Nazor, Hoover i Sanader

U harangi kojom hrvatski mediji – bilo državni, bilo “nezavisni” – nastoje iskoristiti najbanalniji detalj iz života i (ne)djela Najvećeg Gada Koji Je Ikada Svojim Poganim Korumpiranim Nogama Skrnavio Sveto Čestito Hrvatsko Tlo upada u oči izostanak referenci na glasine koje su bile daleko češće kada je on bio Najveći Jedini Europejski Demokratski Državnički Mesijanski Spasitelj Hrvatske, vezane uz njegovu seksualnu orijentaciju.

Istini za volju, te glasine ni tada nisu bile u gro-planu zanimanja hrvatske javnosti, odnosno nikada nisu izazvale špekulacije i priče nalik na one vezane uz Severinu. Ipak, bile su dovoljno relevantne da se o njima očituje i sam Ivo Sanader u najgledanijoj emisiji državne televizije.

Danas, međutim, kada je medijskom lešinarenju izložen ne samo Sanaderov privatni život, nego i život njegove obitelji i svakog nesretnika koji se preziva Sanader, pitanje seksualne orijentacije bivšeg premijera postaje tabu. A ako se netko i usudi samo podsjetiti na “dobra stara vremena” kada nije bilo tako, riskira da ga implicitno ili eksplicitno razapnu kao homofoba. Koji je razlog za to?

Odgovor na to pitanje bi mogla dati evolucija homofobije u suvremenim zapadnim društvima, odnosno par povijesnih primjera koji pokazuju kako promjena stavova prema homoseksualnosti, barem kada je u pitanju društveni establišment, može imati prilično bizarne učinke na reputaciju nekih ličnosti, odnosno potrebu za “politički korektnom” (samo)cenzurom.

Na području Hrvatske je najpoznatiji primjer Vladimira Nazora, kome su priču o homoseksualnoj vezi s Ivanom Goranom Kovačićem “prišile”, odnosno maksimalno nastojale eksploatirati ustaše nakon njihovog bijega u partizane iz Zagreba 1942. Cilj takvih priča, bile opravdane ili ne, je bila difamacija i uništenje reputacije uglednog književnika među bogobojaznom, katoličkom i konzervativnom javnosti koja nije imala razumijevanja za “ljubav koja se ne usuđuje spomenuti ime”. Ustašama i generacijama hrvatskih antikomunista, nacionalista i drugih desničara koje su potom desetljećima održavale priču o gay Nazoru u svrhu difamacije zavnohovske Hrvatske vjerojatno ne bi bila po volji spomen-ploča koju su gay aktivisti digli 2007. godine davši u novim, “politički korektnim” vremenima, toj istoj priči pozitivni “spin” i učinivši Nazora i Kovačića velikim hrvatskim herojima upravo zato što su bili gay.

Naravno, postoje i suprotni primjeri, kada nečija homoseksualnost, koja je iz političkih i drugih razloga u svoje vrijeme bila dogma u koju se ne smije sumnjati sada odjednom postaje problematična, odnosno nevažan detalj koji se može ignorirati ili čak osporavati. Najbolji od njih je J. Edgar Hoover, nekadašnji direktor američkog FBI čija se homoseksualnost u američkoj popularnoj kulturi smatrala neupitnom činjenicom, a da bi je danas također smatrali ili nevažnim ili nedovoljno dokazanim biografskim detaljom.

I sa Sanaderom se ovog trenutka događa sličan, iako daleko brži, proces. Sanaderova navodna homoseksualnost ili, preciznije, ležernost s kojom se odnosio prema tim glasinama su bile plus kako za samog Sanadera tako i za gay zajednicu, odnosno bitno pridonosile stvaranju slike o Hrvatskoj kao naprednoj, “europskoj” i “cool” zemlji, tako drukčiju od nekih trogloditskih Mordora na istočnim granicama s kojom se voli uspoređivati. Međutim, sada kada je Sanader postao oličenje čistog Zla, bilo kakvo – implicitno, eksplicitno i pa i najpovršnije – povezivanje Sanadera s osobama homoseksualne orijentacije cijelu hrvatsku homoseksualnu zajednicu može utrpati u istu “kašetu brokava”, odnosno u očima hrvatske javnosti – koja ipak nije tako “cool” i “napredna” kao što se čini na prvi pogled – njen “razvratni i protuprirodni” životni stil izjednačiti s “opačinom” u obliku Sanaderove korupcije.

Hrvatski politički i medijski establišment, koji u ovim trenucima predstavlja daleko veće “Europejce” od bilo kog entiteta u onome što se još zove Europskom Unijom, će zbog toga s nekoć jako popularnim pričama o bivšem premijeru učiniti isto što je donedavno Mladen Bajić radio kaznenim prijavama.

Oglasi

Gubljenje vremena

Većina komentatora drži da pokušaj SDP-a da u Saboru sruši Vladu, odnosno isprovocira izvanredne izbora, predstavlja najobičnije gubljenje vremena. Kosor ima tanku, ali solidnu većinu, i to, kao što Jelena Lovrić navodi u Jutarnjem listu, temeljenu ne toliko na odanosti zastupnika premijerki koliko na jednostavnoj računici kako mnogi od njih znaju da nakon sljedećih izbora neće sjediti u toplim klupama, pa tužni rastanak nastoje maksimalno odgoditi. Isti motivi na vjernost Jadranki Kosor tjeraju i HSS, SDSS i manjince.

Zapravo, moglo bi se reći da Milanovićev juriš na saborske vjetrenjače predstavlja još jedan potencijalni autogol za njegovu stranku, i to iz “prozaičnog” razloga što se kao praktični sastojak tog plana odjednom stvorio omraženi Sanader. Kosorinoj propagandnoj mašineriji neće biti teško nakon toga SDP prikazivati kao sanaderitsku stranku; zapravo, vjerojatnije je da će se na to ići više nego da se kod pravovjernih vojnika HDZ-a bivši šef opiše kao izdajnički  “ljubitelj jugokomunjara”.

Naravno, postavlja se pitanje što bi se dogodilo da se čudo nekim slučajem dogodi, odnosno Milanoviću uspije ono što, na primjer, nije uspjelo Budiši 2002. godine s Račanom. Ekonomisti upozoravaju da taj scenarij ne bi bio najbolji za Hrvatsku; konsenzus potreban za “nužne rezove”, odnosno smirivanje situacije pred – po mnoge spasonosni – ulazak u EU je teško postići u uvjetima izborne kampanje koja će, po svemu sudeći, biti daleko žešća i prljavija nego sve dosadašnje. S druge strane, isto je tako sve te “bolne rezove” provesti što je moguće prije, inače će njihova cijena postati sve veća i bolnija; za HDZ je jasno, čak i pod navodnom spasiteljicom Jadrankom Kosor da ih ne može ili nije u stanju izvesti.

Kada SDP, pak, dođe na vlast, iskustva trećesiječanjske vlasti ne daju nekog prevelikog razloga za optimizam, a još manje iskustva u posljednjih nekoliko godina opozicije. Skeptičnost prema SDP-u, koji se iz demagoških razloga predstavlja kao lijeva socijaldemokratska, dok je u praksi desna neoliberalna stranka se najbolje može vidjeti u ovom postu na pollitici. Iako su dugoročne političke prognoze uvijek nezahvalne, silazak SDP-a s vlasti nakon jednog mandata se čini isto onako izglednim kao što izgleda predstojeći dolazak na vlast. A nakon toga je vjerojatno da će se HDZ, kao i 2000. godine, ponovno dići s poda, iskoristiti nesposobnost “komunjara” i ponovno započeti isto vrzino kolo.

Jedini način da se izbjegne takav scenarij jest veliko preslagivanje hrvatske političke scene, odnosno procesi koji bi u povijesnu ropotarnicu strpali i HDZ i SDP. A to se ne čini izglednim postići ni preko izbora, a još manje nekakvim teatralnim glasanjima o povjerenju.

Sanader… pa što?

Trebalo je punih godinu dana čekati da se netko usudi reći da je car gol. 2000-e, koje će  budućim povjesničarima, barem kada je u pitanju Hrvatska, izgledati kao jedno od najmirnijih, a ako je suditi po globalnim ekonomskim trendovima, i jedno od sretnijih i prosperitetnijih razdoblja, lokalidiotski mediji su uporno pokušavali učiniti “zanimljivijim” nego što jest. Krajnji učinak svega toga će, dakako, biti da jednom kada vremena postanu uistinu loša nitko neće znati prepoznati  kada netko bude uistinu zavodio autoritarni režim ili izvodio pučeve.

Milanović i Ockhamova britva

Jedan od po veliki dio hrvatskog medijskog establishmenta najtraumatičnijih, ali zato najmanje analiziranih događaja su parlamentarni izbori u jesen 2007. godine, odnosno  neuspjeh SDP-a i njegovog mladog karizmatskog i popularnog vođe Zorana Milanovića da iz sedla izbaci aferama kompromitiran HDZ i Ivu Sanadera.

Nije da nije bilo pokušaja da se pokuša odgovoriti kako je to SDP uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede, ali se oni uglavnom svode na Milanovićevu relativnu mladost i neiskustvo, odnosno opterećenost SDP-a kadrovskom i programskom tranzicijom nakon smrti dugogodišnjeg vođe Ivice Račana. Nešto manje se, dakako, spominju “igrice” s biračkim popisima i ekscesi poput Dusine 0, i to tek nakon što se Marko Rakar, za razliku od samog SDP-a, počeo ozbiljno baviti tom problematikom.

U posljednje je vrijeme, pak, popularnost stekla ideja prema kojoj je SDP namjerno ispustio pobjedu u ruku iz strateških razloga, odnosno da su Milanović i družina bili svjesni da Hrvatskoj predstoji velika kriza i da će, tko god bio u Banskim dvorima, morati povlačiti nepopularne poteze. SDP-u je stoga bilo jednostavnije pustiti HDZ da se dodatno pokopa s još jednim mandatom punim afera i sa sve većim i sve opravdanijim nezadovoljstvom građana, te da se 2011. godine jednostavno ušeta na vlast.

Ta strategija – ako je ikada postojala -iz današnje perspektive, odnosno nakon Sanaderove ostavke, ministara u Remetincu, HDZ-ove popularnosti u slobodnu padu i SDP-ovskog trijumfa na predsjedničkim izborima, izgleda genijalna.

Ali samo iz jeftine i licemjerne dnevnopolitičke vizure glavne hrvatske (pseudo)opozicijske stranke. Ako se ikada dokaže da su iz gore navedenih razloga 2007. godine namjerno “pušteni” dobiveni izbori, SDP će postati od najnečasnijih entiteta u hrvatskoj političkoj povijesti. Milanoviću i družini je, dakle, bilo važnije radi interesa vlastite stranke dozvoliti da Hrvatsku nesposobni i korumpirani HDZ odvede na rub provalije nego  biti vjerna svojim parolama o poštenju te preuzeti odgovornost u najtežem trenutku, nastojeći spasiti Hrvatsku čak i po cijenu vlastitog poraza.

Ockhamova oštrica, pak, tjera na oprez kada su u pitanju ovakve komplicirane teorije zavjere, te kao najjednostavniji i najuvjerljiviji odgovor na pitanje zašto je SDP izgubio izbore 2007. godine nudi to da jednostavno nije bio sposoban za pobjedu. A teško da se može zaključiti da se išta od tog poraza naučilo, odnosno da je sposobniji preuzeti vlast 2011. godine nego što je to bio prije četiri godine. Umjesto nekakve suvisle izborne alternative i programa se čeka da HDZ zagnjili do kraja te da SDP-u vlast padne u ruke poput kruške. A što onda? Nesposobnost koju je SDP pokazao prilikom pokušaja da preuzme vlast ne daje veliko ohrabrenje kada se razmišlja o načinu na koji će jednog dana tu vlast obnašati.

Zaželjeli drumovi Turaka

Talibanizacija hrvatske turističke propagande, trpanje blogera u pritvor, potpuno zaustavljanje svih političkih, upravnih reformi, a o ekonomskima ne govorimo – to je samo dio razloga zbog kojih se Jadranka Kosor tako brzo od donedavne spasiteljice Hrvatske pretvorila u Zlu vješticu od Zapada. Taj proces, na žalost, teško da može ikoga iznenaditi jer se ova zemlja nagledala situacija koje pokazuju kako nema vlasti koja je toliko loša da sljedeća ne bi bila još gora.

Izgleda da se sličan dojam stječe i u SAD, barem ako je vjerovati prema rezultatima ove ankete prema kojoj bi u hipotetskom izbornom srazu 48 posto Amerikanaca podržalo Baracka Obamu, a 46 posto njegovog prethodnika Georgea W. Busha.  S obzirom da je potonji opisivan kao najgore zlo koje je moglo zadesiti Ameriku i što su skoro svi odahnuli što je otišao, mora se priznati da je ovo prilično dojmljiv rezultat. Naravno, isto se tako može uzeti u obzir da je anketa “naštelana”, odnosno sklonost ljudskog uma da prošlost – čak i onu udaljenu nekih godinu dana – gleda ružičastim očima. Ipak, u svjetlu ovoga se čini kako Sanaderovo odstupanje odnosno pokušaj povratka i nije bio tako nesmotren i samoubilački nepromišljen potez kao što se čini na prvi pogled.

Sanader – od Velikog brata do Immanuela Goldsteina

Malo ciničniji promatrači hrvatskih političkih zbivanja bi mogli doći do zaključka kako je malo vjerojatno da će bivši premijer Ivo Sanader završiti u zatvoru ili doživjeti možda još goru sudbinu, a sve to usprkos izljeva mržnje koji pršte sa svih relevantnih stranica i ekrana. Naime, najuspješniji hrvatski teatrolog je, izgleda, pronašao novu ulogu života. Postao je babaroga s kojom će generacije Hrvata plašiti malu djecu, odnosno dežurni predmet mržnje koji će na sebe privlačiti sve one negativne emocije koje bi inače pogodile sadašnje i buduće hrvatske “usrećitelje”.

Takvu je ulogu, pak, teško igrati ako se netko nalazi iza debelih zatvorskih zidina ili u grobu. Zato je razumljivo što je premijerka Kosor odlučila da svom prethodniku, usprkos prosvjeda javnosti, nastavi pružati tjelohraniteljske usluge o trošku poreznih obveznika. Ako se Sanaderu nešto dogodi, kako bi mogao biti glavna zvijezda odnosno hrvatski ekvivalent Immanuela Goldsteina u ritualima Dva minuta mržnje?

Sanader sretan ako završi u Remetincu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=hanging+iran&iid=3042615″ src=”6/0/4/a/Serial_Killer_Mohammad_9279.jpg?adImageId=8794865&imageId=3042615″ width=”234″ height=”349″ /]

Kako stvari stoje, ono što je početkom srpnja prošle godine nekima sličilo na vrhunski politički manevar sada izgleda kao najspektakularnije političko samoubojstvo u povijesti suvremene Hrvatske. Ivo Sanader je, kao i mnogi drugi političari prije njega, zaboravio na jedno od temeljnih načela politike – da nijedan igrač, ma kako dobar bio, nikada nije veći i važniji od same igre. Isto kao i da se jednom prepuštena vlast na ovim prostorima teško ili nikada ne može vratiti.

Njegovo političko samoubojstvo 1. srpnja je slijedilo političko samoubojstvo 3. siječnja, odnosno sama najava “povratka u politiku” je bila dovoljna da mediji raspire histeriju o “puču” i procesu koji se mora zaustaviti svim sredstvima, uključujući jednu od najbrutalnijih političkih likvidacija od vremena kada su se IB-ovci brodovima vozilin na Goli otok. Ne može reći da Sanader, s obzirom na svoju bahatost i sve manje veze s realnosti dok je bio na vlasti, nije to zaslužio.

Zabrinjava, međutim, da karma dolazi u obliku Jadranke Kosor, koja nije pokazala da je ništa sposobnija ili čestitija od svog nekadašnjeg mentora, ali čija beskrupuloznost zajedno s kultom ličnosti koju oko nje stvaraju uobičajeno servilni, a nekoć pro-sanaderitski, mediji stvara ne baš najzdraviju kombinaciju za budućnost demokracije u Hrvatskoj.

Naravno, svima je jasno da gorka Sanaderova sudbina nema baš previše veze s nekakvom “odlučnom borbom protiv korupcije”, nego s brutalno jednostavnom političkom kalkulacijom njegovih bivših drugova kojima je sada daleko vrijedniji politički mrtav nego politički živ. Njegova politička likvidacija također daje više nego jasnu poruku svim drugim potencijalnim nezadovoljnicima ili svima koji bi mogli ugroziti novi josipovićevsko-kosorski režim – “ako smo mogli srediti nekoga tako moćnog kao što je Sanader, što tek možemo učiniti običnim smrtnicima”.

Bijes javnosti izazvan “dezerterskim” napuštanjem “broda koji tone”, koji je po svemu sudeći iznenadio Sanadera, ali zato post-sanaderskoj ekipi dobro došao da od bivšeg premijera napravi Pedra koji će visjeti za sve bivše, sadašnje i buduće grijehe vlasti, je takav da će Sanaderu odluka njegovih drugova da ga učine političkim mrtvacem možda čak spasila život. Barem na neko vrijeme. Sudeći po izljevima mržnje, koji nadilaze čak i one u naoko “žestokoj” predsjedničkoj kampanji, bivši premijer bi mogao biti sretan ako na kraju priče završi “samo” iza rešetaka zbog stvarnih ili navodnih korupcijskih nestašluka.

Nakon onoga što se dogodilo u posljednjih šest mjeseci, ništa više nije isključeno. Uključujući opciju u kojoj nekoć svemoćnog vlastodršca pronalaze obješenog o stablo zbog toga što na vrijeme nije shvatio da oni koji odbijaju biti politički mrtvaci na kraju znaju postati i doslovno mrtvima.

Sanader se ne boji 3. siječnja

U zbrci koju je izazvala uobičajeno dramatična najava bivšeg premijera da se vraća u politiku, malo tko je obratio pažnju na jedan mali, ali možebitno značajan detalj – tajming. Zapravo, netko i jest, ali od toga nije izvukao pravilne zaključke. Naime, bivši vođa HDZ-a je svoj spektakularni potez – koji neki nazivaju “pučem”, a neki iznuđenom pustolovinom očajnika – poduzeo upravo 3. siječnja 2010. godine, na 10. godišnjicu prvih i zasad jedinih izbora na kojima je njegova stranka izgubila izbore na nacionalnoj razini.

Sanader je time očigledno želio posredno poručiti svojim stranačkim drugovima da je upravo on, a ne netko drugi, HDZ izvukao iz najgore situacije u kojoj se našla u svojoj 20-godišnjoj povijesti. Naime, nakon 3. siječnja 2000. godine, i izborne kataklizme na kojoj se hrvatski narod referendumski opredjeljivao protiv omrznute vladajuće stranke, malo je tko HDZ-u predviđao ikakvu budućnost. Čak je i njegov najveći adut i predsjednički kandidat Mate Granić, isto kao Vesna Škare-Ožbolt, smatrao kako je bolje napustiti brod koji tone i osnovati novu stranku. Međutim, nakon manje od četiri godine, oni koji su ostali u HDZ su se trijumfalno vratili na vlast, a oni koji su 3. siječanj shvatili suviše ozbiljno su postali marginalci i gubitnici.

Pitanje je, međutim, koliko će Sanaderova stranka imati razumijevanja za ovakvo rezoniranje svog vođe. Javnost očito nije imala razumijevanja za njegove bizantinske igre oko isforsiranog odlaska, a sada povratka u politiku. Sanaderu problem predstavlja to što je u šest mjeseci postao novi Ivić Pašalić, odnosno Pedro koji mora visiti za sve grijehe bivše i sadašnje vlade. A tu je i establishment koji će se u svakoj krizi opredijeliti za rješenje na liniji manjeg otpora – u ovom slučaju veliku koalicijsku vladu HDZ i SDP koja bi pod vodstvom “mudre i odlučne” Jadranke Kosor Hrvatsku iščupati iz ekonomske krize i uvesti u obećanu EU-zemlju.

Sanader je, tako stjecajem okolnosti, pokazao da se ipak ne boji 3. siječnja. Pravo pitanje je, međutim, to da li ostatak Hrvatske uistinu želi tektonske promjene koje je 3. siječanj predstavljao ili, da budemo precizniji, trebao predstavljati.

Pro-kosorski “spin” i linija manjeg otpora

Posljednjih dana su pažljiviji pratitelji hrvatskih medija svjedoci još jedne transformacije tako tipične za Hrvatsku u posljednja dva desetljeća. U samo nekoliko mjeseci nakon iznenadnog stupanja na dužnost, Jadranka Kosor se od Sanaderovog ružnog pačeta pretvorila u prekrasnog labuda. Više je nitko ne naziva “Suzanom”, bezličnom vojnikinjom Partije  i izbornom kantom za napucavanjem, a umjesto toga joj se sve više tepa kao spretnoj političarki, mudroj državnici i hrvatskoj Lady Thatcher.

Ono što bi u svemu tome trebalo biti najfascinantnije jest to da Kosor nije ništa šarmantnija, sposobnija i pametnija nego što je bila prije 1. srpnja 2009. godine, ali se njena percepcija u potpunosti promijenila. Da stvar nije u potezima koje je povukla, odnosno nekakvom kopernikanskom zaokretu u odnosu na politiku svog prethodnika? Odgovor na to pitanje je negativan. Oni, bilo da je riječ o pregovorima sa Slovenijom, selektivnom razotkrivanju korupcijskih afera i puštanju da “institucije pravne države rade svoj posao”, odnosno žrtvovanju kompromitiranih suradnika, predstavljaju ništa drugo do kontinuitet  Sanaderove politike.

Razlog za nagli skok Jadranke Kosor na pijedestal rezerviran za ljubimce hrvatske javnosti, odnosno  Sedme sile, je otprilike isti onakav kome je Zoran Milanović dugovao svoj medeni mjesec na čelu SDP-a. Kosor je samim time što je zamijenila Sanadera dočekana kao spasiteljica, a njen dolazak shvaćen kao epohalna promjena nabolje, iako tek treba proći neko vrijeme da se vidi ima li za to pokrića.

Još važniji razlog zbog kojeg je Kosor postala mezimica javnosti jest u specifičnim okolnostima u kojima se Hrvatska trenutno našla, a koja predstavljaju plodno tlo za pro-kosorski “spin”. Globalna recesija je i posljednjeg skeptika uspjela uvjeriti da je zemlja u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, a vladajuća garnitura se jednostavno potrošila, isto onako kao i krediti kojima je kupovan socijalni mir i glasovi pred izbore 2007. godine.

Dakle, svima, pa i najvjernijim hadezeovskim pravovjernicima, je postalo jasno da Hrvatska više ne predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova, te da se nešto zbilja mora mijenjati, uključujući i vladajuću garnituru, odnosno makar njen dio. Jedino je pitanje bilo kakve bi to promjene trebale biti i na koji se način trebaju provesti.

Na samom početku je postalo jasno da odgovor na to pitanje neće biti prijevremeni parlamentarni izbori. SDP i ostatak opozicije je, zapravo, sada vrlo sretan zbog toga što 2007. godina nije dobio izbore, te što ne mora provoditi bolne budžetske, socijalne i druge rezove na koje je prisiljena Kosor, odnosno radi kojih je Sanader radije pobjegao s premijerskog položaja nego da ga povezuju s ekonomskom kataklizmom. Milanoviću i njegovoj stranci bi bilo daleko ugodnije da se izbori održe za dvije godine – tada bi se ekonomija trebala oporaviti, EU postala jako blizu i više ne bi bilo potrebe za biračima neugodne političke poteze. Račun za njih bi se ispostavio Kosor i njenoj vladi,  a novi vlastodršci, kao i uz njih vezane interesne grupe, bi se tako mogli namiriti iz bogate državne trpeze ili barem imati uvjerljivi izgovor za neispunjena obećanja.

Takva linija manjeg otpora – koja predstavlja konstantu SDP-ove politike od 1990. godine (a i ranije, ako se računa njegova eskahaovska prošlost) – je, pak, sasvim u skladu s daleko proširenijim raspoloženjem sveukupne hrvatske javnosti, odnosno općenite nesklonosti prema bilo kakvim neugodnim, bolnim, uznemirujućim i riskantnim potezima. Odraz takvog konformističkog raspoloženja – oličenog u svim onim kavanskim buntovnicima koji verbalno tjeraju HDZ na svakojake adrese, a na dan izbora ostaju kod kuće – se može vidjeti i u medijima, koji sve više sugeriraju zaključak da je najbrži i “najelegantniji” način za nekakve velike promjene u Hrvatskoj onaj koji ne bi zahtjevao formalnu smjenu ove vlasti.

Naime, zašto se mučiti s nekakvom opozicijom i izbora, odnosno pratiti nekakvu kampanju, pisati izborne parole i odlaziti na birališta kada se ista stvar daleko brže i jeftinije može izvesti unutarnjom transformacijom vladajuće stranke? Zašto riskirati s evidentno nesposobnim i precijenjenim Milanovićem kada se, eto, Kosor prikazala kao “pravi igrač”, odnosno “odlučna i hrabra državnica” spremna na za po HDZ donedavno nezamislive poteze? Kada se svemu tome doda da je ona žena, a još k tome po nekim apokrifnim navodima i “nečiste krvi”, nije teško shvatiti zašto su mnogi salonski liberali i ljevičari – pogotovo oni u establishmentskim medijima – odjednom pronašli “političke korektne” razloge da postanu njeni najvatreniji fanovi.

Takva linija manjeg otpora, uostalom, i nije neka posebna inovacija na hrvatskoj političkoj sceni. Krajem 1990-ih je istu ulogu velikog pro-europskog, pro-zapadnog i liberalnog spasitelja Hrvatske iz autoritarno-balkansko-tvrdolinijaškog i “turbohadezeovskog” ultranacionalističkog blata igrao Tuđmanov šef diplomacije Mate Granić. Nekoliko godina kasnije će je daleko uspješnije odigrati Ivo Sanader, odnosno dovoljno dobro da ga pred izbore 2007. godine podrže mnogi deklarirani ljevičari koje je prije toga bilo teško zamisliti uz slova “HDZ”.

Upravo iskustva vezana uz prethodnika današnje premijerke, odnosno konačni rezultati vlasti koje je on održavao uspješnim “spinom”, govore da se današnjoj “preporođenoj” vladi mora prilaziti s daleko više opreza nego što ga pokazuju novostvorene armije kosorofila.

Bolest kao prilika

O tome koliko je hrvatska javnost postala cinična i nepovjerljiva prema svemu što dolazi od političkog establishmenta najbolje svjedoče reakcije na vijesti o bolesti bivšeg premijera Ive Sanadera. Način na koji su državni i vlasti bliski mediji popratili prekid krstarenja na “Malo vitra” je mnoge nagnao da “podgriju” neke od teorija zavjere koje su se pojavile odmah nakon vijesti o Sanaderovoj ostavci 1. srpnja. Bivši premijer, koji uživa kraljevski tretman u bolnici na Jordanovcu, po tim teorijama uopće nije bivši, odnosno ostavka, prijenos vlasti na Jadranku Kosor i predsjednička kandidatura Andrije Hebranga je jedan veliki igrokaz kojim bi se izmanevrirala oporba i omogućio Sanaderov trijumfalni povratak tik pred predsjedničke izbore.

Bolest bi se u te teorije mogla uklopiti na dva načina. S jedne strane, jahta koju čuva policija te sigurnosna okupacija jedne bolnice bi svima trebala nedvosmisleno staviti do znanja tko je pravi gazda u Hrvatskoj, ušutkati sve one Iznogude koji su ponadali da će biti kalifi umjesto kalifa. S druge strane, bolest bi trebala izazvati val simpatija za bivšeg premijera, pogotovo nakon što se ispostavilo da njegovo silaženje s broda koji tone baš i nije najbolje sjelo javnosti.

Iako, s obzirom na sve ono što su Hrvatskoj priređivali njeni “usrećitelji”, ovakav plan izgleda uvjerljiv, ipak je malo teško progutati da bi se netko radi “spina” ovako igrao s vlastitim zdravljem. Uvijek postoji mogućnost da takve priče završe poput one drevne basne o dječaku koji je selo zabavljao vičući “Evo vuka”. Vjerojatnije je da je u pitanju oportunističko korištenje okolnosti, odnosno primjena uzrečice koju je odnedavno popularizirao Obamin načelnik stožera Rahm Emanuel: “Nikad ne dozvoli da ijedna kriza ostane neiskorištena”.