Oznaka: SAD

Demokratski senatori i guverneri u SAD napuštaju izborne utrke

Chris Dodd, 65-godišnji demokratski senator koji gotovo tri desetljeća zastupa državu Connecticut, najavio je kako se na izborima u studenom 2010. godine neće natjecati za novi mandat. Dodd je to objasnio “obiteljskim razlozima”, ali većina američke javnosti je sklonija prozaičnijem objašnjenju – bivši kandidat za demokratsku predsjedničku nominaciju, ključni Obamin saveznik u Senatu i jedan od arhitekata zdravstvene reforme već nekoliko mjeseci zaostaje u anketama za republikanskim izazivačem. To je dijelom zbog zdravstvene reforme prema kojoj američka javnost pokazuje sve manje oduševljenja, a dijelom zbog navodne Doddove umiješanosti u mutne poslove s hipotekarnim kreditima.

Doddov izlazak iz izborne utrke bi, prema većini trenutnih političkih kalkulacija, pomogao demokratima da zadrže njegovo senatsko mjesto, odnosno teško stečenu kvalificiranu većinu koju čini 60 od 100 senatora. Connecticut je, kao dio Nove Engleske, već duže vremena slovi kao liberalna država i čvrsto demokratsko uporište. Richard Blumenthal, popularni vrhovni državni odvjetnik, bi prema anketama daleko lakše riješio problem eventualnih republikanskih izazivača.

Međutim, na isti dan je demokratima došla još jedna, ovaj put malo ozbiljnija gorka pilula u obliku istovjetne najave Byrona Dorgana, popularnog demokratskog senatora iz Sjeverne Dakote. Dorgan, koji uživa reputaciju umjerenjaka, svojom je odlukom otvorio priliku republikancima s obzirom da se Sjeverna Dakota smatra njihovim “domaćim terenom”.

Na isti je dan došla i vijest da se ove godine za reizbor neće natjecati ni guverner Colorada John Ritter, kao ni da John Cherry, demokratski viceguverner Michigana, neće jurišati na guvernersko mjesto.

Gotovo svi komentatori to tumače sve lošijom političkom klimom za demokrate, zbog čega su mnogi kandidati unaprijed odustali od utrka koji bi za njihovu stranku predstavljali nepotrebno gubljenje novaca, a za njih same nepotrebnu reputaciju gubitnika.

Svašta se može dogoditi do studenog 2010. godine, ali u ovom trenutku je gotovo potpuno izvjesno da će demokrati i Obama izgubiti kvalificiranu senatsku većinu, a možda čak i Predstavnički dom. A sve to samo dvije godine od “epohalne promjene” koju je simbolizirao karizmatski predsjednik. To bi bila dobra pouka za neke našim prostorno-vremenskim koordinatima bliže čarobnjake koji su se malo previše uzdali u svoje osobne političke vještine.

Obama danas popularan kao Bush na kraju mandata

Američka anketarska agencija Rasmussen je u svom redovnom istraživanju raspoloženja američkog biračkog tijela prije dva dana ustanovila kako 43 % Amerikanaca “snažno ne odobrava” način na koji Barack Obama vodi SAD. Nasuprot tome, samo 27 % Amerikanaca “snažno odobrava” trenutnu Obaminu politiku.

Ti podaci, s obzirom na višemjesečne trendove, nisu toliko iznenađenje. Ono što upada u oči jest da je postotak onih koji “snažno ne odobravaju” Obamu identičan postotku koji “snažno nisu odobravali” Georgea W. Busha na kraju njegovog mandata.

To je samo još jedan pokazatelj kako politika zna biti okrutna i nepredvidljiva. Prije godinu dana je bilo razumno pretpostaviti da će izborna euforija i uz nju vezana stratosferska popularnost Baracka Obame prije ili kasnije splasnuti. Ono što se nije moglo očekivati jest to da će se to dogoditi tako brzo i u tolikoj mjeri, odnosno da će veliki spasitelj svijeta za samo godinu dana doći do točke na koju je Bush došao za osam godina.

To bi bila vrlo dobra poruka našim predsjedničkim kandidatima. Posljednja stvar koju mogu uzeti zdravo za gotovo jest podrška birača. Dovoljno je samo nekoliko pogrešnih poteza, nepredviđenih događaja ili kombinacija istih, pa da se naizgled nepobjedivi titani iznenada stropoštaju s političkog Olimpa. Za pretpostaviti je da će na predsjedničkim izborima 2015. godine biti vrlo malo kandidata koji će za sebe govoriti da su hrvatski ekvivalent Obame.

Demokratski kongresnik prebjegao republikancima

Barack Obama i američka Demokratska stranka se imaju razloga radovati Božiću, s obzirom da je pristankom senatora Bena Nelsona osigurana kvalificirana većina u Senatu za prolaz opsežne zdravstvene reforme – jednog od glavnih ciljeva politike novog predsjednika. Zahvaljujući tome zakonski prijedlog bi trebao biti izglasan prije roka koji su zacrtali senatski demokratski vođe – Badnje večeri. Nakon toga bi njegovo usuglašavanje s verzijom Predstavničkog doma – gdje demokrati također imaju solidnu većinu – trebalo postati formalnost.

Republikanci, koji su po prvi put u nekoliko desetljeća svedeni na beznačajnu i politički irelevantnu manjinu u zakonodavnim tijelima, također imaju neke simbolične razloge za radovanje. Zamisao da bi sve veće nezadovoljstvo Obaminom politikom moglo dovesti do ozbiljnih poraza demokratskih kandidata na redovnim kongresnim izborima 2010. godine, a možda čak i smjene vlasti u jednom od dva kongresna doma, je već neko vrijeme postala ozbiljna tema američkog političkog establishmenta. On uključuje i Blue Dogs ili konzervativne demokrate, mnogi od kojih su izabrani u strateški važnim, ali stranački varijabilnim izbornim okruzima za Kongres, i koji demokratima daju većinu. Dobar dio njih drži da će, ako se trenutni trendovi nastave do jeseni 2010. godine, biti ozbiljno ugroženi.

Jedan od njih je, po svemu sudeći, bio i Parker Griffith, zastupnik 2. kongresnog okruga u Alabami, koji je danas najavio kako napušta Demokratsku stranku i prelazi republikancima. Griffith, liječnik koji je izabran prošle godine u okrugu koji od vremena građanskog rata nije birao republikance, svoj je potez obrazložio neslaganjem s vodstvom stranke po pitanju zdravstvene reforme. Griffithov potez sam po sebi neće bitno izmijeniti odnos snaga u Predstavničkom domu – demokrati imaju 258 zastupnika, a republikanci 187 – ali će u simboličkom smislu donijeti ohrabrenje republikancima i uvjeriti ih da je ono najgore – “metla” doživljena na izborima 2006. i 2008. godine – iza njih. Za 2. izborni okrug, koji je predstavljao jednu od njihovih glavnih izbornih meta 2010. godine, se više neće morati borati.

Uskratiti seks svima koji ne podržavaju Obamu?

Kako predsjednička kampanja u Hrvatskoj neumitno ide prema svom kraju, tako postaje sve jasnije koliko je ona, zapravo, mlaka i nezanimljiva. Ma koliko neki hrvatski komentatori u posljednje vrijeme dizali u nebesa potrošene kandidate koji su upravo u njoj pronašli desetljećima skrivene osobne i političke kvalitete, opći je dojam da će posljedice izbora – bez obzira na ustavnu kastraciju predsjednika Republike – biti daleko “zanimljivije” (u kineskom smislu riječi) od svega što im je prethodilo.

To ne znači da neki kandidati na trenutke nisu pokazivali spremnosti za malo kreativnije pristupe u borbi za hrvatske birače, bez obzira na to što je ta kreativnost često bila ništa drugo do primjena u nekim drugim državama iskušanih recepata na hrvatske prilike. Kajin sa svojim “Svi za mnom” ili Vidošević na Zavodu za zapošljavanju su jedni od tih rijetkih bisera čiji sjaj neće zatamniti ni – za političke kampanje sasvim irelevantne – optužbe za plagijat.

S obzirom da se ušlo u posljednji tjedan, vrlo je vjerojatno da PR majstori vodećih kandidata najvjerojatnije neće tako eksperimentirati sa video-spotom koji se nedavno pojavio u SAD i izazvao dosta prašine. Njega je izdala Rock the Vote, “nestranačka” organizacija osnovana s ciljem da potakne tradicionalno apolitičnu američku omladinu da izlazi na birališta i aktivira se u političkom životu svoje zemlje. Najnoviji spot ima priličnu aktualnu temu zdravstvene reforme, i njime se mladi Amerikanci nastoje potaći da počnu razmišljati o tome što učiniti da se ona provede, ako je moguće što više po željama lijevog krila Demokratske stranke, odnosno predsjednika Obame.

U spotu se koriste prilično kontroverzne, ali nimalo suptilne metode osvajanja “umova i srdaca” mladih Amerikanaca. Tako dvoje glavnih protagonista – Zach Gifford iz TV-serije “Friday Night Lights” i Eva Amurri iz TV-serije “Californication” (inače kći vodeće holivudske ljevičarke Susan Sarandon) – sugeriraju svojim vršnjacima da se suzdrže od seksa sa svima koji se protive zdravstvenoj reformi, te da se seksaju sa onima koji tu reformu podržavaju.

Korištenje seksa u političke svrhe je, prema dosadašnjim iskustvima u “prosvijećenim” državama, u pravilu bilo ili kontraproduktivno ili nije imalo efekta. Najnoviji primjer najvjerojatnije neće imati nikakvog efekta – američka omladina je i dalje, Obami usprkos, apolitična, a ona koja nije je ionako za Obamu. O spotu će se najvjerojatnije više govoriti o anti-Obaminim konzervativnim krugovima koji će Rock the Vote optužiti za slavljenje promiskuiteta i širenje spolnih bolesti.

Međutim, pitanje je što bi bilo da se taj spot pojavi u Hrvatskoj. Trenutno najrealnija opcija za nešto tako predstavlja drugi krug, i to potpuno neizvjesni drugi krug. U njemu bi se tijesna razlika među kandidatima nastojala prebroditi svim metodama, uključujući ovu. Ipak, vjerojatnije je da bi sugeriranje uskrate seksa političkim protivnicima bile prije shvaćene kao izraz gubitničkog očaja nego “lukavi” i “cool” predizborni trik.

Loše i dobre vijesti za Obamu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Ben+Nelson&iid=7109303″ src=”a/f/5/0/Senate_Holds_Procedural_52f8.jpg?adImageId=8479764&imageId=7109303″ width=”234″ height=”156″ /]

Ni Barack Obama više nije ono što je nekad bio. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, koga su mnogi donedavno doživljavali, a mnogi još uvijek doživljavaju kao mesijanskog spasitelja svijeta, u Kopenhagenu je pokazao da čak i njegova karizma ima ograničenje. Veliki samit koji je trebao dovesti do sporazuma kojim se uvode globalna ograničenja potrošnje fosilnih goriva je, usprkos Obaminog dolaska i mesijanskog govora, završio tek nešto malo bolje od XIV kongresa SKJ. I sam Obama je toga bio svjestan, pa se iz mećavom zatrpanog Kopenhagena pokupio prije nego što je svojim danskim domaćinima dao priliku čak i za simboličko fotografiranje sa drugim svjetskim čelnicima.

U domovini, odnosno njenom sjeveroistočnom dijelu, također ga je sačekala teška zima i mećave, ali i vijesti koje će mu zagrijati srce. Ben Nelson, umjereni demokratski senator iz Nebraske, je nakon prijateljskog uvjeravanja i “mužnje” dodatnih financijskih sredstava za svoju državu, odlučio podržati Obamin zakonski plan za veliku reformu zdravstvenog sistema. Iz prijedloga je u posljednjih nekoliko mjeseci izbačeno sve što bi moglo mirisati na obavezno zdravstveno osiguranje, zbog čega vrišti lijevo krilo stranke, optužujući Obamu za izdaju, ali ovo svejedno neće dobro sjesti republikancima, po prvi put nakon tri desetljeća bolno svjesnima što znači kada demokrati imaju kvalificiranu većinu od 60 senatora. Obama će pomoću svojih “spin” majstora čak i ovako okljaštreni prijedlog – čije se izglasavanje očekuje za Badnjak – proglasiti za trijumf, jedan od rijetkih konkretnih dostignuća svog mandata koji izaziva sve više nezadovoljstva kod Amerikanaca.

Zaljubljeni guverner ostao bez supruge

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Jenny+Sanford&iid=5852652″ src=”6/1/d/3/MARK_SANFORD_ebd4.JPG?adImageId=8245313&imageId=5852652″ width=”234″ height=”169″ /]

Jenny Sanford, Prva dama Južne Karoline, prije nekoliko mjeseci je izazvala veliku pažnju američkih medija, i to tako što je izbjegla sudjelovanje u ritualu koji u posljednje vrijeme ulazi u “opis radnog mjesta” mnogih supruga javnih ličnosti. Sanford je, naime, odbila da stoji uz svog supruga Marka Sandorda dok se on pred TV-kamerama biračima ispričavao za svoje “nemoralne postupke”, odnosno preljub.

Vjeruje se da je razlog zbog koga je Sanfordova odbila javno podržati svog supruga i u tome što je ona nešto više od bračnog druga i majke njegovo četvoro djece. U brak Sanfordovih je muž stupio s daleko manje novaca nego žena, jedna od imućnijih i utjecajnijih bankarica Južne Karoline. Jenny Sanford je također osobno vodila muževu kampanju za Kongres, a kasnije i za mjesto guvernera, te je bila jedna od njegovih najbližih suradnika i političkih savjetnika.

Jenny Sanford također muževa prevara nije najbolje “sjela” ni zbog činjenice da je javno razotkrivena nakon što je guverner i jedan od najutjecajnjih republikanskih političara ljetos na nekoliko dana misteriozno nestao kako bi bio otkriven u Argentini, gdje se sastajao sa svojom dugogodišnjom ljubavnicom, TV-novinarkom Marijom Belen Chapur. Prva dama je vjerojatno bila još manje oduševljena otkrićem niza privatnih E-mailova između supruga i Chapurove, u kojima su zaljubljeni golupčići godinu dana jedni drugima iskazivali osjećaje koristeći izraze i fraze koji bi izazvali dijabetes čak i prosječnom fanu “Sumraka”. Zaljubljeni guverner je, pak, čak i na svojoj ritualnoj pokajničkoj pres-konferenciji morao reći da, iako se nastoji pomiriti sa suprugom, fatalnu Mariju još uvijek voli.

Jenny Sanford je u kolovozu napustila službenu guvernersku rezidenciju, pa objava razvoda i nije bila neko iznenađenje.

Zaljubljeni guverner se, pak, s druge strane može tješiti kako je nedugo prije toga riješio jedan drugi problem. U srijedu je Etičko povjerenstvo Skupštine Južne Karoline donijelo odluku kako protiv zaljubljenog guvernera – kome su svi predviđali ostavku – neće pokrenuti postupak opoziva zbog niza prekršaja (uključujući napuštanje radnog mjesta i korištenje novca poreznih obveznika u privatne, tj. preljubničke svrhe). Pokazavši se nešto blažim od Predstavničkog doma Kongresa u aferi Monicagate, južnokarolinski zastupnici su se zadovoljili time da Sanford dobije službeni ukor. Guverner će tako ostati na funkciji do početka sljedeće godine, kada mu istječe mandat.

Stare predrasude u Atlanti

Kada je Obama izabran za američkog predsjednika, svi su govorili kako je to početak nove ere u kojoj su SAD iza sebe definitivno ostavili rasne i druge predrasude, te da je ta nacija – koja ostalima često vodi trljati u nos kako je upravo ona najbolje moguće oličenje liberalno-demokratskih ideala – konačno te iste ideale pretočila u stvarnost. Nema sumnje, naravno, da su mnogi koji su svoj glas dali Obami to učinili upravo zato što su nastojali svijetu poslati takvu poruku i osjetiti ponos kada se jutro nakon izbora nakon pogledaju u ogledalo.

Međutim, kao i u mnogim drugim stvarima, ispostavilo se da Obamin izbor za predsjednika automatski ne znači da će predrasude – etničke, rasne i druge – biti čarobnim štapićem izbrisane kao faktor u američkoj politici.

Primjer za to su jučer održani izbori u Atlanti, jednoj od američkih metropola, bivšem olimpijskom gradu koji već desetljećima uživa reputaciju svega što je cool i napredno na tzv. Novom Jugu.

Izbori za gradonačelnika – koji se u državi Georgia, slično kao i u Hrvatskoj, održavaju u dva kruga – su tu reputaciju suočili sa stvarnošću vezanom uz to da se većina tamošnjih birača opredjeljuje na temelju rase. Atlanta je većinski crnački grad, a što je svima postalo jasno 1973. godine kada je Maynard Jackson postao prvi gradonačelnik-crnac. Otada do danas su svi gradonačelnici bili crnci.

Međutim, posljednjih se godina, zahvaljujući poslovnom bumu, u Atlanti bilježi sve veće doseljavanje bijelih profesionalaca iz srednje klase, a što je dovelo do promjena demografske strukture, a s vremenom učinilo mogućim da se do gradonačelničke fotelje progura i bijeli kandidat.

Taj je kandidat ove godine trebala biti nezavisna gradska vijećnica Mary Norwood. Već sama činjenica da se uspjela progurati u prvi krug izbora, usprkos gunđanja mnogih crnih političara i svećenika, je protumačena kao velika stvar.

Međutim, bajka je, ako je suditi po još djelomičnim izbornim rezultatima, potrajala tek do drugog kruga. Tijesnu je pobjedu odnio Kasim Reed, crni državni senator iza koga je čvrsto stala Demokratska stranka i njena “mašina”, a još više stanovnici siromašnih crnih četvrti.

Ono što je donijelo odlučnu prevagu Reedu je različiti stav prema pravima homoseksualcima. Oni čine ne baš bezazleni udio stanovnika Atlante, s obzirom da im liberalna metropola pruža idealno utočište od mnogo konzervativnijih sredina na Jugu SAD. Norwood je nastojala upravo u toj populaciji steći prevagu, te se založila za istospolni brak. Reed se, pak, založio da se u Georgiji priznaju samo istospolne zajednice.

Na kraju je visoki odziv – pogotovo među crncima koji su u pravilu konzervativniji od bijelaca po društvenim pitanjima – donio pobjedu Reedu.

Policajce kraj Seattlea smaknuli radikalni anarhisti?

Iako su masovna ubojstva u SAD relativno česti događaji, ono što se dogodilo u Okrugu Pierce u državi Washington, nedaleko od Seattlea, predstavlja nešto s čime se američka javnost rijetko suočila, odnosno naznaku jednog prilično neugodnog trenda. Nepoznati počinitelj (ili počinitelji, s obzirom da vlasti nisu potpuno sigurne je li riječ o pojedincu) je ušetao u kafić u blizini zrakoplovne baze te hladnokrvno iz neposredne blizine otvorio vatru na četiri pripadnika lokalne policije – tri muškarca i jednu ženu – koji su u to vrijeme na laptopima sređivali dokumentaciju pred početak smjene. Svo četvoro su ubijeni.

Ed Troyer, glasnogovornik Šerifovog ureda Okruga Pierce, tvrdi kako u pitanju nije bila pljačka, nego “zasjeda”, odnosno da je napad očigledno bio planiran. Policajci su nosili uniforme, a ispred kafića je bio parkiran njihov vidno označeni automobil.

Već sada su se pojavile špekulacije kako bi napad mogao biti teroristički čin, odnosno da je počinitelju kao inspiracija mogao poslužiti pokolj u Fort Hoodu. Kafić gdje je napad počinjen se nalazi u blizini zrakoplovne baze.

Osoblje kafića, koje je neozlijeđeno, je napadača opisalo kao crnca u 20-im ili 30-im godinama života.

Ovaj napad se, pak, povezuje sa sličnim napadom u obližnjem Seattleu. 31. listopada je prilikom rutinske patrole ubijen tamošnji policajac Timothy Brenton. 13. studenog je lokalna policija prilikom hapšenja teško ranila osumnjičenika za zločin – 41-godišnjeg Timothyja Monforta. Ispostavilo se da je Monfort, bivši zaštitar koji je diplomirao kriminologiju, prije toga u nekoliko navrata zapalio policijska vozila i slao prijeteće poruke policijskim uredima. Mediji javljaju kako je Monfort  u svom diplomskom radu, kao i drugim spisima, izražavao bijes zbog Patriotskog zakona i tvrdio kako se građani oružjem moraju suprostaviti policijskom nasilju.

Pojavile su se špekulacije kako bi današnji napad moglo biti djelo inspirirano Monfortovim činom, odnosno kako je u pitanju “dobra stara” propaganda djelom koju su prakticirali radikalni anarhisti s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Ljevica u američkom Kongresu traži glave Obaminog financijskog tima

I dok se u ostatku svijeta Obama još uvijek tretira kao mesijanski spasitelj svijeta, među Amerikancima se njegova popularnost sve više bliži onoj kakvu danas uživa Mihail Gorbačov u Rusiji. Gallup je tako nedavno objavio kako je podrška Obami prvi put pala ispod psihološke granice od 50 posto – iako uz to ide obavezni “spin” kako su se u prvoj godini mandata s time bili suočili i kasnije uspješni predsjednici kao Reagan i Clinton. Kako stvari stoje, Obama se, usprkos Nobelovoj nagradi za mir – koju čak i neki njegovi najvatreniji pristaše smatraju još uvijek nezasluženom – sve manje čini velikanom koji je 2008. napisao povijest, a sve više “one hit wonderom”.

Jedan od razloga je sve očigledniji neuspjeh da bude isto onako dobar predsjednik kao što je bio predsjednički kandidat, odnosno da čvrstu koaliciju između stranačke ljevice i “pravovjernika” na jednoj te umjerenih i nezavisnih birača na drugoj strani, održi jednom kada je došao u Bijelu kuću. Potonji su se nakon nekoliko mjeseci brzo “ohladili” vidjevši da sa svojim ambicioznim socijalnim, ekološkim i drugim programima nastoji SAD skrenuti previše ulijevo za njihov ukus. To se odnosi i na zdravstvenu reformu, za koju su zaključili da će ih udariti po džepu.

Obama je, pak, sada prisiljen voditi borbu i na drugoj fronti, jer se protiv njegove politike počela buniti ljevica u Kongresu – odnosno isti oni krugovi čijoj fanatičnoj podršci duguje svoju mukotrpno izvojevanu pobjedu nad Hillary Clinton u stranačkim predizborima. Ljevičarima se čini da je Obama previše spor i neodlučan u reformama, a pronađen je krivac u obliku dvojca koji vodi njegovu ekonomsku politiku – ministra financija Timothyja Geithnera i glavnog ekonomskog savjetnika Larryja Summersa. Taj dvojac, koji je svoju reputaciju izgradio radeći u vodećim bankama Wall Streeta, odnosno u Clintonovoj administraciji koja je vodila pro-kapitalističku ekonomsku politiku, prema mišljenju ljevičara više vodi računa o interesima vodećih banaka nego američke sirotinje. Ključni argument je u tome da su se zahvaljujući Obaminoj politici vodeće banke oporavile od recesije, ali da istovremeno raste nezaposlenost i drastično pada standard kod najširih dijelova stanovništva. Stoga je demokratski kongresnik Peter DeFazio, vođa Kongresnog progresivnog kluba (CPC) koji okuplja ljevicu, javno pozvao Obamu da smijeni Geithnera i Summersa, rekavši “da će spasiti radna mjesta milijuna ljudi ako dvojica izgube posao”.

Trenutno izgleda malo vjerojatno da će Obama te sugestije poslušati, jer je njegova administracija previše zaokupljena borbom oko zdravstvene reforme, čiji ishod ovisi o glasovima nekoliko umjerenih demokratskih i republikanskih senatora. Ekonomija – zbog koje i reforma toliko stoji – će međutim naći put da postane glavno pitanje pred kongresne izbore 2010. godine, koji se u ovom trenutku ne izgledaju tako dobri za demokrate nego kao što je to bio slučaj prije godinu dana.

SAD od sinoć na korak do općeg zdravstvenog osiguranja

Američki predsjednik Obama je sinoć ostvario veliku pobjedu kada je Predstavnički dom Kongresa, kojim dominiraju demokrati, tijesnom većinom – s 220 glasa  “za” i 215 glasova “protiv” – prihvatio zakonski prijedlog kojim se u SAD po prvi put uveden sistem blizak općem zdravstvenom osiguranju koji poznaju druge razvijene zemlje.

Izglasani zakonski tekst je tako proširio zdravstveno osiguranje za desetke milijuna Amerikanaca, kao i uveo federalne subvencije za one koji ih ne mogu priuštiti. Velika poduzeća će odsada biti obvezna svojim uposlenicima pružati zdravstveno osiguranje. Manja poduzeća ali i pojedinci – potencijalni zdravstveni osiguranici – će, pak, biti podvrgnuti teškim globama ukoliko ne prihvate federalni sistem zdravstvenog osiguranja.

Privatne tvrtke pak, više neće moći odbijati sklapanje polica zdravstvenog osiguranja na osnovu lošeg zdravstvenog stanja svojih osiguranika.

Novi sistem će tako zdravstvenim osiguranjem pokriti 96 % Amerikanaca. Procjenjuje će da će njegovo uvođenje u sljedećih deset godina američke porezne obveznike koštati 1,2 bilijuna (1200 milijardi) dolara.

Izglasavanje predstavlja veliki trijumf kako za Obamu, tako i za lijevo krilo Demokratske stranke na čelu s predsjednicom Predstavničkog doma Nancy Pelosi. Njime je ostvaren san američkih ljevičara koji traje od 1930-ih i vremena New Deala kada se prvi put pokrenulo pitanje općeg zdravstvenog osiguranja. Međutim, tome se desetljećima pružao žestoki otpor, pa njegovi pokušaji nisu uspjeli, od čega je najspektakularniji bio fijasko zdravstvene reforme na kojoj je 1994. godine inzistirala Hillary Clinton.

I ove je godine debata bila žestoka, na trenutke izazivajući čak i fizičke sukobe pristaša i protivnika na lokalnim zborovima širom američkih gradova. Za reformu su se izjasnili sindikati i liberalne grupe, dok su protiv bili konzervativci, te umirovljenici – s obzirom da se sredstva za novi sistem nastoji namaknuti uštedama u Medicaidu, već postojećem sistemu osiguranja starijih osoba – ali i predstavnici osiguravajućih kuća. Obama je, međutim, na svoju stranu uspio dobiti farmaceutske tvrtke.

Republikanci su se također žestoko protivili prijedlogu, tvrdeći da će on predstavljati preveliko opterećenje za američku privredu, ionako načetu globalnom recesijom. Navodi se i kako je sistem previše kompliciran – zakonski tekst iznosi 1990 stranica – odnosno kako će predstavljati dodatna porezna opterećenja za američke građane. Tako će svaki pojedinac koji godišnje zaradi više od 500.000 dolara, odnosno obitelj koja ima prihode veće od milijun dolara, morati plaćati dodatni porez po stopi od 5,4 posto.

Usprkos toga se činilo da Obama vjerojatno neće odmah uspjeti s reformom. To je počelo izazivati velike frustracije na lijevom krilu američke javnosti, koja je držala kako Obamin neuspjeh da provede svoja ambiciozna izborna obećanja usprkos više nego uvjerljive demokratske većine u Kongresu i Senatu, znači početak kraja njegovog predsjednikovanja.

Na kraju je Pelosi – čiji je reformski program radikalniji od Obaminog – ipak uspjela progurati zakon, mada je u tome nisu podržali svi njeni stranački drugovi. 39 demokratska kongresnika – uglavnom izabranim u konzervativnim okruzima 2006. i 2008. godine – se tako priključila republikancima čiji su se članovi protivili zakonu. Jedini republikanac koji je podržao zakon je Joseph Cao, koji stjecajem okolnosti zastupa tradicionalno liberalni okrug u New Orleansu.

Izglasavanje zakonskog prijedloga je olakšano amandmanom na kome su inzistirali republikanci i konzervativni demokrati, a kojime se novi sistem federalnog zdravstvenog osiguranja neće primjenjivati na pobačaj. Iako je njime zadovoljena ideološki “nabrijana” desnica, mnogi ga tumače kao vješti demokratski manevar kojim je olakšan prolaz zakona, pogotovo kod konzervativnih demokrata koji će se 2010. godine natjecati u kongresnim okruzima koji tradicionalno naginju republikancima.

Bez obzira na to, i bez obzira što prijedlog treba potvrditi Senat, kongresno zasijedanje u subotu navečer će Obami doći na melem na ljutu ranu. On je izjavio kako će “izjašnjavanje o zdravstvenoj reformi za cijelu jednu generaciju jasno označiti u čemu je razlika između demokrata i republikanaca”. Američki mediji u kojima dominiraju Obamine pristaše, a koji su već postajali frustrirani nedostatkom njegovih dostignuća, u tome ćemu sigurno pomoći.