Malo tko se danas usudi osporiti tezu kako je Hollywood neopisivo liberalniji od ostatka Amerike (i većine suvremenih društava). Međutim, isto tako je malo onih koji su spremni priznati da holivudski glumci, pisci, scenaristi i producenti svoj pogled na svijet agresivno promiču kroz sadržaj svojih filmova i TV-serija. U tome se ponekad ide tako daleko da se ne samo lijevi, liberalni i  “politički korektni” stavovi izlažu kao jedini mogući, nego se čak činjenice koje bi takvim stavovima išle u prilog “friziraju” s bezočnošću nalik na najsiroviji “agitprop” u nekadašnjim zemljama realnog socijalizma.

Jedan od primjera gdje su holivudski scenaristi dozvolili da vlastite ideološke predrasude plasiraju kao činjenice o kojima nikakvog spora nema jest i TV-serija Blizu doma, odnosno epizoda The Shot, emitirana na programu HRT-a u ponedjeljak navečer. U toj je epizodi tužiteljski tim na čelu s protagonisticom Annabeth Chase vodi proces protiv tinejdžera, zvijezdu srednoškolskog tima, koji je iz nepoznatih razloga ustrijelio svog mladića. Za vrijeme istrage se otkrije kako je tinejdžer imao homoseksualna iskustva, a na što slijedi eskpresni komentar Chaseinog šefa Stevea Sharpea kako od 15 igrača u srednjoškolskom timu “statistički, 2-3 mogu biti gay”.

Stručna literatura vezana uz pitanja ljudske seksualnosti navodi kako udio homoseksualaca u muškoj populaciji iznosi između 1,5 do 4 posto. Brojke koje imaju običaj koristiti gay organizacije – a koje su se svojevremeno citirale u HRT-u i hrvatskim medijima za vrijeme trećesiječanjske vlasti – se vrte oko 10 posto. Brojke koje koriste autori serije Blizu doma, pak, sugeriraju da je taj postotak znatno veći, odnosno 15 – 20 posto.

Ta je brojka, dakle, gotovo deset puta veća od one koje citira većina relevantnih istraživanja, ali je autori serije gledateljima serviraju kao notornu činjenicu o kojoj ima smisla raspravljati isto onoliko koliko o tvrdnji da li sunce svakog dana izlazi na istoku.  Moguće je da autori  nisu bili upoznati sa seksološkim istraživanjima, ali je vjerojatnije da su si dali “pjesničke slobode” kako bi što efektnije “senzibilizirali” gledatelje na probleme homoseksualne populacije koja – kako serija sugerira – čini više nego značajan udio stanovništva, odnosno, s obzirom na broj pogođenih, homofobija i uskraćivanje prava homoseksualacima predstavlja daleko ozbiljniji problem nego što je svojevremeno bila segregacija crnaca u SAD.

Sitni detalj u jednoj epizodi i ne baš straobalno popularne serije bi bilo nezahvalno uzeti kao krunski dokaz o ideološkoj “nabrijanosti” Hollywooda, ali takvih detalja, iako ponekad i ne tako drastičnih, ima poprilično. Njihova akumulacija stvara percepciju Amerike i svijeta u cjelini koju je teško pomiriti sa stvarnošću, a nesklad između percepcije i stvarnosti ponekad stvara i ozbiljne probleme kao što je tzv. CSI efekt. Taj i drugi primjeri pokazuju koliko je opasno stvarati sliku današnjeg svijeta na osnovu onoga što servira američka tvornica iluzija, odnosno koliku odgovornost Hollywood zapravo ima. Tu je odgovornost Hollywood često zloupotrebljavao ili je s najboljim namjerama popločavao staze do svakojakih paklenih destinacija.