RECENZIJA: Vuk s Wall Streeta (2013)

Red Granite Pictures
(izvor: god visual communication systems)
VUK S WALL STREETA
(THE WOLF OF WALL STREET)
uloge: Leonardo DiCaprio, Jonah Hill, Margot Robbie, Matthew McConaughey, Kyle Chandler, Jon Bernthal, Jon Favreau, Rob Reiner, Jean Dujardin, Joanna Lumley, Katarina Čas
scenarij: Terence Winter
režija: Martin Scorsese
proizvodnja: Red Granite/Appian Way/Paramount, SAD, 2013.
trajanje: 179'

U današnja “zanimljiva vremena”, kada je sve više ljudi sklono tražiti jednostavna rješenja za složene probleme, postalo je izuzetno popularno upirati prstom na kapitalizam kao izvor sveg zla na svijetu. Sirenskom zovu koji nudi populističko razapinjanje kapitalizma i kapitalista nije mogao odoljeti Hollywood, iako se to manje može protumačiti svjetonazorom, a više pragmatičnom računicom. Siromaha koji će odlaziti u kino-dvorane da pobjegnu od surove stvarnosti i svojom crkavicom pune hollywoodske džepove je uvijek više od bogataša koji sebi mogu priuštiti luksuznije oblike razonode. To je činjenica i danas, isto kao što je bila i na samom vrhuncu divljeg, slobodnog i razgoropađenog kapitalizma – istog onog, koji je, između ostalog, napravio Hollywood. Godine 1929. je tako jedan od prvih zvučnih filmova u američkim kino-dvoranama bila melodrama pod naslovom Vuk s Wall Streeta, a čija je radnja prikazivala beskrupuloznog mešetara koji svojim burzovnim makinacijama uništava financije svoje sobarice. Ironiji sklona povijest se pobrinula da samo nekoliko mjeseci kasnije njujorška burza doživi krah, a deseci i stotine milijuna ljudi zbog toga dožive sudbinu goru od one koju je imala zlosretna protagonistica.

Više od osam desetljeća kasnije, nakon još jednog burzovnog kraha koji je izazvao i još uvijek izaziva globalna ekonomska stradanja, ponovno u kina dolazi film s istim naslovom i sličnom anti-kapitalističkom orijentacijom. Iza njega stoji Martin Scorsese, ugledni američki filmaš koji se može pohvaliti izuzetno plodnom i raznovrsnom filmografijom, ali čiji se opus tradicionalno vezuje uz prikaz psihopata i gangsterskog ološa na američkim “ulicama zla”. S obzirom da su mnogi filmski kritičari desetljećima imali običaj fenomen američkog gangsterizma tumačiti kao ekstremni oblik slobodnog poduzetništva i ostvarenja američkog sna, nije bilo teško pretpostaviti da će jednog dana upravo Scorsese napraviti film u kome upravo burzovne mešetare prikazuje kao ekstremni i, čisto financijski gledano, najštetniji oblik američkog gangsterizma. Slično kao i u svom vjerojatno najboljem i najpopularnijem filmu Dobri momci, Scorsese se odlučio za scenarij temeljen na istinitim događajima, odnosno koji gledateljima izopačeni svijet prikazuje iz perspektive jednog njegovog člana.

U slučaju filma Vuk s Wall Streeta to je Jordan Belfort (DiCaprio), mladić iz relativno situirane obitelji njujorških knjigovođa koji sredinom 1980-ih pokušava ostvariti američki san radeći kao pripravnik na burzi. Iako prikazuje izvanredan radni elan i kao spužva upija savjete svog šefa (čiji lik tumači Matthew McConaughey), njegov svijet se sruši jer je prvi dan poslije položenog stručnog ispita igrom slučaja 19. listopad 1987. godine ili tzv. Crni ponedjeljak, kada se zbio rekordni sunovrat burzovnih indeksa. Wall Street i njegove brojke su se od toga relativno brzo oporavile, ali ne prije nego što su tisuće nadobudnih “yuppieja” poput Belforta ostale bez posla. Nastojeći nekako prehraniti sebe i obitelj, Belfort pronalazi posao u opskurnoj mešetarskoj tvrtki na periferiji Long Islanda, specijaliziranoj za prodaju bezvrijednih vrijednosnih papira klijentima iz niže klase. Tamo sa svojim iskustvom briljira i skupi dovoljno novaca da bi stvorio vlastitu mešetarsku tvrtku “Stratton Oakmont” kojoj se priključuje živopisni Donnie Azoff (Hill) kao i nekoliko prijatelja iz srednje škole. Njegova agresivna i nekonvencionalna poslovna strategija s vremenom rezultira s dovoljno novca da sebi priušti luskuzne vile, jahtu, helikopter i seksi ljubavnicu Naomi Lapaglia (Robbie), zbog koje će bez problema ostaviti suprugu. “Brzi” životni stil također uključuje i dekadentne zabave, orgije s prostitutkama te ogromne količine raznoraznih droga. Ovo posljednje s vremenom počne utjecati na njegovo rasuđivanje i poslovne sposobnosti, a u pravo je to ono što čeka Patrick Denham (Chandler), agent FBI koji godinama pokušava pronaći dokaze o njegovim ilegalnim aktivnostima.

Martin Scorsese se zbog Taksista, Razjarenog bika i Dobrih momaka dugo vremena smatrao jednom od najvećih žrtava “oskarovske” nepravde, i može se pretpostaviti kako je zlatni kipić za Pokojne dobio uglavnom zato da bi ga losanđeleska Akademija skinula s dnevnog reda. Iako je i Vuk dobio nominacije, neprijateljstvo njenih glasača, a i ostatka hollywoodskog establishmenta, prema Scorseseju se, međutim, zadržalo, a može se primijetiti i u dijelu kritičara koji ovom filmu zamjeraju pretjerane količine seksa, golotinje, prostačkog rječnika, “političke nekorektnosti”, ali, najviše to što prikazom razvratnog i autodestruktivnog, ali omamljujuće privlačnog životnog stila, implicitno veliča glavnog (anti)junaka.

O tome koliko su te optužbe opravdane ili ne bi se dalo raspravljati, ali je Vuk još jednom pokazao da je Scorsese u čisto tehničkom smislu jedan od najbolje potkovanih američkih filmaša današnjice. Film je savršeno izmontiran i kadriran, te gotovo tri sata prolaze nevjerojatnom brzinom, baš kao i njegovi raniji gangsterski epovi poput Dobrih momaka i Casina. Glumačka ekipa je, kao što se to može očekivati, na visini zadatka. Leonardo DiCaprio posljednjih desetak i više godina radi kao Scorsejev “kućni” glumac, odnosno dežurni glumački kadar svaki put kada Scorsese ide hvatati “Oscare”; njegov portret autodestruktivnog ali karizmatičnog negativca je poslovično dojmljiv. Izvrstan posao su napravili i epizodisti, poput gotovo neprepoznatljivog Jonaha Hilla koji tumači jedan od najljigavijih likova karijere. Publici, iako uglavnom muškoj, će kao veliki adut filma i možda njegovo najveće glumačko otkriće zapasti australska glumica Margot Robbie, koja u filmu pokazuje nešto više od svog glumačkog talenta, baš kao i njena slovenska kolegica Katarina Čas.

Sve to, međutim, ne može nadoknaditi osnovni nedostatak Vuka, za koji je možda najmanje odgovoran sam Scorsese. Za razliku od gangstera, čije je aktivnosti poput krađe, iznude ili ubojstva lako prikazati na velikom platnu, kriminal bijelog ovratnika kojim su se bavili Belfort i družina je malo teže dočarati, a još teže objasniti prosječnom gledatelju. A to je još teže kada žrtve tog kriminala u takvim po sebe štetnim aktivnostima sudjeluju vlastitom voljom, odnosno motivirane željom za istom lakom zaradom koja je motivirala Belforta i družinu. Ili, ako ćemo biti još zlobniji, nimalo nalik na birače koji su zbog povećanja mirovina ili rasprodaje državne imovine na vlast dovodili ili na njoj zadržavali ličnosti koje danas sjede u zatvoru. Možda bi Vuk svoju antikapitalističku poruku mogao bolje prenijeti gledateljima da ju je prikazao iz perspektive Belfortovih žrtava; njen nedostatak, koji također mnogi danas zamjeraju Scorseseju, se može objasniti i time da za sve to u Vuku nije bilo vremena. A možda je Scorsese, čiji životni stil 1970-ih nije bio bitno različit od njegovog antijunaka, ipak malo previše subjektivan za filmove ovakve vrste. Kao što se Hollywood vjerojatno prepoznao u prikazu bestidne pohlepe i prodavanja publici muda pod bubrege i nije volio ono što vidi u ogledalu.

Možda Scorsese nije imao hrabrosti ići do kraja, a možda se i izgubio. Ovo posljednje se može vidjeti kroz scenarij Terencea Wintera (jednog od autora Carstva poroka) koji nije najbolje opisao Belfortovu propast, koja, zapravo, i nije bila onako drastična kao što to Hollywood prikazuje o pričama o usponu i padu problematičnih likova. Filmu zato nedostaje katarza, a završna scena, u kojoj “reformirani” Belfort za život zarađuje kao “motivacijski govornik” prenoseći svoje “evanđelje” svojim učenicima širom svijeta, ostavlja gorak okus u ustima. Ono što sve to, za mnoge uznemirujuće iskustvo, čini prihvatljivim je humor. Vuk je možda najsmješniji, a može se reći i najzabavniji od svih Scorsejevih filmova. Kada su u pitanju ostvarenja koja prikazuju aktivnosti odgovorne za današnju ekonomsku krizu, odnosno love “Oscare”, to je rijetko i teško zamislivo dostignuće koje samo po sebi zaslužuje pohvale i publiku.

OCJENA: 7/10

Enhanced by Zemanta
Oglasi

RECENZIJA: Super 8 (2011)

 

SUPER 8
uloge: Joel Courtney, Elle Fanning, Kyle Chandler, Noah Emmerich
scenarij: J. J. Abrams
režija: J. J. Abrams
proizvodnja: Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 112'

 

Kada se govori o “dobrim starim vremenima”, to je vrlo često odraz psihološkog fenomena koji blokira loša, a ostavlja dobra sjećanja, pa se često “dobrim” vremenima smatraju i ona koja, ako se malo bolje razmisli, to objektivno nisu bila. S druge strane, kada su u pitanju današnji holivudski blockbusteri, prilično se teško oteti nostalgiji za vremenima od prije nekih tri, četiri desetljeća. Kada se tada odlazilo u kino, bilo je daleko manje nastavaka, remakeova i ekranizacija stripova, odnosno bila je veća vjerojatnost da će se u dvorani doživjeti nešto što se nije doživjelo nikada prije.

 

Super 8 (film)
Poster za Super 8 (izvor: Wikipedia)

Danas su holivudski blockbusteri temeljeni na originalnim scenarijima toliko rijetki, da svaki od njih predstavlja poseban događaj. Ono što je prošle sezone bio Nolanov Početak, ove će godine biti Super 8, science fiction film koji je po vlastitom scenariju režirao J. J. Abrams. Međutim, čak i u ovom slučaju se riječ “originalnost” može shvatiti prilično uvjetno, jer Abramsovo ostvarenje predstavlja besramno eksplicitnu posvetu svom mentoru i producentu Stevenu Spielbergu, odnosno njegovim najpoznatijim i najuspješnijim ostvarenjima s kojima je žario i palio 1970-ih i 1980-ih.

 

Super 8 je s radnjom smješten upravo u ta dobra stara vremena. Ona, pak, nisu bila lišena loših trenutaka za protagonista, 13-godišnjeg dječaka Joea Lamba (Courtney) u gradiću Lillian u američkoj državi Ohio. Nakon što je početkom 1979. ostao bez majke Joe zajedno s prijateljima iz škole sudjeluje u projektu svog vršnjaka i amaterskog filmaša Charlesa (Kyznick) koji, oboružan Super 8 kamerom, s malo budžeta i mnogo entuzijazma, nastoji snimiti film o zombijima. Kada jedne noći družina bude za lokaciju koristila usamljenu željezničku postaju, glumački talent novoangažirane Alice Dainard (Fanning) neće biti jedino iznenađenje. Zaprepaštena ekipa postaje svjedocima spektakularnog iskakanja vlaka iz tračnica, a što je samo uvod u niz neobjašnjivih i zastrašujućih događaja koji će pogoditi Lillian – nestanci struje, kućnih ljubimaca, a potom i Joevih sugrađana. Kruna svega je dolazak vojske na čelu s pukovnikom Nelecom (Emmerich) koji nije previše uvjerljiv kada Joevom ocu, zamjeniku šerifa Jacksonu Lambu (Chandler) pokušava objasniti da se ne događa ništa neuobičajeno.

 

Super 8 u mnogo čemu predstavlja gotovo školski primjer vještina filmskog pripovjedanja koje je današnji Hollywood zaboravio, a čiji je Spielberg bio majstor. Prije svega se to odnosi na potrebu da se prije scena akcijskog meteža kod publike stvore određene simpatije za likove koje u njima sudjeluju. U tome je Abrams imao veliku pomoć od strane mlade, ali nadarene glumačke ekipe. Joel Courtney je, iako uglavnom tih, prilično efektan u ulozi protagonista, isto kao i debeljuškasti Riley Griffiths čija je dječačka zaljubljenost u film zarazna. Ipak, najviše se ističe Elle Faning, mlađa sestra daleko poznatije Dakote, pogotovo u sceni u kojoj mora glumiti nekoga tko dobro glumi, a da o tome nema pojma.

 

Druga važna lekcija koju Abrams i Spielberg daju svojim kolegama jest potreba da dobar film o čudovištima glavno čudovište pokaže na kraju. U tome se Super 8 vjerno drži načela ustanovljenih u Raljama, filmu kome se ovdje odaje homage isto kao i Bliskim susretima treće vrste, E.T.-ju i Jurskom parku. Umjesto specijalnih efekata, publika se za ekran drži prikovana stvaranjem i održavanjem napetosti. Međutim, kada se u završnom dijelu filma čudovište konačno pokaže, gledatelji će biti razočarani; još veće razočarenje će pružiti scena koja protagonistima i publici nudi malo previše “elegantno” objašnjenje misterije kojoj su bili izloženi.

 

Međutim, i uz takve nedostatke, Super 8 zaslužuje preporuke kao ostvarenje primjetno kvalitetnije od ostatka današnje holivudske ponude. Razlog za to nije samo u Abramsovoj režiji, nego i u autentičnosti samog filma, čiji tvorci kroz lik Charlesa i njegove družine zapravo pokazuju sebe, odnosno strast koja ih odvela sedmoj umjetnosti, a koja se, za razliku od dobrih starih vremena, danas tako teško može pronaći na velikim ekranima.

 

OCJENA: 8/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)