Stečaj SAD: Nikad ne reci nikad

Svi političari imaju, kako se to eufemistički voli reći, “specifičan odnos prema istini”. Taj je fenomen još izraženiji u situacijama kada se trebaju jeftino skupljati vrijedni propagandni bodovi od sljedbenika, potencijalnih glasača i javnosti. A najnovija budžetska tragikomedija u koju se dovela najmoćnija zemlja svijeta jest upravo jedan takav slučaj. Do 17. listopada američki Kongres treba donijeti zakon kojim se podiže razina zaduženja savezne vlade, i tako omogućiti njegovo redovno funkcioniranje. Demokratski predsjednik Obama optužuje republikanski Predstavnički dom za nastavak krize (i u tome mu, ako je suditi anketama, podršku pruža većina Amerikanaca) i uporno traži da prihvate njegovo rješenje za budžet inače će se SAD naći u situaciji u kojoj nikada nije bila u povijesti – bit će dovedena u stečaj.

Sve to, dakako, dolazi zajedno s raznim apokaliptičkim scenarijima u kojima nesposobnost najmoćnije zemlje svijeta da ispunjava svoje financijske obaveze dovodi do produbljivanja svjetske recesije i stvaranja još gorih ekonomskih problema od onih koji su na vidjelo došli prije pet godina. S druge strane, teza da SAD ulaze u dosad nepoznate vode, odnosno da nikada nisu imale stečaj ili bile nesposobne ispuniti svoje financijske obveze, ne drži vodu. Kao što navodi ovaj članak, SAD su u takvoj situaciji našle najmanje dva puta – prvi put na samom početku svog postojanja, a drugi put i u ne tako dalekoj prošlosti. Neke stvari se događaju i odlikašima, a među komentarima koje je iznjedrila i ova kriza su se našli i oni koji predstojeću financijsku apokalipsu uspoređuju s potezima koje su svojevremeno povlačile i vlade Njemačke, zemlje koja se danas smatra oličenjem urednog političkog sustava i financijske discipline.

Vrlo je moguće da je washingtonska kriza ništa drugo do bura u čaši vode ili primjer malo teatralnijih pregovaračkih tehnika koje su se privremeno otele kontroli. Lako je zamisliti da će za dan-dva (kao što to uporno sugeriraju američki mediji ili se u to klade “igrači” na njujorškoj burzi) netko, najvjerojatnije republikanci, pokunjeno potpisati ono što mu se stavi pred nos i da če svijet još jednom odahnuti. Ali se isto tako može zamisliti da igra, kao i mnoge slične igre u povijesti, završi onako kako igrači nisu zamislili, a još lakše da će njeno ponavljanje jednom stvarno dovesti do stečaja. Kada se to dogodi, Amerikanci  će se moći tješiti kako to ipak ne bi bilo prvi put da kod njih “bjesni stečaj”, te da su slična iskušenja, poput mnogih drugih zemalja, ipak koliko-toliko uspijevali preživjeti.

Oglasi

Republikanci osvojili Obamin kongresni okrug

Protekli utorak uglavnom nije bio sretan dan za američke republikance, barem što se tiče dopunskih i preliminarnih izbora pred veliki megdan u studenome, kada se nadaju od Obaminih demokrata preoteti Predstavnički dom Kongresa, a možda i Senat. Iako je većina od Obame službeno podržanih kandidata izgubila, opća slika izgleda bolje za demokrate nego što je to bio slučaj.

Tako je na dopunskim izborima u 12. kongresnom okrugu Pensilvanije, izazvanih smrću dugogodišnjeg, a odnedavno i kontroverznog demokratskog čelnika Jacka Murthe, glatko pobijedio demokratski kandidat, usprkos toga što je izborni okrug po općem svjetonazoru konzervativni, i što je od jedno od rijetkih mjesta koje je 2004. glasalo za Kerryja a 2008. za McCaina.

Predizbori za američki Senat su, pak, označili kraj političke karijere 80-godišnjeg Arlena Spectera, dugogodišnjeg republikanskog senatora koji je prije godinu dana prešao demokratima i tako Obami (nakratko) dao kvalificiranu većinu u Senatu. Demokratski glasači su usprkos Obaminih naloga prednost dali mlađem stranačkom vojniku Joeu Sestaku, koji je daleko manje eksponiran zbog raznih afera, odnosno daleko je manje ranjiv na eventualne republikanske izazove od Spectera.

U Kentuckyju su republikanski glasači, najblaže rečeno, zakomplicirali stvari vlastitoj stranci izabravši kao svog senatskog kandidata Randa Paula, sina poznatog, ali i kontroverznog kongresnika Rona Paula, poznatog po libertarijanskim stavovima. Nedugo nakon izbora je Rand Paul sebi dozvolio da, slijedeći libertarijansku dogmu o neuplitanju države u privatna poduzeća, odbaci Zakon o građanskim pravima koji je ukinuo rasnu segregaciju te tako ne samo sebe, nego i stranku općenito ponovno učini metom optužbi za rasizam.

Nakon svega toga, priča o tome da bi jesen trebala predstavljati krah za Obamu se čini malo prenategnutima ili dosta slična najavama o konzervativnom “landslideu” u Velikoj Britaniji koji se ipak nije dogodio.

Stoga će republikancima kao melem na ljutu ranu doći vijesti s Havaja, gdje su jučer održani dopunski izbori za Kongres. Na njima je pobijedio gradski vijećnik Honolulua po imenu Charles Djou i tako republikancima izborni okrug Havaja – gdje je, između ostalog, odrastao Barack Obama – donio po prvi put iza 1981. godine. Djou, doduše, svoju pobjedu prije svega ima zahvaliti tome što su dva demokratska kandidata nastupala odvojeno, te je mogao pobijediti sa jedva 39 % glasova. Za nekoliko mjeseci, kada se budu održavali redovni izbori, ujedinjeni demokrati će ga glatko zamijeniti. Republikancima će, s druge strane, ovo predstavljati dobru vijest, s obzirom da je tima prekinuta gubitnička serija od 11 dopunskih izbora za Predstavnički dom Kongresa, na kojima su u pravilu pobjeđivali demokrati.

Obamino proljeće

Prvi dan proljeća je započeo prilično dobro za američkog predsjednika. Ono što se donedavno činilo van dohvata ruke sada se pretvorilo u prvo veliko ispunjeno obećanje i ponovno dalo vjetar u jedra njegove administracije. Jučerašnje izglasavanje zakona kojim se u SAD po prvi put uvodi nešto slično općem i obveznom zdravstvenom osiguranju kakvo imaju “normalne” države predstavlja veliki trijumf, i to u trenutku kada je Baracku Obami počelo ponestajati bilo kakvih dostignuća s kojima bi opravdao mesijanski status s kakvom ga je dočekala američka i svjetska javnost.

Njegovi pristaše će zdravstvenu reformu pokušati opisati kao više nego jasan znak da je mračna, hladna zima prošla i da dolazi ne samo proljeće nego i nova era u američkoj povijesti, kada će ama baš sve za što se zalagali američki ljevičari od 1968. do danas postati stvarnost, a konzervativizam, militarizam, neoliberalizam, kapitalizam i svi drugi “izmi” vezani uz omraženog Nixona, Reagana i Busha zauvijek pasti u ropotarnicu povijesti. Obama će s ovim pothvatom biti ohrabren da nastavi, uvjeren da će – isto onako kako je pobijedio konvencionalnu mudrost došavši u Bijelu kuću – pobijediti konvencionalnu mudrost nastojeći da radikalno skrene ulijevo naciju u kojoj je donedavno ne samo “socijalizam” nego i “liberalizam” bila ružna riječ.

Stoga mnogi drže da je gotovo izvjesno kako će nakon trijumfa zdravstvene reforme doći i druge točke ambicioznog Obaminog programa s kojim je dobio izbore, a koje se dosada ustručavao “gurati” zbog straha od republikanske opstrukcije odnosno opozicije u vlastitoj stranci. To se odnosi na uvođenje karbonskih kredita, odnosno potrošnje fosilnih goriva koji bi američku industriju, ali i obične građane natjerao da se sve više odriču automobila i svega vezanog uz taj način života; opsežna reforma imigracije, odnosno prestanak svih pokušaja da se iz zemlje tjeraju ilegalni useljenici koji bi se umjesto toga trebali što je moguće u većem broju “legalizirati” i ekspresno praviti državljanima koji će, naravno, glasati za Demokratsku stranku; reforma radnog zakonodavstva i uvođenje “Card checka” koji će ojačati utjecaj sindikata na vodeće američke tvrtke te, konačno, “doktrina pravednosti” prema kojoj bi država radi “ravnoteže” konzervativnih i liberalnih stavova imala pravo nadzirati sadržaj radio, TV-emisija i Interneta.

Sve gore navedeno će se pokušati progurati u sljedećih nekoliko mjeseci ili barem u sljedeće dvije godine kako bi Obama pred izbore 2012. godine mogao braniti svoj mandat tvrdnjom da je ispunio sva svoja obećanja.

Mnogi od američkih i svjetskih medija zdravstvenu reformu uspoređuju s Rooseveltovim New Dealom 1930-ih kojim je uveden federalni mirovinski sistem, izjednačavanjem prava bijelaca i crnaca te Johnsonovim socijalnim reformama 1960-ih, nerijetko izjavljujući kako ta dostignuća blijede pred Obaminim. Takvo oduševljenje, koje dosta podsjeća na euforiju od prije godinu, ipak nije opravdano.

Roosevelt je svoj New Deal uspio progurati zato što je čvrsto iza sebe imao Velikom depresijom izmučen i u dotadašnji sistem razočaran narod, a Johnson nikada ne bi mogao progurati građanska prava crnaca da u tome nije imao podršku Republikanske stranke. Obama, koji je sebe nastojao predstaviti kao ličnost za koju ne važe dotadašnja pravila i koja će Amerikom upravljati kao karizmatska nad-stranačka ličnost, zacjeljivati rane, premostiti podjele i započeti novu eru poštenju, cijeli je proces prepustio svojim stranačkim kolegama iz Kongresa pretvorivši ga u puko aritmetičko nadglasavanje i nimalo suptilno kupovanje “kolebljivih” glasova. I, pri tome, a što je najvažnije od svega, nije imao podršku naroda.

Da je tako ne govore samo ankete u kojima se između 55 i 60 Amerikanaca protivi reformi, nego i rezultati izvanrednih izbora u ultra-liberalnom Massachusettsu gdje je izbor republikanca Scotta Browna bio motiviran prije svega željom građana – koji, inače, na državnoj razini uživaju isti sistem kakav se sada nametnuo ostatku SAD – da demokratima otmu kvalificiranu većinu u Senatu i tako spriječe donošenje zakona. Obama i demokrati su odlučili ne poslušati to upozorenje već su, lišeni mogućnosti da zakon guraju redovnom, odlučili iskoristiti opskurnu parlamentarnu proceduru koja se koristi za usklađivanje budžeta, ali koja ne traži kvalificiranu senatsku većinu.

Veliki broj promatrača drži da je Obama sa ovom reformom preuzeo veliki rizik, odnosno da je nezadovoljstvo među Amerikancima takvo da bi “ceh” prvi trebali platiti upravo oni demokratski kongresnici koji su jučer digli glas za izbornu reformu. Do izbora ima nekoliko mjeseci, ali većina procjena govori da će republikanci biti u dobroj prilici da preuzmu većinu u Predstavničkom domu, a možda i u Senatu.

Dio komentatora vjeruje da je upravo to razlog zbog koga se išlo na ovaj spektakularan ali ipak riskantan potez. Naime, demokrati trenutno imaju Bijelu kuću i uvjerljivu većinu u oba kongresna doma u opsegu kakvom nisu imali od daleke 1978. godine. Nadalje, ta demokratska većina, za razliku od one prije tri desetljeća, je pod daleko snažnijim utjecajem lijevog krila stranke čiji je predstavnik i sam predsjednik. Konzervativni i umjereni demokrati – među koje se uvjetno može svrstati i dinastija Clinton – izgubili su na važnosti. Tzv. “Blue Dog” frakcija, čiji su kandidati demokratima osvajali strateški važne umjerene i konzervativne okruge i države Srednjeg zapada, zna da će njihov reizbor u studenom biti nemoguć ako ne stignu milijuni donacija za kampanje od strane ultra-liberalne elite iz Hollywooda i Manhattana.

Dakle, Demokratska stranka je morala plesati onako kako svira lijevo krilo. A to isto lijevo krilo je znalo da s obzirom na aritmetiku i političke okolnosti upravo sada postoji najbolja moguća prilika da se proguraju radikalne reforme o kojima se sanjalo desetljećima. Već nakon nekoliko mjeseci – čak i ako se zadrži većina u Kongresu – će se aritmetika promijeniti i Obama će moći Ameriku vući nalijevo isto onako kao što je to Clinton mogao s republikanskim Kongresom od jeseni 1994. godine. Ovakva konstelacija snaga se jednostavno morala iskoristiti, bez obzira na sve kratkoročne i dugoročne posljedice.

U tome je Obama zapravo pokazao da je daleko sličniji svom prethodniku, s kojim dijeli uvjerenost u ispravnost svoje mesijanske misije. Isto onako kao što je Bush napao Irak bez obzira na sve kritike i upozorenja da taj pothvat možda i neće najsretnije završiti, tako je i Obama progurao zdravstvenu reformu duboko uvjeren da će njegovi kritičari, skeptici i narod “progledati” i shvatiti da se učinilo ono što je bilo najbolje učiniti, i pri tome mu je svejedno da li će se to dogoditi za nekoliko mjeseci, godina ili desetljeća, odnosno hoće li zbog toga njegova stranka (kao što je bila slučaj s Bushevom) javnosti izgledati kao radioaktivni otpad.

Naravno, uvijek postoji i sasvim izgledna mogućnost da će “spin” mašinerija i današnjem američkom predsjedniku sve nego neskloni mediji uspjeti prodati još jednog zeca u šeširu, te da će Obamino proljeće za posljedicu imati blagorodnu jesen.

Demokratski kongresnik prebjegao republikancima

Barack Obama i američka Demokratska stranka se imaju razloga radovati Božiću, s obzirom da je pristankom senatora Bena Nelsona osigurana kvalificirana većina u Senatu za prolaz opsežne zdravstvene reforme – jednog od glavnih ciljeva politike novog predsjednika. Zahvaljujući tome zakonski prijedlog bi trebao biti izglasan prije roka koji su zacrtali senatski demokratski vođe – Badnje večeri. Nakon toga bi njegovo usuglašavanje s verzijom Predstavničkog doma – gdje demokrati također imaju solidnu većinu – trebalo postati formalnost.

Republikanci, koji su po prvi put u nekoliko desetljeća svedeni na beznačajnu i politički irelevantnu manjinu u zakonodavnim tijelima, također imaju neke simbolične razloge za radovanje. Zamisao da bi sve veće nezadovoljstvo Obaminom politikom moglo dovesti do ozbiljnih poraza demokratskih kandidata na redovnim kongresnim izborima 2010. godine, a možda čak i smjene vlasti u jednom od dva kongresna doma, je već neko vrijeme postala ozbiljna tema američkog političkog establishmenta. On uključuje i Blue Dogs ili konzervativne demokrate, mnogi od kojih su izabrani u strateški važnim, ali stranački varijabilnim izbornim okruzima za Kongres, i koji demokratima daju većinu. Dobar dio njih drži da će, ako se trenutni trendovi nastave do jeseni 2010. godine, biti ozbiljno ugroženi.

Jedan od njih je, po svemu sudeći, bio i Parker Griffith, zastupnik 2. kongresnog okruga u Alabami, koji je danas najavio kako napušta Demokratsku stranku i prelazi republikancima. Griffith, liječnik koji je izabran prošle godine u okrugu koji od vremena građanskog rata nije birao republikance, svoj je potez obrazložio neslaganjem s vodstvom stranke po pitanju zdravstvene reforme. Griffithov potez sam po sebi neće bitno izmijeniti odnos snaga u Predstavničkom domu – demokrati imaju 258 zastupnika, a republikanci 187 – ali će u simboličkom smislu donijeti ohrabrenje republikancima i uvjeriti ih da je ono najgore – “metla” doživljena na izborima 2006. i 2008. godine – iza njih. Za 2. izborni okrug, koji je predstavljao jednu od njihovih glavnih izbornih meta 2010. godine, se više neće morati borati.

Ljevica u američkom Kongresu traži glave Obaminog financijskog tima

I dok se u ostatku svijeta Obama još uvijek tretira kao mesijanski spasitelj svijeta, među Amerikancima se njegova popularnost sve više bliži onoj kakvu danas uživa Mihail Gorbačov u Rusiji. Gallup je tako nedavno objavio kako je podrška Obami prvi put pala ispod psihološke granice od 50 posto – iako uz to ide obavezni “spin” kako su se u prvoj godini mandata s time bili suočili i kasnije uspješni predsjednici kao Reagan i Clinton. Kako stvari stoje, Obama se, usprkos Nobelovoj nagradi za mir – koju čak i neki njegovi najvatreniji pristaše smatraju još uvijek nezasluženom – sve manje čini velikanom koji je 2008. napisao povijest, a sve više “one hit wonderom”.

Jedan od razloga je sve očigledniji neuspjeh da bude isto onako dobar predsjednik kao što je bio predsjednički kandidat, odnosno da čvrstu koaliciju između stranačke ljevice i “pravovjernika” na jednoj te umjerenih i nezavisnih birača na drugoj strani, održi jednom kada je došao u Bijelu kuću. Potonji su se nakon nekoliko mjeseci brzo “ohladili” vidjevši da sa svojim ambicioznim socijalnim, ekološkim i drugim programima nastoji SAD skrenuti previše ulijevo za njihov ukus. To se odnosi i na zdravstvenu reformu, za koju su zaključili da će ih udariti po džepu.

Obama je, pak, sada prisiljen voditi borbu i na drugoj fronti, jer se protiv njegove politike počela buniti ljevica u Kongresu – odnosno isti oni krugovi čijoj fanatičnoj podršci duguje svoju mukotrpno izvojevanu pobjedu nad Hillary Clinton u stranačkim predizborima. Ljevičarima se čini da je Obama previše spor i neodlučan u reformama, a pronađen je krivac u obliku dvojca koji vodi njegovu ekonomsku politiku – ministra financija Timothyja Geithnera i glavnog ekonomskog savjetnika Larryja Summersa. Taj dvojac, koji je svoju reputaciju izgradio radeći u vodećim bankama Wall Streeta, odnosno u Clintonovoj administraciji koja je vodila pro-kapitalističku ekonomsku politiku, prema mišljenju ljevičara više vodi računa o interesima vodećih banaka nego američke sirotinje. Ključni argument je u tome da su se zahvaljujući Obaminoj politici vodeće banke oporavile od recesije, ali da istovremeno raste nezaposlenost i drastično pada standard kod najširih dijelova stanovništva. Stoga je demokratski kongresnik Peter DeFazio, vođa Kongresnog progresivnog kluba (CPC) koji okuplja ljevicu, javno pozvao Obamu da smijeni Geithnera i Summersa, rekavši “da će spasiti radna mjesta milijuna ljudi ako dvojica izgube posao”.

Trenutno izgleda malo vjerojatno da će Obama te sugestije poslušati, jer je njegova administracija previše zaokupljena borbom oko zdravstvene reforme, čiji ishod ovisi o glasovima nekoliko umjerenih demokratskih i republikanskih senatora. Ekonomija – zbog koje i reforma toliko stoji – će međutim naći put da postane glavno pitanje pred kongresne izbore 2010. godine, koji se u ovom trenutku ne izgledaju tako dobri za demokrate nego kao što je to bio slučaj prije godinu dana.

Seks-snimkom do – Kongresa?

Saga o Carrie Prejean, bivšoj Miss Kalifornije, dobila je novo poglavlje i nakon otkrića koje ju je – prema mišljenju liberalne javnosti – trebalo strpati u ropotarnicu povijesti.

Prejean je na naslovnice došla zahvaljujući tome što je na izboru za Miss SAD, na pitanje o tome što misli o istospolnom braku dala isti odgovor koji su u studenom 2008. bili dali birači Kalifornije na ustavnom referendumu. S obzirom na to da homoseksualci dominiraju svijetom mode i, posredno, industrijom izbora ljepote, nije bilo teško pretpostaviti kako će se Prejean zbog tih “neizrecivih” stavova provesti kao reggae bend na proslavi Ku Klux Klana. Prvi je u tome prednjačio Perez Hilton, celebrity bloger, samodeklarirani homoseksualac i član žirija koji je postavio inkriminirano pitanje – nakon što je misicu nazvao imenima koja nisu za tisak, utvrdio je da je upravo zbog svog “verbalnog delikta” ostala bez nacionalne titule. Nakon toga je započela kampanja da joj se oduzme i ona državna.

Argumente za to nije trebalo dugo tražiti. Nakon otkrića da joj je direkcija izbora za Miss Universe platila ugradnju silikona u grudi, došlo je otkriće fotografija u toplesu. Vlasnik licence Donald Trump ju je neko vrijeme branio od nasrtaja, ali je odustao te joj na kraju oduzeo titulu pri čemu se navodio spor oko nastupa u reality emisijama. Prejean, koja je postala miljenica konzervativnog dijela javnosti i glasnogovornicom Nacionalne organizacije za brak (NOM), nije se s time pomirila te je pokrenula tužbu, tražeći povratak titule ili  milijun dolara odštete.

Onda je došao trenutak koji je trebao staviti točku na cijelu priču. Prilikom preliminarnog izvođenja dokaza Prejeanovoj, njenoj majci i odvjetnicima je predočeno ono što su mediji nazvali “seks snimkom”, te je Prejean istog trenutka odustala od tužbe, odnosno prihvatila nagodbu koja je, po riječima oduševljenih reportera, “iznosila manje od cijene za parking”. To je predstavljao trijumf za liberale, s obzirom da je konzervativna mezimica Prejean raskrinkana kao još jedan konzervativni licemjer koji javno promiče tradicionalne vrijednosti, a u stvarnom životu prakticira razvrat.

Prije deset ili čak prije pet godina to bi uistinu bio kraj priče o Carrie Prejean. Dio konzervativaca je odustao od Prejean, a NOM joj pokazao vrata. Međutim, izgleda da više ni seks-snimka nije ono što je nekada bila. Umjesto da nestane, Prejean je nastavila s medijskim nastupima nastojeći dati svoju stranu priče. Prema njoj, u pitanju nije seks-snimka nego “snimke koje je napravila sama” za svog tadašnjeg momka te mu poslala mobitelom. Bivši – koji je uživao u čak u šest takvih poklona – je po svemu sudeći “namirisao” priliku da spoji ugodno s korisnim, te problematične snimke ponudio zainteresiranim stranama, uključujući porno-izdavača Vivid Entertainment, koji tvrdi da ih je nabavio “legalno”. Vivid također tvrdi da ih neće objaviti bez suglasnosti Prejeanove, a kontroverza je vezana i uz navode Prejeanove da su napravljene u vrijeme kada je imala 17 godina, što bi izdavača, ali i samu Prejeanovu, moglo dovesti pod udar američkih zakona o maloljetničkog pornografiji.

Web-stranica TMZ.com, koja je također došla u posjed snimke, tvrdi kako je snimka “legalna”, odnosno da Prejean laže, jer su njene “igre” datirale iz vremena kada je imala 20 godina. U međuvremenu se na istoj stranici pojavio i intervju koji cijeloj priči daje novu, zanimljiviju dimenziju.

Jason Chaffetz, republikanski kongresnik iz Utaha, je TMZ-u na pitanje o Prejeanovoj rekao da bivša misica “posjeduje mogućnost okupljanja mase i prenošenja snažne poruka” te “zvjezdanu moć koja otvara vrata”. Također je rekao “Svi smo radili pogreške u dobi od 17 godina.  (Seks snimka) može biti prepreka, ali su ljudi uzbuđeni zbog njenih uvjerenja”. TMZ je intervjuu dao naslov “Kongresnik: Prejean bi trebala postati političarka”.

Chaffetz je odmah nakon toga izjavio da je TMZ previše “kreativno” obradio njegov intervju, odnosno zaboravio unijeti odgovor na pitanje “Da li je Prejean nova Sarah Palin”. Chaffetz tvrdi da je rekao da je “biti natjecateljica na izboru ljepote daleko od biti kandidatkinja za potpredsjednika SAD”.

Ništa od kongresne rezolucije o Michaelu Jacksonu

Nancy Pelosi, predsjednica Predstavničkog doma američkog Kongresa, izjavila je kako neće dozvoliti da započne debata o rezoluciji koju je predložila dala Sheila Jackson, demokratska kongresnica iz New Yorka, inače crnkinja poznata po ljevičarskim stavovima. Predložena rezolucija bi nedavno preminulog Michaela Jacksona službeno proglasila “američkom legendom”, kao i “muzičkom ikonom” i “humanitarcem”.

Jackson-Lee je uokvireni prijedlog rezolucije – koji službeno nosi naziv HR 600 – držala na u utorak održanoj velikoj komemoraciji za Michaela Jacksona u Los Angelesu, gdje je bila jedan od govornika.

Pelosi, koja i Jackson-Lee, pripada lijevom krilu stranke, međutim ne dijeli oduševljenje svoje kolegice prema toj rezoluciji, i to je više nego jasno stavila do znanja svojom izjavom da su “članovi Kongresa slobodni iznositi svoje mišljenje i osjećaje”, ali da “ne misli da je rezolucija potrebna”.

Nadalje, tvrdi Pelosi, “prijedlog rezolucije bi izazvao raspravu u kojoj bi se o Jacksonu čule suprotne tvrdnje” te tako oduzelo dragocjeno vrijeme i energija za mnogo ozbiljnija pitanja, kao što su ekonomske mjere i reforma zdravstva.

Pete King, republikanski kongresnik koji je izazvao buru anti-jacksonovskom tiradom na Youtubeu, već je izjavio da će učiniti sve da da spriječi izglasavanje rezolucije. Neraspoloženje prema Jacksonu – koga mnogi smatraju pedofilom – se moglo vidjeti u Kongresu još 25. lipnja kada su članovi Kluba crnačkih zastupnika glazbeniku odali počast minutom šutnje, na što je dio kongresnika iz protesta napustio dvoranu.

Sheila Jackson-Lee, pak, sada očito ima problema s rezolucijom koju je predložila 26. lipnja. Kao jedinog ko-sponzora je uspjela regrutirati Diane Watson, zastupnicu iz Los Angelesa, dok su joj svi ostali članovi Kluba crnačkih zastupnika okrenuli leđa.

Može se reći kako je ovo jedna od rijetkih situacija u kojoj se američko zakonodavno tijelo po pitanju korištenja zdravog razuma čini superiornijim nekim nama bližim institucijama takvog tipa.