Predizborne koalicije kao nužno zlo

Predizborne kampanje u Hrvatskoj su “zanimljivo” vrijeme kada se, ovisno o tome da li je netko na vlasti ili u opoziciji, odjednom počinje živjeti u utopijskom raju koga mudri državnici neupitnih dostignuća tek što nisu pretočili u stvarnost ili u u paklu iz koga će izdajnici i nesposobnjakovići narod survati u još goru provaliju. To je također i vrijeme kada se po prvi, i za nekoliko godina posljednji put, čuju neke ideje koje će nakon prebrojavanja listića biti uredno zaboravljene poput dosjea u USKOK-ovim ladicama.

Jedna od tih ideja jest i izmjena izbornog zakonodavstva prema kojoj bi se ubuduće trebalo zabraniti predizborno koaliranje stranaka. Nju je iznio Ivo Anić u svom komentaru u kojim ih naziva “bestidnom trgovinom i prijevarom birača“. Riječ je o stavu za koga bi se moglo reći da je prilično popularan u dijelu hrvatske javnosti, barem ako je suditi prema stavovima koji se mogu pročitati na društvenim mrežama. A i ideja nije nova, pa se tako oni koji raspolažu memorijom nešto većom od zlatne ribice i prosječnog hrvatskog birača mog sjetiti kako je nešto slično kao dio svoje referendumske inicijative predložila Željka Markić. I, naravno, samim time da je predložena od strane Željke Markić automatski postala nešto toliko neprihvatljivo da se mora sasjeći u korijenu, što je politički establishment, koristeći strogoću zakonskih odredbi o referendumima, na kraju i uspio učiniti.

Ovaj put je, pak, zamisao o zabrani predizbornih koaliranja daleko više “cool” i može računati na širi raspon lajkanja na Fejsu. Osnovni argument za tu inicijativu se temelji na praksi koja se uvriježila od 2000. godine kada je, zahvaljujući uvođenju čistog proporcionalnog sustava, postalo nemoguće sastavljati jednostranačke većinske vlade, pa je tako i dvostranačje u kojima se na vlasti izmjenjuju HDZ i SDP začinjeno time da sa sobom na vlast dovlače stranke i strančice koje sa njima po nekakvim “normalnim” ideološkim, etničkim ili pretpolitičkim kriterijima nemaju velike veze. Ta je praksa također zaslužna i za to da mnoge od tih stranaka podršku dvjema strankama naplaćuj udjelom u vlasti koji u pravilu nadmaše njihovu podršku u glasačkom tijelu, a što velike stranke prisiljava na dodatno uhljebljivanje svojih vojnika, te dodatno povećanje glomaznog i neefikasnog državnog aparata i s njim vezane kleptokracije.

Anić kao rješenje nudi kombinaciju izbornog zakonodavstva Hrvatskoj neupitne Njemačke, gdje je predizborno koaliranje izričito zabranjeno, kao i Norveške, gdje je izborni prag nešto niži. On bi, prema Anićevoj zamisli, trebao biti 3 posto te tako manjim strankama ponudi nešto malo više mogućnosti da uđu u parlamente bez “prištekavanja” velikima. Njegov prijedlog, na žalost, nije precizirao to da li bi stranke mandate sa lista dobivale samo na državnoj razini ili po izbornim jedinicama, što sa sobom donosi pitanje kako bi se zabrana predizbornog koaliranja odrazila na zastupljenost malih, ali na regionalnoj razini snažnih stranaka, kao i stranaka koje zastupaju etničke manjine (što sa etnički homogenom Norveškom nije slučaj).

Mnogo veći i ozbiljniji problem od nedorečenosti ovog prijedloga jest taj da se time rješava samo dio problema, odnosno da je jednako nedosljedno zabraniti predizborno kao i postizborno koaliranje. Tako su u Njemačkoj, na čiju se praksu Anić poziva, birači CDU već u dva navrata u posljednjih desetak godina prisiljeni gledati kako ta stranka njihove demokršćanske vrijednosti kompromitira velikom koalicijom sa socijaldemokratskom SPD. U Hrvatskoj su, pak, birači nominalno lijevog SDP-a užasnuti time da im se već prije samih izbora priprema nešto slično, odnosno da ta stranka nudi lavovski dio vlasti (a vjerojatno i svjetonazorske orijentacije) demokršćanskom HSS-u u kome će, kako stvari stoje, sjedi Marijana Petir čiji su stavovi kod ideološki najnabrijanije pristaša Milanovićeve stranke izazivaju apopleksiju.

Ta je praksa, pak, prije dosta godina prepoznata kao problem od strane HDZ, i to prije svega na lokalnim razinama, gdje su toj stranci često vlast oduzimale slične “morske” koalicije, bilo predizborne, bilo postizborne. Kao rješenje se ponudio probni balon u obliku zakona koji bi priječio stvaranje “ideološki nekompatibilnih stranaka”. Nije teško pretpostaviti kako se na taj prijedlog reagiralo kao na licemjerni pokušaj očuvanja HDZ-ovog monopola, ali i s mnogo čvršćim argumentima kako je to, zapravo, ograničenje slobode izražavanja i političkog djelovanja nespojivih s modernom demokracijom. Nadalje, kada bi se nekome dala ovlast da pojedine stranke proglašava “ideološki nekompatibilnim” s ovim ili onim, na mala vrata bi mu se dala ovlast da ne samo stranke nego i pojedince proglašava “moralno-politički nepodobnim”, a odatle do uvođenja verbalnog delikta je mali korak iza kojeg slijedi slanje u logore, ako ne i bacanje u jame.

A čak i ako se zabrana predizbornog koaliranja i formalno uvede, to ne znači da predizbornog koaliranja neće biti u stvarnosti. Bilo kroz jeftine trikove kao što su ad hoc pridruživanja stranaka ili stavljanje članova jedne stranke na tuđe liste, bilo kroz činjenicu da velike stranke u svijetu u pravilu funkcioniraju kao predizborne koalicije. To se, na primjer, u današnjoj Britaniji može vidjeti kroz građanske ratove u dviej vodeće stranke – vladajućim konzervativcima gdje su se zakrvili na referendumu pobjednički, ali u stranci manjinski euroskeptici sa većinskim europejcima, te oporbenim laburistima gdje centristički sljedbenici Blairovog Trećeg puta pokušavaju svrgnuti radikalno lijevog Jeremyja Corbyna. Dvostranački sustav SAD, gdje tamošnji politolozi dvije vodeće stranke bez ikakvih primisli nazivaju izbornim koalicijama je još eklatantniji primjer.

Dakle, predizbornih koalicija, ma koliko one dizale živce idealistima koji sanjaju o podjeli Hrvatske na nekakvu “čistu” i “normalnu” socijaldemokratsku ljevicu, liberalni centar i demokršćansku desnicu će uvijek biti. Isto kao što demokracija i sloboda govora jest pravo koje se mora priznati i onima koji ne volite i iznose stavove koji vam se ne sviđaju, tako i predizborno koaliranje predstavlja nužno zlo svake, pa i hrvatske demokracije.

Oglasi

Čekajući europsko proljeće

“Prezimiti u Europi”, parola koja već godinama opisuje nedosanjani san poklonika nekih hrvatskih sportskih klubova, sada je, u daleko važnijem kontekstu, postala stvarnost  za većinu hrvatskih građana. Hrvatska je danas dio Europske unije, vratila se tamo “gdje je oduvijek pripadala” i postala dio zajednice s kojom dijeli vrijednosti, te  bi s njom trebala dijeliti i kulturne, ekonomske i razne druge blagodati. Ipak, ispunjenje tog višedesetljetnog sna i dovršetak projekta radi kojeg su položene tolike žrtve teško da danas ikoga ispunjava nekim velikim zadovoljstvom i ponosom. Barem se tako nešto može  zaključiti na temelju kratkog teksta u Jutarnjem listu gdje Jurica Pavičić koristi prigodni blagdanski kontekst kako bi s brutalnom iskrenošću iskazao duboko razočaranje s prvih šest mjeseci članstva Hrvatske u EU, koji su umjesto europskog sna donijeli noćnu moru.

Hrvatska tako ulazi u svoju prvu europsku zimu suočena sa sve poraznijim ekonomskim pokazateljima, bilo da je riječ o tome da se u 23 godine postojanja hrvatskog kapitalizma i demokracije BDP povećao za bijednih 7,9 posto (uvjerljivo najgori rezultat među svim zemljama EU), bilo o stalnom, i čini se, nezaustavljivom opadanju tog istog BDP-a u prethodnih nekoliko godina, kao i isto tako nezaustavljivom porastu broja nezaposlenih. A sve te bešćutne brojke, s kojima se još uvijek može uspješno manipulirati na naslovnicama i prodavati tlapnje o “oporavku” i “skoro pa normalnoj državi u tri godine”, imaju sasvim drugo značenje kada se iz toplih zagrebačkih ureda i bjelokosnih kula spuste   na prljave, hladne ulice s kontejnerima čiji sadržaj sve većem broju novih europskih građana znači razliku između života i smrti, ili u još hladnije i prljavije stanove natovarene neplaćenim računima za struju, vodu i poreze kojima se hrani sve halapljivija armija stranačkih uhljeba po županijama, gradićima i općinicama.

Te mračne kontejnerske stvarnosti je hrvatski kulturni i politički establishment postao svjestan tek kada je referendum, započet zahvaljujući nesposobnoj vladi koja je namjerno bila potpirivala nepotrebni kulturni rat, više nego išta drugo, pokazao koliko je car u Hrvatskoj gol. Sve priče o nekakvoj “naprednoj europskoj Hrvatskoj” i “civilizacijskim vrijednostima”, kao i one zlosretne karte na kojima se Hrvatska nastojala smjestiti na plavo obojani Zapad nasuprot crveno obojanom i “primitivnom” Istoku, pokazale su se kao veliki “ćorak”. Isto, kao što nakon spamanja društvenih mreža s tisućama “PROTIV” twibbona i online anketa u kojima “hipsterski” progresivci na proste faktore rastavljaju “katotalibane”, više nitko  “europsku” inteligenciju, umjetnike i celebove, kad god budu o nečemu iznosili mišljenje, čak i kada su evidentno u pravu, neće shvaćati previše ozbiljno.

A isto tako će se shvaćati “Europa”, koja je izgledala tako atraktivna dok je bila izvan hrvatskih granica i dok se narodu mogla prodavati priča da će biti bolje “jednom kada dođe i kada kod nas zavede red”. Europa je došla, ali, kako to primjećuje Pavičić, samo kao batina, ali bez mrkve, koju su pojele godine ekonomske krize. Oni, koji su, za razliku od hrvatskih medija, malo pozornije pratili ono što se u toj istoj “Europi” događa prethodnih nekoliko godina, zapravo ne bi trebali biti iznenađeni. Hrvatska je danas uistinu dio Europe, i s njom dijeli mnoge stvari, ali uglavnom one negativne – siromaštvo, beznađe, besperspektivnost i spas od sumorne sadašnjosti u “svijetloj” nacionalističkoj, ksenofobnoj i ekstremističkoj prošlosti. Problemi s kojima se suočavaju gubitnici na zagrebačkim ulicama, kao i rješenja koja im se čine prihvatljiva, nisu nimalo različita od problema s kojima se susreću gubitnici na ulicama Sofije, Budimpešte, Varšave, Madrida, a možda uskoro i gubitnici u na to naizgled imunim ulicama Londona, Pariza i Berlina.

Ono što još više deprimira jest spoznaja da je za to veliku odgovornost snosi trenutna vlast, koju bi mnogi proglasili najgorom u povijesti suvremene Hrvatske, a još više njih s velikim zadovoljstvom ovog trenutka najurili iz Banskih dvora i Sabora. Problem je, naravno, u tome što alternativa toj istoj vlasti, barem kada je u pitanju njena sestrinska stranka, koja nastavlja praksu prema kojoj se na vlast dolazi tako da se ne radi ništa i čeka da ona padne poput kruške. I toga su, barem zasad svjesni, birači koji su sačuvali dovoljno strpljenja i živaca da trenutne štetočine u anketama još uvijek vide  kao manje zlo.

U međuvremenu će se gnjilež nastaviti, možda čak do trenutka kada ulice hrvatskih gradova počnu sličiti na ulice varšavskog geta. Zima će biti teška, ali se neće ništa ozbiljno dogoditi. Barem u to vjeruje Deana Knežević, sudeći po njenom članku u Autografu, gdje se neke važnije promjene predviđaju tek na proljeće. Možda je u pravu, ali su nas prethodne godine u Hrvatskoj naučile da budimo pesimisti. Na proljeće možda bude uistinu nekakvih promjena, ali ne onakvih koje želimo. Povijest nas uči da na proljeće tradicionalno započinju aktivnosti koje se vezuju za “junačku” prošlost i kulturu nekih dijelova svijeta. Poput onog od koga je Hrvatska odlaskom u “Europu” tako očajnički željela pobjeći, ali kojem ipak na kraju pripada.

Godina bez izbora

Sljedeća godina, ako je vjerovati izvorima iz HDZ-a na koje se poziva Večernji list, neće biti izborna. Usprkos očekivanjima salonskih ljevičara kako će se ekonomskom krizom i akumulacijom korupcionaških afera potresena vlada Jadranke Kosor pasti kao kruška – što zbog bijega njenih saborskih partnera, što zbog izvanrednih izbora – to se nije dogodilo. Naprotiv, Kosor će u Banskim dvorima ostati duže nego što je to isto pretpostavljao.

Razlozi zbog kojih će Kosor nastojati rastegnuti svoj mandat do krajnjeg ustavnog roka su prilično jasni – nastojanje da se maksimalno dobije na vremenu kako bi stjecaj pozitivnih vanjskih i unutarnjih okolnosti popravio neslavni rejting vladajuće stranke. Tri-četiri mjeseca možda ne mogu na prvi pogled izgledati mnogo, ali povijest uči da se u njima mnogo toga može dogoditi, pogotovo u svjetlu HDZ-ovih iskustava s posljednjih izbora, kada je pobjeda iščupana iz ralja sigurnog poraza.

I, doista, što se u ta tri-četiri mjeseca može dogoditi? Može se tako dogoditi par pozitivnih ekonomskih statistika koje će “spin” pretvoriti u “hrvatsko gospodarsko čudo”, a Hrvatsku u “balkanskog tigra”.  Može se, naravno, dogoditi zatvaranje famoznih poglavlja u pregovorima s EU i stvoriti argumenti za pranje mozga o ulasku u novo Zlatno doba. Tu je, dakako, tri-četiri mjeseca više za provokacije od strane Stanimirovića koji će ogorčiti pravovjerne Hrvate i natjerati ih da glas daju desno, kao i tri-četiri mjeseca da Milanović ponovno pronađe način da sebi puca u nogu (kao što je nedavno učinio sa izglasavanjem Bandićevog budžeta u Zagrebu i eskalirajućim sukobom s Bernardićem).

Ali, postavlja se isto tako pitanje kakvi bi to izbori bili i da li bi hrvatski birači uopće i imali nekakvih izbora ako se oni održe u redovnom roku? Ako bi, kako stvari stoje, jedini izbor bio između HDZ-a i njegovih parazita na jednoj, te SDP-a i njegovih parazita na drugoj strani, onda to uopće ne bi bio izbor. U svim glavnim parametrima vanjske (EU, NATO, SAD)  i unutarnje politike (neoliberalni kapitalizam, rezanje socijalnih prava) te stranke vode identičnu politiku; jedina je razlika što je HDZ u ovom trenutku pod daleko većim pritiskom da se “dovede u red” i počisti “mangupe u svojim redovima”, nego što će to Milanović biti kada se prvih godinu-dvije bude bahatio na čelu Kukuriku koalicije. Isto onako kao što mnogi danas misle da se povijest ponavlja, odnosno da se HDZ koprca kao i 1999. godine, tako će i Milanović “uprskati” kao što je to jedanaest godina prije uprskao njegov prethodnik, i onda će se kao veliki spasitelj Hrvatske ponovno iz redova “pročišćenog”, “reformiranog” HDZ-a iznjedriti još jedan Veliki spasitelj.

A možda upravo zbog toga i nije loše da se izbore održe godinu dana kasnije. Jer, kao što svjedoče primjeri britanskih premijera Harryja Callaghana i Gordona Browna, neodržavanje izvanrednih izbora u relativno nepovoljnoj situaciji se nekome može obiti o glavu kada je redovne izbore nužno održati u još nepovoljnijoj situaciji. Kosor će se tako izborima na proljeće 2012. lišiti propagandnog aduta koji joj je predstavljala 20. obljetnica Ovčare, a početkom 2012. možda izrone i dogode se neke stvari koje će pokvariti sve hadezeovsko-esdepeovske računice i hrvatskim biračima ponude neku suvisliju opciju za budućnost ove zemlje.

Zašto bi Srbi rušili Kosor (kad nitko drugi neće)

Usprkos svih priča o tome kako je većina Jadranke Kosor u Saboru klimava, odnosno kako fali samo da par zastupnika “promijeni zastavu”, pa da padne vlada, a s njome i novi izbori, među hrvatskim komentarijatom se širi konsenzus kako je u pitanju želja pusta. HDZ će ostati još najmanje godinu dana na vlasti, bez obzira na to koliko SDP i njegovi partneri nastojali uvjeriti javnost da njihove inicijative za izglasavanje nepovjerenja i rušenje državnog proračuna nisu unaprijed osuđene na propast.

Hrvatski komentatori su, dakako, identificirali glavnog krivca za to što će se još najmanje godinu dana produžiti hrvatska agonija pod nesposobnom i korumpiranom vlašću HDZ-a. To je dakako malobrojna, ali u ovim uvjetima strateški važna grupa od trojice ljudi izabranih da zastupaju srpsku etničku manjinu u Hrvatskoj, odnosno Samostalna demokratska srpska stranka. HDZ je upravo zahvaljujući njima došao na vlast 2003. godine, a potom je 2007. godine i očuvao.

SDSS prate i sve ostale manjine, pa je za vjerovati da će SDSS-ova promjena tabora za sobom povući i njih te tako Kosor lišiti tanašne saborske većine. Međutim, vjeruje se da se to neće dogoditi. A zanimljivo je vidjeti koji se razlozi navode za to.

Tako Marinko Čulić navodi kako bi srpsko rušenje Jadranke Kosor dovelo do pogoršavanja “hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj”, odnosno da je sudjelovanje srpske stranke u hrvatskoj vladi svojevrsni “demokratski standard”. To je teza koju, eksplicitno ili implicitno, guraju i drugi komentatori. Jest da je SDSS pomogao dolasku HDZ-a na vlast, ali se to tumači isključivo nastojanjem da se konačno zavidaju ratne rane i Hrvatska postane “normalna država”; s druge strane, taj proces nije završen te SDSS mora činiti sve da “ne talasa” i dovede u pitanju blisku “europejsku” budućnost Hrvatske, odnosno ne smije si priuštiti soliranje poput HSU i HSLS.

Ako se takvi stavovi prihvate, onda se mora doći do zaključka kako SDSS može “odgovorno” djelovati kao samostalni faktor jedino u slučaju ako dovode HDZ na vlast; dakle, jedina svrha postojanja te stranke jest dolazak i čuvanje HDZ-a na vlasti. Dakle, SDSS može postojati jedino kao HDZ-ova satelitska stranka, odnosno služiti istoj onoj funkciji kojoj je početkom 1990-ih služio SNS kada su mu tepali “stranka Tuđmanovih Srba”.

Svaka opozicijska stranka i koalicija koja ide protiv HDZ-a dok uz njega postoji SDSS prema tome ulijeće u boksačku arenu s jednom zavezanom rukom što, zapravo, i nije toliko različita situacija od one u kojoj se morala nositi i s dodatnim mandatima bosanskohercegovačkog “narodnog blaga”. SDSS, istini za volju, implicitno priznaje da je spreman prikloniti se opoziciji, ali tek onda kada ta opozicija postane vlast, a čemu sama predstavlja najozbiljniju i gotovo neotklonjivu prepreku.

Cijela ova situacija možda najbolje razgolićuje trulež kompromisa koji su HDZ i SDP postigli oko nedavnih ustavnih promjena, odnosno licemjerje svih onih koji su aplaudirali opravdanom, iako nedosljedno sprovedenom, ukidanju saborskih mjesta za dijasporu, ali im nije palo na pamet dodirnuti “svete krave” u obliku saborskih mjesta za manjine. Na nakaradnost postojeće situacije, u kojoj sudbina hrvatske države ovisi o volji jedne manjinske stranke, odnosno o zastupnicima iza kojih stoji tek par stotina glasova, upozorava i Zoran Malenica, postavljajući heretičko i za mnoge još uvijek “politički nekorektno” pitanje o tome smiju li manjinski zastupnici odlučivati o budućoj hrvatskoj vladi.

Ako se na to pitanje da negativan odgovor, onda se postavlja još jedno, možda i neugodnije – smiju li odlučivati o bilo čemu drugome, odnosno kakvog uopće smisla imaju nekakvi manjinski zastupnici u Saboru. Neke starije i iskusnije demokracije od Hrvatske su na takva pitanja pokušavali odgovoriti bilo kroz etnički “gerrymandering”  izbornih jedinica (kod nas neprimjenjiv zbog nakaradnog razmjernog izbornog sustava), bilo kroz uvođenje instituta zastupnika druge klase, odnosno tzv. delegata (koji ima pravo sudjelovati u radu predstavničkog tijela, ali ne i glasati), bilo kroz gornji dom parlamenta (u slučaju Hrvatske 1993 – 2001 Županijski dom) gdje bi predstavnici manjina, kao i drugih “posebnih skupina” (branitelji, vjerske zajednice, homoseksualci i sl.)  imali pravo suspenzivnog veta na odluke donjeg doma Sabora.

Sva ta rješenja se čine superiornim trenutnom silovanju demokracije i izrugivanju načelu “jedan čovjek jedan glas” bez koga nema ravnopravnosti građana. Međutim, čak i u ovakva krizna vremena će hrvatska vlast i uz njega vezani kvazioporbeni medijski establishment učiniti sve da neke “svete krave” ostanu svete, odnosno da očuvaju iluziju o trenutnom hrvatskom sistemu kao najboljem od svih mogućih svjetova.

Gubljenje vremena

Većina komentatora drži da pokušaj SDP-a da u Saboru sruši Vladu, odnosno isprovocira izvanredne izbora, predstavlja najobičnije gubljenje vremena. Kosor ima tanku, ali solidnu većinu, i to, kao što Jelena Lovrić navodi u Jutarnjem listu, temeljenu ne toliko na odanosti zastupnika premijerki koliko na jednostavnoj računici kako mnogi od njih znaju da nakon sljedećih izbora neće sjediti u toplim klupama, pa tužni rastanak nastoje maksimalno odgoditi. Isti motivi na vjernost Jadranki Kosor tjeraju i HSS, SDSS i manjince.

Zapravo, moglo bi se reći da Milanovićev juriš na saborske vjetrenjače predstavlja još jedan potencijalni autogol za njegovu stranku, i to iz “prozaičnog” razloga što se kao praktični sastojak tog plana odjednom stvorio omraženi Sanader. Kosorinoj propagandnoj mašineriji neće biti teško nakon toga SDP prikazivati kao sanaderitsku stranku; zapravo, vjerojatnije je da će se na to ići više nego da se kod pravovjernih vojnika HDZ-a bivši šef opiše kao izdajnički  “ljubitelj jugokomunjara”.

Naravno, postavlja se pitanje što bi se dogodilo da se čudo nekim slučajem dogodi, odnosno Milanoviću uspije ono što, na primjer, nije uspjelo Budiši 2002. godine s Račanom. Ekonomisti upozoravaju da taj scenarij ne bi bio najbolji za Hrvatsku; konsenzus potreban za “nužne rezove”, odnosno smirivanje situacije pred – po mnoge spasonosni – ulazak u EU je teško postići u uvjetima izborne kampanje koja će, po svemu sudeći, biti daleko žešća i prljavija nego sve dosadašnje. S druge strane, isto je tako sve te “bolne rezove” provesti što je moguće prije, inače će njihova cijena postati sve veća i bolnija; za HDZ je jasno, čak i pod navodnom spasiteljicom Jadrankom Kosor da ih ne može ili nije u stanju izvesti.

Kada SDP, pak, dođe na vlast, iskustva trećesiječanjske vlasti ne daju nekog prevelikog razloga za optimizam, a još manje iskustva u posljednjih nekoliko godina opozicije. Skeptičnost prema SDP-u, koji se iz demagoških razloga predstavlja kao lijeva socijaldemokratska, dok je u praksi desna neoliberalna stranka se najbolje može vidjeti u ovom postu na pollitici. Iako su dugoročne političke prognoze uvijek nezahvalne, silazak SDP-a s vlasti nakon jednog mandata se čini isto onako izglednim kao što izgleda predstojeći dolazak na vlast. A nakon toga je vjerojatno da će se HDZ, kao i 2000. godine, ponovno dići s poda, iskoristiti nesposobnost “komunjara” i ponovno započeti isto vrzino kolo.

Jedini način da se izbjegne takav scenarij jest veliko preslagivanje hrvatske političke scene, odnosno procesi koji bi u povijesnu ropotarnicu strpali i HDZ i SDP. A to se ne čini izglednim postići ni preko izbora, a još manje nekakvim teatralnim glasanjima o povjerenju.

Izbori? Ne trebaju nam smrdljivi izbori!

Kada je prije godinu dana Ivo Sanader podnio ostavku, obogatio bi se svatko tko bi dobio kunu za svaki članak i komentar u kome se spominjao “kapetan koji napušta brod”. Hrvatski mediji koji danas komentiraju odluku HSLS-a da se “otkači” od Jadranke Kosor se, po svoj prilici neće previše zalijetati s frazom koja se obično koristi u ovakvim prigodama i spominje glodavce i plovila.

Razlog je u tome što se HSLS-ov zaokret tumači kao svojevrsni herojski čin ili barem podstrek za “manjince”, odnosno SDSS da “urade pravu stvar”, odnosno zabodu nož u leđa Jadranki Kosor te “elegantno” Zoranu Milanoviću i SDP-u donesu ono što nisu 2007. godine – vlast. Dakle, Hrvatska bi dobila novu vladu, iako ne redovnim, izbornim putem, nego oportunističkim preslagivanjem parazitskih strančica.

Iako će takav postupak samo podgrijati cinizam i a(nti)politilčnost hrvatskih birača, za njega će postojati dobri argumenti. Redovni izbori, a prije svega duga, komplicirana i skupa izborna kampanja, je nešto što možda i nije najbolje u ne baš redovnim okolnostima dosad nezapamćene ekonomske krize. S jedne strane, neefikasna, nepopularna i nemoćna vlast se treba mijenjati, a s druge strane se mora izbjeći nepotrebna drama. Pad vlade preko parlamentarnog preslagivanja, pak, savršeno odgovara hrvatskoj filozofiji prema kojemu se do svakog cilja nastoji doći “linijom manjeg otpora”.

Milanović i Ockhamova britva

Jedan od po veliki dio hrvatskog medijskog establishmenta najtraumatičnijih, ali zato najmanje analiziranih događaja su parlamentarni izbori u jesen 2007. godine, odnosno  neuspjeh SDP-a i njegovog mladog karizmatskog i popularnog vođe Zorana Milanovića da iz sedla izbaci aferama kompromitiran HDZ i Ivu Sanadera.

Nije da nije bilo pokušaja da se pokuša odgovoriti kako je to SDP uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede, ali se oni uglavnom svode na Milanovićevu relativnu mladost i neiskustvo, odnosno opterećenost SDP-a kadrovskom i programskom tranzicijom nakon smrti dugogodišnjeg vođe Ivice Račana. Nešto manje se, dakako, spominju “igrice” s biračkim popisima i ekscesi poput Dusine 0, i to tek nakon što se Marko Rakar, za razliku od samog SDP-a, počeo ozbiljno baviti tom problematikom.

U posljednje je vrijeme, pak, popularnost stekla ideja prema kojoj je SDP namjerno ispustio pobjedu u ruku iz strateških razloga, odnosno da su Milanović i družina bili svjesni da Hrvatskoj predstoji velika kriza i da će, tko god bio u Banskim dvorima, morati povlačiti nepopularne poteze. SDP-u je stoga bilo jednostavnije pustiti HDZ da se dodatno pokopa s još jednim mandatom punim afera i sa sve većim i sve opravdanijim nezadovoljstvom građana, te da se 2011. godine jednostavno ušeta na vlast.

Ta strategija – ako je ikada postojala -iz današnje perspektive, odnosno nakon Sanaderove ostavke, ministara u Remetincu, HDZ-ove popularnosti u slobodnu padu i SDP-ovskog trijumfa na predsjedničkim izborima, izgleda genijalna.

Ali samo iz jeftine i licemjerne dnevnopolitičke vizure glavne hrvatske (pseudo)opozicijske stranke. Ako se ikada dokaže da su iz gore navedenih razloga 2007. godine namjerno “pušteni” dobiveni izbori, SDP će postati od najnečasnijih entiteta u hrvatskoj političkoj povijesti. Milanoviću i družini je, dakle, bilo važnije radi interesa vlastite stranke dozvoliti da Hrvatsku nesposobni i korumpirani HDZ odvede na rub provalije nego  biti vjerna svojim parolama o poštenju te preuzeti odgovornost u najtežem trenutku, nastojeći spasiti Hrvatsku čak i po cijenu vlastitog poraza.

Ockhamova oštrica, pak, tjera na oprez kada su u pitanju ovakve komplicirane teorije zavjere, te kao najjednostavniji i najuvjerljiviji odgovor na pitanje zašto je SDP izgubio izbore 2007. godine nudi to da jednostavno nije bio sposoban za pobjedu. A teško da se može zaključiti da se išta od tog poraza naučilo, odnosno da je sposobniji preuzeti vlast 2011. godine nego što je to bio prije četiri godine. Umjesto nekakve suvisle izborne alternative i programa se čeka da HDZ zagnjili do kraja te da SDP-u vlast padne u ruke poput kruške. A što onda? Nesposobnost koju je SDP pokazao prilikom pokušaja da preuzme vlast ne daje veliko ohrabrenje kada se razmišlja o načinu na koji će jednog dana tu vlast obnašati.

Glas za SDP je glas za HDZ

Ustav je najvažniji od svih dokumenata o kojima se treba raspravljati u parlamentu neke države. Stoga ne iznenađuje da prosječni građanin ove države o Ustavu RH nema pojma, kao i da će se vrlo brzo zaboraviti da je danas izglasana njegova četvrta promjena od donošenja prije nepunih dvadeset godina.

Memorija zlatne ribice s kojom raspolaže prosječni birač je dosad jako dobro koristila HDZ-u, ali bi u ovom konkretnom slučaju mogla čak više koristiti SDP-u. Naime, koristeći famu o nužnosti donošenja novog Ustava radi ekspresnog ulaska u Evropu, Milanovićeva stranka je davala dojam da igra “hardball” te da će po prvi put uspjeti isposlovati ono što od nje traže birači i narod. A na kraju, od sve te epske borbe je ostao “mućak” u obliku odredbi o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala, smanjivanja broja “dijasporskih” glasova i dvostrukog prava glasa za etničke

Nijedna od tih odredbi nema ama baš nikakvu konkretnu važnost. Za odredbe o nezastarjevanju pretvorbenog kriminala nikada neće biti izglasani provedbeni zakoni niti će, da se kojim slučajem izglasaqju, uz ovakvo “sjajno” pravosuđe ikada biti primjenjivane. Nakon svih onih priča sa izbora 2007. godine o nužnosti da o sudbini Hrvatske odlučuju samo oni koji u njoj žive SDP i Milanović su pojeli svoje riječi i opet dozvolili mogućnost da na sljedećim izborima iskopaju poraz iz ralja pobjede. A dvostrukim pravom glasa za manjine je uvedena ista ona neravnopravnost i nepravda radi koje se grmilo u slučaju “dijaspore”, odnosno sjajni predizborni adut ekstremnoj desnici koja će bjesniti zbog oduzimanja prava “našima” i stvaranja dodatnih privilegija za “njihove”.

Ipak, ništa nije bilo gore od SDP-ove ideje da u posljednji trenutak predloži smanjenje praga za provođenje referenduma, pa odustajanje od nje samo zato što se s njome nije složio Vladimir Šeks. Time je SDP ponovno pokazao svoju “principijelnost” i potpunu beskorisnost kao opozicijske stranke, s obzirom da nije mogao iskoristiti možda jedinstvenu priliku da natjera HDZ da svira po njegovim notama. Umjesto toga se pod firmom “saveza za Europu” ponovno sveo na karikaturalnu “konstruktivnu opoziciju” početka 1990-ih koja je samo služila kao alibi HDZ-u za tvrdnje da u Hrvatskoj postoji višestranačka demokracija i tjerala mnoge frustrirane hrvatske opozicionare da alternativu Tuđmanu vide u Budiši i Paragi.

Dvadeset godina kasnije SDP se nalazi na istom putu, iako su okolnosti sasvim drukčije. Pitanje je da li SDP uistinu želi preuzeti vlast ili se i pod Milanovićem obnovljena račanovska paradigma o 15-20 % glasova koji garantiraju tople saborske fotelje i druge privilegije bez ikakve odgovornosti za stanje u zemlji, čineći SDP glavnim suučesnikom stranke na vlasti. Način na koji se SDP postavio prema Ustavu sugerira ovo drugo. Tko god želi nekakvu suvislu promjenu, odnosno poboljšanje vlasti u ovoj zemlji, morat će dobro razmisliti prije nego što sljedeći put zaokruži slova “SDP” na listiću.

Još jedna ustavna farsa je završena

La comedia e finita. Vođe HDZ-a i SDP-a su postigle još jedan truli kompromis kojim je iz jeftinih dnevnopolitičkih interesa, a bez imalo brige za interese javnosti ili konzultacije istih, promijenjen najvažniji od svih dokumenata koji može postojati u hrvatskoj državi. Dragutin Lesar, koji je prije nekoliko mjeseci predvidio da će “teški i mučni pregovori” završiti upravo na ovakav način, dobio je svoju zadovoljštinu.

Na žalost, hrvatska javnost nema prevelikih razloga da bude zadovoljna. Njome je jasno pokazano da SDP pod Milanovićem, usprkos svih nastojanja “spin doktora” da dokažu, ima isto onoliko cojonesa kao u “dobrim starim” vremenima Ivice Račana, a da principa i načela ima još manje. Milanović je, naime, uspio izgubiti unaprijed izgubljene izbore upravo zato što je inzistirao da se hrvatskoj dijaspori ukine pravo glasa, izazvavši time mobilizaciju uspavanih hadezeovskih glasača. To samo po sebi ne bi bilo loše da je na takvom stavu ostao; ali se sada pokazuje kako je Milanović od njega ne samo spreman odustati, nego to svoje odustajanje cementirati u Ustavu.

Naravno, njegovi navijači će reći kako je u pitanju bio jedini realni kompromis, odnosno da je od potrošene Kosor i uspaničenog HDZ-a izmuzao najviše što se moglo izmusti. Međutim, nije teško pretpostaviti kako cijela haranga na dijasporu ima manje veze s nekakvim principijelnim stavom o tome da o Hrvatskoj mogu odlučivati samo oni koji u njoj žive i snose posljedice tih odluka, a više po jednostavnoj računici da je SDP s dijasporom na biralištima osuđen gubiti izbore ili sklapati svakojake frankenštajnske koalicije da anulira HDZ-ovu prednost.

Kompromis je, dakle, omogućila prije svega Milanovićeva pretpostavka da će SDP na sljedećim izborima osvojiti dovoljno glasova i dovoljno saborskih mandata u Hrvatskoj te da sebi može dozvoliti luksuz da HDZ-u ostavi “utješnu nagradu” od tri fiksna umjesto dosadašnjih pet mjesta.

Međutim, kada se ispostavi da bi – za razliku od 2007. godine – upravo ta tri mjesta bila razlog zbog koga HDZ ima više mjesta u Saboru od SDP-a te na temelju toga dobije mandat za sklapanje još jedne koalicije, moguće je zamisliti da će Milanović gorko požaliti zbog svoje bahatosti. A i ovakvo smanjenje “hrvatskih” mjesta u Saboru uz istovremeno zadržavanje “manjinskih” će samo tokom sljedeće izborne kampanje samo dati vodu na mlin ekstremnoj nacionalističkoj desnici, a što će, naravno, znati iskoristiti i HDZ.

Ono što je, možda, najzanimljivije u ovoj priči jest da je najsporniji detalj sporazuma bio onaj koji je čisto tehničke prirode i, zapravo, nema neku političku važnost. Hrvatski glasači u BiH će, tako, umjesto na 120, glasati na pet birališta. Međutim, teoretski njihov broj ostaje isti, odnosno oni, zapravo, dolaze u privilegiran položaj u odnosu na birače u Hrvatskoj.

Da bi netko bio siguran da će butu izabran za saborskog zastupnika u Hrvatskoj, mora osvojiti otprilike 17.000 glasova u jednoj od deset jedinica. Da bi netko bio izabran za saborskog zastupnika u BiH, teoretski mora osvojiti 4 glasa, odnosno 4250 glasova manje. Naravno da se nešto tako drastično neće učiniti, ali je šteta temeljnom demokratskom načelu “jedan čovjek jedan glas” već napravljena.

No, pravo pitanje nije što će se dogoditi s bosanskohercegovačkim Hrvatima koliko gdje će oni, zapravo, iskoristiti svoje glasačko pravo. Iskustva sa zloglasnom “Dusinom 0” pokazuju da će jedini praktični efekt današnjeg kompromisa biti u tome da im uštedi gorivo, s obzirom da mnogi od njih više neće morati ići na dva birališta u jednom danu.

Milanovićevi ustavni prioriteti

Ovaj tekst na Pollitici nije prvi, a vjerojatno ni posljednji, koji će s rezignacijom zaključiti da će Zoran Milanović od mogućeg rješenja pretvorio u više nego izvjestan problem u Hrvatskoj. Dojmu da čelnik SDP-a pokazuje gotovo kriminalnu nesposobnost kao vođa hrvatske opozicije se još teže oduprijeti nakon što je u sapunici oko ustavnih promjena dodao još jedan “iznenadni obrat” u obliku inicijative da novi tekst Ustava garantira i jednaka prava homoseksualcima.

Oni koji Milanovića u ovom slučaju shvaćaju smatraju da je riječ o “hardball” strategiji kojoj je cilj natjerati Kosor i HDZ da padne na koljena, odnosno bude “konstruktivna” za po SDP daleko važnijem pitanju glasanja dijaspore. Međutim, pitanje je koliko je takva strategija opravdana, odnosno nije li njome Milanović, zapravo, pucao u nogu.

Naime, pokušaj da se homoseksualci uguraju u ustav je unaprijed osuđen na propast. Mnogo manje “problematični” zakon je HDZ na jedvite jade uspio progurati kroz svoje saborske klupe; Kosor će pokušaj da se cijela priča digne na ustavnu razinu shvatiti kao provokaciju, odnosno, tvrditi da se radi o nemogućem zahtjevu te tako Milanoviću zatvoriti vrata.

Ako Milanović, pak, namjerava odustati od homoseksualaca u zamjenu za dijasporu i ako cijeli manevar uspije, ispostavit će se da mu je cijela jedna društvena grupa koju nastoji predstavljati poslužila tek kao jeftina moneta za potkusurivanje.

Kakvu će Milanović pokazati nesposobnost ako kojim slučajem dođe na vlast se ne zna. A ako bude sreće, to nikada nećemo ni saznati.