Oznaka: Republikanska stranka SAD

Kako je republikanski cunami potopio Obamu

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jučer održani kongresni izbori u SAD pokazuju koliko je nezahvalno stvarati dugoročne političke i drugo prognoze, a pogotovo kada se kao temelj koriste jedni jedini izbori, ma koliko na prvi pogled izgledali epohalni i “povijesni”.

Tako je u ovo vrijeme prije dvije godine američka Republikanska stranka bila u stanju potpunog šoka, grogirana onime što je trebalo predstavljati pobjedu, a završilo kao neočekivani poraz. Čak je i jedan iskusni politički “lisac” kao Karl Rove sebi dozvolio da u izbornu večer uđe u studio Fox Newsa potpuno uvjeren da će republikanski kandidat Mitt Romney završiti kao pobjednik, a potom od sebe pravi budalu i svađa se s voditeljima kada su mu pred nos dostavljali službene podatke prema kojima Obama od Romneya pravi mljeveno meso u svim strateški važnim državama. Rove je u svemu tome biožrtva ne prenaglašenog optimizma koji ponekad zna uhvatiti izborne stožere koji ponekad počnu vjerovati vlastitoj propagandi, nego i zaključaka koji su se temeljili na zdravom razumu, iskustvu, pa i nizu predizbornih anketa koji su do posljednjeg trenutka sugerirali ili Romneyevu pobjedu ili daleko tješnji rezultat od onoga koji se na kraju materijalizirao. A na kraju, ne samo da je Obama pobijedio, nego je sa sobom pogurao niz demokratskih kandidata u pobjede, povećao demokratsku većinu u Senatu i stanjio republikansku u Predstavničkom domu (koja bi vjerojatno sasvim iščezla da republikanci dvije godine ranije nisu imali iznadprosječno dobar rezultat, a štetu očuvali gerrymanderingom). Da stvar po republikance, a pogotovo one s desnog, socijalnokonzervativnog krila, bude još bolnija, pobrinuli su se i istovremeno održani referendumi u nekoliko država (uključujući donedavno republikanski, a danas prilično liberalni Colorado), u kojima ne samo da je legalizirana marihuana, nego i po prvi put legaliziran i istospolni brak.

Rezultati od prije dvije godine se nisu mogli protumačiti drukčije nego kao veliki, spektakularni, povijesni zaokret Amerike ulijevo. Ono što je Barack Obama svojim izborom 2008. godine započeo, godine 2012. je nastavio; njegove najvažnije tekovine, od kojih se ističe uvođenje modela obveznog zdravstvenog osiguranja po uzoru na Evropu, su već ranije cementirane odlukama Vrhovnog suda, a postalo je gotovo potpuno sigurno da se nikada više u Kongresu neće stvoriti neka desna, konzervativna većina koja bi sličnim procesima skretanja ulijevo mogla stajati na putu ili ih čak, kao što su republikanci bili namjeravali prije studenog 2012. godine, baciti natrag.

Odmah nakon toga su krenula objašnjenja od strane profesionalnih i onih manje profesionalnih komentatora, koji su republikanski fijasko prikazivali ne samo unaprijed zadan i neizbježan, nego i posljedicu dugoročnih, nezadrživih trendova uglavnom vezanih uz demografiju. Uspjeh Obame i demokrata se prije svega tumačio time da se posljednjih desetljeća u stanovništvu SAD smanjio udio bijelaca, a povećao udio drugih manjina, prije svega Latinosa, a demokrati su u pravilu među takvim manjinama (pogotovo crncima) imali i još dugo će imati nedostižnu prednost u odnosu na republikancima. Svemu tome se dodavala i smjena generacija, odnosno dolazak nove mlade generacije birača (tzv. Millenialsi) kojima je ne samo Obama bio “cool”, nego su bili “cool” evropski model socijalne države, borba protiv globalnog zatopljenja, prava životinja, ateizam i sve ono što vole mladi, i sve ono što ostarjelim i nestajućim WASP-ovskim “konzervama” diže živce.

I, što se onda moglo očekivati na kongresnim izborima koji dolaze za dvije godine? Čak i ako se u obzir uzme tradicionalna sklonost američkih birača da na tzv. “srednjemandantnim” (midterms) izborima kažnjavaju stranku koja drži Bijelu kuću, kao i to da Obama ne može na birališta dovlačiti mase crnaca koji bi inače ostali kod kuće, zdrav razum bi sugerirao ili dobre ili, u najgorem slučaju, ne pretjerano loše rezultate za demokrate. Pogotovo kada se u obzir uzme da se u posljednje dvije godine ekonomska situacija u SAD (za razliku od Europske unije, koja uključuje mizeriju zvanu Hrvatska) po nekakvim tradicionalim kriterijima značajno popravila. Dow Jones Index posljednjih godinu dana leti u rekordne nebeske visine, nezaposlenost je (barem prema službenim podacima) pala na razinu od prije početka Globalne recesije, a pad cijena nafte je taman pred izbore doveo do rekordno niskih cijena benzina. Dakle, demokrati bi prema nekakvim zdravorazumskim očekivanjima, ili barem onome što su nam servirali američki mainstream mediji, na jučer održanim izborima trebali očekivati nagradu od strane birača – osvajanje većine ili barem povećavanje broja kongresnika u Predstavničkom domu i zadržavanje većine u Senatu.

Danas je, pak, jasno da se to nije dogodilo. Naprotiv, Republikanska stranka je uspjela stvoriti ono što se u američkoj izbornoj terminologiji naziva “landslide” ili što su sami nazvali “cunamijem”.

Većina u Senatu – koja je bila glavna nagrada – je postignuta relativno brzo i lako. Usprkos anketa koje su sugerirale suprotno, republikanski kandidati su uspjeli osvojiti senatska mjesta u “swing” državama gdje je to bilo najvažnije (Iowa, Colorado) i obraniti tamo gdje se činilo da su u nevolji (Kansas). Da stvar po demokrate stoji loše, postalo je jasno i kada je iz vedra neba kompetitivnom izbornom utrkom postala i ona za senatsko mjesto u Virginiji, koje već godinama čvrsto drži popularni demokrat Mark Warner i koja se u posljednje vrijeme smatra dobrom za demokrate; u trenutku kada pišem ove redove još nije službeno potvrđeno hoće li Warner uspjeti ostvariti pobjedu na republikancem Edom Gillespiejem od koje ga dijeli manje od 1 posto glasova. Republikanci su tako već prije kraja večeri uspjeli prijeći magični broj od 51 senatora (da su imali 50-50, po američkom Ustavu bi potpredsjednik Biden demokratima donio većinu).

Republikanska dostignuća izgledaju impresivno i u donjem domu Kongresa, iako su tamo već imali većinu. 12 (najmanje u ovom trenutku) koje su osvojili možda ne izgledaju mnogo, ali su tamo prikupljeni “skalpovi” donijeli i lica koja će za republikance imati izuzetan simboličan značaj te im značajno pomoći da sa sebe odbace percepciju stranke bijelih hetereseksualnih muškaraca. Tako je u 21. okrugu države New York pobijedila Elise Stefanik, koja je s nepunih 30 godina najmlađa žena ikada izabrana u Kongres. U državi Utah je 4. izborni okrug osvojila Mia Love, crna mormonka kojoj je zapala čast da postane prva republikanska Afroamerikanka u Kongresu, a kojoj je prije dvije godine mandat pobjegao za nepunih 800 glasova. Rezultati izbora za Predstavnički dom izgledaju još impresivnije ako se stave u povijesni kontekst. Republikanci trenutno imaju 242 mjesta. Posljednji put su takvom većinom raspolagali 1946. godine, odnosno veći broj zastupnika imali 1928. godine, prije početka Velike depresije.

Ugodno iznenađenje za republikance, a neugodno iznenađenje za demokrate su predstavljale i utrke za guvernerska mjesta. Tu su mediji i ankete predviđali svojevrsnu utješnu nagradu za Obaminu stranku. To se, međutim, nije materijaliziralo. U sjeveroistočnim i demokratima tradicionalno naklonjenim državama su republikanci doživjeli očekivane poraze u srazu s demokratskim senatskim kandidatima, ali su zato dobili u utrkama za guvernere, uključujući i turbodemokratska uporišta kao što su Massachusetts i Maryland.

Američki ljevičari se, s druge strane, mogu tješiti rezultatima istovremeno održavanih referenduma koji sugeriraju da stranačka opredijeljenja glasača nisu pratila svjetonazorske parametre koji se vezuju uz dvije vodeće američke stranke. U nizu država su prošli referendumi o legalizaciji marihuane, postroženju pravila o držanju oružja i, što je još najvažnije, minimalnim plaćama.

Ovo posljednje sugerira kako je jučerašnji izborni cunami imao malo veze s time da se američko glasačko tijelo odjednom zaljubilo u Republikansku stranku. Mnogo se uvjerljivijim čini teza da je američko društvo, a prije svega prosječni birač, duboko nezadovoljan ekonomskim stanjem, odnosno da ga brojke s kojima se hvastao Obama i njegovi medijski cheerleaderi nekakvu opipljivu korist donijele tek 1 % (ili 0,01 %) sa Wall Streeta, a nekako zaobišle novčanike i bankovne račune ostatka stanovništva. Nezadovoljstvo takvim stanjem stvari se moralo nekako izraziti, a za to je najlakši, najbrži i najjeftiniji način bilo davanje izbornog palca dolje stranci koja je na vlasti. Demokrati su, upravo zato što su prije dvije godine imali takvog uspjeha, odnosno držali Bijelu kuću i Senat, daleko bolje odgovarali toj ulozi od republikanaca koji su držali tek Predstavnički dom.

Republikanci su, pak, sa svoje strane u izborni ciklus ušli daleko bolje pripremljeni, i to velikim dijelom zahvaljujući tome što ih je poraz prije dvije godine motivirao da osmisle kvalitetniju strategiju i primijene bolju organizaciju kampanje, ali i izbora najboljih mogućih kandidata. S obzirom da je glavni plijen bio Senat – u koji se bira na razini država umjesto pojedinačnih izbornih jedinica gdje je “gerrymandering” stvorio ideološki “nabrijana” glasačka tijela – bilo je bitno osigurati da se demokratima suprotstave ličnosti koje će glasačima biti lako “prodati” kao umjerenjake. To je značilo da “čajankaši” i vjerski konzervativci više ne mogu očekivati potporu najvećih donatora i stranačke centrale u Washingtonu, a ako bi netko od njih i prošao kroz sito preliminarnih izbora, bio je podvrgavan posebnom tretmanu i treningu kako bi se spriječilo, da razliku od prethodnih izbora, u žaru debate izvali neku glupost koja bi ga prikazala kao ekstremista i tako torpedirala njegovu kampanju.

Demokrati su se pred izbore našli u istoj onoj situaciji u kakvoj su se republikanci bili nalazili pred izbore 2006. godine, pred gubitak oba doma Kongresa. Tada je republikancima na vratu sjedio predsjednik Bush, koji se samo dvije godine od trijumfalnog reizbora zbog Katrine i krvoprolića u Iraku pretvorio u izborni kriptonit. Isto onako kao što su republikanci tada bježali od Busha i nisu ga puštali da sudjeluje u kampanji kongresnika i senatora, tako su danas demokrati danas molili Obamu – čiji su postoci podrške u anketama istovjetni Bushevima prije osam godina – da im ne čini medvjeđu uslugu dolazeći na izborne zborove. A to je, naravno, značilo da nema govora o tome da će na birališta doći mase Afroamerikanaca koje su 2008. i 2012. pomogle izboru “svojeg” predsjednika, odnosno da one neće biti tu da pomažu njegovim bijelim stranačkim kolegama.

Dakle, priča od prije osam godina se ponovila, samo s ponovljenim ulogama. Isto onako kao što je 2006. godine izgledalo smiješna tvrdnja da će republikanci nakon Bushovog reizbora u Bijelu kuću uspostaviti trajnu hegemoniju nad američkom politikom (i najave otcjepljenja liberalnih država i masovnog egzodusa u Kanadu i Francusku), tako sada izgledaju smiješne tvrdnje svih onih koji su nakon Obaminog ponovljenog trijumfa republikancima pisali osmrtnicu. Isto kao što postoji ne baš mala vjerojatnost da će za dvije godine jednako smiješnim izgledati svi oni koji su danas čvrsto uvjereni da će Hillary Clinton ušetati u Bijelu kuću, a koje ostvarenje sličnih najava prije izbora 2008. godine nije ništa naučilo.

 

Stečaj SAD: Nikad ne reci nikad

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Svi političari imaju, kako se to eufemistički voli reći, “specifičan odnos prema istini”. Taj je fenomen još izraženiji u situacijama kada se trebaju jeftino skupljati vrijedni propagandni bodovi od sljedbenika, potencijalnih glasača i javnosti. A najnovija budžetska tragikomedija u koju se dovela najmoćnija zemlja svijeta jest upravo jedan takav slučaj. Do 17. listopada američki Kongres treba donijeti zakon kojim se podiže razina zaduženja savezne vlade, i tako omogućiti njegovo redovno funkcioniranje. Demokratski predsjednik Obama optužuje republikanski Predstavnički dom za nastavak krize (i u tome mu, ako je suditi anketama, podršku pruža većina Amerikanaca) i uporno traži da prihvate njegovo rješenje za budžet inače će se SAD naći u situaciji u kojoj nikada nije bila u povijesti – bit će dovedena u stečaj.

Sve to, dakako, dolazi zajedno s raznim apokaliptičkim scenarijima u kojima nesposobnost najmoćnije zemlje svijeta da ispunjava svoje financijske obaveze dovodi do produbljivanja svjetske recesije i stvaranja još gorih ekonomskih problema od onih koji su na vidjelo došli prije pet godina. S druge strane, teza da SAD ulaze u dosad nepoznate vode, odnosno da nikada nisu imale stečaj ili bile nesposobne ispuniti svoje financijske obveze, ne drži vodu. Kao što navodi ovaj članak, SAD su u takvoj situaciji našle najmanje dva puta – prvi put na samom početku svog postojanja, a drugi put i u ne tako dalekoj prošlosti. Neke stvari se događaju i odlikašima, a među komentarima koje je iznjedrila i ova kriza su se našli i oni koji predstojeću financijsku apokalipsu uspoređuju s potezima koje su svojevremeno povlačile i vlade Njemačke, zemlje koja se danas smatra oličenjem urednog političkog sustava i financijske discipline.

Vrlo je moguće da je washingtonska kriza ništa drugo do bura u čaši vode ili primjer malo teatralnijih pregovaračkih tehnika koje su se privremeno otele kontroli. Lako je zamisliti da će za dan-dva (kao što to uporno sugeriraju američki mediji ili se u to klade “igrači” na njujorškoj burzi) netko, najvjerojatnije republikanci, pokunjeno potpisati ono što mu se stavi pred nos i da če svijet još jednom odahnuti. Ali se isto tako može zamisliti da igra, kao i mnoge slične igre u povijesti, završi onako kako igrači nisu zamislili, a još lakše da će njeno ponavljanje jednom stvarno dovesti do stečaja. Kada se to dogodi, Amerikanci  će se moći tješiti kako to ipak ne bi bilo prvi put da kod njih “bjesni stečaj”, te da su slična iskušenja, poput mnogih drugih zemalja, ipak koliko-toliko uspijevali preživjeti.

Sudac srušio Obaminu zdravstvenu reformu

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada povjesničari jednom budu ocjenjivali predsjedništvo Baracka Obame, vrlo je moguće da će biti blagonakloniji od današnjih komentatora koji ga nazivaju “one-termerom” (predsjednikom s jednim mandatom), ali je teško vjerovati da će njegova reputacija ikada doseći olimpske visine iz doba kada je trijumfalno ulazio u Bijelu kuću. Sada je prilično jasno da mnoga velika obećanja s kojima je osvojio američku i svjetsku javnost neće biti ispunjena, barem ne u njegovom prvom mandatu. A sada je, po svemu sudeći, i njegovo jedini koliko-toliko opipljivo dostignuće – uvođenje nečeg nalik na opće i obvezno zdravstveno osiguranje u SAD – u opasnosti da završi u povijesnoj ropotarnici. Naime, federalni sudac je svojim rješenjem usvojio tužbu države Virginia te neustavnim proglasio odredbe zakona kojim je većini američkih građana nametnuta obveza sklapanja ugovora o zdravstvenom osiguranju.

Naravno da je riječ tek o prvostupanjskoj presudi, te da će slijediti višegodišnje natezanje koje će svoj epilog imati na Vrhovnom sudu (gdje trenutno većinu imaju prema Obaminoj zdravstvenoj reformi neskloni konzervativci). Ipak, ovaj neugodni udarac dolazi u nezgodno vrijeme – nedugo nakon što je Obama kapitulirao pred republikancima i pristao na očuvanje Bushovih niskih stopa poreza za najbogatije Amerikance, izazvavši bijes dosad odane demokratske ljevice. Uspoređujući trenutnu situaciju u Americi s onom prije dvije godine, danas se lako podsjetiti koliko politika može biti nepredvidljiva.

Pouke američkih izbora, naravno, zaobilaze Hrvatsku

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Prošli su i američki izbori, i nakon svega se dogodilo otprilike sve ono što su predviđale ankete – republikanci su napravili “ršum” u Predstavničkom domu, demokrati očuvali stanjenu većinu u Senatu, republikanci zadržali mjesto guvernera Floride, a kalifornijski pušači marihuane nastavili biti kriminalcima. Također se dogodilo i ono što se moglo predvidjeti po pitanju kako će hrvatski mediji reagirati na te događaje, pogotovo u svjetlu za mnoge od njihovih predstavnika bolne spoznaje da Barack Obama možda i nije tako veliki državnik i mesijanski čudotvorac kakvim su ga radosno prihvatili prije dvije godine.

Uglavnom se sve svodi na pokušaje da se Obamin i demokratski poraz umanji i negira ono što se zapravo dogodilo, pa tako članak Marine Barukčić iz Miamija, posvećen jednom od najspektakularnijih stranačkih razmjena mjesta u povijesti Kongresa (+64) ima podnaslov “ništa od republikanskog tsunamija”. Prije toga su, pak, mnogi od domaćih medija izborima nastojali umanjiti bilo kakvu važnost proglasivši ih “lokalnima”. Neki hrvatski komentatori, kao kolega Klauški, koriste kod nas popularnu formulu “HDZ=republikanci;  “SDP=demokrati” kako bi, vjerojatno u trenutku nedostatka inspiracije, pokušali domaćoj javnosti neshvatljive odluke američkih birača objasniti analogijom s Trećesiječanjskom vlašću. Čak i oni koji, kao Ninoslav Pavić, odstupaju od “politički korektnih” smjernica o tome da se pobjeda republikanaca tretira kao tragedija, to čine više iz dnevnopolitičkih razloga nego nekakve ideološke bliskosti s američkim izbornim pobjednicima.

Međutim, ako se malo promisli, na američkim izborima se nije dogodilo ništa posebno u smislu neke “povijesne promjene”. Američko biračko tijelo se nakon za njega nekarakterističnog velikog zaokreta ulijevo 2006. i 2008. vratilo “u normalu”, odnosno tradicionalnu “fifti-fifti” podjelu između desničara/republikanaca i ljevičara/demokrata, odnosno podjelu na tradicionalno “plave” (demokratske) i “crvene” (republikanske) države. Tako su republikanci povratili ono što im je Obama svojom karizmom i mobilizacijom netradicionalnih glasača oduzeo prije dvije godine, pa su tako Jug, Stjenovite planine i Srednji zapad (odnosno “flyover country”) ponovno republikanska uporišta; s druge strane republikanci u pravilu ne mogu ni prismrditi u liberalna uporišta na Zapadnoj i Istočnoj obali.

Ono što bi se možda moglo nazvati nenormalnim jest što se taj “povratak u normalu” dogodio u jednom, umjesto u dva ili tri izborna ciklusa. Demokratima je tako trebalo dvanaest godina da zadnji put uspiju vratiti većinu u Predstavničkom domu; republikancima je to uspjelo za četiri. O ponovno uspostavljenoj ravnoteži svjedoče i regionalni rezultati; republikanci su uspjeli prodrijeti u neka demokratska uporišta na Istoku (Illinois, Pennsylvania), ali se demokrati mogu tješiti da su na Zapadu (Colorado, Kalifornija) jači nego ranije.

Međutim, ta je utjeha slaba u svjetlu spoznaje da je Obama uspio za samo dvije godine proćerdati jedan od najvećih političkih kapitala s kojim je itko ušao u Bijelu kuću. Novi predsjednik je 2009. bio u daleko boljoj situaciji nego George Bush prije osam ili Bill Clinton prije šesnaest godina. Osim vlastite povijesne pobjede na biralištima, imao je solidnu većinu u Predstavničkom domu i kvalificiranu većinu u Senatu; u oba doma su većinu držali liberali i ljevičari, a o nikakvoj republikanskoj opstrukciji nije moglo biti ni govora. Obama je, dakle, imao savršenu priliku da u dvije godine SAD transformira upravo onako kako je htio. Međutim, u tome nije uspio, i sada on i njegova stranka snose prilično neugodne posljedice.

Kakve bi, onda, pouke američkih izbora trebale biti za Hrvatsku? Glavna je ta da se birači nikada ne smije uzeti zdravo za gotovo. Analitičari koji su početkom 2009. govorili o “trajnoj demokratskoj većini” i povijesnom prestrojavanju i zaokretu Amerike ulijevo su zaboravili kako su isto tako uvjerljivo izgledale tvrdnje Karla Rovea o trajnoj dominaciji republikanaca, izrečene prije samo četiri godine.

Druga pouka je, dakako, da se birače može pridobiti na valu nezadovoljstva nečijom lošom vlašću, ali da čim dođe do promjene vlasti upiranje prstom u prošlost ne donosi nikakve bodove. Tako će Milanović – ako, naravno, opet ne uspije uprskati stvar – doći na vlast zato što većina hrvatskih birača ne može smisliti Jadranku Kosor i HDZ. Izbore 2015. neće dobiti plašeći ih zlom bjeloglavom vješticom, baš kao što i sada pokušaj da se Sanader učini uzrokom sveg zla na svijetu daje sve manje propagandnog efekta.

Treća pouka se može izvesti iz onog što Obamini pristaše smatraju njegovim najvećim dostignućem – uvođenja općeg zdravstvenog osiguranja. Američkim biračima se možda ta zamisao i svidjela, ali ne način i okolnosti u kojima je sprovedena u djelo, odnosno što su njene blagodati zaobišle, barem na kratki rok, odnosno što nisu mogli na konkretnom primjeru vidjeti da li bi od toga mogli imati koristi. Biračima je daleko više na umu bila loša ekonomska situacija; za nekakve “povijesne” inicijative nisu imali strpljenja ni razumijevanja. Jadranku Kosor i Zorana Milanovića čeka slično neugodno iznenađenje kada, u nedostatku nekakvih konkretnih dostignuća, gladnom i osiromašenom narodu budu nudili članstvo u EU ili Sanadera u Remetincu.

Republikanci u rekordnoj prednosti pred demokratima

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Gallup je objavio rezultate nove ankete prema kojoj u “općenitoj” utrci za Kongres, tj. ne uzimajući u obzir pojedinačne okruge i kandidate, Republikanska stranka uživa prednost od 10 posto u odnosu na Demokratsku stranku. Gallup je naveo kako ta prednost nije zabilježena od 1942. godine kada je ta kuća prvi put pratila raspoloženje birača u tzv. međuizborima (redovnim kongresnim izborima koji se održavaju između dva predsjednička izbora). Gallup bilježi kako su republikanci dosad najbolje rezultate u takvim anketama imali u srpnju 1994. i sprnju 2002. godine, neposredno pred velike uspjehe na izborima. Gallup zaključuje da je “razumno očekivati” kako će republikanci ostvariti sjajne rezultate na ovim izborima, a veliki broj komentatora je uvjeren da će – kao i 1994. godine – osvojiti Zastupnički dom Kongresa, a možda čak i Senat.

Ovo samo pokazuje kako je nezahvalno praviti dugoročne političke prognoze, pogotovo kada su SAD u pitanju. Nakon što je Bush ponizio Kerryja 2004. godine, ozbiljno se govorilo o početku 40-godišnje dominacije republikanaca. Ni dvije godine kasnije Bush je bio politički mrtvac, a nakon Obame se govorilo da se SAD pod demokratima pretvaraju u jednostranačku državu. Izgleda da će slične prognoze početi padati i nakon izbora u studenom.

Demokrati za senatskog kandidata izabrali republikansku “krticu”?

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

U utorak su u nekim državama SAD održani prelimininarni izbori na kojima su dvije vodeće stranke odabrale svoje službene kandidate za kongresne, državne i lokalne izbore koji će se održati u studenom. Mediji su ispočetka bili koncentrirani na Kaliforniju, Nevadu i Južnu Karolinu gdje su se među opozicijskim republikancima kao glavni kandidati nametnuli žene. Međutim, nešto kasnije se ispostavilo da je najzanimljivija i najpikatnija priča izbornog utorka vezana uz demokratskog kandidata, i to onog koji najvjerojatnije nikada neće biti izabran.

Riječ je o Alvinu Greeneu koji je u utorak u Južnoj Karolini izborio demokratsku nominaciju za Senat. Sve to ne bi bilo zanimljivo, s obzirom da to mjesto dosadašnji senator – konzervativni republikanac Jeff De Mint – ima u džepu. Međutim, nakon par dana su Greeneovi stranački drugovi počeli vrištati kako im dotični uopće stranačaki drug, da se ne sjećaju da su ikada vidjeli na konvenciji ili da je sudjelovao u stranačkim aktivnostima, odnosno da imaju razloga sumnjati da je Greene član i simpatizer Demokratske stranke. Odatle, pa do tvrdnji da je Greene republikanska “krtica” nije trebalo daleko ići, a “težinu” im je dao i kongresnik James Clyburn, nekadašnji predvodnik borbe za prava crnaca i jedan od najuglednijih demokratskih političara u Južnoj Karolini.

Greene je još prije teorija zavjere navukao negativni publicitet otkrićem kako se protiv njega vodi kazneni postupak zato što je 2008. godine jednoj studentici navodno “na sugestivan način” pokazivao svoje intimne fotografije.

Dalja istraga medija je otkrila zanimljive pikanterije. Greene, koji je osvojio 59 posto svih glasova na izborima, je naime totalni anonimus koji se tiče politike, odnosno za njega do izbora nitko nije čuo. Sve do prije par godina je bio zaposlen u američkom ratnom zrakoplovstvu odakle je – prema nekim navodima, nečasno – otpušten, a ista ga je sudbina prije par godina našla i u kopnenoj vojsci. Greene se trenutno vodi kao nezaposlen te živi sa svojim ocem na usamljenoj farmi. Pred izbore nije vodio skoro nikakvu kampanju, a mnogi se pitaju odakle mu 10400 US$ koje zakoni Južne Karoline predviđaju kao obavezni polog za senatske izbore.

Teorijama zavjere su dodatni poticaj dali i Greeneovi intervjui od strane medija gdje se pokazao potpuni nedostatak bilo kakvog političkog iskustva, spremnosti za javni nastup ili sposobnosti da izloži ikakav suvisli politički program osim unaprijed “naštrebanih” parola koje mehanički ponavlja.

Zasad jedino kakvo-takvo racionalno objašnjenje se može naći u tome da je Greene na listiću bio na prvom mjestu, te da su mnogi birači, ne želeći razbijati glavu, zaokružili upravo njegovo ime. Druga teorija, pak, navodi da Greeneovo prezime završava na “e”, a što je karakteristika za crnce koji su nakon oslobođenja od ropstva u Južnoj Karolini nastojali da se razlikuju od bijelaca koji se prezivaju “Green”.

Hrvatski mediji će o ovoj priči, naravno, šutjeti kao zaliveni. Mnogi bi na prvi pogled zaključili kako ona predstavlja još jedan primjer superiornosti prosvijećene intelektualne Europe i njenim političara nad primitivnom Amerikom, odnosno da se ovakvi ekscesi kod nas ne mogu dogoditi. Međutim, nedavni izbori za šefa zagrebačkog SDP-a, kao i pobjednikov nimalo trijumfalan nastup kod Aleksandra Stankovića pokazuju da se i na ovim prostorima mogu pojaviti političari kao Alvin Greene. Zapravo, oni s obzirom na izborni sustav predstavljaju prije pravilo nego izuzetak.

Republikanci osvojili Obamin kongresni okrug

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Protekli utorak uglavnom nije bio sretan dan za američke republikance, barem što se tiče dopunskih i preliminarnih izbora pred veliki megdan u studenome, kada se nadaju od Obaminih demokrata preoteti Predstavnički dom Kongresa, a možda i Senat. Iako je većina od Obame službeno podržanih kandidata izgubila, opća slika izgleda bolje za demokrate nego što je to bio slučaj.

Tako je na dopunskim izborima u 12. kongresnom okrugu Pensilvanije, izazvanih smrću dugogodišnjeg, a odnedavno i kontroverznog demokratskog čelnika Jacka Murthe, glatko pobijedio demokratski kandidat, usprkos toga što je izborni okrug po općem svjetonazoru konzervativni, i što je od jedno od rijetkih mjesta koje je 2004. glasalo za Kerryja a 2008. za McCaina.

Predizbori za američki Senat su, pak, označili kraj političke karijere 80-godišnjeg Arlena Spectera, dugogodišnjeg republikanskog senatora koji je prije godinu dana prešao demokratima i tako Obami (nakratko) dao kvalificiranu većinu u Senatu. Demokratski glasači su usprkos Obaminih naloga prednost dali mlađem stranačkom vojniku Joeu Sestaku, koji je daleko manje eksponiran zbog raznih afera, odnosno daleko je manje ranjiv na eventualne republikanske izazove od Spectera.

U Kentuckyju su republikanski glasači, najblaže rečeno, zakomplicirali stvari vlastitoj stranci izabravši kao svog senatskog kandidata Randa Paula, sina poznatog, ali i kontroverznog kongresnika Rona Paula, poznatog po libertarijanskim stavovima. Nedugo nakon izbora je Rand Paul sebi dozvolio da, slijedeći libertarijansku dogmu o neuplitanju države u privatna poduzeća, odbaci Zakon o građanskim pravima koji je ukinuo rasnu segregaciju te tako ne samo sebe, nego i stranku općenito ponovno učini metom optužbi za rasizam.

Nakon svega toga, priča o tome da bi jesen trebala predstavljati krah za Obamu se čini malo prenategnutima ili dosta slična najavama o konzervativnom “landslideu” u Velikoj Britaniji koji se ipak nije dogodio.

Stoga će republikancima kao melem na ljutu ranu doći vijesti s Havaja, gdje su jučer održani dopunski izbori za Kongres. Na njima je pobijedio gradski vijećnik Honolulua po imenu Charles Djou i tako republikancima izborni okrug Havaja – gdje je, između ostalog, odrastao Barack Obama – donio po prvi put iza 1981. godine. Djou, doduše, svoju pobjedu prije svega ima zahvaliti tome što su dva demokratska kandidata nastupala odvojeno, te je mogao pobijediti sa jedva 39 % glasova. Za nekoliko mjeseci, kada se budu održavali redovni izbori, ujedinjeni demokrati će ga glatko zamijeniti. Republikancima će, s druge strane, ovo predstavljati dobru vijest, s obzirom da je tima prekinuta gubitnička serija od 11 dopunskih izbora za Predstavnički dom Kongresa, na kojima su u pravilu pobjeđivali demokrati.

Obamino proljeće

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Prvi dan proljeća je započeo prilično dobro za američkog predsjednika. Ono što se donedavno činilo van dohvata ruke sada se pretvorilo u prvo veliko ispunjeno obećanje i ponovno dalo vjetar u jedra njegove administracije. Jučerašnje izglasavanje zakona kojim se u SAD po prvi put uvodi nešto slično općem i obveznom zdravstvenom osiguranju kakvo imaju “normalne” države predstavlja veliki trijumf, i to u trenutku kada je Baracku Obami počelo ponestajati bilo kakvih dostignuća s kojima bi opravdao mesijanski status s kakvom ga je dočekala američka i svjetska javnost.

Njegovi pristaše će zdravstvenu reformu pokušati opisati kao više nego jasan znak da je mračna, hladna zima prošla i da dolazi ne samo proljeće nego i nova era u američkoj povijesti, kada će ama baš sve za što se zalagali američki ljevičari od 1968. do danas postati stvarnost, a konzervativizam, militarizam, neoliberalizam, kapitalizam i svi drugi “izmi” vezani uz omraženog Nixona, Reagana i Busha zauvijek pasti u ropotarnicu povijesti. Obama će s ovim pothvatom biti ohrabren da nastavi, uvjeren da će – isto onako kako je pobijedio konvencionalnu mudrost došavši u Bijelu kuću – pobijediti konvencionalnu mudrost nastojeći da radikalno skrene ulijevo naciju u kojoj je donedavno ne samo “socijalizam” nego i “liberalizam” bila ružna riječ.

Stoga mnogi drže da je gotovo izvjesno kako će nakon trijumfa zdravstvene reforme doći i druge točke ambicioznog Obaminog programa s kojim je dobio izbore, a koje se dosada ustručavao “gurati” zbog straha od republikanske opstrukcije odnosno opozicije u vlastitoj stranci. To se odnosi na uvođenje karbonskih kredita, odnosno potrošnje fosilnih goriva koji bi američku industriju, ali i obične građane natjerao da se sve više odriču automobila i svega vezanog uz taj način života; opsežna reforma imigracije, odnosno prestanak svih pokušaja da se iz zemlje tjeraju ilegalni useljenici koji bi se umjesto toga trebali što je moguće u većem broju “legalizirati” i ekspresno praviti državljanima koji će, naravno, glasati za Demokratsku stranku; reforma radnog zakonodavstva i uvođenje “Card checka” koji će ojačati utjecaj sindikata na vodeće američke tvrtke te, konačno, “doktrina pravednosti” prema kojoj bi država radi “ravnoteže” konzervativnih i liberalnih stavova imala pravo nadzirati sadržaj radio, TV-emisija i Interneta.

Sve gore navedeno će se pokušati progurati u sljedećih nekoliko mjeseci ili barem u sljedeće dvije godine kako bi Obama pred izbore 2012. godine mogao braniti svoj mandat tvrdnjom da je ispunio sva svoja obećanja.

Mnogi od američkih i svjetskih medija zdravstvenu reformu uspoređuju s Rooseveltovim New Dealom 1930-ih kojim je uveden federalni mirovinski sistem, izjednačavanjem prava bijelaca i crnaca te Johnsonovim socijalnim reformama 1960-ih, nerijetko izjavljujući kako ta dostignuća blijede pred Obaminim. Takvo oduševljenje, koje dosta podsjeća na euforiju od prije godinu, ipak nije opravdano.

Roosevelt je svoj New Deal uspio progurati zato što je čvrsto iza sebe imao Velikom depresijom izmučen i u dotadašnji sistem razočaran narod, a Johnson nikada ne bi mogao progurati građanska prava crnaca da u tome nije imao podršku Republikanske stranke. Obama, koji je sebe nastojao predstaviti kao ličnost za koju ne važe dotadašnja pravila i koja će Amerikom upravljati kao karizmatska nad-stranačka ličnost, zacjeljivati rane, premostiti podjele i započeti novu eru poštenju, cijeli je proces prepustio svojim stranačkim kolegama iz Kongresa pretvorivši ga u puko aritmetičko nadglasavanje i nimalo suptilno kupovanje “kolebljivih” glasova. I, pri tome, a što je najvažnije od svega, nije imao podršku naroda.

Da je tako ne govore samo ankete u kojima se između 55 i 60 Amerikanaca protivi reformi, nego i rezultati izvanrednih izbora u ultra-liberalnom Massachusettsu gdje je izbor republikanca Scotta Browna bio motiviran prije svega željom građana – koji, inače, na državnoj razini uživaju isti sistem kakav se sada nametnuo ostatku SAD – da demokratima otmu kvalificiranu većinu u Senatu i tako spriječe donošenje zakona. Obama i demokrati su odlučili ne poslušati to upozorenje već su, lišeni mogućnosti da zakon guraju redovnom, odlučili iskoristiti opskurnu parlamentarnu proceduru koja se koristi za usklađivanje budžeta, ali koja ne traži kvalificiranu senatsku većinu.

Veliki broj promatrača drži da je Obama sa ovom reformom preuzeo veliki rizik, odnosno da je nezadovoljstvo među Amerikancima takvo da bi “ceh” prvi trebali platiti upravo oni demokratski kongresnici koji su jučer digli glas za izbornu reformu. Do izbora ima nekoliko mjeseci, ali većina procjena govori da će republikanci biti u dobroj prilici da preuzmu većinu u Predstavničkom domu, a možda i u Senatu.

Dio komentatora vjeruje da je upravo to razlog zbog koga se išlo na ovaj spektakularan ali ipak riskantan potez. Naime, demokrati trenutno imaju Bijelu kuću i uvjerljivu većinu u oba kongresna doma u opsegu kakvom nisu imali od daleke 1978. godine. Nadalje, ta demokratska većina, za razliku od one prije tri desetljeća, je pod daleko snažnijim utjecajem lijevog krila stranke čiji je predstavnik i sam predsjednik. Konzervativni i umjereni demokrati – među koje se uvjetno može svrstati i dinastija Clinton – izgubili su na važnosti. Tzv. “Blue Dog” frakcija, čiji su kandidati demokratima osvajali strateški važne umjerene i konzervativne okruge i države Srednjeg zapada, zna da će njihov reizbor u studenom biti nemoguć ako ne stignu milijuni donacija za kampanje od strane ultra-liberalne elite iz Hollywooda i Manhattana.

Dakle, Demokratska stranka je morala plesati onako kako svira lijevo krilo. A to isto lijevo krilo je znalo da s obzirom na aritmetiku i političke okolnosti upravo sada postoji najbolja moguća prilika da se proguraju radikalne reforme o kojima se sanjalo desetljećima. Već nakon nekoliko mjeseci – čak i ako se zadrži većina u Kongresu – će se aritmetika promijeniti i Obama će moći Ameriku vući nalijevo isto onako kao što je to Clinton mogao s republikanskim Kongresom od jeseni 1994. godine. Ovakva konstelacija snaga se jednostavno morala iskoristiti, bez obzira na sve kratkoročne i dugoročne posljedice.

U tome je Obama zapravo pokazao da je daleko sličniji svom prethodniku, s kojim dijeli uvjerenost u ispravnost svoje mesijanske misije. Isto onako kao što je Bush napao Irak bez obzira na sve kritike i upozorenja da taj pothvat možda i neće najsretnije završiti, tako je i Obama progurao zdravstvenu reformu duboko uvjeren da će njegovi kritičari, skeptici i narod “progledati” i shvatiti da se učinilo ono što je bilo najbolje učiniti, i pri tome mu je svejedno da li će se to dogoditi za nekoliko mjeseci, godina ili desetljeća, odnosno hoće li zbog toga njegova stranka (kao što je bila slučaj s Bushevom) javnosti izgledati kao radioaktivni otpad.

Naravno, uvijek postoji i sasvim izgledna mogućnost da će “spin” mašinerija i današnjem američkom predsjedniku sve nego neskloni mediji uspjeti prodati još jednog zeca u šeširu, te da će Obamino proljeće za posljedicu imati blagorodnu jesen.

Scott Brown – dečko koji obećava

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Scott Brown, donedavno anonimni republikanski političar koji je iznenadnim izborom za Senat u demokratskom i liberalnom Massachusettsu poput U-boota torpedirao Obamin konvoj zdravstvene reforme, postao je instant politička zvijezda. Nije prošao nijedan dan od proglašenja pobjede, a već su pala prva pitanja i prve špekulacije o tome hoće li novi zlatni dečko američke politike “pucati” na najprestižniju od svih meta – Bijelu kuću.

O tome koliko takve špekulacije imaju veze sa stvarnim svijetom je, najblaže rečeno, nezahvalno prognozirati, o čemu najbolje svjedoči to koliko se politička situacija u SAD promijenila u posljednjih godinu dana. Međutim, za Browna je već sada jasno da predstavlja ogroman potencijal ne u sferi politike, nego u sferi koja se obično vezuje uz današnje medijsko “žutilo”. Novi senator je na tom planu još veći potencijal kada se uzme u obzir da predstavlja stranku koja se diči konzervativnim obiteljskim vrijednostima.

To je pokazao već u samom pobjedničkom govoru, kada je, ponesen euforijom, rekao kako su mu “obje kćeri slobodne”, a potom se ispravio i rekao kako se to odnosi samo na Aylu, inače polufinalisticu “Američkog idola”. Takvo “oglašavanje kćeri na mesnoj tržnici” je izazvalo vidnu nervozu kod ideološki “čišćih” simpatizera njihove stranke, već ranije uznemirenih otkrićem da se novi senator u mladosti slikao gol za “Cosmopolitan”. U tome je najdalje išao utjecajni radio-komentator i voditelj Fox Newsa Glenn Beck koji je u svojoj redovnoj radio-emisiji rekao kako “tom tipu treba staviti pojas nevinosti” i da bi “cijela stvar mogla završiti s mrtvom stažisticom”.

Goluždravi republikanac Obami oteo kvalificiranu većinu

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Scott+Brown&iid=7586721″ src=”6/f/0/0/Scott_Brown_Campaigns_e043.jpg?adImageId=9308681&imageId=7586721″ width=”234″ height=”156″ /]

UPDATE 3:29 – Boston Globe je upravo javio kako je Martha Coakley, vrhovna državna odvjetnica Massachusettsa i demokratska kandidatkinja za federalni Senat nazvala republikanskog državnog senatora Scotta Browna kako bi mu čestitala na pobjedi. Ta vijest dolazi nakon što su došli podaci s preko 70 % birališta u Massachusettsu koji pokazuju kako Brown održava prednost od 53 prema 47 posto, a koju očigledno Coakley nije mogla prestići čak ni uz pomoć glasova iz Bostona, glavnog uporišta demokrata.

Tako je senatsko mjesto koje je gotovo pola stoljeća pripadalo Tedu Kennedyju, odnosno lijevom krilu Demokratske stranke, otići će republikancima te Baracka Obamu i demokrate lišiti ključnog 60. glasa koji im treba za zaobilaženje parlamentarne opstrukcije s kojom su republikanci nastojali zaustaviti zdravstvenu reformu.

Američki mediji i komentatori će sljedećih tjedana i mjeseci potrošiti ogromne količine intelektualne energije kako se demokratima to dogodilo baš u državi gdje je Obama prije godinu dana šišao McCaina s 26 posto glasova razlike. Jedno od niza odgovora će bez svake sumnje biti vezano uz mladost Scotta Browna kada je kao student nastojao zaraditi kruh pozirajući gol za Cosmpolitan.