Sloboda zločinca kao nacionalni interes

Švicarska vlada je odlučila odbiti američki zahtjev za izručenje Romana Polanskog, što znači da se francusko-poljskom režiseru i “oskarovcu”, a isto tako i gomili njegovih fanova iz holivudske elite, ispunila želja. Veliki umjetnik, koji je prethodnih nekoliko mjeseci proveo u kućnom pritvoru svoje luksuzne vile, neće morati brinuti o tome da ostatak života provede u zatvoru. Odluka, ma koliko mnogima izgledala šokantna, zapravo i nije tako neočekivana u svijetu u kome se istjerivanje pravde shvaća daleko manje ozbiljno neko u holivudskim filmovima.

I dok za licemjerni Hollywood, koji je svojevremeno aplaudirao O. J. Simpsona prilikom njegovog bijega pred policijom, a koji sada pronalazi sve moguće izgovore za Lindsay Lohan, toleriranje zločina i ne iznenađuje, nekima bi možda zbunjujućom trebala izgledati odluke švicarske vlade. Ipak je u pitanju ono što bi trebala biti “civilizirana”, “evropska” zemlja u kojoj se davno prije svih drugih njegovala demokracija, pravna država, odnosno u kojoj bi se trebalo poštovati međunarodno pravo i proganjati zločince.

S druge strane, “nacionalni interesi” s kojima je švicarska ministrica pravde Eveline Widmer Schlumpf obrazložila tu odluku, jasno govore da postoje granice nakon kojih kojih države prestaju biti “evropske”, “civilizirane” i “pravne”. Komentar u Independentu, pak, sugerira kako je za švicarsku odluku bilo ključno to da je Polanski državljanin susjedne Francuske čija riječ u vrlom novom Obaminom svijetu za švicarske vlasti imaju veću težinu nego riječ kastrirane Amerike. A ta ista Francuska, čiji se intelektualci pa i političari vole postavljati kao moralni arbitri kada su u pitanju Irak i Guantanamo, spremna je zatvoriti oči kada su u pitanje zločini koje vrše njeni “zaslužni umjetnici”.

Oglasi

Kriminalom protiv kriminala – na njemački način

Odnosi između Njemačke i Švicarske su došli u krizu nakon što je Wolfgang Schauble, njemački ministar financija, objavio kako će njegova vlada nastojati otkupiti financijske i druge informacije o utajivačima poreza, čak i ako su oni dobiveni ilegalnim putem.

Riječ je o CD-u koji sadrži podatke o tajnim računima 1500 osoba u švicarskim bankama, a koji je ponuđen njemačkim vlastima za 1,5 milijun eura. Procjenjuje se da bi se na temelju njih moglo naplatiti 200 milijuna eura.

Zanimljivo je da je u Njemačkoj provedena anketa u kojoj čak 57 posto građana odobrava kupovinu ukradenih bankovnih podataka u svrhu naplate poreza.

Još je zanimljivije kada se to događa u državi koja se posljednjih desetljeća uporno navodi kao ideal “uređene” i “pravne države” kojoj svi u Evropi, uključujući Hrvatsku, trebaju težiti te gdje vlasti ama baš sve moraju provoditi po zakonu. Ne tako davno je u toj istoj Njemačkoj osuđen policijski detektiv koji je, nastojeći spasiti život otetog dječaka, osumnjičenom kriminalcu priprijetio premlaćivanjem, a pri čemu se protiv njega okrenuo cijeli establishment držeći da načelo zakonitosti predstavlja svetinju.

Međutim, sada je došla kriza, treba po svaku cijenu puniti budžet i ako se tu i tamo potiču nezakonite aktivnosti (slično kao što i SAD žmire na otmice traženih kriminalaca koje provode lovci na ucjene u Meksiku i drugdje), na to se treba zažmiriti oči i “ne držati se zakona kao pijan plota”. Isto kao što se u vrijeme jedne druge ekonomske krize ni nekakav Weimarski ustav nije gledalo kao na svetinju.

Prijeti li kolaps UBS banke?

U petak je američka javnost, a s njom i ostatak svijeta, bio ugodno iznenađen brojkama o rastu američke privrede, koji su oborili šestogodišnje rekorde. Time se SAD pridružuju nizu zemalja koje tvrde da su službeno izašle iz Recesije, odnosno da je za njih, barem što se gole ekonomske statistike tiče, najgore prošlo.

Međutim, pesimisti uvjereni na mogućnost W-depresije, odnosno povratka svih pokazatelja u silaznu putanju ukazuju da bi pozitivne trendove mogli sasjeći događaji u Švicarskoj, odnosno kolaps UBS-a, jedne od najjačih banaka na svijetu. Na to je jučer u intervjuu za Le Matin Dimanche upozorila Evelin Widmer-Schlumpf, švicarska ministrica ekonomije. Razlog za kolaps bi mogao biti krah pregovora švicarske i američke vlade, odnosno presuda švicarskog suda kojom je UBS-u zabranjeno američkim poreznim vlastima odati podatke o 4500 tajnih računa, a čime bi se u Švicarskoj prekinula višestoljetna tradicija bankarske tajne.

Schlumpf je zabrinuta da bi američke vlasti u znak odmazde mogli zabraniti UBS-u djelovanje u SAD, a što bi imalo “značajne posljedice za švicarsku ekonomiju i tržište rada”.

Minareti koji ruše demokraciju

Stopp Minarettverbot
(izvor: rytc)

Iznenađujući rezultati nedjeljnog referenduma predstavljaju ozbiljan razlog za zabrinutosti svima onima kojima je do budućnosti Evrope.

Razlog za zabrinutost i nije toliko u nekakvom naglom porastu desničarskog, ksenofobnog, rasističkog i antiimigrantskog raspoloženja u Švicarskoj. U pitanju su trendovi koji se već duže vremena mogu zapaziti u Evropi, odnosno koji su svoje efekte imali i na izborne rezultate u mnogim drugim evropskim državama, uključujući Italiju, Francusku ili Veliku Britaniju. Ono što je švicarski referendum učinilo šokantnijim jest to da su svi ti trendovi, ali i neki drugi, iskazali kroz za tu zemlju karakterističan institut neposredne demokracije, odnosno što je upravo referendum – kao i u nekim drugim slučajevima – shvaćen kao najefikasniji način da se pokaže srednji prst političkom establishmentu.

Upravo je to ono što najviše boli švicarsko Federalno vijeće, vodeće političke stranke i establishment koji se toliko žestoko borio da spriječi prolaz tog ustavnog amandmana. Za razliku od drugih – “normalnih” evropskih država, u Švicarskoj ne postoje mehanizmi koji bi taj političku elitu mogli zaštiti od “ekscesa” i “nestašluka” koje im mogu prirediti nestašni glasači. A zabrana minareta, koja, bez obzira na to koliko bila (ne)opravdana i koliko u praktičnom smislu bila nevažna, predstavlja upravo jedan takav “eksces”.

Ono što bi švicarski referendum mogao imati kao svoju najozbiljniju posljedicu nije jačanje rasizma, marginalizacija manjina ili gubitak povjerenja između Evrope i islamskog svijeta. Mnogo je ozbiljnija mogućnost da će se evropske političke elite povesti za riječima švicarske federalne vijećnice Eveline Widmer Schlumpf koja je izjavila kako bi se novim zakonskim i ustavnim rješenjima  “ubuduće trebalo spriječiti građane da se neposredno izjašnjavaju o određenim pitanjima”.

Nije potrebno podsjećati kako će te riječi zvučati kao simfonija u ušima briselskih birokrata i drugih usrećitelja koji su se prije par godina itekako pobrinuli da se o najvažnijem dokumentu današnje Evrope – ustavu – ne bude ili bude što manje nekakvog neposrednog izjašnjavanja. Švicarski referendum će biti krunski argument, odnosno izlika da se “ozbiljne stvari” kao što je vlast uzme iz ruku “neozbiljnih”, odnosno “primitivnih i zadrtih” birača, a nakon toga isto tako “primitivnih i zadrtih” lokalnih zajednica, regija, a na kraju i država. Takva “Kako mama kaže” Evropa će biti daleko neugodnije mjesto za život od one u kojoj par minareta nagrđuju nečiji tradicionalni krajolik.