Pernar… Kad Hrvatska ne može bolje

Protestant koji pokušava napraviti karijeru u turbo-katoličkoj Hrvatskoj. Pobornik neoliberalnog turbo-kapitalizma usred globalne ekonomske krize u kojoj su kenzijanstvo i socijalizam “in”. Kritičar otkopavanja grobova komunističkih zločina u vrijeme kada se Tuđmanovo “nacionalno pomirenje” razbija u paramparčad. Libertarijanac-individualist u zemlji u kojoj postoji stoljetna kolektivistička tradicija na koju se naslanja nacionalistička desnica i soc-nostalgičarska ljevica. Mladić čija je politička platforma nejasna i proturječna isto onoliko koliko je konfuzan način na koji je pokušava prezentirati u hrvatskoj javnosti. Čovjek koji je protiv sebe uspio ujediniti sve – režimlije i oporbenjake, ljevicu, desnicu i centar.

Ukratko, tip koji bi u svakoj normalnoj (ili kako to naš establishment voli govoriti “uljuđenoj” i “civiliziranoj”) zemlji trebao biti luzer i redovni gost emisija nalik na Jerry Springer Show.

Ali, Hrvatska u ovom trenutku nije normalna i “uljuđena” zemlja; a ako jest ili je bila, to svakog trenutka prestaje biti.

U njoj postoji vlast koja možda nije krvoločna kao trećsvjetske diktature, a možda nije ni korumpirana poput Prve talijanske republike, ni istrošena poput istočneovropskih komunista krajem 1980-ih. Ali se od svih njih doima daleko nesposobnija, odnosno čini se da je u stanju daleko prije potrošiti svaki politički i drugi kredit kojima je, za razliku od gore navedenih primjera, raspolagala. Ukratko vlast nam je bijedna.

Što i ne bi bilo toliko loše da nam od ovako bijedne vlasti nije još bijednija opozicija koja “ziheraški” i kukavički čeka da joj vlast poput trule kruške padne u ruke, a ne daje nikakve naznake da će joj vanjska i unutarnja politika biti imalo različite od ove koja je Hrvatsku dovela na rub donedavno nezamislivo duboke provalije. U tu bijednu opoziciju spada i “civilno društvo” – raznorazne parazitske kvazirežimske organizacije koje glumataju nekakvu “savjest društva”, a zapravo služe kao privatni feudi par ličnosti koji za “ostanak na liniji” mogu računati na stalnu pojavu u režimskim medijima i milijune proračunskih kuna.

Stoga je, kao što je to primijetila Tina Lakić na net.hr sasvim razumljivo što se Ivan Pernar u samo nekoliko dana nametnuo kao alternativa. I svi oni koji zazivaju “dovođenje u red”, odnosno “bojkot” i uklanjanje “huliganskog vođe”, “psihopata” i “wannabe Hitlera i Staljina” moraju dobro pripaziti da im želje ne budu uslišene. S obzirom gdje Hrvatska ide, Pernar će izgledati kao Mandela u usporedbi sa njegovim ekvivalentima koji budu “izronili” za godinu-dvije i kojih se tada neće biti tako lako riješiti.

Oglasi

Volim revoluciju… ali ne u svojoj kući

Današnji prizori nasilja u Zagrebu, vjerojatno najspektakularniji od znamenite maskimirske bitke 1990. godine, više od svega pokazuju koliko su zapravo vlastodršci Hrvatske u posljednjih nekoliko godina dotjerali “cara do duvara”, odnosno daju argumente za depresivni zaključak kako Sanader možda i nije tako blesav prilikom odabiranja puta koji će dovesti do salcburške ćelije. Naime, ma koliko ga pokušavali proglasiti Velikim Sotonom i krivcem za sve zlo koje je snašlo ovu zemlju, teško je vjerovati da će njegov mandat ostati upamćen po kataklizmi koja očekuje hrvatske građane koje ima zadatak usrećiti njegova nasljednica. Nakon što je danas uz postalo jasno da izvlačenje iz Hrvatske iz provalije zahtijeva ne samo neočekivano veliku količinu znoja i suza, nego možda čak i krvi, nekakva “šuć-muć” koruptivna hobotnica izgleda kao prava sitnica.

Ono što u cijeloj priči najviše upada u oči jest da je nasilje usred “pitomog” i “civiliziranog” Zagreba u paramparčad razbilo sve priče o podjeli na Zapadnu i Istočnu Hrvatsku, odnosno da usprkos sveg urlanja na Rivi i postavljanja balvana po Zagori Ivica Račan nije od “dignitetlija” prije deset godina morao toliko strahovati koliko Kosor trenutno ima razloga strahovati od “Facebook Che Guevara”.

Jedinu utjehu za Kosor može pružiti to što se medijski establishment, isto kao i bijedna hrvatska “oporba” čvrsto stavila na njenu stranu, automatski pretvorivši “Facebook revolucionare” od plemenitih idealista u bandu krvoločnih huligana i  državne neprijatelje. Razlog za to je u salonskim ljevičarima neugodnoj spoznaji da ulične revolucije i jurišanje na barikade izgledaju “romantično” i “cool” u dalekoj šezdesetosmaškoj prošlosti ili na nekim egzotičnim i “primitivnim” lokacijama kao što su Kairo, Tripoli i Beograd, ali ne izgledaju tako privlačno kada za posljedicu imaju spriječavanje šetanja po zagrebačkoj “špici” ili rizik po nečiju frizuru ili nokat, a o rebrima i bubrezima da i ne govorimo.

Godina bez izbora

Sljedeća godina, ako je vjerovati izvorima iz HDZ-a na koje se poziva Večernji list, neće biti izborna. Usprkos očekivanjima salonskih ljevičara kako će se ekonomskom krizom i akumulacijom korupcionaških afera potresena vlada Jadranke Kosor pasti kao kruška – što zbog bijega njenih saborskih partnera, što zbog izvanrednih izbora – to se nije dogodilo. Naprotiv, Kosor će u Banskim dvorima ostati duže nego što je to isto pretpostavljao.

Razlozi zbog kojih će Kosor nastojati rastegnuti svoj mandat do krajnjeg ustavnog roka su prilično jasni – nastojanje da se maksimalno dobije na vremenu kako bi stjecaj pozitivnih vanjskih i unutarnjih okolnosti popravio neslavni rejting vladajuće stranke. Tri-četiri mjeseca možda ne mogu na prvi pogled izgledati mnogo, ali povijest uči da se u njima mnogo toga može dogoditi, pogotovo u svjetlu HDZ-ovih iskustava s posljednjih izbora, kada je pobjeda iščupana iz ralja sigurnog poraza.

I, doista, što se u ta tri-četiri mjeseca može dogoditi? Može se tako dogoditi par pozitivnih ekonomskih statistika koje će “spin” pretvoriti u “hrvatsko gospodarsko čudo”, a Hrvatsku u “balkanskog tigra”.  Može se, naravno, dogoditi zatvaranje famoznih poglavlja u pregovorima s EU i stvoriti argumenti za pranje mozga o ulasku u novo Zlatno doba. Tu je, dakako, tri-četiri mjeseca više za provokacije od strane Stanimirovića koji će ogorčiti pravovjerne Hrvate i natjerati ih da glas daju desno, kao i tri-četiri mjeseca da Milanović ponovno pronađe način da sebi puca u nogu (kao što je nedavno učinio sa izglasavanjem Bandićevog budžeta u Zagrebu i eskalirajućim sukobom s Bernardićem).

Ali, postavlja se isto tako pitanje kakvi bi to izbori bili i da li bi hrvatski birači uopće i imali nekakvih izbora ako se oni održe u redovnom roku? Ako bi, kako stvari stoje, jedini izbor bio između HDZ-a i njegovih parazita na jednoj, te SDP-a i njegovih parazita na drugoj strani, onda to uopće ne bi bio izbor. U svim glavnim parametrima vanjske (EU, NATO, SAD)  i unutarnje politike (neoliberalni kapitalizam, rezanje socijalnih prava) te stranke vode identičnu politiku; jedina je razlika što je HDZ u ovom trenutku pod daleko većim pritiskom da se “dovede u red” i počisti “mangupe u svojim redovima”, nego što će to Milanović biti kada se prvih godinu-dvije bude bahatio na čelu Kukuriku koalicije. Isto onako kao što mnogi danas misle da se povijest ponavlja, odnosno da se HDZ koprca kao i 1999. godine, tako će i Milanović “uprskati” kao što je to jedanaest godina prije uprskao njegov prethodnik, i onda će se kao veliki spasitelj Hrvatske ponovno iz redova “pročišćenog”, “reformiranog” HDZ-a iznjedriti još jedan Veliki spasitelj.

A možda upravo zbog toga i nije loše da se izbore održe godinu dana kasnije. Jer, kao što svjedoče primjeri britanskih premijera Harryja Callaghana i Gordona Browna, neodržavanje izvanrednih izbora u relativno nepovoljnoj situaciji se nekome može obiti o glavu kada je redovne izbore nužno održati u još nepovoljnijoj situaciji. Kosor će se tako izborima na proljeće 2012. lišiti propagandnog aduta koji joj je predstavljala 20. obljetnica Ovčare, a početkom 2012. možda izrone i dogode se neke stvari koje će pokvariti sve hadezeovsko-esdepeovske računice i hrvatskim biračima ponude neku suvisliju opciju za budućnost ove zemlje.

Zašto bi Srbi rušili Kosor (kad nitko drugi neće)

Usprkos svih priča o tome kako je većina Jadranke Kosor u Saboru klimava, odnosno kako fali samo da par zastupnika “promijeni zastavu”, pa da padne vlada, a s njome i novi izbori, među hrvatskim komentarijatom se širi konsenzus kako je u pitanju želja pusta. HDZ će ostati još najmanje godinu dana na vlasti, bez obzira na to koliko SDP i njegovi partneri nastojali uvjeriti javnost da njihove inicijative za izglasavanje nepovjerenja i rušenje državnog proračuna nisu unaprijed osuđene na propast.

Hrvatski komentatori su, dakako, identificirali glavnog krivca za to što će se još najmanje godinu dana produžiti hrvatska agonija pod nesposobnom i korumpiranom vlašću HDZ-a. To je dakako malobrojna, ali u ovim uvjetima strateški važna grupa od trojice ljudi izabranih da zastupaju srpsku etničku manjinu u Hrvatskoj, odnosno Samostalna demokratska srpska stranka. HDZ je upravo zahvaljujući njima došao na vlast 2003. godine, a potom je 2007. godine i očuvao.

SDSS prate i sve ostale manjine, pa je za vjerovati da će SDSS-ova promjena tabora za sobom povući i njih te tako Kosor lišiti tanašne saborske većine. Međutim, vjeruje se da se to neće dogoditi. A zanimljivo je vidjeti koji se razlozi navode za to.

Tako Marinko Čulić navodi kako bi srpsko rušenje Jadranke Kosor dovelo do pogoršavanja “hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj”, odnosno da je sudjelovanje srpske stranke u hrvatskoj vladi svojevrsni “demokratski standard”. To je teza koju, eksplicitno ili implicitno, guraju i drugi komentatori. Jest da je SDSS pomogao dolasku HDZ-a na vlast, ali se to tumači isključivo nastojanjem da se konačno zavidaju ratne rane i Hrvatska postane “normalna država”; s druge strane, taj proces nije završen te SDSS mora činiti sve da “ne talasa” i dovede u pitanju blisku “europejsku” budućnost Hrvatske, odnosno ne smije si priuštiti soliranje poput HSU i HSLS.

Ako se takvi stavovi prihvate, onda se mora doći do zaključka kako SDSS može “odgovorno” djelovati kao samostalni faktor jedino u slučaju ako dovode HDZ na vlast; dakle, jedina svrha postojanja te stranke jest dolazak i čuvanje HDZ-a na vlasti. Dakle, SDSS može postojati jedino kao HDZ-ova satelitska stranka, odnosno služiti istoj onoj funkciji kojoj je početkom 1990-ih služio SNS kada su mu tepali “stranka Tuđmanovih Srba”.

Svaka opozicijska stranka i koalicija koja ide protiv HDZ-a dok uz njega postoji SDSS prema tome ulijeće u boksačku arenu s jednom zavezanom rukom što, zapravo, i nije toliko različita situacija od one u kojoj se morala nositi i s dodatnim mandatima bosanskohercegovačkog “narodnog blaga”. SDSS, istini za volju, implicitno priznaje da je spreman prikloniti se opoziciji, ali tek onda kada ta opozicija postane vlast, a čemu sama predstavlja najozbiljniju i gotovo neotklonjivu prepreku.

Cijela ova situacija možda najbolje razgolićuje trulež kompromisa koji su HDZ i SDP postigli oko nedavnih ustavnih promjena, odnosno licemjerje svih onih koji su aplaudirali opravdanom, iako nedosljedno sprovedenom, ukidanju saborskih mjesta za dijasporu, ali im nije palo na pamet dodirnuti “svete krave” u obliku saborskih mjesta za manjine. Na nakaradnost postojeće situacije, u kojoj sudbina hrvatske države ovisi o volji jedne manjinske stranke, odnosno o zastupnicima iza kojih stoji tek par stotina glasova, upozorava i Zoran Malenica, postavljajući heretičko i za mnoge još uvijek “politički nekorektno” pitanje o tome smiju li manjinski zastupnici odlučivati o budućoj hrvatskoj vladi.

Ako se na to pitanje da negativan odgovor, onda se postavlja još jedno, možda i neugodnije – smiju li odlučivati o bilo čemu drugome, odnosno kakvog uopće smisla imaju nekakvi manjinski zastupnici u Saboru. Neke starije i iskusnije demokracije od Hrvatske su na takva pitanja pokušavali odgovoriti bilo kroz etnički “gerrymandering”  izbornih jedinica (kod nas neprimjenjiv zbog nakaradnog razmjernog izbornog sustava), bilo kroz uvođenje instituta zastupnika druge klase, odnosno tzv. delegata (koji ima pravo sudjelovati u radu predstavničkog tijela, ali ne i glasati), bilo kroz gornji dom parlamenta (u slučaju Hrvatske 1993 – 2001 Županijski dom) gdje bi predstavnici manjina, kao i drugih “posebnih skupina” (branitelji, vjerske zajednice, homoseksualci i sl.)  imali pravo suspenzivnog veta na odluke donjeg doma Sabora.

Sva ta rješenja se čine superiornim trenutnom silovanju demokracije i izrugivanju načelu “jedan čovjek jedan glas” bez koga nema ravnopravnosti građana. Međutim, čak i u ovakva krizna vremena će hrvatska vlast i uz njega vezani kvazioporbeni medijski establishment učiniti sve da neke “svete krave” ostanu svete, odnosno da očuvaju iluziju o trenutnom hrvatskom sistemu kao najboljem od svih mogućih svjetova.

Gubljenje vremena

Većina komentatora drži da pokušaj SDP-a da u Saboru sruši Vladu, odnosno isprovocira izvanredne izbora, predstavlja najobičnije gubljenje vremena. Kosor ima tanku, ali solidnu većinu, i to, kao što Jelena Lovrić navodi u Jutarnjem listu, temeljenu ne toliko na odanosti zastupnika premijerki koliko na jednostavnoj računici kako mnogi od njih znaju da nakon sljedećih izbora neće sjediti u toplim klupama, pa tužni rastanak nastoje maksimalno odgoditi. Isti motivi na vjernost Jadranki Kosor tjeraju i HSS, SDSS i manjince.

Zapravo, moglo bi se reći da Milanovićev juriš na saborske vjetrenjače predstavlja još jedan potencijalni autogol za njegovu stranku, i to iz “prozaičnog” razloga što se kao praktični sastojak tog plana odjednom stvorio omraženi Sanader. Kosorinoj propagandnoj mašineriji neće biti teško nakon toga SDP prikazivati kao sanaderitsku stranku; zapravo, vjerojatnije je da će se na to ići više nego da se kod pravovjernih vojnika HDZ-a bivši šef opiše kao izdajnički  “ljubitelj jugokomunjara”.

Naravno, postavlja se pitanje što bi se dogodilo da se čudo nekim slučajem dogodi, odnosno Milanoviću uspije ono što, na primjer, nije uspjelo Budiši 2002. godine s Račanom. Ekonomisti upozoravaju da taj scenarij ne bi bio najbolji za Hrvatsku; konsenzus potreban za “nužne rezove”, odnosno smirivanje situacije pred – po mnoge spasonosni – ulazak u EU je teško postići u uvjetima izborne kampanje koja će, po svemu sudeći, biti daleko žešća i prljavija nego sve dosadašnje. S druge strane, isto je tako sve te “bolne rezove” provesti što je moguće prije, inače će njihova cijena postati sve veća i bolnija; za HDZ je jasno, čak i pod navodnom spasiteljicom Jadrankom Kosor da ih ne može ili nije u stanju izvesti.

Kada SDP, pak, dođe na vlast, iskustva trećesiječanjske vlasti ne daju nekog prevelikog razloga za optimizam, a još manje iskustva u posljednjih nekoliko godina opozicije. Skeptičnost prema SDP-u, koji se iz demagoških razloga predstavlja kao lijeva socijaldemokratska, dok je u praksi desna neoliberalna stranka se najbolje može vidjeti u ovom postu na pollitici. Iako su dugoročne političke prognoze uvijek nezahvalne, silazak SDP-a s vlasti nakon jednog mandata se čini isto onako izglednim kao što izgleda predstojeći dolazak na vlast. A nakon toga je vjerojatno da će se HDZ, kao i 2000. godine, ponovno dići s poda, iskoristiti nesposobnost “komunjara” i ponovno započeti isto vrzino kolo.

Jedini način da se izbjegne takav scenarij jest veliko preslagivanje hrvatske političke scene, odnosno procesi koji bi u povijesnu ropotarnicu strpali i HDZ i SDP. A to se ne čini izglednim postići ni preko izbora, a još manje nekakvim teatralnim glasanjima o povjerenju.

Kosor “linijom manjeg otpora” zadržava vlast

Jadranka Kosor
Image by hexodus... via Flickr

Ekonomisti su, kao što se i moglo očekivati, krajnje razočarani najnovijim rebalansom proračuna. Ali, s druge strane, teško da bi se mogli smatrati previše iznenađenima. Potez koji je napravila Jadranka Kosor – ako se nedostatak bilo kakvog suvislog činjenja uopće može nazvati “potezom” – savršeno odgovara hrvatskoj političkoj paradigmi koja se ustalila u posljednjih desetak godina, a prema kojoj najbolji recept za politički uspjeh, a i ostanak na vlasti, predstavlja “linija manjeg otpora”.

Zbog toga je bilo iluzorno očekivati da će Kosor poslušati sve one pozive vapijućih u pustinji koji uporno traže izvanredne izbore. Kosor je odlučila da će izbori biti održani 2011. godine, i u tome je neće odgovoriti ni računica da je HDZ može očekivati više glasova sada nego za godinu dana, kao ni računica da je možda najbolje SDP-u utrapiti vlast pa ga pustiti da se pod Milanovićem i s “bolnim rezovima” samouništi čak efektnije nego što je to učinio pod Račanom.

Kosor je na primjeru svog prethodnika Ive Sanadera naučila koliko su opasne i kontraproduktivne nekakve bizantske strategije temeljene na prepuštanju vlasti i pripremanju nekakvog spektakularnog come backa. Kriza u kojoj se našla Hrvatska je samo odraz globalne krize koja se pokazala prilično nepredvidljivom. Nitko ne može predvidjeti kada će ona završiti i kakve će biti njene krajnje posljedice. Sasvim je moguće da pod njenim udarom popusti čak i hrvatska “europsko-demokratska” paradigma, odnosno da se stvore okolnosti u više neće biti nikakvih izbora niti prilike da netko tko je na njima izgubio vlast tu istu vlast vrati.

Zato se Kosoričin potez, bez obzira na zgražanje ekonomista, može smatrati opravdanim ako se gleda sa stajališta što trajnijeg ostanka na vlasti nje i njene stranke.

U Mladež po lagodnu starost

Vijest da se 1500 Hrvata i Hrvatica učlanilo u Mladež HDZ izazvalo je nevjericu među dijelom hrvatskog medijskog establishmenta. Ulaziti u vladajuću stranku u trenutku kada njen pad izgleda toliko vjerojatnim čini se potpuno iracionalnim.

Reakcije na neočekivano kadrovsko pojačanje HDZ-a, s druge strane, često odaju simptome onoga što se u nekim razvijenim demokracijama naziva “sindrom Pauline Kael”, odnosno odbijanje da se uopće razmotri racionalnost nečijeg postupka ako taj postupak nije u skladu s nečijim unaprijed shvaćenim ideološkim parametrima. Nakon nekog vremena, šok je zamro i pokušali su se pojaviti članci, odnosno kolumne koje tom besmislu pokušavaju dati kakav-takav smisao – na više ili manje efektan način.

Ta dva članka su, međutim, na pravom tragu kada objašnjavaju relativno prozaične motive iza masovnog ulaska u Mladež – politička ambicija, odnosno nastoje da se vlastiti egzistencijalni problemi riješe uhljebljenje. Međutim, to sa sobom dovodi još jedno pitanje. Zašto se mladići i djevojke, ako im je to glavni motiv, nisu učlanili u SDP, pošto je daleko vjerojatnije da će SDP, a ne HDZ uskoro biti vladajuća stranka?

Odgovor je isto tako prozaičan. Ovakav ulazak u politiku je investicija, i to dugoročna investicija. Novi hadezeovci su to postali ne razmišljajući o tome što će s njihovom strankom biti za sljedećih nekoliko godina, nego za sljedećih nekoliko desetljeća. Dosadašnja praksa višestranačja u Hrvatskoj ukazuje na to da se daleko više isplati biti u HDZ-u nego SDP-u (a da ostalim strančicama – kvazidemokratskim ukrasima i ne govorimo). Od 20 godina hrvatske demokracije, HDZ je na vlasti bio 16, a SDP samo 4 godine. Kada HDZ dođe na vlast, vjerojatnije je da će je zadržati nego što je to slučaj sa SDP-om. Glavna opozicijska stranka, također, ima daleko veće kadrovske probleme, odnosno daleko veću sklonost čistkama i manje manevarskog prostora za zbrinjavanje problematičnih kadrova nego što je to slučaj s HDZ-om.

Dakle, ako se neki mladić ili djevojka želi svoje egzistencijalne probleme rješavati bavljenjem politikom u Hrvatskoj, ulazak u HDZ je sigurnija oklada nego ulazak u SDP. A što je s izborima koje bi HDZ trebao izgubiti, a SDP, čak ni uz sve Milanovićeve napore, dobiti? I tu je odgovor jednostavan. HDZ će izgubiti ove, ali će – s obzirom na nastavak ekonomske krize, sve veće siromašenje stanovništva i Milanovićeve političke vještine – sljedeće sasvim sigurno dobiti.

I onda, kada se nakon 2015. godine budu dijelile fotelje, mladi i nadobudni članovi Mladeži će uvijek moći reći kako su podržavali HDZ “kada je bilo najteže”.

HDZ mrcvarenjem do preživljavanja

Pratitelji hrvatske politike se mogu naviknuti na svašta, ali rijetko kada na sklonost hrvatske javnosti da u reakcijama na neke – ponekad i prozaične – političke fenomene daju materijala za pregršt “dobro jutro, Kolumbo” komentara. Najnoviji od njih je čuđenje zašto Jadranka Kosor uporno pokušava izbjeći prijevremene izbore, odnosno nastoji izgurati svoj mandat do kraja u studenom 2011. godine.

To, naravno, ne spriječava pokušaje kakvog-takvog racionalnog objašnjenja. Nacional, pak, tvrdi da Kosor & Co. smatraju da je vjerojatnije da će se ekonomska situacija barem malo poboljšati za godinu dana nego za mjesec-dva, kao i da će biračima tada lakše prodati priču o ulasku u EU. Oni ciničniji drže da Kosor jednostavno namjerava Milanoviću i SDP-u uvaliti otrovanu jabuku, s obzirom da će današnjoj opoziciji za godinu dana jednostavno biti teže povlačiti ikakve suvisle i efektne poteze nego sada, te da će tako brže izgubiti svu dobru volju birača.

No, pravo je objašnjenje vjerojatno mnogo prozaičnije. Kosor je na primjeru svog bivšeg šefa naučila kako sve bizantske intrige kojima se odlazi s vlasti kako bi se na nju trijumfalno vratilo jednostavno “ne drže vodu”, odnosno da narod, birači i javnost jednostavno ne može shvatiti odlazak s vlasti drukčije nego znak fatalne slabosti. Kosor, bez obzira koliko rani odlazak s vlasti bio u interesu njene stranke, ne smije to dozvoliti, odnonso mora se i zubima i noktima boriti da na njoj ostane kako bi kao “borac” očuvala jezgru “pravovjernih” birača preko kojih će se ona ili (vjerojatnije) njeni nasljednici 2015. vratiti na vlast.

Izbori? Ne trebaju nam smrdljivi izbori!

Kada je prije godinu dana Ivo Sanader podnio ostavku, obogatio bi se svatko tko bi dobio kunu za svaki članak i komentar u kome se spominjao “kapetan koji napušta brod”. Hrvatski mediji koji danas komentiraju odluku HSLS-a da se “otkači” od Jadranke Kosor se, po svoj prilici neće previše zalijetati s frazom koja se obično koristi u ovakvim prigodama i spominje glodavce i plovila.

Razlog je u tome što se HSLS-ov zaokret tumači kao svojevrsni herojski čin ili barem podstrek za “manjince”, odnosno SDSS da “urade pravu stvar”, odnosno zabodu nož u leđa Jadranki Kosor te “elegantno” Zoranu Milanoviću i SDP-u donesu ono što nisu 2007. godine – vlast. Dakle, Hrvatska bi dobila novu vladu, iako ne redovnim, izbornim putem, nego oportunističkim preslagivanjem parazitskih strančica.

Iako će takav postupak samo podgrijati cinizam i a(nti)politilčnost hrvatskih birača, za njega će postojati dobri argumenti. Redovni izbori, a prije svega duga, komplicirana i skupa izborna kampanja, je nešto što možda i nije najbolje u ne baš redovnim okolnostima dosad nezapamćene ekonomske krize. S jedne strane, neefikasna, nepopularna i nemoćna vlast se treba mijenjati, a s druge strane se mora izbjeći nepotrebna drama. Pad vlade preko parlamentarnog preslagivanja, pak, savršeno odgovara hrvatskoj filozofiji prema kojemu se do svakog cilja nastoji doći “linijom manjeg otpora”.

Hrvatska je na rubu

Kada kiši, onda pljušti. Te će se poslovice na ovaj sunčan dan sjetiti mnogi u Hrvatskoj, odnosno – da budemo precizniji – manjina koja prati ekonomske vijesti. Nakon što je objavljena vijest da, prema procjenama londonske konzultantske tvrtke CMA, Hrvatskoj prijeti 20-postotna šansa bankrota, loše raspoloženje će dodatno pogoršati dežurna Kasandra u obliku Edwarda Hugha, engleskog ekonomskog blogera kojemu su prognoze velike ekonomske krize donijele titulu evropskog Dr. Dooma.

Hugh, čiji su status celebrityja morali priznati i prema ekonomskim pitanjima neskloni hrvatski mediji, se tako na blogu A Fistful of Euros pozabavio i Hrvatskom. Članak, temeljen na MMF-ovim podacima, ne donosi nikakvo previše revolucionarno otkriće niti hrvatskim čitateljima iznosi podatke kojih nisu bili svjesni na ovaj ili onaj način. Sve je, dakle, tu – prezaduženost, preglomazna državna uprava, uvoz nepokriven izvozom, pretjerani troškovi radne snage.

Hugh svemu tome dodaje možda samo malo veći naglasak na demografske probleme, odnosno na bolnu spoznaju da je prirast stanovništva u Hrvatskoj previše slabašan da bi stvorio generacije neophodne da prehranjuju sve veću armiju umirovljenika.

Hugh, doduše, nije totalni pesimist. Post je nazvao “Hrvatska… Na rubu čega?” On smatra kako je za izlazak za današnje krize potrebno “prijeći rub”, odnosno poduzeti zbilja radikalne mjere u svrhu otplate duga i stabiliziranja ekonomije. Ako se to ne učini, “rub” će se svejedno prijeći, ali tako da se Hrvatskoj dogodi “nešto o čemu je bolje ne razmišljati”.

Koja je od te dvije opcije vjerojatnija? Ako se uzdamo u to da će odgovor na to pitanje dati Kosorke i Milanovići, zbilja je bolje o svemu ne razmišljati.