RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Uspon Skywalkera (Star Wars: The Rise of Skywalker, 2019)

La commedia è finita. Game over. To je sve što se može reći o budućnosti Ratova zvijezda, jedne od najpopularnijih i najlukrativnijih medijskih franšiza u povijesti koja je, što zasluženo, što nezasluženo, opčinjavala generacije u nepuna pola stoljeća. Iako je bilo teško očekivati da će ijedan od nastavaka i raznoraznih spin offova ikada imati onu snagu i učinak koji je daleke 1977. imala danas retroaktivno prozvana Nova nada, ili da će ijedan nastavak biti tako iznenađujuće dobar kao Imperij uzvraća udarac, ipak se teško pomiriti da će sunovrat u hollywoodski mediokritet kakav predstavlja posljednja trilogija biti tako nagao i potpuno uništavajući. Možda o tome najbolje svjedoči da je ijedna velika hollywodska blockbusterska uzdanica u posljednjih nekoliko godina dočekivana s tako malo entuzijazma i toliko prijezira kao što je riječ o Usponu Skywalkera. Razlog je, naravno, u Posljednjem Jediju koji je kod fanova franšize izazvao toliko razočarenje, bijes i prosuo toliko vitriola na društvenim mrežama da su hollywoodski PR-ovci u očaju bili prisiljeni posegnuti za trolovskom kampanjom iz Kremlja kao jedinom prihvatljivom objašnjenju. Posljednji je film tako imao zadatak još teži od onoga koji je imao Posljednji Jedi pri pokušaju da nadmaši Imperij – trebao je biti toliko iznenađujuće dobar da ispere gorak okus iz ustiju i fanove nekako uspije uvjeriti da Posljednji Jedi ili nije postojao ili da razočarenje koje su fanovi prije dvije godine iskusili ipak na kraju ima nekog smisla. Naravno, letvica je u tom slučaju bila postavljena tako da visoko da je bilo teško očekivati da će je čak i inače uspješni režiser i ko-scenarist J. J. Abrams uspjeti doseći.

Radnja prikazuje kako Kylo Renn (Driver), vođa Prvog reda, organizacije koja je uništila Galaktičku Republiku i nastojala obnoviti Galaktički Imperij pronalazi nikoga drugog do Palpatinea (McDiarmid), nekadašnjeg Imperatora i vođu zlih Sithova koji se nalazi na udaljenom planetu Exegol. Ispostavlja se da je on ne samo preživio uništenje nekadašnje Zvijezde smrti na Endoru i slom Imperija, nego je i posljednjih nekoliko desetljeća iz sjene manipulirao događajima pripremajući da na posljednje ostatke Otpora udari s velikom flotom zvjezdanih razarača od kojih je svaki opremljen uništavačima planeta kakve su nekada imale samo Zvijezde smrti. Jedina smetnja Palpatineovim planovima je Rey (Ridley) koja se pod vodstvom Leie Organe (Fisher) obučava za Jedija, te Palpatine navodi Kyloa da je pronađe i pokuša likvidirati. U međuvremenu Rey i njeni prijatelji iz Otpora od tajanstvene “krtice” iz samih redova Prvog reda doznaju za postojanje tajne flote na Exegolu te smišljaju plan kako da je unište. Problem je u tome da je planet tako udaljen da ga se može pronaći samo pomoću posebnih uređaja koji su skriveni širom galaksije, te to pokreće spektakularnu utrku s vremenom.

Da počnemo s dobrim vijestima. Uspon Skywalkera je bolji film od Posljednjeg Jedija. Loša vijest je da to i nije neko veliko postignuće. No, da ipak nastavimo s dobrim vijestima. Najvažnija je ta da je Abrams u ovaj projekt ušao više nego svjestan da je prethodni film temeljito zabrazdio te da su potrebne drastične mjere da se franšiza vrati na pravi put ili koliko-toliko sanira šteta. To se najviše vidjelo kroz scenarij koji se pokušava vratiti korijenima i ponuditi jednostavnu priču o borbi Dobra i Zla bez ikakve “subverzije” i “dekonstrukcije”, odnosno likova za koje nije jasno kojem od ta dva bloka pripadaju. Scenarij je tako, nakon što je ono što je trebalo biti glavni negativac u prethodnom filmu likvidiran, odlučio uskrsnuti glavnog negativca iz glavne trilogije, pri čemu problem izazvan njegovom smrću u Povratku Jedija “elegantno” riješen uvođenjem novih elemenata jedijske mitologije. Abrams je također odlučio da se “otkači” od političke angažiranosti te u filmu uglavnom nema novih “intersekcionalnih” likova i drugih detalja (s izuzetkom jedva primjetne scene lezbijskog poljupca na kraju koja je izbačena iz verzija za neka azijska tržišta) koji bi i najmanje upućenom gledatelju trebali sugerirati da su hollywoodski producenti “na pravoj strani povijesti”. Abrams je umjesto toga sav svoj talent uložio da stvori što je moguće veći broj spektakularnih scena koje se gledateljima serviraju rafalnom paljbom.

Iako mnoge od tih scena izgledaju doista dojmljivo, iskusniji gledatelj će zapaziti da je furiozni tempo namjerno ubačen kako bi se što je više moguće sakrile rupe u zapletu, kao i proizvoljno, nelogično i nekonzistentno baratanje s mitologijom franšize, isto kao i neisprofiliranost likova koje od odlaska u zaborav ne mogu spasiti čak ni iskusni karakterni glumci kao Richard E. Grant. U nekim slučajevima je takav pristup bio motiviran dodatnim razlozima, kao što je omraženost lika Rose Tico koja je, za razliku od Posljednjeg Jedija gdje je bila jedan od protagonista, ovdje degradirana na cameo pojavljivanje. Neki od glumaca, pak, i u takvim uvjetima dobro rade posao, pri čemu se posebno može pohvaliti Adam Driver koji je uspio čak proizvesti nekakvu “kemiju” s Daisy Ridley te s njom u završnici filma stvoriti emocionalno najsnažniji trenutak u cijeloj trilogiji. To se odražava i na samu Ridley, koja je uz dobru glumu pokazala i određenu atletsku sposobnost i za vjerovati je da će joj lik Rey, barem na duže vrijeme, biti najjača uloga u karijeri. Na žalost, najvjerojatnije i najbolja, jer je lik i dalje opterećen scenarističkim ograničenjima, kao i nastojanjem Abramsa i njegovog scenarista Teria da isprave krive Drine Posljednjeg Jedija na način da Rey dobije nadljudske sposobnosti zbog kojih gotovo sve muke kroz koje su prolazili protagonisti prethodnih osam filmova izgledaju potpuno besmisleni.

O tome koliko su Ratovi zvijezda daleko od nekadašnje slave možda najbolje svjedoči epilog filma u kojem se Rey bez ikakvog objašnjenja pojavljuje na Tatooineu i posjećuje nekadašnju farmu Lukea Skywalkera. Time se gledatelje samo podsjeća koliko su usporedbe originalne trilogije porazne i koliko je malo vjerojatno da će Rey, Kylo Renn, Finn i Poe postati dio globalne popularne kulture i reference za buduće generacije kao što su to bili i još jesu Luke Skywalker, Han Solo, Leia Organa i Darth Vader.

RATOVI ZVIJEZDA: USPON SKYWALKERA

(STAR WARS: THE RISE OF SKYWALKER)

uloge: Adam Driver, Daisy Ridley, Adam Boyega, Oscar Isaac, Ian McDarmid, Anthony Daniels, Naomi Acklie, Domhnal Gleeson, Richard E. Grant, Lupita N’yongo, Carrie Fisher, Mark Hamill, Billy Dee Williams, Kelly Marie Tran

scenarij: J. J. Abrams & Chris Terio

režija: J. J. Abrams

proizvodnja: Walt Disney Studios/Lucasfilm, SAD, 2019.

trajanje: 142 min.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: U tami: Zvjezdane staze (2013)

Star-Trek-Into-Darkness-Poster
(izvor: walt74)

U TAMI ZVJEZDANE STAZE
(STAR TREK INTO DARKNESS)
uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Benedict Cumberbatch, Zoe Saldana, Simon Pegg, Alice Eve
scenarij: Roberto Orci, Alex Kurzman & Damon Lindelof
režija: J. J. Abrams
proizvodnja: Paramount Pictures/Skydance Productions/Bad Robot, SAD, 2013.
trajanje: 133 '

Malo koja medijska franšiza se može pohvaliti s tako odanim i fanatičnim poklonicima kao “Zvjezdane staze”. S druge strane je njena duga povijest pružila mnogo prilike da se takva odanost “trekkieja” iznevjeri. Nakon brojnih razočaranja, pogotovo onih koje su pružili serija igranih filmova od 1979. do 2002. godine, ideja da se napravi “reboot”, pa čak i angažiraju novi, mlađi glumci u likovima koji predstavljaju ikone popularne kulture, nije predstavljala preveliko svetogrđe. Kada se tog posla dohvatio J. J. Abrams, njegova verzija “Zvjezdanih staza” iz 2009. godine je predstavljala više nego solidan uspjeh, učinivši nastavak neumitnim.

Radnja filma, prozvanog “U tami”, počinje kada posada svemirskog broda Enterprise na čelu s kapetanom Jamesom T. Kirkom (Pine) spašava planet od uništenja. Mladi kapetan je, međutim, pothvat učinio previše spektakularnim za stroge standarde Primarne direktive koja Zvjezdanoj floti priječi utjecaj na razvoj primitivnih civilizacija. Stegovni postupak u njenom sjedištu, pak, dolazi u drugi plan nakon što ono postane metom terorističkog napada. Kao počinitelj je identificiran bivši časnik John Harrison (Cumberbatch), koji bježi preko granice Ujedinjene Federacije Planeta. Kirk dobiva zadatak da ga pronađe i dovede pred sud po svaku cijenu, čak i ako pri tome riskira rat s Klingonskim Carstvom.

Originalna filmska serija “Zvjezdanih staza”  je “trekkiejima” i širem gledateljstvu pružila niz neugodnih iznenađenja, ali isto tako može pohvaliti da je barem u jednoj stvari predstavljala neočekivani uspjeh. “Zvjezdane staze: Khanov bijes” iz 1982. godine, drugi film iz serije, se često navodi ne kako najbolji film ili najbolje ostvarenje cijele franšize, nego i kao rijedak primjer kada je nastavak bolji od originalnog filma. Abrams je očigledno bio inspiriran “Bijesom”, kome je odao počast referencirajući niz scena i likova na način zbog koga bi se “U tami” mogao shvatiti i njegov svojevrsni remake.

Moglo bi se reći kako je “U tami” ponovio to dostignuće od prije tri desetljeća. Neopterećen potrebom da “trekkiejima” kroz koncept paralelnih univerzuma objašnjava odstupanje od kanona niti ne-“trekkiejema” predstavlja likove, Abrams i njegov iskusni scenaristički tim su sve svoje napore mogli koncentrirati da osmisle solidnu priču koja bi gledateljima pružila dva sata kvalitetne zabave. U njoj se, pak, može pronaći i određeni odraz suvremene političke situacije u svijetu, uključujući neke neugodne moralne aspekte borbe protiv terorizma. Većini gledatelja će, međutim, daleko više u pamćenju ostati spektakularne akcijske scene u kojima Abrams demonstrira izuzetnu vještinu u baratanju sa specijalnim efektima, ali i superioran osjećaj za ritam, zbog čega dva sata “U tami” prolaze izuzetno brzo. Posebno valja pohvaliti i Abramsovo korištenje 3D tehnologije, kome je – za razliku od mnogih sličnih primjera u današnjem Hollywoodu – film bio prilagođen od samog početka. Ona djeluje izuzetno atraktivno u akcijskim scenama, ali i značajno naglašava ugođaj u mirnijim i intimnijim trenucima za protagoniste.

“U tami”, međutim, ima isti nedostatak koji je mučio i prve Abramsove “Zvjezdane staze” – Chrisa Pinea u glavnoj ulozi. Iako je riječ o nadarenom glumcu, publika, barem ona starija, ga još uvijek teško može prihvatiti kao lik koji je od Williama Shatnera napravio ikonu današnje kulture. To, s druge strane, nije slučaj sa Zacharyjem Quintom, koji se bez problema može prihvatiti kao mlađa verzija Leonarda Nimoya (koji se nakratko i pojavljuje u filmu tumačeći starog Spocka). Slično važi i za ostatak glumačke ekipe, uključujući Cumberbatcha koji lik negativca poslovično dobro, kao i Alice Eve koja se može pohvaliti i s nekim ne-glumačkim kvalitetama (koje posebno dolaze do izražaja u 3D scenama). “U tami” pokazuje kako se uz malo originalniji pristup čak i najpotrošenijoj franšizi može osigurati svjetla budućnost.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 19. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Super 8 (2011)

 

SUPER 8
uloge: Joel Courtney, Elle Fanning, Kyle Chandler, Noah Emmerich
scenarij: J. J. Abrams
režija: J. J. Abrams
proizvodnja: Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 112'

 

Kada se govori o “dobrim starim vremenima”, to je vrlo često odraz psihološkog fenomena koji blokira loša, a ostavlja dobra sjećanja, pa se često “dobrim” vremenima smatraju i ona koja, ako se malo bolje razmisli, to objektivno nisu bila. S druge strane, kada su u pitanju današnji holivudski blockbusteri, prilično se teško oteti nostalgiji za vremenima od prije nekih tri, četiri desetljeća. Kada se tada odlazilo u kino, bilo je daleko manje nastavaka, remakeova i ekranizacija stripova, odnosno bila je veća vjerojatnost da će se u dvorani doživjeti nešto što se nije doživjelo nikada prije.

 

Super 8 (film)
Poster za Super 8 (izvor: Wikipedia)

Danas su holivudski blockbusteri temeljeni na originalnim scenarijima toliko rijetki, da svaki od njih predstavlja poseban događaj. Ono što je prošle sezone bio Nolanov Početak, ove će godine biti Super 8, science fiction film koji je po vlastitom scenariju režirao J. J. Abrams. Međutim, čak i u ovom slučaju se riječ “originalnost” može shvatiti prilično uvjetno, jer Abramsovo ostvarenje predstavlja besramno eksplicitnu posvetu svom mentoru i producentu Stevenu Spielbergu, odnosno njegovim najpoznatijim i najuspješnijim ostvarenjima s kojima je žario i palio 1970-ih i 1980-ih.

 

Super 8 je s radnjom smješten upravo u ta dobra stara vremena. Ona, pak, nisu bila lišena loših trenutaka za protagonista, 13-godišnjeg dječaka Joea Lamba (Courtney) u gradiću Lillian u američkoj državi Ohio. Nakon što je početkom 1979. ostao bez majke Joe zajedno s prijateljima iz škole sudjeluje u projektu svog vršnjaka i amaterskog filmaša Charlesa (Kyznick) koji, oboružan Super 8 kamerom, s malo budžeta i mnogo entuzijazma, nastoji snimiti film o zombijima. Kada jedne noći družina bude za lokaciju koristila usamljenu željezničku postaju, glumački talent novoangažirane Alice Dainard (Fanning) neće biti jedino iznenađenje. Zaprepaštena ekipa postaje svjedocima spektakularnog iskakanja vlaka iz tračnica, a što je samo uvod u niz neobjašnjivih i zastrašujućih događaja koji će pogoditi Lillian – nestanci struje, kućnih ljubimaca, a potom i Joevih sugrađana. Kruna svega je dolazak vojske na čelu s pukovnikom Nelecom (Emmerich) koji nije previše uvjerljiv kada Joevom ocu, zamjeniku šerifa Jacksonu Lambu (Chandler) pokušava objasniti da se ne događa ništa neuobičajeno.

 

Super 8 u mnogo čemu predstavlja gotovo školski primjer vještina filmskog pripovjedanja koje je današnji Hollywood zaboravio, a čiji je Spielberg bio majstor. Prije svega se to odnosi na potrebu da se prije scena akcijskog meteža kod publike stvore određene simpatije za likove koje u njima sudjeluju. U tome je Abrams imao veliku pomoć od strane mlade, ali nadarene glumačke ekipe. Joel Courtney je, iako uglavnom tih, prilično efektan u ulozi protagonista, isto kao i debeljuškasti Riley Griffiths čija je dječačka zaljubljenost u film zarazna. Ipak, najviše se ističe Elle Faning, mlađa sestra daleko poznatije Dakote, pogotovo u sceni u kojoj mora glumiti nekoga tko dobro glumi, a da o tome nema pojma.

 

Druga važna lekcija koju Abrams i Spielberg daju svojim kolegama jest potreba da dobar film o čudovištima glavno čudovište pokaže na kraju. U tome se Super 8 vjerno drži načela ustanovljenih u Raljama, filmu kome se ovdje odaje homage isto kao i Bliskim susretima treće vrste, E.T.-ju i Jurskom parku. Umjesto specijalnih efekata, publika se za ekran drži prikovana stvaranjem i održavanjem napetosti. Međutim, kada se u završnom dijelu filma čudovište konačno pokaže, gledatelji će biti razočarani; još veće razočarenje će pružiti scena koja protagonistima i publici nudi malo previše “elegantno” objašnjenje misterije kojoj su bili izloženi.

 

Međutim, i uz takve nedostatke, Super 8 zaslužuje preporuke kao ostvarenje primjetno kvalitetnije od ostatka današnje holivudske ponude. Razlog za to nije samo u Abramsovoj režiji, nego i u autentičnosti samog filma, čiji tvorci kroz lik Charlesa i njegove družine zapravo pokazuju sebe, odnosno strast koja ih odvela sedmoj umjetnosti, a koja se, za razliku od dobrih starih vremena, danas tako teško može pronaći na velikim ekranima.

 

OCJENA: 8/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)