RECENZIJA: The Witcher (sezona 1, 2019)

Daleke 2019. godine, u neka sretnija vremena neopterećena globalnim zdravstvenim i makroekonomskim poremećajima, za ne tako mali broj ljudi je pitanje svih pitanja bilo što će biti Igra prijestolja nakon Igre prijestolja. Odgovor su još prije završetka sage pokušavale pronaći brojne TV-kuće, uključujući i HBO kojoj je upravo ta planetarna epska fantasy serija bila zlatna kokoš, i za koju se danas može reći da pokušaj s Westworldom baš i nije najbolje uspio. U nadmetanje se uključio i HBO-ov najopasniji suparnik – streamerski div Netflix koji eventualne nedostatke kvalitete nastoji nadoknaditi kvantitetom, odnosno furioznim štancanjem novih serija. Možda upravo zbog mora novih Netflixovih naslova je van očekivane pažnje ostao projekt koji po sadržaju i temi najviše odgovara paremetrima Igre prijestolja, odnosno predstavlja ekranizaciju globalno popularnog ciklusa knjiga iz žanra epske fantastike. Riječ je o TV-seriji The Witcher, temeljenoj na pričama i romanima poljskog književnika Andrzeja Sapkovskom, u Hrvatskoj objavljenim pod naslovom Vještac.

Sapkovski je prvu priču iz ciklusa objavio 1986. godine, iskazavši se kao ne samo darovit pisac, nego i sposoban poduzetnik, koji je publici, prije svega domaćoj, servirao priče i likove koji tolkienovskom svijetu mačeva, vračeva i vilenjaka daje primjese slavenske mitologije, ali i “papreniji” sadržaj koji se tiče eksplicitnog nasilja i seksa, kao i moralno ambivalentnih likova na kakve će nas kasnije naviknuti Igra prijestolja. Sapkovski je stekao takvu popularnost da je već 2001. godine njegovo djelo bilo prvi put ekranizirano kao, doduše kratkotrajna, poljska TV-serija Wiedźmin (na engleskom govornom području distribuirana pod naslovom The Hexer). Međunarodnu slavu je, međutim, stekao tek 2007. godine zahvaljujući video-igri The Witcher koja je dogurala do tri prilično hvaljena nastavka. Stoga je najava da će se Netflix dati u ekranizaciju izazvala zanimanje, ali ipak ne onakvo kakvo bi se moglo očekivati od projekta koji bi trebao biti nova Igra prijestolja.

Naslovni lik, kojeg tumači Henry Cavill, je Geralt od Rivije, vještac koji živi na neimenovanom Kontinentu kojeg su ljudi naselili prije nekih pet stotina godina, porazivši dotada dominantne vilenjake i patuljke koji su prisiljeni živjeti u zabačenim šumama i planinama, odnosno kao potlačena manjina u ljudskim gradovima i naseljima. Međutim, na Kontinentu osim tih drevnih stvorenja se mogu naći i kojekakva prilično neugodni oblici natprirodne faune, uključujući čudovišta koje mogu poraziti jedino vješci. Geralt, koji je i sam djelomično vilenjačkog porijekla, se smatra najboljim lovcem na čudovišta, ali ga za posao motivira prije svega novac, te svoje usluge obavlja brzo, efikasno i bez prevelikog razbijanja glave o etici ili brige o onome za što misli da ga se ne tiče. To uključuje i sjene rata koje su se nadvile nad Kontinent, prije svega nastojanje Nifgaardskog Carstva da zavlada Sjevernim kraljevstvima, a u što su se, iz svojih razloga, upetljali i čarobnjaci organizirani u ceh kojem pripada i Yennefer od Vengeberga (Anya Chalotra), koja će s Geraltom započeti strastvenu ljubavnu vezu. Geralt na kraju postane dodatno upetljan u rat kada se ispostavi da je jedna od nifgaardskih meta princeza Cirilla od Cintre (Freya Allan), sa kojom je doslovno sudbinski povezan, a koja pred neprijateljem bježi u vilenjačke šume.

Netflixova serija je na prvi pogled preuzela dosta toga od Igre prijestolja. Osim žanrovskog sadržaja tu je i format sezone od samo osam jednosatnih epizoda, kao i angažman hvaljenog režisera Alika Saharova. Međutim, unutarnja struktura sezone je bitno drukčija, a što je posljedica odluke producenata da sezonu temelje manje na široj publici daleko poznatijim video-igrama a više na izvornom književnom predlošku. Sapkovski je, naime, prije romana objavio zbirke priča – Posljednja želja i Mač sudbine – koje služe kao svojevrsni uvod u Geraltov svijet i na kojima se temelji prva sezona. Radnja osam epizoda se uglavnom temelji na pričama koje su samostalne pustolovine i imaju epizodni karakter, a na koje se tek naknadno nadovezuje glavni zaplet koji je izložen kroz danas tako pomodnu nelinearnu naraciju. Gledatelji će tako na trenutke biti zbunjeni i trebat će im vremena da pohvataju sve konce, da bi tek pred kraj stvari počele dolaziti na svoje mjesto.

Serija je u tehničkom smislu zadovoljavajuća, ali bi se teško mogla nazvati impresivnom, barem u usporedbi s Igrom prijestolja, koja je prikazivala velebne gradove i epske bitke. Razlog se djelomično može naći i u budžetu, ali i u nastojanju da bude što različitija od HBO-ve serije. Veliki dio radnje se, stoga, odigrava u mračnim interijerima, odnosno naizgled prozaičnim šumama, planinama i spiljama. S druge strane, glumačka ekipa je više nego solidna. Posebno valja pohvaliti Henryja Cavilla, kojem uloga ciničnog antiheroja daleko bolje leži nego superherojska uloga Supermana. Anya Chalotra je također vrlo dobra u prilično zahtjevnoj ulozi koja je zahtijevala da se od ružnog pačeta pretvori u neodoljivu zavodnicu. Prilično ugodno iznenađenje predstavlja i Joel Baty u ulozi putujućeg trubadura Jaskiera, a čije su vokalne sposobnosti dobro poslužile i za pjesmu Toss a Coin to Your Witcher, koja je uspjela postati i hit dostojan The Rains of Castamere. Casting, s druge strane, u nekim slučajevima predstavlja razočarenje, barem kada je riječ o fanovima video-igara, pa je tako čarobnica Triss Merigold, čiji je status seks-simbola potvrđen naslovnicom poljskog izdanja Playboya, ovdje došla u inkarnaciji ne pretjerano glamurozne Anne Shaffer.

Iako prva sezona The Witchera, koja završava s uobičajeno iritantnim cliffhangerom, teško da prosječnog gledatelja može ostaviti otvorenih usta, uglavnom će zadovoljiti one koji su mogli pretpostavljati da se letvica postavljena od Igre prijestolja teško može doseći otprve. S druge strane, postavila je izuzetno kvalitetan temelj na kojem se uz malo više kreativnih i drugih resursa, slično kao i u slučaju video-igara, može napraviti nešto uistinu posebno.

OCJENA: 7/10