RECENZIJA: Tulipanska groznica (Tulip Fever, 2017)

TULIPANSKA GROZNICA
 (TULIP FEVER)
 uloge: Dane DeHaan, Alicia Vikander, Christoph Waltz, Jack O'Connell, Holiday Grainger, Judi Dench, Zach Galifiakanis, Matthew Morrison, Cara Delevingne, Tom Hollander
 scenarij: Tom Stoppard
 režija: Justin Chadwick
 proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Upravo ovih dana kriptovalute doživljavaju dosad najspektakularniji pad vrijednosti, a što je, bez svake sumnje, prilika da skeptični mainstream ekonomisti još jednom taj fenomen proglase “mjehurom”. Onima, koji, pak, još uvijek ne znaju značenje riječi “mjehur” u ekonomskom kontekstu će mainstream mediji ponuditi detaljna objašnjenja, odnosno opisivati kako je riječ o nekoj banalnoj i bizarnoj robi koja zbog burzovnih špekulacija i masovne pohlepe dobije astronomsku cijenu i ima stalni rast vrijednosti prije nego što se zdrav razum i ekonomski zakoni gravitacije pobrinu za još strmoglaviji i spektakularniji pad, koji će bez ičega ostaviti mase koje su u njega bile ulagale nadajući se kruhu bez motike. Jedan od najstarijih i najpoznatijih fenomena te vrste je tzv. tulipanska groznica u Nizozemskoj u prvoj polovici 17. stoljeća, koja je poslužila kao podloga zapletu filma Tulipanska groznica koji se, stjecajem okolnosti, upravo ovih dana prikazuje u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na romanu engleske književnice Deborah Moggach, koji je u scenario adaptirao ugledni Tom Stoppard. Radnja se događa u doba kada Nizozemska Republika, nakon što je ostvarila nezavisnost u dugogodišnjem ratu protiv Španjolske, uživa status najprosvijećenije i najliberalnije europske države, a kojoj je razvoj trgovine i kapitalizma donio i dotle nezapamćeno bogatstvo, koje se, između ostalog, odražava i kroz dotada rijetke i egzotične tulipane kao novi statusni simbol. Bogatog trgovca Cornelisa Sandvoorta (Waltz), međutim, muče neke druge brige, jer je stekao izuzetno bogatstvo koje zbog smrti supruge i djeteta, međutim, nema kome ostaviti. U tu je svrhu sebi iz sirotišta dobavio mladu i lijepu Sophiju (Vikander) i od nje učinio novu suprugu. Ona mu, usprkos izuzetnih napora koje Cornelis u nju ulaže, nikako ne može roditi nasljednika, a dodatne probleme će izazvati i to što se do ušiju zaljubila u Jana van Loosa (DeHaan), mladog, ali siromašnog slikara koga je Cornelis bio unajmio da im naslika obiteljski portret. U međuvremenu, njena sluškinja Maria (Grainger) ima daleko ozbiljnije probleme, jer joj je momak Willem (Jack O’Connell) nestao ostavivši je trudnom. I dok se Jan, uvjeren da od slikarstva nema kruha, pokušava naglo obogatiti kroz trgovinu tulipanima, dotle dvije žene u domu Sandvoortovih dolaze na domišljatu ideju da pomognu jedna drugoj.

Iako naslov sugerira povijesni ep koji bi publici trebao prikazati fascinantni događaj od iz relativno daleke prošlosti, koji je, s druge strane, prilično aktualan za moderni svijet, Tulipanska groznica je film koji se gotovo uopće ne bavi ekonomijom i kome se cijela priča o tulipanima svodi na nadmetanje hrpe naivnih gubitnika u krčmama koje glume burze. Scenarij daleko više pažnje obraća na melodramu, odnosno ljubavni trokut koje tvore supružnici Sandvoort i mladi umjetnik, a koji je, pogotovo u drugom dijelu, začinjen na trenutke simpatičnom, ali u suštini ne baš originalnom ili posebno efektnom farsom. Cijela priča o tulipanima, brzom bogaćenju i burzovnim kataklizmama je tu tek nekakav izgovor za jednu rutinsku kostimiranu melodramu nalik na Dvije sestre za kralja koje je režiser Justin Chadwick ištancao 2008. godine. Još bolji primjer što je “pjesnik” stvarno htio reći daje i zloglasni Zaljubljeni Shakespeare, slična kombinacija melodrame i farse kojom se Harvey Weinstein prije nepuna dva desetljeća nametnuo kao profesionalni hvatač nezasluženih “Oscara” i u kojoj je priču o Shakespeareu više nadahnuo izvrsni glumački rad nego banalni scenarij.

U ovom potonjem, međutim, Tulipanska groznica debelo zaostaje za weinsteinovskim standardima. Uvijek pouzdani Christoph Waltz se prilično dobro zabavlja i od lika koji bi po nepisanim hollywoodskim kanonima bio negativac čini simpatičnog džentlmena. Alicia Vikander se, pak, ovdje također trudi, ali zbog banalnog scenarija prečesto tone u preglumljivanje te će gledateljima, barem onima koji na to vole obraćati pažnju, prije ostati u sjećanju zbog par scena u kojima se pojavljuje gola. Ali, svakako je najveće razočarenje Dane DeHaan, koji sve više sliči Leonardu diCapriju u mladim danima i koji kao da pokušava ponoviti njegovu najpoznatiju ulogu iz Titanica. Što i ne bio toliki problem da kojim slučajem u filmu postoje spektakularni specijalni efekti ili, što je još važnije, nekakva “kemija” nalik na onu koju je diCaprio imao s Kate Winslet. Toga ovdje, međutim, nema, i ostalo je tek rutinersko otaljavanje priče do predvidljivog hepi enda, u kojoj se čak i najveća burzovna kataklizma u dotadašnjoj povijesti svodi na šačicu utučenih likova u krčmi, a naracija tvrdi da je vlada, kao u nekim sličnim prigodama četiri stoljeća kasnije, previše razigrane kapitaliste dovela u red. Oni koji danas gledaju naslovnice o pucanju “mjehura” će reći da se iz tog događaja malo naučilo. Oni koji pogledaju ovaj film bi rekli da su njegovi autori naučili još manje.

OCJENA: 3/10

Oglasi

RECENZIJA: Kronike (2012)

Dane DeHaan
Dane DeHaan (izvor: Gage Skidmore)
KRONIKE
(CHRONICLE)
uloge: Dane DeHaan, Alex Russell, Michael B. Jordan, Michael Kelly, Ashley Hinshaw
scenarij: Michael Landis
režija: Josh Trank
proizvodnja:  20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje:  83'

S obzirom na ono što Hollywood danas štanca, sam spomen novog filma na temu superheroja zna iskusnijim gledateljima okrenuti želudac. S druge strane, ponekad se tom žanru – koji se po klišejima može mjeriti s televizijskim sapunicama – zna dogoditi i originalno ostvarenje. Prije dvije godine to je bila gotovo ikonoklastička parodija u obliku filma Kick-Ass. Ove godine je ta uloga zapala filmu Kronike.

Da nije riječ o običnom filmu o superherojima postat će jasno već od samog početka, kada se ispostavi da će sve scene u filmu biti zabilježene kamerama protagonista. Glavni od njih je Andrew (De Haan), stidljivi i povučeni 17-godišnjak iz Seattlea čiji život obilježavaju zlostavljanje alkoholu sklonog oca (Kelly), umiranje majke od raka i izrugivanje od strane vršnjaka u školi. Jedini Andrewov prijatelj je njegov rođak Matt (Russell), koji ga povede na jednu zabavu. Tijekom izlaska im se pridruži školska sportska zvijezda Steve (Jordan), te ih pozove da istraže neobični podzemni tunel gdje će sva trojica biti izložena neobjašnjivom fenomenu. Nedugo nakon toga se ispostavi da mladići raspolažu sa telekinetičkim moćima. Ispočetka oduševljeni s onime što im daje mogućnost za spektakularna, ali bezazlena glupiranja, trojica prijatelja će se postupno suočiti s time da demonstracija njihovih moći može imati i ne tako bezazlene posljedice.

Kronike su za današnje holivudske standarde neočekivano originalan film ne samo zato što se temelje na originalnom scenariju Maxa Landisa (sina mnogo poznatijeg Johna), nego i zato što na prilično zanimljiv način koriste danas prilično pomodnu tehniku filmske naracije u obliku pseudokomentarca ili “pronađenih snimki”. Trend započet s Projektom vještica iz Blaira, se rijetko odražavao u ostvarenjima izvan horor-žanra. Ovdje on omogućava daleko bolje poistovjećivanje publike s protagonistima s obzirom da na samom početku Kronike uopće ne izgledaju kao eskapistički proizvod na temu superheroja, nego gotovo banalni prikaz života frustriranih tinejdžera, čijem realizmu pridonosi i sumorno okružje kišovitog Seattlea. Ista tehnika omogućava tvorcima na čelu s 27-godišnjim režiserom Joshom Trankom da budžet održe na za današnje standarde smiješno malih 15 milijuna dolara. S druge strane, telekineza – koja protagonistima omogućava da mislima pomiču kameru i namještaju razne kadrove – omogućava da Kronike, kada je to potrebno, izgledaju kao konvencionalni igrani film.

Kronikama je od velike pomoći bila glumačka ekipa koju tvore publici posve nepoznata imena; time je spriječeno da publika da na temelju nečijeg zvjezdanog statusa pretpostavi koji će od likova i kada stradati. Trank je, pak, pokazao popriličan talent za ekonomičnost radnje; sa trajanjem od 83 minute ovaj je film neuobičajeno kratak za današnji prosjek, ali mu teško što nedostaje. Najviše zamjerki bi se moglo naći prilikom spektakularno destruktivnog i melodramatskog finala. Razlog za to nije u tome da je ono bilo predvidljivo svima onima koji se sjećaju de Palmine Carrie, još jednog filma o zlosretnoj kombinaciji telekineze i tinejdžerskih trauma. Trank prilikom njega malo previše koristi sigurnosne i druge kamere koje ne pripadaju protagonistima, razbijajući tako iluziju pseudodokumentarnosti. Dojam pak dosta popravlja završna scena, koja Kronikama vraća njihovu jednostavnost i prirodnost. Kronike su završile na prvom prvom mjestu američkog box-officea, učinivši Tranka najmlađim režiserom kome je to uspjelo, i razbivši Spielbergov rekord sa Raljama. Može se reći sasvim zasluženo.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)