izbori za gradonačelnika – koji se u državi Georgia, slično kao i u Hrvatskoj, održavaju u dva kruga – su tu reputaciju suočili sa stvarnošću vezanom uz to da se većina tamošnjih birača opredjeljuje na temelju rase. Atlanta je većinski crnački grad, a što je svima postalo jasno 1973. godine kada je Maynard Jackson postao prvi gradonačelnik-crnac. Otada do danas su svi gradonačelnici bili crnci.

Međutim, posljednjih se godina, zahvaljujući poslovnom bumu, u Atlanti bilježi sve veće doseljavanje bijelih profesionalaca iz srednje klase, a što je dovelo do promjena demografske strukture, a s vremenom učinilo mogućim da se do gradonačelničke fotelje progura i bijeli kandidat.

Taj je kandidat ove godine trebala biti nezavisna gradska vijećnica Mary Norwood. Već sama činjenica da se uspjela progurati u prvi krug izbora, usprkos gunđanja mnogih crnih političara i svećenika, je protumačena kao velika stvar.

Međutim, bajka je, ako je suditi po još djelomičnim izbornim rezultatima, potrajala tek do drugog kruga. Tijesnu je pobjedu odnio Kasim Reed, crni državni senator iza koga je čvrsto stala Demokratska stranka i njena “mašina”, a još više stanovnici siromašnih crnih četvrti.

Ono što je donijelo odlučnu prevagu Reedu je različiti stav prema pravima homoseksualcima. Oni čine ne baš bezazleni udio stanovnika Atlante, s obzirom da im liberalna metropola pruža idealno utočište od mnogo konzervativnijih sredina na Jugu SAD. Norwood je nastojala upravo u toj populaciji steći prevagu, te se založila za istospolni brak. Reed se, pak, založio da se u Georgiji priznaju samo istospolne zajednice.

Na kraju je visoki odziv – pogotovo među crncima koji su u pravilu konzervativniji od bijelaca po društvenim pitanjima – donio pobjedu Reedu.