Oznaka: The Witcher

RECENZIJA: Vještac: Vukova mora (The Witcher: Nightmare of the Wolf, 2021)

Malo je fenomena u suvremenoj industriji zabave tužnije za gledati od toga kako omiljene franšize iz žanrova fantasyja i SF sustavno uništavaju filmske i TV adaptacije čiji tvorci koje pokazuju više poštovanja prema fokus grupama i modernoj ideologiji nego prema izvornom materijalu. No čak i u ovoj hrpi kreativnih katastrofa, Netflixov tretman Vješca se ističe kao nešto posebno. Ono što je bilo započelo kao popularni ciklus fantasy romana poljskog autora Andrzeja Sapkowskog – već jednom adaptiran 2001. godine u kratkotrajnoj poljskoj televizijskoj seriji Wiedźmin – postiglo je istinsku globalnu prepoznatljivost kroz hvaljenu trilogiju videoigara u produkciji studija CD Projekt Red. Taj bogat temelj, koji kombinira slavensku mitologiju s moralno kompleksnim likovima i neumilosnim nasiljem, pružio bi plodno tlo za prestižnu televizijsku seriju. Umjesto toga, Netflix je isporučio ono što može poslužiti kao upozorenje što se dogodi kada korporativna pohlepa ide ruku pod ruku s modernim hollywoodskim “wokerajem”. Rezultat je postao sinonim za pad ugleda i kvalitete nekadašnje streaming instritcije, posebno nakon što je Henry Cavill – glavna zvijezda serije i fan videoigara – navodno napustio unosni višegodišnji ugovor iz čistog gađenja prema onome što su producenti činili svijetu koji je volio.

S druge strane, nisu sve Netflixove odluke u vezi s ovom franšizom bile katastrofalne. Prije kreativnog kolapsa igrane serije se mogao naći zanimljiv, ako i pomalo neprimijećen izuzetak: The Witcher: Nightmare of the Wolf (2021), animirani igrani film koji služi kao prednastavak glavnoj seriji. Objavljen sa znatno manje pompe nego regularna serija, ova južnokorejska produkcija studija Mir predstavlja ono što bi franšiza mogla biti da je njen kreativni integritet ostao pošteđen od jeftinog politiziranja.

U produkciji iste producentske kuće odgovorne za The Legend of Korra, radnja filma je fokusirana na Vesemira, mentora protagonista serijala Geralta i vođe Vještaca u njihovoj utvrdi Kaer Morhen. Glasom ga je prikladno oživio Theo James, a lik je prikazan kroz dvostruku vremensku liniju – i kao starijeg, svijetom umoranog mentora poznatog obožavateljima, i kao mladića čije putovanje od siromašnog sluge do elitnog lovca na čudovišta čini emocionalni okosnicu filma. Scenarij Beaua DeMayoa prati Vesemirovu regrutaciju u red Vještaca, njegovo preživljavanje brutalnih alkemijskih mutacija koje njegovoj vrsti daruju nadnaravne sposobnosti, te katastrofalne događaje koji će na kraju uništiti mogućnost proizvodnje novih Vještaca, ostavljajući Geralta i njegovu generaciju posljednjima svoje vrste. Radnja također elegantno postavlja kako je Vesemir došao poduzeti mladog Geralta pod svoju zaštitu, pružajući smisleni kontekst koji je igrana serija dosljedno nije uspjela isporučiti.

Gdje se Nightmare of the Wolf istinski razlikuje jest u izvedbi. Za razliku od igrane serije koja je sve više patila od “woke” kreativnih odluka koje su davala prioritet „potlačenim” demografskim grupama nad koherentnom pričom – kulminirajući u samoparodijskom sadržaju katastrofalnog spin-offa Blood Origin – ovaj animirani film fokusira se na ono što valja. Film je dobro napisan, izbjegavajući ne-linarniv narativ koje je zbunjivalo gledatelje u prvoj sezoni igrane serije, u korist propulzivne, emocionalno utemeljene priče. Režiser Kwang Il Han postavlja brutalne akcijske sekvence s visceralnim efektrom, u potpunosti koristeći prednosti animacije za brutalno eksplicitno nasilje koje bi bilo preskupo u igranoj verziji. Rezultat je djelo koje poštuje inteligenciju svoje publike istovremeno pružajući spektakl lovljenja čudovišta koje ime franšize obećava.

Tehničke prednosti protežu se i na audio dizajn filma, gdje glazbena podloga Briana D’Oliveie pridonosi atmosferi, kreirajući kako stravu tako i patos Vesemirovog putovanja. Kompozitor razumije da je film u osnovi tragedija o umirućem bratstvu, a ne priča o osnaživanju ili vozilo za suvremeno političko porukovanje.

Možda je najveće postignuće filma, međutim, to kako razotkriva nedostatke igrane verzije. Igrane adaptacije u prve dvije sezone su se borile s osnovnom izgradnjom svijeta, često reducirajući Sapkowskijev kompleksni Kontinent na tamne interijere i generičke šume, naseljavajući ih hodajućim klišejima umjesto potpuno ostvarenih likova. Nightmare of the Wolf, nasuprot tome, demonstrira superiornu konstrukciju zapleta, karakterizaciju i izgradnju svijeta u svojem skromnom trajanju od 83 minute nego što je igrana serija uspjela u više sezona. Animirani format dopušta vizualnu maštu koja ograničeni budžet i kreativna vizija igrane serije nikada nisu mogli ostvariti – prikazujući utvrdu Vještaca u njezinu zenitu, alkemijske horore procesa mutacije, i čudovišta koja zapravo izgledaju prijeteće umjesto kao kompjuterski generirane naknadne misli.

Da južnokorejsko animatorski studio može proizvesti djelo toliko vjernije duhu autora nego Netflixova skupa produkcija, govori mnogo o tome gdje je franšiza skrenula s puta. Nightmare of the Wolf funkcionira i kao zadovoljavajuća samostalna avantura i kao melankoličan podsjetnik onoga što je moglo biti – rijedak slučaj gdje je Netflixov Witcher sadržaj zapravo obogatio franšizu umjesto da ju je kompromitirao. Za gledatelje koji su, poput Cavilla, postajali sve više otuđeni kreativnim odlukama igrane serije, ovaj animirani prednastavak nudi kratki povratak u svijet u koji su se zaljubili – onaj gdje pripovjedački zanat ima prednost nad ideološkim imperativima, i gdje su čudovišta, barem jednom, na ekranu umjesto u scenarističkoj sobi.

VJEŠTAC: VUKOVA MORA

(THE WITCHER: NIGHTMARE OF THE WOLF)

uloge: Theo James, Lara Pulver, Mary McDonnell, Graham McTavish

scenarij: Beau DeMayo

režija: Kwang Il Han

proizvodnja: Netflix, Južna Koreja/SAD/Poljska, 2021.

trajanje: 83 ‘

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: The Witcher: Blood Origin (2022)

„Vidjela žaba kako se konj potkiva pa i ona digla nogu.” Ovom bi se poslovicom najbolje mogla opisati odluka streaming servisa Netflix da, prije nego što je njegov fantasy serijal The Witcher došao kraju, isti dobije prednastavak. Za to su poticaj očigledno dali suparnički servisi HBO i Amazon Prime, koji su također lansirali ambiciozne i izuzetno skupe prednastavke temeljene na popularnim fantasy serijalima – u slučaju HBO to je bila Zmajeva kuća, koja predstavlja prednastavak Igre prijestolja, dok je Amazon Prime planira, prema nekim procjenama, utući milijardu dolara na Rings of Power, seriju čija se radnja događa u svijetu Tolkienovog Gospodara prstenova tisućljećima prije događaja prikazanih u romanima i Jacksonovim filmovima. U usporedbi s tim projektima, Netflixov projekt The Witcher: Blood Origin izgleda prilično skroman, jer je riječ o relativno kratkoj četverodijelnoj mini-seriji.

Serija započinje prologom smještenim u doba kada se odvija radnja „pravog” Witchera. Putujući bard Jaskier (Joey Batey) se našao usred oružanog sukoba iz koga ga spašava čarobnica Seanchai (Minnie Driver) koja mu potom kazuje priču o tome kako je došlo do „konjukcije sfera” i kako je stvoren svijet u kojem obitavaju on, Vještac i svi redovni likovi serije. Radnja se potom premješta 1200 godina u prošlost kada na području kasnije poznatom kao Kontinent nije bilo ljudi, te su tamo živjeli patuljci i vilenjaci. Potonji su podijeljeni u tri kraljevstva – Xin’trea, Pryshia i Darwen – koja tisuću godina vode iscrpljujući rat. Kralj Alvithir od Xin’tree (Mark Rowley) je, međutim, konačno uspio postići mirovni sporazum koji će se potvrditi kad se njegova sestra Merwyn (Mirren Mack) uda za kralja Mydira od Prishije. Ona, međutim, nije sretna zbog toga što će u povijest ući kao fusnota te zajedno s xin’treanskim glavnim čarobnjakom Balorom (Lenny Henry) izvede spektakularni puč u kome su uz pomoć čudovišta dovedenih iz drugih svjetova likvidirani ne samo njen brat, nego i dva druga monarha. Merwyn se proglašava caricom, ali je u stvarnosti tek Balorova marioneta. Nešto kasnije se u Eile (Sophia Brown), žena-bard i bivša ratnica u jednoj udaljenoj krčmi sretne s Fjallom (Laurence O’Fuarain) ratnikom iz suparničkog klana. S njime sklapa savez kada se ispostavi da su oboje meta ubojica koje je poslao Balor u nastojanju da likvidira sve veterane koji bi mogli ugroziti bivši režim. Njih dvoje se udruže i kreću u pohod protiv novostvorenog Zlatnog Carstva kojem će se pridružiti učiteljica mačevanja Scian (Michelle Yeoh), orijaški Callan (Huw Novelli), čarobnica Zacare (Lizzie Annis), čarobnjak Syndril (Zach Wyatt) i žena-patuljak Medlof (Francesa Mills).

S radnjom smještenom u daleku prošlost, koja je tek natuknuta u pričama i romanima Andrzeja Sapkowskog i popularnim igrama, *Blood Origin* je dao producentima Declanu De Barri i Lauren Schmidt Hissrich daleko više kreativne slobode. Lauren Schmidt Hissrich je vjerojatno bila sretna što se više ne mora svađati s glavnim glumcem Henryjem Cavillom, koji je kao veliki fan Witchera stalno zanovijetao što se scenarij odmiče od originala. *Blood Origin* je tako stvorio vlastiti svijet, što je bila velika prilika, ali i rizik da se Witcher upropasti isto onako kao što je Lucas prednastavcima torpedirao vlastito djelo u Ratovima zvijezda. Strahovi su se, na žalost, pokazali više nego opravdanima. Kreativni tim je bio orijentiran na „woke” sadržaje i imperativ da likovi budu što raznovrsniji po pitanju rase, spola i seksualne orijentacije. U tome se išlo gotovo do samoparodijske razine, ali je daleko veći problem potpuni nedostatak mašte i inspiracije kada se trebalo izgraditi drevni vilenjački svijet i objasniti kakve veze s ima s Kontinentom u doba Vješca. Iako su gotovo svi likovi u seriji vilenjaci, gotovo ih je nemoguće razlikovati od ljudi, odnosno vilenjaci, koji bi trebali biti drevna, mudra i prosvijećena rasa superiorna ljudima, izgledaju isto onako disfunkcionalno ako ne i više nego krvoločni likovi u Igri prijestolja. I, što je još gore, većina likova se ponašaju kao idioti, ili su loše napisani i postavljeni. Veliki ratnik Fjall tako prije izgleda kao nasilni Viking ili možda čak ork, nego kao vilenjak. Lik Merwyn je još problematičniji, i tu nema pomoći čak ni od škotske glumice Mirren Mack s njenim egzotičnim izgledom. Lik Eile, koji tumači Sophia Brown, je antipatičan čemu pridonosi jako loš izbor pjesama za koje je malo vjerojatno da bi ikome, čak i u tako drevna vremena, omogućili izvor prihoda. Usporedbe s Gospodarom prstenova čine Blood Origin bijednom i jeftinom kopijom, a još gore kada se ova miniserija usporedi s Igrom prijestolja. Umjesto složenih intriga i kompleksnih likova gledatelji će biti prisiljeni gledati hodajuće klišeje, uz pokušaj da se drevno vilenjačko društvo opiše kao oličenje klasnih razlika i represije, ali s daleko manje uvjerljivosti nego ljudski svijet Igre prijestolja. Stječe se dojam da je Blood Origin napravljen na brzinu, s relativno niskim budžetom i ono što bi trebao biti fascinatni set vilenjačke Xin’tree izgleda kao nešto što se može vidjeti u epizodama Zvjezdanih staza: Nove generacije. Iako u seriji ima nekoliko relativno dobrih akcijskih scena, to nije dovoljno da se ikome, pa čak ni najzagriženijim fanovima Witchera, preporuči ovo četverosatno gubljenje vremena.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: The Witcher (sezona 1, 2019)

Daleke 2019. godine, u neka sretnija vremena neopterećena globalnim zdravstvenim i makroekonomskim poremećajima, za ne tako mali broj ljudi je pitanje svih pitanja bilo što će biti Igra prijestolja nakon Igre prijestolja. Odgovor su još prije završetka sage pokušavale pronaći brojne TV-kuće, uključujući i HBO kojoj je upravo ta planetarna epska fantasy serija bila zlatna kokoš, i za koju se danas može reći da pokušaj s Westworldom baš i nije najbolje uspio. U nadmetanje se uključio i HBO-ov najopasniji suparnik – streamerski div Netflix koji eventualne nedostatke kvalitete nastoji nadoknaditi kvantitetom, odnosno furioznim štancanjem novih serija. Možda upravo zbog mora novih Netflixovih naslova je van očekivane pažnje ostao projekt koji po sadržaju i temi najviše odgovara paremetrima Igre prijestolja, odnosno predstavlja ekranizaciju globalno popularnog ciklusa knjiga iz žanra epske fantastike. Riječ je o TV-seriji The Witcher, temeljenoj na pričama i romanima poljskog književnika Andrzeja Sapkovskom, u Hrvatskoj objavljenim pod naslovom Vještac.

Sapkovski je prvu priču iz ciklusa objavio 1986. godine, iskazavši se kao ne samo darovit pisac, nego i sposoban poduzetnik, koji je publici, prije svega domaćoj, servirao priče i likove koji tolkienovskom svijetu mačeva, vračeva i vilenjaka daje primjese slavenske mitologije, ali i “papreniji” sadržaj koji se tiče eksplicitnog nasilja i seksa, kao i moralno ambivalentnih likova na kakve će nas kasnije naviknuti Igra prijestolja. Sapkovski je stekao takvu popularnost da je već 2001. godine njegovo djelo bilo prvi put ekranizirano kao, doduše kratkotrajna, poljska TV-serija Wiedźmin (na engleskom govornom području distribuirana pod naslovom The Hexer). Međunarodnu slavu je, međutim, stekao tek 2007. godine zahvaljujući video-igri The Witcher koja je dogurala do tri prilično hvaljena nastavka. Stoga je najava da će se Netflix dati u ekranizaciju izazvala zanimanje, ali ipak ne onakvo kakvo bi se moglo očekivati od projekta koji bi trebao biti nova Igra prijestolja.

Naslovni lik, kojeg tumači Henry Cavill, je Geralt od Rivije, vještac koji živi na neimenovanom Kontinentu kojeg su ljudi naselili prije nekih pet stotina godina, porazivši dotada dominantne vilenjake i patuljke koji su prisiljeni živjeti u zabačenim šumama i planinama, odnosno kao potlačena manjina u ljudskim gradovima i naseljima. Međutim, na Kontinentu osim tih drevnih stvorenja se mogu naći i kojekakva prilično neugodni oblici natprirodne faune, uključujući čudovišta koje mogu poraziti jedino vješci. Geralt, koji je i sam djelomično vilenjačkog porijekla, se smatra najboljim lovcem na čudovišta, ali ga za posao motivira prije svega novac, te svoje usluge obavlja brzo, efikasno i bez prevelikog razbijanja glave o etici ili brige o onome za što misli da ga se ne tiče. To uključuje i sjene rata koje su se nadvile nad Kontinent, prije svega nastojanje Nifgaardskog Carstva da zavlada Sjevernim kraljevstvima, a u što su se, iz svojih razloga, upetljali i čarobnjaci organizirani u ceh kojem pripada i Yennefer od Vengeberga (Anya Chalotra), koja će s Geraltom započeti strastvenu ljubavnu vezu. Geralt na kraju postane dodatno upetljan u rat kada se ispostavi da je jedna od nifgaardskih meta princeza Cirilla od Cintre (Freya Allan), sa kojom je doslovno sudbinski povezan, a koja pred neprijateljem bježi u vilenjačke šume.

Netflixova serija je na prvi pogled preuzela dosta toga od Igre prijestolja. Osim žanrovskog sadržaja tu je i format sezone od samo osam jednosatnih epizoda, kao i angažman hvaljenog režisera Alika Saharova. Međutim, unutarnja struktura sezone je bitno drukčija, a što je posljedica odluke producenata da sezonu temelje manje na široj publici daleko poznatijim video-igrama a više na izvornom književnom predlošku. Sapkovski je, naime, prije romana objavio zbirke priča – Posljednja želja i Mač sudbine – koje služe kao svojevrsni uvod u Geraltov svijet i na kojima se temelji prva sezona. Radnja osam epizoda se uglavnom temelji na pričama koje su samostalne pustolovine i imaju epizodni karakter, a na koje se tek naknadno nadovezuje glavni zaplet koji je izložen kroz danas tako pomodnu nelinearnu naraciju. Gledatelji će tako na trenutke biti zbunjeni i trebat će im vremena da pohvataju sve konce, da bi tek pred kraj stvari počele dolaziti na svoje mjesto.

Serija je u tehničkom smislu zadovoljavajuća, ali bi se teško mogla nazvati impresivnom, barem u usporedbi s Igrom prijestolja, koja je prikazivala velebne gradove i epske bitke. Razlog se djelomično može naći i u budžetu, ali i u nastojanju da bude što različitija od HBO-ve serije. Veliki dio radnje se, stoga, odigrava u mračnim interijerima, odnosno naizgled prozaičnim šumama, planinama i spiljama. S druge strane, glumačka ekipa je više nego solidna. Posebno valja pohvaliti Henryja Cavilla, kojem uloga ciničnog antiheroja daleko bolje leži nego superherojska uloga Supermana. Anya Chalotra je također vrlo dobra u prilično zahtjevnoj ulozi koja je zahtijevala da se od ružnog pačeta pretvori u neodoljivu zavodnicu. Prilično ugodno iznenađenje predstavlja i Joel Baty u ulozi putujućeg trubadura Jaskiera, a čije su vokalne sposobnosti dobro poslužile i za pjesmu Toss a Coin to Your Witcher, koja je uspjela postati i hit dostojan The Rains of Castamere. Casting, s druge strane, u nekim slučajevima predstavlja razočarenje, barem kada je riječ o fanovima video-igara, pa je tako čarobnica Triss Merigold, čiji je status seks-simbola potvrđen naslovnicom poljskog izdanja Playboya, ovdje došla u inkarnaciji ne pretjerano glamurozne Anne Shaffer.

Iako prva sezona The Witchera, koja završava s uobičajeno iritantnim cliffhangerom, teško da prosječnog gledatelja može ostaviti otvorenih usta, uglavnom će zadovoljiti one koji su mogli pretpostavljati da se letvica postavljena od Igre prijestolja teško može doseći otprve. S druge strane, postavila je izuzetno kvalitetan temelj na kojem se uz malo više kreativnih i drugih resursa, slično kao i u slučaju video-igara, može napraviti nešto uistinu posebno.

OCJENA: 7/10