Nevukovarska Hrvatska i weimarska Europa

Iako teško itko može reći da su jučerašnji događaji u Vukovaru bili neočekivani, isto kao što nije bilo teško predvidjeti kako će se prilikom njih ponijeti ono što se u Hrvatskoj naziva “državnom vlašću”, hrvatski medijski prostor se doima preplavljen reakcijama u kojima se izražava šok i nevjerica. To pogotovo dolazi iz dijela javnosti koji se voli nazivati “urbanim”, “cool” i “europskim”, odnosno lijevim, ali se fenomen proširio i na one koji se smatraju “umjerenima” i pripadaju nekadašnjem hrvatskom idealu “normalnog” centra. Svi su odjednom šokirani time što je problem, koji se, kao i mnogi drugi godinama uporno pospremao pod tepih, sada odjednom više ne može ignorirati i što su čudovišta s kojima su se, i to ne baš previše uvjerljivo, plašila mala djeca, sada odjednom stvarnost umjesto ružne bajke.

Među tim reakcijama, barem kada je u pitanju hrvatska blogosfera, jednu od najzanimljivijih predstavlja ona koja na prvi pogled izgleda najemocionalnija. Bivši “Večernjakov” novinar Vojislav Mazzocco je tako u nastojanju da objasni što se to s Hrvatskom događa potegao Goodwinov zakon i povukao paralele s ni manje ni više nego Weimarskom Njemačkom. Iako nije ni prvi ni posljednji tekst koji današnju Hrvatsku i njenu budućnost nastoji protumačiti kroz prizmu nečije tuđe prošlosti, mora mu se priznati da se, za razliku od većine komentatora današnje stvarnosti, potrudio za svoje teze o “weimarizaciji” pronaći argumente. Tekst izgleda prilično uvjerljiv, ali i prilično uznemirujući, čak i ako  u njemu nije navedeno kako je weimarska priča u Njemačkoj završila, koga dovela na vlast i kakve posljedice imala po desetke milijuna ljudi i ostatak svjetske povijesti.

Ono što bi trebalo kompenzirati depresivne zaključke tog teksta jest podsjećanje da Hrvatska nije ni prva ni posljednja zemlja koja se opisivala “weimarskom”, kao i da su sva  upozorenja  o povratku fašizma i novim masovnim krvoprolićima obično bila neutemeljena. Nadalje, kada se Hrvatska 2010-ih uspoređuje s Njemačkom 1920-ih, nije teško vidjeti kako se govori o kruškama i jabukama. Hrvatska je, za razliku od Njemačke, a što je i sam Mazzoco priznao, dobila svoj rat. I, ne samo to, nego je, barem u formalnom smislu, ostvarila sve svoje ciljeve s kojima se početkom 1990-ih ušlo projekt odvajanja od Jugoslavije i stvaranja nezavisne države, pri čemu je, uz sav dužni pijetet prema ratnim žrtvama, plaćena neusporedivo manja cijena od one koju je Njemačka platila za svoju pustolovinu započetu 1914. godine. Čak i na unutarnjem planu Hrvatska u usporedbi s weimarskom Njemačkom izgleda kao oličenje uspjeha; nije bilo nikakve hiperinflacije, točkica za hranu, ali ni pokušaja nasilnog rušenja vlasti i oružanih obračuna političkih protivnika na ulicama. U Hrvatskoj, barem na formalnoj razini, nema političkog ekstremizma – stranačka scena se, institucionalnim i vaninstitucionalnim metodama, nastojala svesti na kopiju “normalnih” ili, mnogi će bez previše ironije reći, “dosadnih” europskih zemalja gdje se u redovnim i prilično predvidljivim razmacima na vlasti smjenjuju dvije “normalne”, tj. umjerene stranke centra.

Zašto onda svi oni koji upozoravaju na “weimarizaciju” Hrvatske zvuče tako uvjerljivo? Stvar je u tome što su temelji hrvatske političke stabilnosti danas potkopani, pa se hrvatske političke, kulturne i druge elite više ne mogu oslanjati na vanjske i unutarnje faktore koji su osiguravali dosadašnji status quo. Glavni razlog je upravo u tome što je Hrvatska postigla svoj glavni cilj – ulazak u Europsku uniju – pa se time lišila procesa koji ju sve ove godine, sporo, nekada presporo, ali stalno, “dovodio u red”. To se odnosilo kako na hrvatsku desnicu koja je radi “povratka kući” morala gutati razne gorke pilule kao Sanaderovo “Hristos se rodi”, ali i ljevicu koja upravo zbog “dobrog djedice” iz Bruxellesa nije imala nikakvog ozbiljnog poticaja da se toj desnici na neki suvisli ili dosljedni način suprotstavi. Nadalje, nastojanje da se zbog Europe očuva stabilnost i “normalnost” Hrvatske je učinila da po pitanju političke platforme – i na vanjskom, unutarnjem i ekonomskom planu – nestane bilo kakvih razlika dvije vodeće hrvatske stranke; one su se, dakako, kompenzirale, ispočetka diskretnim i implicitnim, a kasnije sve eksplicitnijim oživljavanjem podjela iz drugog svjetskog rata, s obzirom da, barem u teoriji, opredijeljenje glasača za HDZ ili SDP prije svega temelji na tome koliko je nečijih predaka  nosilo određeni znak na kapi prije sedam desetljeća.

Ta strategija, koja se najčešće mogla prepoznati u ritualnom predizbornom kopanju masovnih grobnica na koje bi se zaboravilo čim bi zatrebala postizborna koalicijska preslagivanja, je postala duh koji se više ne može vratiti u bocu. Ona, doduše, još uvijek nije Frankensteinovo čudovište koje namjerava uništiti svog tvorca, ali je blizu tome. Čarobne riječi “to od nas traži Europa”, sa kojima su se smirivali oni “problematični” koji bi taj igrokaz shvatili previše ozbiljno, više nisu čarobne sada kada je Hrvatska dio te Europe, odnosno kada je  realnost sve masovnijeg kopanja po kontejnerima postaje najbolji od svih mogućih svjetova. Nimalo različit od onoga što se događa u Grčkoj i Španjolskoj, i isti onaj svijet u koji je ušla čak i Slovenija – zemlja koja je Hrvatskoj desetljećima bila europski uzor, a sada predstavlja tek podsjetnik na gorke europske iluzije.

Stoga i ne iznenađuje što su hrvatske podjele, ispočetka primjenjivane kao jeftina predizborna taktika, danas postale “nova normala”. Priča o dvije Hrvatske, koja se donedavno (kao što svjedoči teza Denisa Kuljiša o Zapadnoj i Istočnoj Hrvatskoj) smatrala  herezom ili, u najboljem slučaju, verbalnim egzibicionizmom, danas je stekla legitimitet te se tako počinje doslovno govoriti o “vukovarskoj” i “nevukovarskoj Hrvatskoj”. Tako je podjela koja je, velikim dijelom bila i umjetno stvorena, danas postala stvarna. I na toj podjeli može nastati sukob mnogo ozbiljniji od izbornog nadmetanja dvije – danas je svima to jasno –  stranke koje su, svaka na svoj način, potrošile smisao svog postojanja. Mnogo ozbiljniji ne samo zato što se više ne može “smiriti” blagoglagoljivim mantrama o “Europi”, a još teže mirovinama, tunelima, cestama, mostovima i drugim Potemkinovim selima za kojih novaca više nema, a čak ni prijetnje prestankom isplata mirovina koje, jednom kada počnu “kašljucati” smrtno bolesne državne financije, neće biti više tako efikasne kao sada. Jednako onako kao što današnju “građansku” Hrvatsku užasava politika koja se  se jučer “valjala” u Vukovaru, tako bi i suprotnu stranu trebalo užasavati ono što će tu politiku jednog dana zamijeniti. I to najvjerojatnije ne na nekakvim demokratskim izborima.

Hrvatsku može, između ostalog, tješiti da nije jedina zemlja koja se posljednjih godina susreće s istim fenomenima. Već će sljedeći izbori za Europski parlament, kao što to navodi Guardianov kolumnist, biti “zanimljivi”. U značenju s kojim Kinezi koriste kletvu “Dabogda živio u zanimljiva vremena”. Možda na kraju tih zanimljivih vremena, koje mogu sadržavati iznenađenja čija je neugodnost iznad naše moći poimanja, Europa, a zajedno i Hrvatska, bude zavidjela weimarskoj Njemačkoj.

Zatvaranje slavine

Net.hr je prvi, i zasad jedini, hrvatski portal koji se potrudio da smrt Dolores Lambaša ne ostane bez dugoročnih posljedica. Eksplozija sociopatskog vitriola ispod članaka o tom događaju je bila kap koja je prelila čašu i dovela do toga da se na tom portalu trajno ukloni mogućnost komentiranja. Riječ je o drastičnoj odluci koja je, s jedne strane, sasvim legitimna, dok se, s druge strane, isto tako legitimno i može postaviti pitanje da li je najispravnija.

Ovo potonje sugerira Radoslav Dejanović u svom tekstu koga je nazvao Poraz on-line demokracije. Sam naslov sugerira kako je riječ o odluci koja ne bi trebala nikoga obradovati. Njome je, zapravo, jedan od najposjećenijih, pa dakle i potencijalno najutjecajnijih, hrvatskih web-stranica priznala svoju nemoć, a zajedno s njom i neuspjeh “građanske”, “cool” Hrvatske  u borbi protiv virtualnog barbarstva. E, pa kada se barbare ne može “civilizirati”, onda privlačnom izgleda ideja da im se nekakvim zidom, makar on bio virtualan, zapriječi pristup u “civilizirane” prostore.

Dio javnosti je pozdravio ovaj postupak net.hr, ali svemu tome neugodniji kontekst daje aktualna referendumska bitka. Dio komentatora – anonimnih i oni koji su to nisu – su u zatvaranju komentatorske slavine na net.hr vidjeli profilaktičku mjeru pred eskalaciju verbalnog nasilja koje će uslijediti kako se referendumski “dan D” bude bližio. Dio će, pak, u svemu tome vidjeti i dio kampanje da se pristaše opcije “Za” na referendumu, koji po prirodi stvari nisu dio “cool ekipe”, što je više moguće ušutkaju, odnosno da se manjinski status opcije “Protiv” pokuša kompenzirati njenim monopolom na hrvatski on-line medijski prostor.

Iako je najvjerojatnije u pitanju koincidencija koja je posljedice tragične, ali banalne prometne nesreće povezala s mjesecima pogrijavanim “kulturnim ratom” u Hrvatskoj, “čišćenje” Augijevih štala hrvatskog Interneta, odnosno zatvaranje komentara za homofobe, rasiste i šoviniste  – stvarne ili navodne – bi se moglo dovesti u vezu s nekim sličnim, ali daleko ozbiljnijim inicijativama vezanim uz izražavanje nečijeg mišljenja. Isto onako kao što su Internet komentari žalostan odraz hrvatske žalosne stvarnosti, tako će i referendum (koji je, zahvaljujući mišljenju Ustavnog suda upravo u trenutku pisanja ovog teksta postao izvjestan) biti njen još žalosniji odraz.

Pripadnici hrvatske LGBT zajednice, koji su u ovom sukobu, najčešće ni krivi ni dužni, postali njegove žrtve, na žalost, neće biti jedine. Jedna od posljedica pozitivnog ishoda referenduma bit će i sve ozbiljnija, i sve zahuktalija inicijativa da se slične, odnosno potencijalno opasnije inicijative spriječe na isto onako drastičan način na koji se net.hr “riješio” internetskog barbarstva. Tako se sve više govori kako nove promjene Ustava moraju  referendum kao instituciju ukinuti, odnosno ili barem tako ograničiti da na njemu ne može proći nijedna inicijativa koja nije organizacijski, financijski i, prije svega politički “potkožena”, odnosno iza koje ne stoji prešutni ili eksplicitni konsenzus hrvatske političke elite i/li njenih europskih ili svjetskih pokrovitelja.

Kao i mnogi slični primjeri u prošlosti, tako se i ovo drastično ograničavanje demokratskih sloboda nastoji opravdati najplemenitijim namjerama, odnosno zaštitom manjina. Tome dodatno u prilog daje inicijativa za novi referendum, ovaj put usmjeren na ograničavanje prava etničkih manjina u Hrvatskoj. Takvu inicijativu, kao i njen prilično izgledni uspjeh, dio komentatora je potakao da referendum proglase “igračkom”, odnosno sugerira da se ona mora trajno oduzeti neodgovornoj i nestašnoj djeci.

Zatvaranje referendumske slavine na prvi pogled izgleda privlačno, i to kao najjednostavnije rješenje problema koji Hrvatska, barem ona koja se voli nazivati “civiliziranom”, godinama nije bila u stanju riješiti. Međutim, kratkoročna dobrobit takve drakonske mjere bi mogla imati dugoročne i mnogo negativnije posljedice.

Prije svega, valja zamisliti situaciju u kojoj bi jednom moglo doći na red poništenje odluke koju će hrvatski prilično izgledno donijeti 1. prosinca, odnosno da se u hrvatskom društvu stvori konsenzus o tome da brak ipak ne mora biti isključiva zajednica muškarca i žene. Takva nova odluka bi legitimitet mogla dobiti jedino ako bude donesena na isti način na koji je dobila prethodna – dakle, kroz suvereno odlučivanje građana putem referenduma.

Nadalje, ako se prihvati da su hrvatski birači suviše glupi, primitivni, zaostali i zadrti da bi im se u ruke mogla dati “igračka” zvana referendum, postavlja se pitanje zašto bi im se onda moglo dati da odlučuju o bilo čemu, uključujući i navodno manje “opasne” stvari kao što je sastav Sabora. Sudeći po tome koliko su “mudri”, “sposobni” ili “čestiti” likovi koje je taj isti narod poslao u klupe, i kako je do ovog cirkusa došlo upravo na temelju odluke “narodnih predstavnika”, ništa ne garantira da će posredna demokracija neće proizvesti iste rezultate. Za to najbolji primjer daje susjedna Mađarska, zemlja koja je iste ustavne promjene koje su na dnevnom redu 1. prosinca donijela bez ikakvog referenduma, odnosno zahvaljujući banalnoj činjenici da su birači jednoj političkoj opciji udijelili više od dvije trećine nacionalnog parlamenta.

Ništa ne garantira da se u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti moglo dogoditi nešto slično. Ako se slični “nestašluci” birača trebaju trajno zaustaviti, onda isto tako treba ograničiti i predstavničku demokraciju. A takva ograničenja, ma koliko bila motivirana najplemenitijim namjerama, polako ali sigurno vode stazom u totalitarni pakao gori od svega onoga što su nastojale spriječiti.

Pet stadija pred referendum

Referenduma o ustavnoj definiciji braka u Hrvatskoj će ipak biti. To je činjenica s kojom se polako, ali sigurno, mire i njegovi najfanatičniji protivnici. To se sve može vidjeti kroz javne reakcije hrvatskog kulturno-političkog establishmenta koje u posljednjih šest mjeseci pružaju  gotovo školski primjer Kübler-Rossovog modela pet stadija žalovanja.

Prvo se cijela stvar poricala. Tvrdilo se da se u današnjoj, modernoj, demokratskoj, “cool” i sada već formalno europskoj Hrvatskoj jednostavno ne može skupiti dovoljan broj potpisa za jednu tako reakcionarnu inicijativu.

Kada se ispostavilo da nije tako, počelo se bjesniti zbog toga što se uopće došlo do takve situacije. Pri tome se kao dežurni krivac navodi HDZ-ovski “krtičarski” kadar u Ustavnom sudu i relevantnim institucijama, koji je sve to mogao, ali, eto, nije htio zaustaviti. Samo mali broj komentatora će se usuditi uprijeti prstom na  Milanovićevu katastrofalno kraktovidnu i aljkavu pregovaračku strategiju prilikom donošenja ustavnih promjena 2010. godine.

Sada se, po svemu sudeći, došlo negdje između drugog i trećeg stadija, odnosno ušlo se u fazu cjenkanja. Tako bi se najbolje mogao protumačiti probni balon o tome da će “redovne” ustavne promjene, koje po etabliranoj proceduri pokušati progurati SDP u sklopu post-perkovićevskog paketa, uključivati povratak na referendumska rješenja prije 2010. godine, odnosno stroge kriterije kojima se praktički zatvara pipa kroz koju je procurila sporna inicijativa. S obzirom na postojeći broj raspoloživih ruku u Saboru te se promjene neće moći provesti bez ozbiljne  trgovine koja uključuju i neke, uvjetno rečeno, “problematične” igrače kao što je HDSSB. A i pitanje je hoće li cjenjkanje u konkretnom slučaju uspjeti zaustaviti Milanovićev Titanic prije sudara sa referendumskim ledenjakom.

Nije potrebno raspolagati nekim naročitim proročkim sposobnostima da se ustanovi kako će vrlo uskoro na vidjelo izaći i četvrti stadij, odnosno depresija. Mada će bez svake sumnjih biti onih hrabrih i dosljednjih ljudi, koji će pozivati i izlaziti na referendum kako bi se, makar simbolički, zaokružilo “ne”,  najveći dio protivnika referenduma će se, kao i mnogo puta u posljednjih dvadeset i nešto godina, okrenuti samosažaljenju. Mogu se očekivati mnogi gorki komentari na činjenicu da se netko rodio u zemlji u kojoj su turske sapunice veći hit od “Breaking Bada”,  Ceca i Thompson trešte iz zvučnika češće od Lady Gage, a na referendumima prolazi ono što u nekom “cool” progresivnom svijetu ne bi trebalo prolaziti. I bit će, dakako, onih koji će zaključiti kako borba protiv svega onog što se krije iza referenduma nema smisla, te da je nazadnu, zadrtu, “katotalibansku” i “Istočnu” Hrvatsku mnogo bolje ostaviti njenoj zasluženoj sudbini i pokušati sreću pronaći u nekim zapadnijim i “coolerskijim” zemljama gdje je trava mnogo zelenija.

Do petog stadija, prihvaćanja stvari onakvih kakvih jesu umjesto onakvih kakve bi trebali biti, se još nije stiglo, a na njega će se morati itekako čekati. A upravo je taj stadij najvažnije doseći. Hrvatska se ne može promijeniti ako se prethodno ne prihvati onakvom kakvom ona jest, te tako započne dugi, mučni, spori i rizični put njene transformacije u “cool” zemlju. Za takvu transformaciju je trebalo trošiti znoja, suza, pa i krvi, ali mnogi od njenih zagovornika, još uvijek uvjereni u hrvatski san o “liniji manjeg otpora” i dobrom djedici iz Bruxellesa koji će rješavati sve hrvatske probleme, za to još uvijek nisu bili spremni. Možda je upravo ovaj udarac potreban za otrežnjenje od tih potencijalno kobnih iluzija.

A prihvaćanje te nove, referendumske stvarnosti u sebi krije rješenje problema koje je ona sa sobom donijela. Referendum sam po sebi nije nikakvo zlo; on služi isključivo kao oruđe s kojim se mogu raditi loše, ali i dobre stvari. Ako se sada mogla izglasati jedna stvar, putem istog ovakvog referenduma će se u budućnosti moći izglasati i druga, te tako ispraviti pogreške. Hoće li to biti za nekoliko godina ili desetljeća ovisi prije svega o tome koliko je javnost spremna prihvatiti taj mali, jednostavni, ali dugoročno blagotvorni detalj.

Kad demokracija postane naporna

Prošlo je šest mjeseci, ali kao da se dogodilo prije šest stoljeća. Toliko se toga u Hrvatskoj promijenilo kada su u pitanju referendumi i slični praznici demokracije.

Tada je neposredna demokracija bila ideal kome Hrvatska treba težiti, tražilo se da ih bude na svim razinama, od zakonodavaca  tražilo da da ublažavaju prestroge uvjete za njihovo održavanje. Kada bi propali, kao u slučaju dubrovačkog Srđa,  i to zbog banalne činjenice da se nije odazvao dovoljan birača, tada se to shvaćalo kao udaljavanje od modernih demokratskih standarda  i još jedna hrvatska sramota.

Sada se, pak, pjeva neka druga pjesma. Dolazi novi referendum koji će, po svemu sudeći, biti mnogo uspješniji. Samo što će ovaj put njegov uspjeh predstavljati još veću hrvatsku sramotu i još eklatantnije udaljavanje od modernih demokratskih standarda. Kao i daleko više hvatanja za glavu i prolijevanja žuči po internetskim kolumnama.

Bijes s kojim predstavnici lijeve, liberalne, “europske” ili, po Denisu Kuljišu, “Zapadne” Hrvatske reagiraju na novonastalu situaciju je sasvim razumljiv. Projekt trajnog odljepljivanja Hrvatske od primitivnog, konzervativnog Balkana je s novom referendumskom inicijativom doveden u pitanje, te stvorena dilema na koju postoje dva odgovora od nijedan nije ugodan.

S jedne strane se cijela stvar mogla ignorirati, što je uostalom i uobičajeni modus operandi hrvatskih vlada u ovakvim situacijama. Samo u ovom slučaju to dovodi do ustavne krize. A ustavne krize, ma koliko izgledale bezazlene i beznačajne na svojim počecima, imaju običaj, pogotovo ako potraju, eskalirati do nekih prilično neugodnih posljedica, daleko drastričnijih od toga neki u posljednje vrijeme prilično eksponirani saborski zastupnici SDP-a sada sliče na loše klonove Vladimira Šeksa. Iskustva nekih nama i ne baš tako dalekih država govore da ustavne krizu mogu rezultirati i s  tenkovskim granatama koji lete na zidove nacionalnog parlamenta.

S druge strane, ako se gorka pilula proguta, odnosno vladajuća stranka i liberalni dio hrvatske javnosti dozvoli svojim ideološkim suparnicima da trijumfiraju na referendumu, to sa sobom povlači posljedice daleko gore od toga osokoljeni konzervativci svoj trijumf ponove na parlamentarnim izborima. Naime, ako bi se referendumom u Hrvatskoj mogao trajno ili na duže vrijeme torpedirati bilo kakav pokušaj uvođenja istospolnih brakova, isti bi se presedan mogao koristiti i za neke druge, mnogo dalekosežnije i u političkom smislu rizičnije inicijative, i to u pravilu na štetu svega onoga što se u Hrvatskoj smatra “europskim”. Referendumi bi se, u slučaju da na vlast dođe netko tko je dovoljno beskrupulozan, mogli pretvoriti u oruđe s kojim bi se provodio radikalni “Glechschaltung” Hrvatske u kojoj ne bi nestale samo europske vrijednosti, nego i sama demokracija.

Na žalost, i bez obzira na sve rizike koje nosi, druga opcija se čini jedino ispravnom. Svi pokušaji da se nekako zaustavi ili “izdribla” referendum o ustavnoj definiciji braka su bili ne samo unaprijed osuđeni na propast, nego i dugoročno štetni po vladajuću stranku, ali i hrvatsko društvo u cjelini. Modernu demokraciju je nemoguće zamisliti bez poštovanja zakona, a poštovanja zakona nema bez poštovanja procedure. U slučaju referenduma ona je bila poštovana, bez obzira na to koliko se nekome nisu sviđali pokretači inicijative i njihovi motivi.

Ono što u ovom trenutku predstavlja možda najneugodniju posljedicu referendumskog spora jest to što je razotkrio licemjerje, odnosno nesposobnost velikog dijela hrvatske političke i (kvazi)intelektualne “elite” da se suoči sa neugodnom istinom. Referendumi su tako bili “cool” kada su se provodili u lokalnim zajednicama i kada se njima pokušale progurati ekološke i druge moderne, progresivne i “hip” inicijative. Referendumi više ne izgledaju tako “cool” kada se provode na nacionalnoj razini, kada iza njih stoji masovan pokret i kada se njima nastoji progurati konzervativna ideologija. A još manje su “cool” zato što se zbog njih više ne može ignorirati činjenica da najveći dio glasača Hrvatske čine oni koji su, što materijalno što svjetonazorski, daleko od nekakvih “europskih” ideala. I da će svatko tko Hrvatsku želi gurati u nekakvom progresivnom ili “europskom” smjeru u to morati ulagati daleko veći napor.

A upravo nesposobnost da se uloži napor, odnosno tragična sklonost da se uvijek ide linijom manjeg otpora je razlog zašto se vladajuća stranka našla u ovakvoj situaciji. Kada je trebalo osigurati  referendum za ulazak u EU, bilo je lakše i jeftinije mijenjati odredbe Ustava o izlaznosti na referendumu, umjesto da se išlo animirati hrvatske birače. Kada se došlo na vlast, bilo je lakše forsirati svjetonazorske priče i kojekakve kulturne ratove, nego da se ozbiljno pozabavi s gorućim ekonomskim problemima i povlače brojni neugodni i rizični potezi. I, naravno, bilo je lakše praviti se da demografski i drugi trendovi ne idu u prilog suprotnoj strani u tim istim kulturnim ratovima. Trebalo je da cijeli slučaj proizvede ustavnu krizu i kompromitira demokratsko određenje vladajuće stranke prije nego što se netko sjetio spustiti iz bjelokosne kule i suočiti sa stvarnošću.

Sada tako referendum i neposredna demokracija služe kao žrtveni jarac, umjesto da se prsti upiru na nečiju lijenost i nesposobnost. A ići ukidati referendum i pokušavati ga ograničavati kao instituciju bi, ako se gleda dugoročno, bilo još gore. Ako se današnji hrvatski vlastodršci nečime moraju tješiti, onda su to iskustva nekih drugih zemalja gdje su se također na referendumima znale donositi neke neugodne i pogrešne odluke. Na njima su se, također, te iste pogreške znale i ispravljati.  

Skrnavitelji svetih barjaka

English: Punks burning a US flag (early 1980's)
Pankeri pale američku zastavu ranih 1980-ih (izvor: Wikipedia)

Paljenje zastava po defaultu ne bi trebalo biti uobičajeni detalj nečije političke aktivnosti. Taj čin ne samo što predstavlja simboličko nasilje koje s vremenom može eskalirati i u stvarno nasilje, nego predstavlja odraz nedostatka kreativnosti ili sposobnosti da se nečije mišljenje izrazi na nešto kreativniji ili efektniji način.

S druge strane, bez obzira na sve gore navedene nedostatke, paljenje zastave ipak predstavlja dio uobičajene političke aktivnosti, i to u zemljama koje se diče daleko većom “uljuđenošću” i “normalnošću” od Hrvatske. U nekim od njih, uključujući i SAD, paljenje zastave je priznato kao jedan od izraza neotuđivog prava na slobodni govor. Svaki pokušaj da se “skrnavitelji” svetih barjaka, uključujući oni koji je hrvatskom političkom establishmentu najsvetiji – Europske Unije – kazne ili od sličnih “nestašluka” pokušaju obeshrabriti teškim zatvorskim kaznama bi u ovim uvjetima mogao imati kontraefekte.

Naravno da hadezeovskim režimlijama, esdepeovskim kvazioporbenjacima i “nezavisnoj” javnosti koja njihove zajedničke dogme nikada ne dovodi u pitanje nije ugodno vidjeti kako je planula zastava EU. Međutim, na takve će se prizore, kako stvari stoje, morati naviknuti. Odnosno, morat će prihvatiti da su ti piromanski detalji prosvjeda u Grčkoj koje su naši “nezavisni” mediji tako temeljito cenzurirali, postali i dio hrvatskog “političkog folklora”.

Pernar… Kad Hrvatska ne može bolje

Protestant koji pokušava napraviti karijeru u turbo-katoličkoj Hrvatskoj. Pobornik neoliberalnog turbo-kapitalizma usred globalne ekonomske krize u kojoj su kenzijanstvo i socijalizam “in”. Kritičar otkopavanja grobova komunističkih zločina u vrijeme kada se Tuđmanovo “nacionalno pomirenje” razbija u paramparčad. Libertarijanac-individualist u zemlji u kojoj postoji stoljetna kolektivistička tradicija na koju se naslanja nacionalistička desnica i soc-nostalgičarska ljevica. Mladić čija je politička platforma nejasna i proturječna isto onoliko koliko je konfuzan način na koji je pokušava prezentirati u hrvatskoj javnosti. Čovjek koji je protiv sebe uspio ujediniti sve – režimlije i oporbenjake, ljevicu, desnicu i centar.

Ukratko, tip koji bi u svakoj normalnoj (ili kako to naš establishment voli govoriti “uljuđenoj” i “civiliziranoj”) zemlji trebao biti luzer i redovni gost emisija nalik na Jerry Springer Show.

Ali, Hrvatska u ovom trenutku nije normalna i “uljuđena” zemlja; a ako jest ili je bila, to svakog trenutka prestaje biti.

U njoj postoji vlast koja možda nije krvoločna kao trećsvjetske diktature, a možda nije ni korumpirana poput Prve talijanske republike, ni istrošena poput istočneovropskih komunista krajem 1980-ih. Ali se od svih njih doima daleko nesposobnija, odnosno čini se da je u stanju daleko prije potrošiti svaki politički i drugi kredit kojima je, za razliku od gore navedenih primjera, raspolagala. Ukratko vlast nam je bijedna.

Što i ne bi bilo toliko loše da nam od ovako bijedne vlasti nije još bijednija opozicija koja “ziheraški” i kukavički čeka da joj vlast poput trule kruške padne u ruke, a ne daje nikakve naznake da će joj vanjska i unutarnja politika biti imalo različite od ove koja je Hrvatsku dovela na rub donedavno nezamislivo duboke provalije. U tu bijednu opoziciju spada i “civilno društvo” – raznorazne parazitske kvazirežimske organizacije koje glumataju nekakvu “savjest društva”, a zapravo služe kao privatni feudi par ličnosti koji za “ostanak na liniji” mogu računati na stalnu pojavu u režimskim medijima i milijune proračunskih kuna.

Stoga je, kao što je to primijetila Tina Lakić na net.hr sasvim razumljivo što se Ivan Pernar u samo nekoliko dana nametnuo kao alternativa. I svi oni koji zazivaju “dovođenje u red”, odnosno “bojkot” i uklanjanje “huliganskog vođe”, “psihopata” i “wannabe Hitlera i Staljina” moraju dobro pripaziti da im želje ne budu uslišene. S obzirom gdje Hrvatska ide, Pernar će izgledati kao Mandela u usporedbi sa njegovim ekvivalentima koji budu “izronili” za godinu-dvije i kojih se tada neće biti tako lako riješiti.

Kerumeta iz naše kalete

Ništa bolje ne može prikazati funkcioniranje suvremene partitokracije u Hrvatskoj od zlosretne sudbine Helene Novak, koja je od 25-godišnje “mlade lavice” glavne opozicijske stranke u očima svojih drugova preko noći pretvorila u radioaktivni otpad. Njen “politički nekorektni” ispad na Facebooku je bez svake sumnje SDP-u načinio štetu te režimskim medijima dao još jedan vrijedan izgovor kako da čitatelje prestanu maltretirati s HDZ-ovim korupcijskim skandalima, tako da i nastave spominjati stvarne, odnosno ekonomske probleme Hrvatske.

Navijači SDP-a će vjerojatno, pogotovo nakon intervjua za beogradski “Kurir” koji potvrđuje hadezeovske propagandne stereotipove o SDP-u kao “srbofilnoj” i “prothrvatskoj” stranci, početi bacati teorije zavjere o tome da je Novak ništa drugo do “ubačeni igrač”, odnosno hadezovski agent provokator čiji su ispadi dio plana da se glavna opozicijska stranka maksimalno kompromitira. S druge strane, primjena Occamove oštrice na hrvatsku politiku sugerira kako Novak najvjerojatnije uistinu ima takve šovinističke i “politički nekorektne” stavove, ali ih je, za razliku od 99 % kolega u političkom establishmentu, u jednom trenutku zaboravila skrivati.

Ono što se dogodilo Heleni Novak je, zapravo, ista stvar koja se prije godinu-dvije dogodila Željku Kerumu kada je, gostujući kod Aleksandra Stankovića, sebe trajno obilježio kao srbofobnog šovinista. Ono u čemu se Novak i Kerum razlikuju jest to što će za Novak posljedice biti daleko gore, s obzirom da Kerum svojim ispadom nikoga iz hrvatskog intelektualnog i medijskog establishmenta nije previše iznenadio; za osobu koja se i prije doživljavala kao primitivni i neobrazovani “troglodit”, odnosno čiji se izborni uspjeh pripisuje ruralnom, trogloditskom i “istočnohrvatskom” biračkom tijelu, se i moglo očekivati kako će prije ili kasnije izgovoriti replike primjerene njegovoj unaprijed zadanoj ulozi.

Novak je, bare što se hrvatskih salonsko-ljevičarskih opinion makera tiče, “naša” za razliku od “njihovog” Keruma. Osim što je mlada, osim što je žena i što se – sudeći po mediju gdje se ispad dogodio – zna koristiti Internetom, barem donedavno je pripadala liberalnoj, naprednoj, “europskoj”, odnosno “zapadnohrvatskoj” hemisferi politike. Ukratko, Kerum je trebao biti prošlost, a Novak je trebala biti budućnost.

Skandal oko Helene Novak, s druge strane, pokazuje da između te “prošlosti” i “budućnosti”, zapravo i nema nekakve razlike, odnosno da je ideološka podjela na kojoj se temelji hrvatski politički sustav predstavlja ništa drugo do jedno veliko mazanje očiju. Ukoliko se po ovoj priči bude previše kopalo, vjerojatno će početi ispadati malo previše kostiju iz ormara, odnosno otkrića o tome da svako hrvatsko “malo misto” ili politička stranka imaju svoju Helenu Novak. A ako se ispostavi da likova koji ne izgovaraju replike iz scenarija ima daleko više nego što se itko usudi priznati, možda publika hrvatske političke telenovele konačno jednog dana i progleda o čemu je u njoj, zapravo, riječ.

Godina bez izbora

Sljedeća godina, ako je vjerovati izvorima iz HDZ-a na koje se poziva Večernji list, neće biti izborna. Usprkos očekivanjima salonskih ljevičara kako će se ekonomskom krizom i akumulacijom korupcionaških afera potresena vlada Jadranke Kosor pasti kao kruška – što zbog bijega njenih saborskih partnera, što zbog izvanrednih izbora – to se nije dogodilo. Naprotiv, Kosor će u Banskim dvorima ostati duže nego što je to isto pretpostavljao.

Razlozi zbog kojih će Kosor nastojati rastegnuti svoj mandat do krajnjeg ustavnog roka su prilično jasni – nastojanje da se maksimalno dobije na vremenu kako bi stjecaj pozitivnih vanjskih i unutarnjih okolnosti popravio neslavni rejting vladajuće stranke. Tri-četiri mjeseca možda ne mogu na prvi pogled izgledati mnogo, ali povijest uči da se u njima mnogo toga može dogoditi, pogotovo u svjetlu HDZ-ovih iskustava s posljednjih izbora, kada je pobjeda iščupana iz ralja sigurnog poraza.

I, doista, što se u ta tri-četiri mjeseca može dogoditi? Može se tako dogoditi par pozitivnih ekonomskih statistika koje će “spin” pretvoriti u “hrvatsko gospodarsko čudo”, a Hrvatsku u “balkanskog tigra”.  Može se, naravno, dogoditi zatvaranje famoznih poglavlja u pregovorima s EU i stvoriti argumenti za pranje mozga o ulasku u novo Zlatno doba. Tu je, dakako, tri-četiri mjeseca više za provokacije od strane Stanimirovića koji će ogorčiti pravovjerne Hrvate i natjerati ih da glas daju desno, kao i tri-četiri mjeseca da Milanović ponovno pronađe način da sebi puca u nogu (kao što je nedavno učinio sa izglasavanjem Bandićevog budžeta u Zagrebu i eskalirajućim sukobom s Bernardićem).

Ali, postavlja se isto tako pitanje kakvi bi to izbori bili i da li bi hrvatski birači uopće i imali nekakvih izbora ako se oni održe u redovnom roku? Ako bi, kako stvari stoje, jedini izbor bio između HDZ-a i njegovih parazita na jednoj, te SDP-a i njegovih parazita na drugoj strani, onda to uopće ne bi bio izbor. U svim glavnim parametrima vanjske (EU, NATO, SAD)  i unutarnje politike (neoliberalni kapitalizam, rezanje socijalnih prava) te stranke vode identičnu politiku; jedina je razlika što je HDZ u ovom trenutku pod daleko većim pritiskom da se “dovede u red” i počisti “mangupe u svojim redovima”, nego što će to Milanović biti kada se prvih godinu-dvije bude bahatio na čelu Kukuriku koalicije. Isto onako kao što mnogi danas misle da se povijest ponavlja, odnosno da se HDZ koprca kao i 1999. godine, tako će i Milanović “uprskati” kao što je to jedanaest godina prije uprskao njegov prethodnik, i onda će se kao veliki spasitelj Hrvatske ponovno iz redova “pročišćenog”, “reformiranog” HDZ-a iznjedriti još jedan Veliki spasitelj.

A možda upravo zbog toga i nije loše da se izbore održe godinu dana kasnije. Jer, kao što svjedoče primjeri britanskih premijera Harryja Callaghana i Gordona Browna, neodržavanje izvanrednih izbora u relativno nepovoljnoj situaciji se nekome može obiti o glavu kada je redovne izbore nužno održati u još nepovoljnijoj situaciji. Kosor će se tako izborima na proljeće 2012. lišiti propagandnog aduta koji joj je predstavljala 20. obljetnica Ovčare, a početkom 2012. možda izrone i dogode se neke stvari koje će pokvariti sve hadezeovsko-esdepeovske računice i hrvatskim biračima ponude neku suvisliju opciju za budućnost ove zemlje.

Izbori 1991. umjesto 2011. godine

Protekli tjedan, koji je obilježila 19. obljetnica pada Vukovara, za Hrvatsku je bilo još jedno kolektivno uranjanje u tragičnu i herojsku prošlost, ali će zato mnogima predstavljati i više nego jasan indikator bliske budućnosti.

Naime, ako netko još uvijek postavlja pitanje “na koji to način HDZ misli zadržati vlast”, prošli tjedan je dao više nego jasan odgovor. Izbori, bez obzira na sve tabloidne špekulacije o Sanaderu i drugim kvazišpučistima ili trabunjanja o ispadanju Kosoričnih koalicijskih partnera, bit će održani krajem studenog 2011. godine. Točno četiri godine nakon izbora 2007. i osam godina nakon izbora 2003. godine – a u oba slučaja je pobijedio HDZ.

Ne treba mnogo kako bi se zaključilo kako će vladajuća stranka nastojati maksimalno iskoristiti činjenicu da 20. – ovaj put jubilarna – obljetnica pada Vukovara pada neposredno pred održavanje izbora. Kao što će u kampanji – službenoj ili neslužbenoj – tjednima i mjesecima prije toga u državnim i režimu sklonim medijima biti evocirana i “secirana” svaka, pa i najbeznačajnija epizoda rata i dramatičnih događaja koji su im prethodili. Naravno, svemu tome će se nastojati dati stranački “spin” u obliku ne baš tako diskretnog podsjećanja na to da je Hrvatska svoju slobodu izborila pod vodstvom HDZ-a, kao što će se diskretno pokušati svaki zločin JNA pokušati dovesti u vezu sa strankom koja je nekoć imala crvenu zvijezdu kao simbol i Jugoslaviju kao dio svoje platforme.

Takvoj vrsti kampanje će svoj doprinos dati i HDZ-ov koalicijski partner, koji će svaku takvu obljetnicu nastojati popratiti provokacijama poput Stanimirovićeve izjave, puneći stranice novina i minutažu političkih emisija bijesnim priopćenjima i žestokim polemikama.

U svemu tome će se priča o nastavku ekonomske krize i masovnog siromašenja – a što je bio najbolji, i zapravo, jedini adut SDP-a da dođe na vlast – biti potpuno marginalizirana. Zapravo, kako se čini, SDP je zbog izglednog bijega Hrvatske iz banalno sive sadašnjosti u herojsku prošlost ima slabije šanse na izborima 2011. nego što ih je imao 2007. godine.

Pouke američkih izbora, naravno, zaobilaze Hrvatsku

Prošli su i američki izbori, i nakon svega se dogodilo otprilike sve ono što su predviđale ankete – republikanci su napravili “ršum” u Predstavničkom domu, demokrati očuvali stanjenu većinu u Senatu, republikanci zadržali mjesto guvernera Floride, a kalifornijski pušači marihuane nastavili biti kriminalcima. Također se dogodilo i ono što se moglo predvidjeti po pitanju kako će hrvatski mediji reagirati na te događaje, pogotovo u svjetlu za mnoge od njihovih predstavnika bolne spoznaje da Barack Obama možda i nije tako veliki državnik i mesijanski čudotvorac kakvim su ga radosno prihvatili prije dvije godine.

Uglavnom se sve svodi na pokušaje da se Obamin i demokratski poraz umanji i negira ono što se zapravo dogodilo, pa tako članak Marine Barukčić iz Miamija, posvećen jednom od najspektakularnijih stranačkih razmjena mjesta u povijesti Kongresa (+64) ima podnaslov “ništa od republikanskog tsunamija”. Prije toga su, pak, mnogi od domaćih medija izborima nastojali umanjiti bilo kakvu važnost proglasivši ih “lokalnima”. Neki hrvatski komentatori, kao kolega Klauški, koriste kod nas popularnu formulu “HDZ=republikanci;  “SDP=demokrati” kako bi, vjerojatno u trenutku nedostatka inspiracije, pokušali domaćoj javnosti neshvatljive odluke američkih birača objasniti analogijom s Trećesiječanjskom vlašću. Čak i oni koji, kao Ninoslav Pavić, odstupaju od “politički korektnih” smjernica o tome da se pobjeda republikanaca tretira kao tragedija, to čine više iz dnevnopolitičkih razloga nego nekakve ideološke bliskosti s američkim izbornim pobjednicima.

Međutim, ako se malo promisli, na američkim izborima se nije dogodilo ništa posebno u smislu neke “povijesne promjene”. Američko biračko tijelo se nakon za njega nekarakterističnog velikog zaokreta ulijevo 2006. i 2008. vratilo “u normalu”, odnosno tradicionalnu “fifti-fifti” podjelu između desničara/republikanaca i ljevičara/demokrata, odnosno podjelu na tradicionalno “plave” (demokratske) i “crvene” (republikanske) države. Tako su republikanci povratili ono što im je Obama svojom karizmom i mobilizacijom netradicionalnih glasača oduzeo prije dvije godine, pa su tako Jug, Stjenovite planine i Srednji zapad (odnosno “flyover country”) ponovno republikanska uporišta; s druge strane republikanci u pravilu ne mogu ni prismrditi u liberalna uporišta na Zapadnoj i Istočnoj obali.

Ono što bi se možda moglo nazvati nenormalnim jest što se taj “povratak u normalu” dogodio u jednom, umjesto u dva ili tri izborna ciklusa. Demokratima je tako trebalo dvanaest godina da zadnji put uspiju vratiti većinu u Predstavničkom domu; republikancima je to uspjelo za četiri. O ponovno uspostavljenoj ravnoteži svjedoče i regionalni rezultati; republikanci su uspjeli prodrijeti u neka demokratska uporišta na Istoku (Illinois, Pennsylvania), ali se demokrati mogu tješiti da su na Zapadu (Colorado, Kalifornija) jači nego ranije.

Međutim, ta je utjeha slaba u svjetlu spoznaje da je Obama uspio za samo dvije godine proćerdati jedan od najvećih političkih kapitala s kojim je itko ušao u Bijelu kuću. Novi predsjednik je 2009. bio u daleko boljoj situaciji nego George Bush prije osam ili Bill Clinton prije šesnaest godina. Osim vlastite povijesne pobjede na biralištima, imao je solidnu većinu u Predstavničkom domu i kvalificiranu većinu u Senatu; u oba doma su većinu držali liberali i ljevičari, a o nikakvoj republikanskoj opstrukciji nije moglo biti ni govora. Obama je, dakle, imao savršenu priliku da u dvije godine SAD transformira upravo onako kako je htio. Međutim, u tome nije uspio, i sada on i njegova stranka snose prilično neugodne posljedice.

Kakve bi, onda, pouke američkih izbora trebale biti za Hrvatsku? Glavna je ta da se birači nikada ne smije uzeti zdravo za gotovo. Analitičari koji su početkom 2009. govorili o “trajnoj demokratskoj većini” i povijesnom prestrojavanju i zaokretu Amerike ulijevo su zaboravili kako su isto tako uvjerljivo izgledale tvrdnje Karla Rovea o trajnoj dominaciji republikanaca, izrečene prije samo četiri godine.

Druga pouka je, dakako, da se birače može pridobiti na valu nezadovoljstva nečijom lošom vlašću, ali da čim dođe do promjene vlasti upiranje prstom u prošlost ne donosi nikakve bodove. Tako će Milanović – ako, naravno, opet ne uspije uprskati stvar – doći na vlast zato što većina hrvatskih birača ne može smisliti Jadranku Kosor i HDZ. Izbore 2015. neće dobiti plašeći ih zlom bjeloglavom vješticom, baš kao što i sada pokušaj da se Sanader učini uzrokom sveg zla na svijetu daje sve manje propagandnog efekta.

Treća pouka se može izvesti iz onog što Obamini pristaše smatraju njegovim najvećim dostignućem – uvođenja općeg zdravstvenog osiguranja. Američkim biračima se možda ta zamisao i svidjela, ali ne način i okolnosti u kojima je sprovedena u djelo, odnosno što su njene blagodati zaobišle, barem na kratki rok, odnosno što nisu mogli na konkretnom primjeru vidjeti da li bi od toga mogli imati koristi. Biračima je daleko više na umu bila loša ekonomska situacija; za nekakve “povijesne” inicijative nisu imali strpljenja ni razumijevanja. Jadranku Kosor i Zorana Milanovića čeka slično neugodno iznenađenje kada, u nedostatku nekakvih konkretnih dostignuća, gladnom i osiromašenom narodu budu nudili članstvo u EU ili Sanadera u Remetincu.