RECENZIJA: Fantastična četvorka (Fantastic Four, 2015)

Posljednjih se godina bilo teško oteti dojmu da Marvel Comics predstavlja tiskaru novca za današnji Hollywood, odnosno da ekranizacija svakog, pa i najopskurnijeg, Marvelovog stripa mora predstavljati hit. Međutim, čak i prije nego što su neki najnoviji događaji, poput masovnog otkazivanja marvelovskih serija na Netflixu, doveli u pitanje takvu predodžbu, bilo je slučajeva da Marvelov strip hollywoodskom studiju umjesto rastura na kino-blagajnama donese sramotni flop. Od svih Marvelovih stripova se s time može najviše “pohvaliti” Fantastična četvorka, jedna od klasičnih i izuzetno popularnih kreacija legendarnog Stana Leeja o timu superheroja, a koja se dosad dobila čak tri kino-inkarnacije i pri tome nijednom nije postigla uspjeh koji se danas obično vezuje uz superherojske filmove. Prva verzija iz 1994. godine, snimljena u niskobudžetnoj produkciji Rogera Cormana isključivo u svrhu očuvanja filmskih prava, je praktički završila u bunkeru i danas se smatra jednim od najopskurnijih filmova suvremenog Hollywooda. Druga verzija iz 2005. godine, koja je u Foxovoj produkciji predstavljala mnogo ozbiljniji pokušaj ekranizacije, je imala loše kritike i solidne komercijalne rezultate te nekako uspjela doteturati do drugog nastavka, prije nego što su se Foxovi glavešine odlučili za reboot, odnosno treći film u kino-dostavljen u ljeto 2015. godine.

Radnja filma započinje kada dva nadarena dječaka – Reed Richards i Ben Grimm – svojim eksperimentima s teleportacijom privuku pažnju profesora Storma (Cathey) koji će angažirati u svojem elitnom istraživačkom institutu gdje će upoznati još nekoliko isto tako talentirane djece. Mnogo godina kasnije, sada već odrasli Richards (Teller) i Grimm (Bell) zajedno sa Sue (Mara) i Johnnyjem Stormom (Jordan) te Victorom van Doomom (Kebbell) uspiju izraditi tzv. kvantumska vrata koja vode u drugu dimenziju, odnosno na tzv. Planet X. Jedne noći, bijesni zbog toga što će NASA tamo kao prve ljude poslati astronaute, odluče otići sami, ali ekspedicija ne završi dobro. Victor van Doom ostaje zarobljen na Planetu X, a četvoro mladih znanstvenika budu genetski promijenjeni i steknu nove nadljudske moći – Richards se tako može savijati, Johnny Storm može gorjeti i letjeti, Sue postaje nevidljiva a Grimm je transformiran u neranjivog čovjeka-gromadu. Četvorka se mora suočiti s time da su im te transformacije trajno promijenile život, ali ih dovele pod pasku vlade koja na njima misli nastaviti eksperimente. To uključuje i stvaranje novih kvantumskih vrata i novu ekspediciju na Planet X. Tamo ih, međutim, čeka Victor van Doom koji ne samo da nije preživio, nego je i razvio telekinetičke moći, ali i želju da uništi čovječanstvo.

Fantastična četvorka je podbacila na kino-blagajnama, ali to, zapravo, i nije predstavljalo neko posebno iznenađenje, s obzirom da je prije premijere bio izložen negativnom publicitetu, uglavnom vezanim uz priče o sukobu režisera Josha Tranka s Foxovim producentima. One su potvrđene s Trankovim tweetom u kojem je popljuvao vlastiti film, optuživši studio da je film naknadnim dosnimavanjem i premontiranjem izmijenio do neprepoznatljivosti. Iako nije prvi slučaj da režiser ide “u kupe”, a njegov matični studio ide “u špade”, danas je rijetkost da je razlaz bio tako spektakularan, odnosno da se njegov odraz mogao tako lakše pronaći u samom filmu. Fantastična četvorka naime, barem u svom prvom dijelu, izgleda kao prilično dobar ili barem ambiciozan film. Čini se izglednim da je Trank, za ovaj film angažiran zbog kratkog ali efektnog superherojskog found footage filma Kronike, nastojao novu Četvorku učiniti što različitijom od prethodne, i to skretanjem u žanrovske vode horora. Novi film više nije lepršava priča o superherojskoj obitelji koja spašava svijet, nego priča o grupi mladih ali arogantnih znanstvenika koji sebe i svijet dovedu u opasnost, izazivajući kod sebe monstruozne tjelesne promjene. Taj mračniji ton, međutim, izgleda nije pasao Foxovim glavešinama, pa su napravljene drastične izmjene kako bi se film učinilo konvencionalnijim i prijemčivijim publici. Te intervencije posebno dolaze do izražaja u drugom dijelu koji izgleda eksponencijalno slabiji, a loš dojam dodatno pojačavaju detalji poput loše napravljenih perika koji uništavaju kontinuitet scena. No, glavni problem je prije svega u scenariju koji nastoji publici dati još jednu rutinsku priču o nastanku, pri čemu je žrtvovana upečatljivost i uvjerljivost likova, a završni obračun, koji se ponovno svodi na orgiju CGI efekata, vrlo brzo ispari iz sjećanja. A to se može reći i za ovaj film, koji je sve samo ne fantastičan.

FANTASTIČNA ČETVORKA

(FANTASTIC FOUR)

uloge: Miles Teller, Michael B. Jordan, Kate Mara, Jamie Bell, Toby Kebbell, Reg E. Cathey

scenarij: Jeremy Slater, Simon Kinberg & Josh Trank

režija: Josh Trank

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 100 min.

OCJENA: 3/10

Oglasi

RECENZIJA: Kronike (2012)

Dane DeHaan
Dane DeHaan (izvor: Gage Skidmore)

KRONIKE
(CHRONICLE)
uloge: Dane DeHaan, Alex Russell, Michael B. Jordan, Michael Kelly, Ashley Hinshaw
scenarij: Michael Landis
režija: Josh Trank
proizvodnja:  20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje:  83'

S obzirom na ono što Hollywood danas štanca, sam spomen novog filma na temu superheroja zna iskusnijim gledateljima okrenuti želudac. S druge strane, ponekad se tom žanru – koji se po klišejima može mjeriti s televizijskim sapunicama – zna dogoditi i originalno ostvarenje. Prije dvije godine to je bila gotovo ikonoklastička parodija u obliku filma Kick-Ass. Ove godine je ta uloga zapala filmu Kronike.

Da nije riječ o običnom filmu o superherojima postat će jasno već od samog početka, kada se ispostavi da će sve scene u filmu biti zabilježene kamerama protagonista. Glavni od njih je Andrew (De Haan), stidljivi i povučeni 17-godišnjak iz Seattlea čiji život obilježavaju zlostavljanje alkoholu sklonog oca (Kelly), umiranje majke od raka i izrugivanje od strane vršnjaka u školi. Jedini Andrewov prijatelj je njegov rođak Matt (Russell), koji ga povede na jednu zabavu. Tijekom izlaska im se pridruži školska sportska zvijezda Steve (Jordan), te ih pozove da istraže neobični podzemni tunel gdje će sva trojica biti izložena neobjašnjivom fenomenu. Nedugo nakon toga se ispostavi da mladići raspolažu sa telekinetičkim moćima. Ispočetka oduševljeni s onime što im daje mogućnost za spektakularna, ali bezazlena glupiranja, trojica prijatelja će se postupno suočiti s time da demonstracija njihovih moći može imati i ne tako bezazlene posljedice.

Kronike su za današnje holivudske standarde neočekivano originalan film ne samo zato što se temelje na originalnom scenariju Maxa Landisa (sina mnogo poznatijeg Johna), nego i zato što na prilično zanimljiv način koriste danas prilično pomodnu tehniku filmske naracije u obliku pseudokomentarca ili “pronađenih snimki”. Trend započet s Projektom vještica iz Blaira, se rijetko odražavao u ostvarenjima izvan horor-žanra. Ovdje on omogućava daleko bolje poistovjećivanje publike s protagonistima s obzirom da na samom početku Kronike uopće ne izgledaju kao eskapistički proizvod na temu superheroja, nego gotovo banalni prikaz života frustriranih tinejdžera, čijem realizmu pridonosi i sumorno okružje kišovitog Seattlea. Ista tehnika omogućava tvorcima na čelu s 27-godišnjim režiserom Joshom Trankom da budžet održe na za današnje standarde smiješno malih 15 milijuna dolara. S druge strane, telekineza – koja protagonistima omogućava da mislima pomiču kameru i namještaju razne kadrove – omogućava da Kronike, kada je to potrebno, izgledaju kao konvencionalni igrani film.

Kronikama je od velike pomoći bila glumačka ekipa koju tvore publici posve nepoznata imena; time je spriječeno da publika da na temelju nečijeg zvjezdanog statusa pretpostavi koji će od likova i kada stradati. Trank je, pak, pokazao popriličan talent za ekonomičnost radnje; sa trajanjem od 83 minute ovaj je film neuobičajeno kratak za današnji prosjek, ali mu teško što nedostaje. Najviše zamjerki bi se moglo naći prilikom spektakularno destruktivnog i melodramatskog finala. Razlog za to nije u tome da je ono bilo predvidljivo svima onima koji se sjećaju de Palmine Carrie, još jednog filma o zlosretnoj kombinaciji telekineze i tinejdžerskih trauma. Trank prilikom njega malo previše koristi sigurnosne i druge kamere koje ne pripadaju protagonistima, razbijajući tako iluziju pseudodokumentarnosti. Dojam pak dosta popravlja završna scena, koja Kronikama vraća njihovu jednostavnost i prirodnost. Kronike su završile na prvom prvom mjestu američkog box-officea, učinivši Tranka najmlađim režiserom kome je to uspjelo, i razbivši Spielbergov rekord sa Raljama. Može se reći sasvim zasluženo.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)