Talibanske veze izazvale svađu u Amnesty Internationalu

Za nevladine organizacije važi isto što i za sve druge organizacije. Sastavljene su od nesavršenih ljudi, te se kod njih nesposobnost, zloba i korupcija mogu naći isto onako kao što se mogu naći u vladama i korporacijama. Ipak, situacije u kojima eskaliraju “međuljudski odnosi” unutar nevladinih organizacija, pogotovo onih koje se smatraju borcima za ljudska prava, su rijetkost.

Britanski tisak, uključujući i liberalni Guardian, javlja o jednom takvom mini-skandalu koji je pogodio Amnesty International, najugledniju nevladinu organizaciju na svijetu. Gita Sahgal, dugogodišnja aktivistica i predstojnica Jedinice Amnesty International za rodna pitanja, suspendirana je sa svoje dužnosti nakon što je javno kritizirala vodstvo AI zbog suradnje s “problematičnim” partnerima.

Sahgalovu je iznerviralo to što AI vodi zajedničku kampanju s Cageprisoners, nevladinom organizacijom koju vodi Moazzam Begg, čije je trogodišnje zatočeništvo u Guantanamu postalo cause celebre za sve one koji Bushov i Blairov rat protiv terorizma smatraju masovnim kršenjem ljudskih prava. Begg sa svojom organizacijom nastoji ishoditi zatvaranje Guantanama, odnosno puštanje svih tamošnjih uznika koje bi bilo ubrzano kada bi im Britanija i druge evropske države pružilo utočište.

Problem za Sahgalovu je taj što je Begg u više navrata izjavio da podržava afganistanske talibane, čije je shvaćanje ljudskih prava – pogotovo kada je slabiji spol u pitanju – prilično udaljeno od onog za koga se zalažu organizacije poput AI.

Cijela afera će, barem ako je suditi prema komentarima na Guardianov članak, izazvati zanimljiv sukob na britanskoj ljevici – između onih koji Sahgalovu slave kao dosljednu feministicu i onih koji je smatraju izdajnicom, pogotovo zato što je svoje neslaganje s Beggom obznanila na stranicama Sunday Timesa, koji se smatra desničarskim glasilom.

Oglasi

Pada prva žrtva Guantanama u Obaminoj administraciji ?

Greg Craig, vodeći pravni savjetnik Bijele kuće, će uskoro podnijeti ostavku, i to zbog očiglednog neuspjeha predsjednika Baracka Obame da ispuni svoje obećanje o zatvaranju logora u Guantanamu u roku od godine dana. Craig bi navodno trebao platiti ceh zbog toga što neće biti izvršena prva predsjednička uredba koju je Obama potpisao nakon ulaska u Bijelu kuću, a prema kojoj su svi zatvorenici zloglasnog logora trebali biti pušteni ili premješteni u roku od godinu dana.

Zatvaranje Guantanama  – mjesta koje je postalo simbol svega lošeg u Bushovoj Americi – je bilo jedno od najčešće ponavljanih obećanja u Obaminoj izbornoj kampanji, a o čemu je gotovo istovjetne stavove imao i njegov republikanski suparnik John McCain. Craig, jedan od najuglednijih pravnih stručnjaka u Washingtonu, je, pak dobio zadatak da sastavi zakonodavnu podlogu za taj projekt, koji je uživao ogromnu popularnost u svijetu kao i među američkom ljevicom i liberalima, najvjernijim Obaminim pristašama.

Međutim, Obama se, po svemu sudeći, preračunao, pogrešno protumačivši stavove američke javnosti i potcijenivši niz tehničkih, pravnih i političkih problemavezanih uz zatvaranje logora, odnosno surova realnost koja nema previše veze s plemenitom idealističkom retorikom iz kampanje. Prije svega, američki birači možda žele zatvoriti Guantanamo, ali ne žele da tamošnji zatvorenici vrludaju po “regularnim” zatvorima odnosno da šetaju na slobodi. Slične stavove imaju i strane vlade koje vole dizati dreku oko kršenja ljudskih prava u Guantanamu, ali im ne pada na pamet primati tamošnje zatvorenike.

NIMBY ili, u slobodnom prijevodu, “volim pozorište, ali ne u svojoj kući”, je samo jedan od brojnih razloga zbog čega predsjednik koji je prije devet godina izgledao kao karizmatski spasitelj svijeta sada sve više sliči na luzera kome bi Jimmy Carter mogao postati nedostignuti ideal državničkog uspjeha.

Američki Senat zasad odlučio Guantanamo ostaviti otvorenim

Da je predizborna obećanja lakše davati nego ispunjavati svjedoči i prvi potez američkog predsjednika Baracka Obame, koji je usprkos svoje globalne popularnosti, od danas prilično daleko od realizacije. Obama je, naime, kao svoju prvu odluku po dolasku u Bijelu kuću potpisao ukaz kojim se do siječnja sljedeće godine ima zatvoriti kontroverzni zarobljenički logor u Guantanamu, koji je za mnoge u svijetu simbol nepravde, zlostavljanja, kršenja ljudskih prava i svega najgoreg što je “resilo” režim Obaminog prethodnika.

Međutim, zahtjevi da se Guantanamo zatvori, i to smjesta, u pravilu nisu davali odgovor na jedno zaboravljeno, ali važno pitanje – što sa zatvorenicima. Naime, iako je među njima nesumnjivo bilo nedužnih ljudi koji su iza rešetaka Guanatanama zaglavili greškom, bilo je i onih koji svojim likom i terorističkim (ne)djelom savršeno odgovaraju razlozima zbog kojih je ta institucija i osnovana. Statistike, uostalom, govore kako je otprilike između četvrtine i petine  svih zatvorenika puštenih iz Guantanama – najčešće zbog nedostatka dokaza – poslije ubijena ili uhvaćena prilikom pokušaja izvođenja terorističkih akcija.

A čak i pod pretpostavkom da su zarobljenici “naučili lekciju”, ostaje pitanje gdje ih smjestiti nakon zatvaranja Guantanama. Puštanje na slobodu, odnosno slanje u matične države, u nekim slučajevima jednostavno ne dolazi u obzir. Naime, u nekim državama – kao što su Kina ili Sirija – tretman dotičnih ljudi od strane vlasti je daleko gori od svega što se moglo zamisliti u Bushovim kazamatima, pa isti oni humani principi zbog kojih se Guanatanamo zatvara nalaže da SAD za dotične ljude pronađe alternativni smještaj.

E, tu se onda manifestirao fenomen koji je od 1970-ih u svijetu poznat po skraćenici NIMBY, što se može grubo prevesti kao refren nekoć popularnog eksjugoslavenskog sitcoma “I ja volim pozorište… Ali ne u svojoj kući”. Naime, nijedna od evropskih država, koja je bacala drvlje i kamenje na Busha zbog nehumanog tretmana zatvorenika, nije našla za shodno da guantanamskim “anđelčićima” pruži gostoprimstvo.  Jedina je to pristala, i to s debelim financijskim poticajem, Albanija – u slučaju šest ujgurskih muslimanskih separatista koje bi u NR Kini čekao streljački stroj pred zidom.

Za ostatak guantanamskih uznika – kojih je oko 240 – ne postoje nimalo veće oduševljenje u samim SAD. Gotovo da nema političara koji je spreman svojim biračima objasniti zašto su zatvorenici koje se smatra najopasnijim na svijetu morali pronaći utočište u njihovom izbornom okrugu ili državi. I tu uopće nije važno je li riječ o članovima Bushove Republikanske ili Obamine Demokratske stranke.

O tome možda najbolje svjedoči rezultat današnjeg glasanja u Senatu gdje više nego komotnu većinu imaju demokrati i to oni koji, poput Obame, pripadaju lijevoj i liberalnoj frakciji. Od 100 senatora je samo njih 6 dalo podršku zakonu kojim bi se financiralo zatvaranje Guantanama. Čak 90 se tome usprotivilo.

Protivljenje je izrazio i Robert Muller, direktor FBI, rekavši kako bi dolazak osumnjičenih terorista na matični američki teritorij izazvao sigurnosne probleme. Nešto kasnije je i Obamin glasnogovornik Robert Gibbs rekao kako je odluka o zatvaranju Guantanama bila “ishitrena”.

Zaokret udesno: Obama ponovno uvodi Bushove prijeke sudove

Odlukom da se ponovno uvedu tzv. vojne komisije, odnosno prijeki vojni sudovi čiji je zadatak procesuiranje optuženih terorista al-Qaede, Barack Obama je po pitanju konkretne politike načinio najspektakularniji zaokret u odnosu na idealističku retoriku kojom je osvajao ljevičarsku studentariju – ključni element svog glasačkog stroja tijekom izborne kampanje. Time je dan jasan znak da postoje određene granice koje Obama – ma koliko govorio o Promjeni – barem zasad neće prijeći. Kao što se to moglo pretpostaviti na osnovu trpanja republikanskih i klintonističkih kadrova u resore vanjskih poslova i obrane, Obamin veliki zaokret ulijevo će biti prije svega u sferi unutarnje politike u SAD, dok će po pitanju vanjske politike i sigurnosti, uključujući i kontroverzne tretmane “nevaljalaca”, kretati u parametrima koje su uspostavili njegovi “jastrebovski” i čvrstorukaški prethodnici.

Jedan od signala bi moglo biti i javno pismo kojim je Leon Panetta, od Obame postavljeni direktor CIA-e, nedvosmisleno stao na stranu svoje agencije u sporu s Nancy Pelosi, predsjednicom Zastupničkog doma koja je nastojala opovrći tvrdnje da je svojevremeno bila upoznata i prešutno odobrila “waterboarding” i druge “oštre tretmane” zarobljenih terorista koje ljevičarski krugovi danas nazivaju mučenjem.

Amnesty International, po svemu sudeći, može prosvjedovati zbog neispunjenih obećanja, ali je bilo jasno da će se i idealistički Mesija prije ili kasnije morati suočiti sa stvarnim svijetom gdje važe neka druga pravila od onih u izbornim kampanjama. Nadalje, birajući između profesionalaca i ponekad neugodnih oruđa za obavljanje prljavih poslova s jedne, te svojih istomišljenika ali i potencijalnih suparnika s druge strane, Obama je tu dilemu najvjerojatnije riješio koristeći svoja politička iskustva koja je stekao na ulicama Chicaga, mjesta koje, u najmanju ruku, nije bilo najplodnije tlo za njegovanje idealističkih načela.