RIP Algirdas Brazauskas (1932 – 2010)

Algirdas Brazauskas, prvi predsjednik nezavisne, odnosno, preciznije, postsovjetske, Litve umro je danas u svom domu. Hrvatski lokalidiotski mediji će vjerojatno ignorirati tu vijest ili je spomenuti s uobičajenom površnošću. A možda ne bi trebali, jer Brazauskas ne samo da je igrao važnu ulogu u demontaži SSSR-a, a time i stvaranju moderne Evrope, nego je u svoje vrijeme bio prilično zanimljiv hrvatskim medijima, iako iz nekih sasvim različitih razloga.

Brazauskas je, naime, pripadao onoj kategoriji bivših istočnoblokovskih osloboditelja koji se nazivaju “bivši”, a u slučaju Brazauskasove Demokratske radničke stranke Litve i “reformirani” komunisti. To što je karijeru započeo kao sovjetski aparatčik i vođa republičkog ogranka Komunističke partije Sovjetskog Saveza nije ga spriječilo da kasnije postane jednim od simbola litavske borbe za nezavisnost, odnosno da u studenome 1992. godine glatko dobije parlamentarne izbore, a nakon toga postane predsjednik.

Brazauskasov uspjeh nije prošao nezapaženo u tadašnjim hrvatskim medijima, koji su tada bili pod čvrstom kontrolom Franje Tuđmana. Oni su, povlačeći paralele između Litve i Hrvatske, tu vijest prikazali kao katastrofu, odnosno primjer svega onoga što se može dogoditi Hrvatskoj ako zdrave “državotvorne” snage ne budu na oprezu, odnosno douvole oživljavanje aveti komunističke prošlosti. Takva kampanja plašenja Hrvata nije baš imala uspjeha, s obzirom da je Brazauskasov ekvivalent – Ivica Račan i njegov SDP – tada na jedvite jade probio cenzus za Sabor (manji od današnjeg), a većina opozicijske javnosti je pod pravom opozicijom smatrala političare poput Budiše i Parage, dok je SDP slovio za HDZ-ovu “sestrinsku” stranku.

“Sudbina gora od smrti”, odnosno dolazak bivših reformiranih komunista na vlast se u Hrvatskoj ipak dogodila, ali njeni efekti nisu bili onako apokaliptični. Razlog je možda u tome da se Litva, usprkos Brazauskasa, nešto kasnije – zbog ekspresnog ulaska u EU i NATO i dramatičnog porasta životnog standarda – počela navoditi kao uzor svega onoga čemu Hrvatska treba težiti. A dostizanje tih uzora jest isto onako teško koliko je u kulturnom smislu Balkan udaljen od Baltika.

Putin uči od majstora

[picapp src=”4/1/1/8/25.JPG?adImageId=6160571&imageId=2305883″ width=”234″ height=”152″ /]

Povijest je ponovno pokazala smisao za ironiju, barem ako je vjerovati članku londonskog Timesa koji opisuje sastanak koji se odigrao u Suifenheu, gradiću na kinesko-ruskoj granici. Na njemu su sudjelovali visoki dužnosnici Jedinstvene Rusije – vladajuće stranke u Putinovoj Rusiji – te Komunističke partije Kine, vladajuće stranke u Narodnoj Republici Kini. Na tom sastanku je Aleksandar D. Žukov, Putinov zamjenik, izjavio kako će Hu Jintao, kineski predsjednik i generalni sekretar KP Kine, biti pozvan kao posebni gost na konvenciju Jedinstvene Rusije koja će se održati u studenom.

Žukov je, pak, isto tako iskoristio priliku da kaže kako “postignuća KP Kine u razvoju državne uprave zaslužuju najbolje ocjene”, te da bi se “morala intenzivno proučavati”.

Times je iz ovoga izvukao zaključak kako Putin i njegova stranka namjeravaju nastaviti provoditi reforme u smjeru jačanja centralizacije i državne uprave u Ruskoj Federaciji, odnosno brisanja posljednjih tragova demokracije koju je uveo Jeljcin nakon pada SSSR-a te ponovnog uvođenja jednostranačkog sustava, ovoga puta modeliranog po uzoru kineske susjede.

Putin, čija je stranka nedavno uvjerljivo pobijedila na lokalnim izborima, je u više navrata, odgovarajući zapadnim kritičarima, odgovorio kako će Rusija očuvati višestranački sustav, odnosno “da je on zalog društvenog napretka”. S druge strane, neki njegovi pristaše navode kako taj sustav ne isključuje dominaciju jedne stranke koja postaje de facto jednostranački sustav, a za što su najpoznatiji primjer Meksiko gdje je sedam desetljeća vladala stranka PRI, odnosno Japan gdje je pet desetljeća vladala Liberalno-demokratska stranka (LDP).

Ironija je, pak, u tome što je Putin svoj uspon na vlast počeo kao vjerni Jeljcinov pristaša, odnosno kao antikomunist. Sama Jedinstvena Rusija u svom programu kao vlastitu ideološku osnovu spominje nekakav “ruski konzervativizam”, što bi je učinilo bližom bijelim gubitnicima postrevolucionarnog građanskog rata u Rusiji. Crveni pobjednici okupljeni u Komunističku partiju Ruske Federacije (KPRF), pak, čine jedinu relevantnu opozicijsku stranku.

Putin tako, nastojeći dodatno cementirati svoju vlast, nastoji emulirati kineske komuniste koji su po svojoj ideologiji daleko bliži stranci koja predstavlja glavnu opoziciju njegovoj vlasti.

Ako bi Jedinstvena Rusija, pak, zbilja htjela učiti od majstora, u našem susjedstvu postoji također jedan dobar primjer. Barem, kada se tiče ostanka na vlasti, teško da se ijedna stranka u Evropi može mjeriti s Demokratskom partijom socijalista Crne Gore koja je na vlast došla 1944. godine kao Komunistička partija Crne Gore.

Komunisti izgubili izbore u Moldovi

“Moldova glasovima svrgnula posljednje komunističke vlastodršce u Evropi” je naslovnica kojom je londonski Guardian popratio rezultate jučer održanih izbora u toj bivšoj sovjetskoj republici. Partija komunista Republike Moldove (PCRM) je osvojila 45,1 posto glasova, odnosno 48 od 101 mjesta u parlamentu. Uz nju su prag od 5 posto prešle tri opozicijske stranke – Liberalno-demokratska stranka (16,29 posto), Demokratska stranka (12,61 posto) i Savez za našu Moldovu (7,37 posto) – koje zajedno imaju 53 od 101 mjesta, odnosno, ako žele mogu sklopiti većinu, a što su najavili.

Izbori su održani nekoliko mjeseci nakon što su na prethodnim izborima komunisti osvojili većinu, ali ne tropetinsku nužnu za izbor novog predsjednika. Ti su izbori, inače, bili obilježeni velikim neredima za koje je vlada predsjednika Vladimira Voronjina optužila rumunjske tajne službe, a prilikom kojih su vandalizirane vladine zgrade.

Nema sumnje da će današnji rezultat biti shvaćen kao veliki trijumf Zapada, s obzirom da je Voronjin posljednjih godina Moldovu, inače najsiromašniju zemlju Evrope, sve više okretao prema Rusiji, usprkos toga što Rusija svojom vojskom de facto održava nezavisnost odmetnute moldovske oblasti Pridnjestrovlje.

S druge strane, prilično je izgledno da Moldovu čekaju godine nestabilnosti, odnosno da bi situacija bila prilično slična onoj u Ukrajini nakon “narančaste revolucije”. Demokratska stranka, koja je ključna za uspjeh prozapadne koalicije, nastala je od PCRM-ovih disidenata, a njen vođa Valentin Lupu nije isključio mogućnost da uđe u koaliciju sa svojim bivšim drugovima, pod uvjetom da se Voronjin odrekne politike.

Ne treba, uostalom, zaboraviti da Guardianova naslovnica možda jest točna – PCRM je uistinu posljednja vladajuća komunistička partija u Evropi, ali je isto tako bila i prva koja se nakon sloma komunizma u Istočnoj Evropi vratila na vlast, osvojivši na parlamentarnim izborima 2001. godine vlast od nacionalističke desnice.