RECENZIJA: Kronike (2012)

KRONIKE
(CHRONICLE)
uloge: Dane DeHaan, Alex Russell, Michael B. Jordan, Michael Kelly, Ashley Hinshaw
scenarij: Michael Landis
režija: Josh Trank
proizvodnja:  20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje:  83'

S obzirom na ono što Hollywood danas štanca, sam spomen novog filma na temu superheroja zna iskusnijim gledateljima okrenuti želudac. S druge strane, ponekad se tom žanru – koji se po klišejima može mjeriti s televizijskim sapunicama – zna dogoditi i originalno ostvarenje. Prije dvije godine to je bila gotovo ikonoklastička parodija u obliku filma Kick-Ass. Ove godine je ta uloga zapala filmu Kronike.

Da nije riječ o običnom filmu o superherojima postat će jasno već od samog početka, kada se ispostavi da će sve scene u filmu biti zabilježene kamerama protagonista. Glavni od njih je Andrew (De Haan), stidljivi i povučeni 17-godišnjak iz Seattlea čiji život obilježavaju zlostavljanje alkoholu sklonog oca (Kelly), umiranje majke od raka i izrugivanje od strane vršnjaka u školi. Jedini Andrewov prijatelj je njegov rođak Matt (Russell), koji ga povede na jednu zabavu. Tijekom izlaska im se pridruži školska sportska zvijezda Steve (Jordan), te ih pozove da istraže neobični podzemni tunel gdje će sva trojica biti izložena neobjašnjivom fenomenu. Nedugo nakon toga se ispostavi da mladići raspolažu sa telekinetičkim moćima. Ispočetka oduševljeni s onime što im daje mogućnost za spektakularna, ali bezazlena glupiranja, trojica prijatelja će se postupno suočiti s time da demonstracija njihovih moći može imati i ne tako bezazlene posljedice.

Kronike su za današnje holivudske standarde neočekivano originalan film ne samo zato što se temelje na originalnom scenariju Maxa Landisa (sina mnogo poznatijeg Johna), nego i zato što na prilično zanimljiv način koriste danas prilično pomodnu tehniku filmske naracije u obliku pseudokomentarca ili “pronađenih snimki”. Trend započet s Projektom vještica iz Blaira, se rijetko odražavao u ostvarenjima izvan horor-žanra. Ovdje on omogućava daleko bolje poistovjećivanje publike s protagonistima s obzirom da na samom početku Kronike uopće ne izgledaju kao eskapistički proizvod na temu superheroja, nego gotovo banalni prikaz života frustriranih tinejdžera, čijem realizmu pridonosi i sumorno okružje kišovitog Seattlea. Ista tehnika omogućava tvorcima na čelu s 27-godišnjim režiserom Joshom Trankom da budžet održe na za današnje standarde smiješno malih 15 milijuna dolara. S druge strane, telekineza – koja protagonistima omogućava da mislima pomiču kameru i namještaju razne kadrove – omogućava da Kronike, kada je to potrebno, izgledaju kao konvencionalni igrani film.

Kronikama je od velike pomoći bila glumačka ekipa koju tvore publici posve nepoznata imena; time je spriječeno da publika da na temelju nečijeg zvjezdanog statusa pretpostavi koji će od likova i kada stradati. Trank je, pak, pokazao popriličan talent za ekonomičnost radnje; sa trajanjem od 83 minute ovaj je film neuobičajeno kratak za današnji prosjek, ali mu teško što nedostaje. Najviše zamjerki bi se moglo naći prilikom spektakularno destruktivnog i melodramatskog finala. Razlog za to nije u tome da je ono bilo predvidljivo svima onima koji se sjećaju de Palmine Carrie, još jednog filma o zlosretnoj kombinaciji telekineze i tinejdžerskih trauma. Trank prilikom njega malo previše koristi sigurnosne i druge kamere koje ne pripadaju protagonistima, razbijajući tako iluziju pseudodokumentarnosti. Dojam pak dosta popravlja završna scena, koja Kronikama vraća njihovu jednostavnost i prirodnost. Kronike su završile na prvom prvom mjestu američkog box-officea, učinivši Tranka najmlađim režiserom kome je to uspjelo, i razbivši Spielbergov rekord sa Raljama. Može se reći sasvim zasluženo.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)