Varietas delectat

Ako ima ikakve sumnje u to za koga Crkva navija na ovim izborima, one bi trebale biti raspršene nakon uredničkog komentara u Glasu koncila, gdje ponavlja istu tezu kakvu je iznosio HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang, nastojeći objasniti zašto slabo stoji u anketama. Hrvatskim medijima po Mikleniću dominiraju ljevica i liberali, te je stoga nužno – radi ravnoteže i pluralizma – uvesti “uspješan dnevni list desne orijentacije”, portale “koje neće nadzirati ljevičari”, odnosno “nezavisna, stvarno hrvatska” televizija.

Iako istovjetnost stavova Miklenića i Hebranga ukazuje na to da su oni motivirani dnevnopolitičkim i pragmatičnim promišljanjima, to ne znači da ona – barem na duži rok – ne drže vodu. U hrvatskim se medijima, naime, uistinu može primjetiti kako su – za razliku od 1990-ih – liberalne i, makar uvjetno rečeno, lijeve opcije i mišljenja zastupljenije od onih konzervativnih i desnih. To se moglo vidjeti, na primjer, u kulturnom ratu oko Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, odnosno u iznenađujućoj šutnji kojom su hrvatski mediji popratili skandal vezan uz Milinovićevo financiranje Iskorakovog priručnika za gay seks.

Mnogi će takvo stanje stvari protumačiti kao normalno, odnosno kao posljedicu sveopćeg društvenog napretka koji Hrvatska bilježi posljednjih godina na putu prema Evropskoj Uniji, odnosno time da se Hrvatska u ideološkom smislu nastoji što je moguće više prilagoditi evropskom konsenzusu koji je u 21. stoljeću lijeviji i liberalniji nego što je to bio slučaj u 20. stoljeću. Pored toga, ne treba zaboraviti da su mediji 1990-ih, barem oni službeni, bili iz niza razloga orijentirani desno – što najbolje ilustrira tvrdnja Josipa Jovića o tzv. “spontanom jednoumlju” – te da je njihovo skretanje ulijevo u novim okolnostima zakašnjela reakcija. Naprosto, hrvatski mediji jesu lijevo i liberalno orijentirani, i u tome ne bi trebalo biti ničega lošeg.

Ili možda bi? Naime, nije problem toliko u tome što su mediji po defaultu orijentirani lijevo koliko u tome što je u Hrvatskoj jednoumlje – bilo ono nametnuto, “spontano” ili reaktivno – loše, odnosno da konzervativci i desničari trebaju imati jednaka prava na  izražavanje stavova kao što ih imaju liberali i ljevičari. Raznolikost stavova, odnosno sloboda govora jest temelj svih drugih političkih i građanskih sloboda, odnosno bilo kakvog društvenog napretka. Njihovo ograničavanje – dolazilo s lijeve ili desne strane – ne vodi ničemu dobrome.

I dok je Miklenić u tom smislu u pravu – Hrvatskoj bi zbilja trebala malo šarolikija medijska scena – on ne nudi nikakve naročito originalne ili uvjerljive ideje kako bi se riješio taj problem. Prvo, trebalo bi se odrediti što se podrazumijeva pod “uspješnim dnevnim listom desne orijentacije”. Nije li se donedavno Večernji list – s kojim je institucija kojoj pripada posredno financijski povezana – također smatran “desnim”? Možda nekadašnji “Bezgrešnjak” i nije dovoljno desno za Miklenića i Hebranga.

Drugo, još važnije, pitanje jest koliko ima smisla uopće pokretati bilo kakav dnevni list, a pogotovo jasno određene ideološke orijentacije – koja će automatski ograničiti čitateljstvo i oglašivače – u uvjetima globalne recesije. Ovih dana se u mnogim daleko razvijenijim državama gase ugledni dnevni listovi, a mnogi se pitaju da li je tiskanom izdavaštvu odzvonilo.

Konačno, čak i kada bi se taj desni dnevni list uspio održati na tržištu, pitanje je koliko bi uspio toliko promijeniti ideološka opredijelenja biračkog tijela da Hebrangovu kandidaturu učini smislenom. I u SAD je tako etabliranim medijima proteklih par desetljeća dominiraju ljevičari i liberali, pa opet konzervativci i desničari pobjeđuju na izborima.

Vjerojatnije je da je Hebrangov slab položaj u anketama više posljedica njegove slabosti kao kandidata nego nekakve urote liberala i ljevičara koji “drmaju” medijima. Uostalom, Kerumu, pa i Bandiću, koje se smješta na desnu obalu rijeke i koje je taj isti medijski establishment razapinjao i još uvijek razapinje, nedostatak “desnog lista” nije nimalo naškodio.

Što opet ne znači da bi Hrvatska bila daleko bolje mjesto za život kada neki budući hrvatski ekvivalent Johna Hackera bude davao hrvatski ekvivalent govora iz Da, ministre:

Daily Mirror čitaju oni koji misle da upravljaju zemljom. Guardian čitaju oni koji misle da bi trebali upravljati zemljom. Times čitaju oni koji zapravo upravljaju zemljom. Daily Mail čitaju supruge onih koji upravljaju zemljom. Financial Times čitaju oni koji su vlasnici zemlje. Morning Star čitaju oni koji smatraju da bi ovom zemljom trebala upravljati druga zemlja. Daily Telegraph čitaju oni koji smatraju da je to već slučaj. Čitatelji Suna, pak, ne brinu o tome tko upravlja zemljom, sve dok su sise velike.”

Oglasi

Hoće li se ponoviti 2000. godina?

Dramatični – iako sve samo ne neočekivani – ulasci Milana Bandića i Dragana Primorca u predsjedničku utrku će poslužiti kao adekvatni povod da komentatori i “spinmajstori” urade svoje, odnosno da sljedeće predsjedničke izbore učine “zanimljivijim” nego što oni to jesu ili bi trebali biti.

Tako je “zdravorazumski” scenarij, prema kojemu bi Ivo Josipović trenutnu čvrstu prednost u anketama trebao eksploatirati pobjedom u prvom, a potom inercijskom pobjedom u drugom krugu, sada postaje ugrožen fenomenom Bandić.

Jutarnji list je objavio anketu u kojoj Josipović još uvijek drži prvo mjesto, ali mu za vratom sve više dahće Bandić. Razlika sada iznosi tek 1,9 posto, odnosno 4,6 posto kada se pribroje neodlučni. To je, uz dobro organiziranu i financiranu kampanju sasvim dovoljno. Ako Bandić uspije u anketama pred izbore sustići Josipovića, priča bi vrlo brzo bila završena…

…ili možda ne. Možda Bandiću pobjeda u prvom krugu, odnosno pobjeda koja bi bila brza i “glatka” izmankne. Nešto slično mu se dogodilo i na proljeće u Zagrebu kada je, suprotno očekivanjima, morao ići u “pripetavanje” s Kregarom. A njegova samouvjerenost se već ranije sudarila sa stvarnošću kada su 2005. godine zagrebački birači njegovoj listi nisu dozvolili apsolutnu većinu, pa se zato moralo u koaliciju s Tatjanom Holjevac.

Bandiću, međutim, daleko više prijeti povlačenje paralela s predsjedničkim izborima 2000. godine, gdje je prvo favorit bio hladni, “staloženi”, sigurni i konformistički kandidat Mate Granić – nešto kao današnji Josipović. Potom ga je u anketama brzo detronizirao karizmatski Budiša, koji se doimao “sigurnim izborom” otprilike isto onako kao što se danas “sigurnim izborom”, bez obzira na brojne nedostatke, smatra Bandić. Na kraju balade je, pak, pobjednikom postao Stipe Mesić, koji se smatrao autsajderom i koga na početku nije nitko shvaćao ozbiljno.

Nadan Vidošević se bez svake sumnje nada da bi upravo njemu pala uloga koju je 2000. godine odigrao Mesić. Istoj se prije pet godina nadao i Boris Mikšić koga su – isto kao i Mesića – ankete i komentatori ozbiljno potcijenili. Možda bi tada i bilo drame da se fine mrtve Hercegovke nisu pobrinule da u drugi krug uđe Jadranka Kosor.

U međuvremenu je Primorac – koji se također nada udarcu iz onoga što Amerikanci u bejzbol terminologiji nazivaju “left field” – svoj anketama nepotvrđeni optimizam nastojao opravdati pozivanjem na Obamu. To mu možda i nije najpametniji potez, s obzirom kako je Obamina zvijezda – barem što se njegove domovine tiče – posljednjih tjedana i mjeseci potamnila, pa bi Primorac sebe mogao implicitno proglasiti gubitnikom.

Hebrangov kolaps se nastavlja

Najnovija anketa vezana uz predsjedničke izbore, koju je napravio PULS, a koja je objavljena u Večernjem listu, potvrđuje trendove koji ukazuju na mogući rezultat koji bi u neka druga vremena SDP-ovcima dao razlog da vrište od sreće. Drugi krug bi, prema onome što ta anketa sugerira, predstavljao okršaj dva njihova člana – Ive Josipovića i Milana Bandića.

Josipović ima itekako razloga biti zadovoljan trendovima koje predstavljaju ova i neke druge ankete. Ne samo da je izbio, nego je i zadržao prvo mjesto, s ne baš bezazlenom razlikom u odnosu na drugoplasiranog, a što sugerira da bi u drugi krug mogao ući s reputacijom pobjednika i da će mu po inerciji pripasti glasovi mnogih oportunističkih birača koji uvijek podržavaju pobjednika.

Na drugom mjestu je Milan Bandić, što će sasvim sigurno dodatno podgrijati sapunski okršaj zagrebačkog gradonačelnika s čelnikom svoje stranke. Silazak na treće mjesto, pak, predstavlja ozbiljan problem za Nadana Vidoševića.

Najzanimljiviji rezultat ankete se, međutim, tiče HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga koji se sunovratio na  peto mjesto, odnosno koga je, usprkos nedostatka bilo kakve službene kampanje uspio “sašiti” bivši ministar Dragan Primorac.

Hebrang se, dakle, pretvara u najvećeg tragičara predsjedničkih izbora. Ozbiljno mu prijeti mogućnost da ne samo da se ne uspije kvalificirati u prvi krug, nego da i ostane bez dvoznamenkastog postotka glasova. Tako bi svojoj stranci mogao prirediti najspektakularniji izborni debakl  na nacionalnoj razini u njenoj povijesti.

Zanimljivo je da je priča o Hebrangovom izbornom kolapsu izazvala vrlo malo pažnje hrvatskih medija. Razlog za to je djelomično u tome što Hebrang od samog početka nije bio shvaćen kao ozbiljan kandidat, odnosno da ga se smatralo tek “grijačem stolice” za veliki Sanaderov povratak (koji se u ovom trenutku čini daleko manje uvjerljivim nego prije dva i pol mjeseca).

Međutim, moglo bi se reći kako je pravi razlog daleko neugodniji te da ga se jednostavno nitko ne usudi reći. Naime, dok je s jedne strane za očekivati da je sveopće nezadovoljstvo HDZ-om Hebrangu ograničilo potencijalni izvor glasova, s druge strane se teško može objasniti da on ne može očekivati ni podršku glasačkog tijela svoje stranke koje se od ostalih razlikuje upravo svojom discipliniranošću i spremnosti da glasa za sve iza čega se nalaze slova “HDZ”.

Uobičajena objašnjenja – medijska neatraktivnost, verbalni gafovi, repovi raznoraznih skandala u koje je bio upetljan – ne drže vodu, s obzirom da kandidati s takvim teretom u prošlosti nisu imali nikakvih problema sa stranačkim pravovjernicima. Još više čudi što Hebrangu iz prstiju klizi podrška hadezeovskog biračkog tijela usprkos toga što se on sam nedvosmisleno proglasio desničarom i čuvarom tvrde tuđmanovske tradicije, koja je “bazi” daleko draža od sanaderovske “europejske” politike.

Međutim, pojedini on-line komentari, koji obično dolazi iz turbodesničarskih krugova, sugeriraju da Hebrang bez obzira na sve svoje desničarenje nema onu najvažniju kvalitetu koju bi – prema svjetonazoru njegove glasačke baze – trebao imati predsjednik Hrvatske. Hebrang naime, navodno nije “čisti” Hrvat i katolik, odnosno među njegovim “krvnim zrncima” se navodno nalaze i ne-hrvatski sastojci. Konkretno, židovski sastojci.

“Pogrešna” krvna zrnca kao razlog propasti predsjedničkog kandidata nije nešto čime bi se Hrvatska ponosila, a još manje predstavlja razlog koji bi hrvatski medijsko-politički establishment, koji toliko inzistira na formalnom iskazivanju “europejskih” vrijednosti, bio spreman priznati. Još je manje poželjno kao politički faktor u Hrvatskoj javno isticati antisemitizam, s obzirom da je riječ o fenomenu koji u vrlom novom euroatlantskom svijetu pripada divljem ahmadinežadovsko-hamasovsko-putinovskom Istoku, a ne prosvijećenom Zapadu kome nastoji pripadati Hrvatska. Razumljivo je, stoga, da će priča o Hebrangu kao HDZ-ovom kandidatu biti među onima koja će se u budućnosti vrlo malo spominjati.

Hoće li Hebrang sa sobom u ponor povući Josipovića?

Rezultati najnovije ankete o potencijalnim predsjedničkim glasačima koju je objavio Jutarnji list predstavljao predstavljaju i dobru i lošu vijest za Ivu Josipovića.

Dobra je vijest u tome što je Josipović s oko 22 posto još uvijek na prvom mjestu, odnosno što ima najstabilniju podršku te se od svih predsjedničkih kandidata doima jedinim koji već sada može razmišljati o kampanji za drugi krug izbora.

Loša vijest za Josipovića je, pak, Hebrangov pad na 8,3 posto, odnosno na peto mjesto, čak iza Vesne Pusić. To znači da je kandidat koji je sebe proglasio vođom “nereformirane” HDZ-ove desnice doživio spektakularni kolaps javne podrške, odnosno da je posve izvjesno da se neće uspjeti izboriti za drugi krug. To znači da se Josipović u drugom krugu neće natjecati s kandidatom HDZ-a, a što bi mu ozbiljno umanjilo šanse za konačnu pobjedu.

Čak ni najvatreniji pristaše Josipovića, koji je javnosti prilično nepoznat u usporedbi s drugim kandidatima, će se morati složiti da podrška koju uživa u anketama ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama nego s banalnom činjenicom stranačke pripadnosti. Josipović podršku uživa kao kandidat SDP-a, ali i kao kandidat koji se nastoji predstaviti kao “najprirodnija” alternativa sve omraženijem HDZ-u koga nikakav “spin”, pogotovo nakon dramatičnog Sanaderovog odlaska, ne može spasiti od toga da na izborima snosi posljedice ekonomske krize.

Ako se HDZ izbaci iz jednadžbe, onda Josipović gubi veliki, možda i ključni dio svoje privlačnosti kod birača, koji sebi sada mogu priuštiti “brak iz ljubavi” umjesto “braka iz interesa”. Uostalom, za tako nešto postoji presedan na izborima 2000. godine, kada je upravo kolaps Mate Granića označio početak kraja predsjedničkih ambicija Dražena Budiše. Nešto svježiji primjer istog fenomena daju SAD gdje je katastrofalan poraz Republikanske stranke na kongresnim izborima u jesen 2006. godine, kada je svima postalo jasno da republikanac neće ostati u Bijeloj kući, pa su birači Demokratske stranke sebi mogli priuštiti “luksuz” da umjesto pouzdanog establishmentskog kandidata kao Hillary Clinton ekspreimentiraju s nepoznatim, ali karizmatskim Barackom Obamom.

Nešto slično bi se moglo dogoditi i Josipoviću, kome će birači okrenuti leđa čim budu sigurni da više nema šanse da na Pantovčak dođe hadezeovac. Zato su rezultati današnje ankete loša vijest za SDP-ovog predsjedničkog kandidata.

Hebrangov kolaps u anketama je, s druge strane, loša vijest ne samo za Josipovića, nego i za Hrvatsku o cjelini, ali zbog razloga čije bi elaboriranje zaslužilo poseban članak.

Dvostranačje ili jednoipostranačje na hrvatski način

Jedna od najčešći mantri koju je sve donedavno ponavljao hrvatski političko-komentatorski establishmenti bila je ta da je u Hrvatskoj “previše stranaka”, odnosno da ih se “mora svesti na prihvatljiv broj”. Zato se aplaudiralo svim onim zakonskim prijedlozima koji su za cilj imali povećanje izbornih cenzusa, ukidanje odredbi o jednakopravnosti predizbornog predstavljanja na javnim medijima i sl. Sve je to za svrhu imalo eliminaciju “strančica”, odnosno “neozbiljnih” i “neodgovorno populističkih” kandidata i njihovih lista.

U praksi se hrvatska politička scena trebala svesti na “evropske standarde”, odnosno na “dvije do pet relevantnih stranaka” koje bi sjedile u Saboru, i oko kojih bi se stvarale vladajuće koalicije. Dosljedna primjena tih načela bi, pak, neumitno dovela do logičnog rezultata – dvostranačja, koje se na kraju trebalo pretvoriti u de facto, a onda u i de iure jednostračje.

Zapravo, takav se plan mogao nazrijeti i u izjavama koje je u prvim mjesecima nakon prvih demokratsakih izbora 1990. godine davao Josip Manolić, jedan od glavnih ideologa HDZ-a i arhitekata tadašnje hrvatske politike. Prema tim planovima HDZ se od “pokreta trebao promijeniti u stranku”, i to “demokršćansku”. SDP, koji je tada još uvijek uživao status glavne oporbene stranke (prije nego što će ga s tog mjesta na dugo godina otpuhati Domovinski rat i Budišin HSLS) trebao se transformirati u “socijaldemokratsku” stranku. Politički život i koalicije bi se trebao vrtiti oko te dvije stranke, otprilike isto onako kao što se američka politička scena svodi na demokrate i republikance, a u Njemačkoj na CDU i SPD.

Ti su ciljevi ostvareni, ali tek 2000-ih. Međutim, još na županijskim i predsjedničkim izborima 1997. godine se moglo vidjeti kako je takvo stabilno dvostranačje zamišljeno tako da automatski stavlja u prednost jednu od dvije stranke. Naime, ako se hrvatska politika svodi na izbor između HDZ-a i SDP-a, potonjoj se stranci uvijek pod nos mogu staviti komunizam i Jugoslavija, a za veliki broj birača znači glas za takvu stranku znači veleizdaju; isto kao i 1990-ih, SDP mora trošiti veliki dio svoje energije u nastojanju da potvrdi vlastito “domoljublje” odnosno uvjeri glasače da je riječ o “normalnoj” stranci koja s eskahaovskim i eskajuovskim avetima prošlosti nema nikakve veze. Dodajmo svemu tome SDP-ov sve očitiji talent da sebi puca u nogu, odnosno nikada ne propusti priliku da propusti priliku, pa je više nego očito zašto je Sanader izgledao kao da će ostvariti Tuđmanov javno izgovoreni san o HDZ-u koji bi neprekinuto vladao Hrvatskom nekoliko desetljeća.

Ne čudi, stoga, što se pojavljuju priče o tome da bi HDZ, uz prešutnu podršku SDP-a, mijenjao ustav, odnosno ukinuo neposredne predsjedničke izbore. Naime, na njima se glasa za ljude a ne za stranke, pa se time automatski kvari jednoipostranačka nirvana. Preveliki je rizik da bi se u njih, kao 2000. godine, mogao ubaciti nekakav “neodgovorni populistički” padobranac poput Mesića i razbucati “stručno” napravljene “projekte” hrvatskog političkog razvoja.

A tako nešto bi se, barem ako je suditi po onome što se “kuha” ispod površine, moglo dogoditi i 2010. godine. HDZ i SDP – ma koliko ih nastojali opisati kao oličenje najboljeg od svih mogućih svjetova – su toliko “oštećen” brend da kao najizgledniji kandidati za drugi krug u ovom trenutku izgledaju Vidošević i Bandić, kandidati koji su tim dvjema strankama implicitno ili eksplicitno okrenuli leđa.

Mogući drugi krugovi

Potvrdom HDZ-ove kandidature Andrija Hebranga za predsjedničke izbore 2010. godine, stvoreni su uvjeti za nešto ozbiljniju profilaciju kandidata odnosno špekulacije kakvi bi izbori trebali imati ishod. Pri tome, naravno, treba uzeti u obzir da su do datuma izbora svakakva iznenađenja moguća. Uostalom, tko je prije mjesec dana uopće mogao zamisliti da danas u Banskim dvorima neće sjediti Ivo Sanader? Stoga sve dolje navedene scenarije valja uzeti s povelikom gromadom soli.

Dolje navedeni scenariji su pod pretpostavkom da nijedan od kandidata neće u prvom krugu osvojiti više od 50 posto glasova, odnosno kako će se predsjednik znati tek nakon što se održi drugi krug.

Ivo Josipović (SDP) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

U pitanju je scenarij koji bi najviše odgovarao trenutnom hrvatskom političkom establishmentu, odnosno cementirao dvostranačje. Ovo je i scenarij koji bi se po konvencionalnim kriterijima trebao smatrati najvjerojatnijim, otprilike isto onako kao što je na Božić 1999. pred predsjedničke izbore najvjerojatnijim izgledao sraz prvoplasiranog Mate Granića i drugoplasiranog Dražena Budiše.

Kako do drugog kruga: Hebrang osvaja drugi krug zahvaljujući 20 – 25 posto glasova koje mu je dalo disciplinirano glasačko tijelo HDZ-a.  Josipović osvaja otprilike isto toliko ili nešto manje; s jedne strane će se glasovi ljevice i centra rasuti na niz kandidata, a s druge strane će lijevi glasači biti preplašeni Hebrangom, odnosno već u prvom krugu dati glas Josipoviću.

Rezultat: “Smart money” je na Josipovića, ali se nikad ne zna, s obzirom da je SDP pokazao veliku sposobnost da čupa poraze iz onoga što se činilo sigurnom pobjedom. Situacije tipa “živ dečko i mrtva cura”, odnosno sklonost SDP-a da potcjenjuje HDZ bi mogao dovesti do neugodnih iznenađenja.

Damir Kajin (IDS) vs. Andrija Hebrang (HDZ)

Ovakva kombinacija se čini malo vjerojatnom, ali samo na prvi pogled.

Kako do drugog kruga: Damir Kajin je zahvaljujući svom inzistiranju na antifašizmu pomazan od strane Stipe Mesića koji mu u kampanji daje svu moguću podršku, zbog čega se oko Kajina počinju lijepiti glasovi ljevice. Božić 2009. mnogi ljudi dočekuju praznih želudaca, pa im nekako više godi radikalni i vatreni Kajin od metiljavog Josipovića, koji u prvom krugu završava isto onako kao što je Hillary Clinton stradala od Baracka Obame. HDZ-ovi glasači, dakako, kao kandidata desnice stavljaju Hebranga.

Rezultat: Obojica imaju otprilike podjednake šanse, s time da bi se kampanja za drugi krug pretvorila u veliki ustaško-partizanski obračun u kome je Kajin hendikepiran, prije svega zato što će mu mnogi iz SDP-a – od kojih bi trebao očekivati podršku – ubacivati klipove u noge.

Ivo Josipović (SDP) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Ova kombinacija se, zapravo, činila prilično vjerojatnom, a, bez obzira na Hebrangovu kandidaturu, ona to još uvijek jest.

Kako do drugog kruga: Glasači desnice u posljednjim tjednima kampanje pred prvi krug shvaćaju kako Hebrang malo previše tone u anketama pa se taktički odlučuju za manje zlo, odnosno kandidata koji jedini zbilja mže zaustaviti zle “jugokomuniste”. A to je, dakako, telegenični, šarmantni i za hrvatske standarde aferama prilično nekompromitirani Vidošević.

Rezultat: Josipović je, kako bi Amerikanci rekli, “toast”. Iako Josipović može očekivati podršku intelektualne elite, u debatama ga Vidošević rastura kao beba zvečku, a domaćice se listom odlučuju za lijepog i pametnog Nadana, koji se na vrijeme znao distancirati od mrskog Sanadera i nesposobne “Jace”. S druge strane, Vidošević je 1995. godine na post-“olujnim” izborima izgubio izbore za saborsko mjesto u Splitu, ali to ne mora ništa značiti.

Damir Kajin (IDS) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

Manje vjerojatan scenarij, ali ga se, dakako, ne smije isključiti.

Kako do drugog kruga: Nagli kolaps podrške Hebrangu pred prvi krug kao nepredviđenu posljedicu ima kolaps podrške Josipoviću, odnosno glasači ljevice više ne osjećaju potrebu da ostanu priljepljeni za SDP, a što najviše koristi Kajinu.

Rezultat: Kajin gubi, i to uvjerljivije nego što bi gubio Josipović. Bijesnom radikalu Kajinu, kojemu oko vrata visi ustaško-partizanski sukob, je previše jak suparnik šarmantni, staloženi i ideologijom neopterećeni Vidošević.

Ivo Josipović (SDP) vs. Damir Kajin (IDS)

Ovaj scenarij i nije tako neuvjerljiv, pogotovo s obzirom na neka iskustva iz bliske prošlosti.

Kako do drugog kruga: Desnica u prvom krugu doživljava potpuni debakl,  i to zato što su njeni glasovi razmrvljeni, odnosno Hebrangu i Vidoševiću dolazi konkurencija u obliku Glavaša, neočekivano popularnog Miroslava Tuđmana ili kerumolikog populista. Od svega toga najviše koristi imaju Josipović s podrškom SDP-a, odnosno Kajin s podrškom Mesića.

Rezultat: Josipoviću kao manjem zlu prilaze desničari, ali ga zato napuštaju ljevičari. Kajin u ovoj kombinaciji, zapravo, ima najviše izgleda za Pantovčak. Najvjerojatnija je repriza 2000. godine, s time da Josipović igra ulogu Budiše, a Kajin Mesića.

Andrija Hebrang (HDZ) vs. Nadan Vidošević (nezavisni)

U današnjim okolnostima se čini najmanje vjerojatan scenarij, ali do izbora ima još mnogo vremena.

Kako do drugog kruga: HDZ-ovo biračko tijelo ostaje kompaktno, dok su glasovi ljevice razmrvljeni između više kandidata (Josipović, Kajin, Pusić, Denis Latin), a dio njih vještom kampanjom kupi i slatkorječivi Vidošević, odnosno taman toliko da uđe u drugi krug.

Rezultat: Glatka Vidoševićeva pobjeda, s obzirom da će u drugom krugu mnogi hard core ljevičari “začepiti nos” prilikom odlaska na birališta i birati manje zlo od Hebranga.

Josipović pobjednik SDP-ovh bezizbora za predsjedničkog gubitnika

I ta je formalnost završena. SDP je na stranačkim predizborima odredio svog kandidata za predsjedničke izbore. To je trebao biti veliki trenutak hrvatske demokracije – prvi stranački predizbori u povijesti, odnosno važan korak kojim se Hrvatska, barem kada je u pitanju izbor šefa države, približava standardima najrazvikanije svjetske demokracije.

Ali, od velike drame, uzbuđenja i praznika demokracije nije bilo ništa. Ako je Zoran Milanović mislio da će mu stranka zbog predizbora dobiti besplatnu reklamu i novo članstvo, preračunao se. Istini za volju, i na samom početku je bilo iluzorno očekivati da će HRT zbog ovih predizbora emitirati izvanredni program u kome analitičari raščlanjuju svaku riječ Ive Josipovića i Ljube Jurčića, reporteri donose detaljne političke profile svakog SDP-ovog ogranka, a županije na karti Hrvatske se plaviti i crveniti uz blještave postotke prebrojanih glasova u kutu ekrana.  Ovo, svejedno, predstavlja razočarenje. Predizbori su bili “mućak”, daleko lošiji ne samo od američkih, nego i od utrke za šefa stranke koja je Milanovića dovela na čelo, i koje je na ovim predizborima bila nedosegnuti standard.

A i rezultat, barem dok se ne čuje neka riječ o postotcima, nije nešto posebno. U srazu između dvojice nekarizmatičnih, nezanimljivih kandidata pobijedio je – surprise, surprise – onaj za koga se prethodno smatralo da uživa potporu šefa stranke, a samim tim i establishmenta. Naravno, da je kojim slučajem pobijedio i Jurčić, koji već odranije ima reputaciju političkog analfabete i gubitnika, stvari bi izgledale još lošije za SDP, ali i za Hrvatsku. Jurčić je imao nešto malo više šanse oduzeti drugi krug nekom suvislom kandidatu opozicije i tako osigurati pobjedu HDZ-ovom kandidatu.

Ovako bi stvari mogle biti neizvjesne. Kajin, na primjer, protiv Josipovića još i ima nekakve šanse, što protiv Jurčića ne bi bio slučaj.

Milanović, međutim, bez obzira na što njegova predigra još jednog SDP-ovog izbornog poraza nije bila tako spektaktularna, ima razloga za zadovoljstvo. Nakon večerašnjih izbora će moći uzdignutog nosa hrvatskoj javnosti tvrditi kako je uspio u onome što njegov veliki suparnik Sanader nije – držati stranačku desnicu na uzici.

UPDATE: Sa Twittera dolaze informacije da je Josipović dobio 65, a Jurčić 35 % glasova. Dakle, može se reći da nekih velikih iznenađenja nije ni moglo biti. Između dvije neatraktivne opcije, birači SDP-a su izabrali onu iza koje stoji šef stranke, a zajedno s njim i establishment, odnosno izvjesnost nasuprot Jurčiću koji bi se uz malo mašte mogao opisati i kao svojevrsni loose cannon.

Sanader kao Sharon?

Među  dijelom hrvatske javnosti koji Sanaderov iznenadni odlazak tumače kao lukavi predizborni manevar, odnosno pripremanje terena za trijumfalni povratak tik pred predsdjedničke izbore, malo je špekulacija o načinu na koji će se od večeras već bivši premijer obaviti tu “sitnu formalnost” povratka na vlast.

Oni koji razmišljaju o takvim tehničkim detaljima najčešće u obzir uzimaju slabo pamćenje hrvatskih birača, odnosno snagu i efikasnost “spin” mašinerije koja Sanaderu još uvijek – makar teeorteski – stoji na rasploaganju. Prema tom scenariju, Jadranki Kosor preostaje samo par mjeseci na mjestu premijerke, a njen “povijesni” mandat bi trebala obilježilti neisplaćivanje plaća i mirovina, zatvaranje banaka, juriši gladnih obitelji na zaključane samoposluge, zapaljene gume i razbijeni izlozi na ulicama. Pretpostavlja se kako će prosječni birač račun za takvo stanje stvari ispostaviti upravo Jadranki Kosor, a ne Ivi Sanaderu. Bivši premijer bi se u tom tragičnom trenutku, debelo podmazan hagiografskim komentarima u državnim i paradržavnim medijima i guranjem paradigme o tome “kako se pod Sanaderom lijepo živjelo”, trebao spektakularno vratiti, odnosno izjaviti kako su ga “nove i teške okolnosti natjerale da preispita svoju odluku o povlačenju iz aktivne politike”.

Zamisao zvuči prilično uvjerljivo. Ako je Sanader u nečemu bio dobar, onda je to upravo “spin”, odnosno sposobnost da čupa pobjede iz situacija koje bi pokopale mnoge druge političare. Izbori 2007. godine su u tom smislu najpoučniji primjer.

Manevar o kome se ovih dana toliko špekulira, s druge strane, zahtijeva ne vrhunski “spin” nego remek-djelo “spin” umjetnosti. Brzi povratak na vlast s koje se Sanader tako spektakularno i iznenadno odrekao predstavlja izazov za koga se vrlo lako može ispostaviti da je iznad  Sanaderovih mogućnosti.

Glavni problem koji Sanaderov povratak čini neuvjerljivim jest reakcija javnosti koja je za Sanadera bila daleko nepovoljnija nego što se on nadao ili, vjerojatno, očekivao. Šok i nevjericu je malo prebrzo zamijenio bijes, a naslovnice su okupirali izrazi kao “kukavica”, “štakor koji napušta tonući brod”, a izrazi bijesa i razočaranja se mogu prepoznati čak i kod onih koji su do 1. srpnja vikali “Ivo, Ivo”.

Da bi se takav dojam “isprao” iz pamćenja birača potrebo je daleko više medijskog “spina”, ali – što je još važnije – i vremena. Četiri mjeseca se, čak uzimajući u obzir epohalno loša  iskustva koji čekaju prosječnog hrvatskog birača, čine prekratkim razdobljem da bi se u njemu stvorila nekakva sanaderonostalgija na kojoj bi se temeljio trijumfalni povratak bivšeg premijera.

Nadalje, dobrovoljni odlazak s vlasti je fenomen s kojim se taj isti prosječni hrvatski birač prilično rijetko susretao i reakcije na takav potez su još uvijek prilično upitne. Sanader je svojim dizanjem ruke od vlasti, zapravo, sebi oduzeo ključni element svog pažljivo njegovanog javnog imidža – odlučnost, odnosno sposobnost lupanja  šakom o stol i držanja svih konaca  u rukama. Hrvatski birači, naviknuti na karizmatske vođe i alfa mužjake, imat će malo razumijevanja za Sanaderovo reduciranje na nekakvog bizantskog dvorskog spletkara.

Stoga je, ukoliko Sanader zbilja želi napraviti veliki povratak, ta gesta mora biti još spektakularnija, još dramatičnija i još šokantnija od njegovog odlaska. Preuzimanje ključeva stranke od Jadranke Kosor je, pak, prozaičan i rutinerski postupak na koji će mnogi odmahnuti rukom. Sanader bi, stoga, morao povući daleko drastičniji potez.

Takav bi postupak bila njegov izlazak na predsjedničke izbore kao nezavisnog kandidata, odnosno još drastičniji potez napuštanja HDZ-a i stvaranja nove stranke kojoj bi se našao na čelu. Svrha takvog poteza je, dakako, osiguranje povratka na vlast u okolnostima krajnje nepovoljnim po njegovu bivšu stranku. Sanader bi kao nezavisni predsjednički kandidat uz određeni dio hadezeovaca mogao računati i na glasače centra, pa čak i dio ljevice. Da to nije sasvim nemoguće, svjedoči ne tako davni slučaj kada je Jelena Lovrić, komentatorica koju se teško može povezati s desnom obalom rijeke, dala prednost Sanaderu u odnosu na Račana.

Sanader bi napuštanjem HDZ-a na elegantan i najuvjerljiviji mogući način svojim bivšim drugovima uvalio odgovornost za sve svinjarije koje tek čekaju Hrvatsku pod vladom Jadranke Kosor. Nadalje, uspio bi se ponovno, kao i početkom 2000-ih, predstaviti kao posljednja brana “evropske”, “kulturne” i “civilizirane” Hrvatske pred pašalićevskom aveti 1990-ih, koju sada simboliziraju nekadašnje Pašalićeve pristaše koje dominiraju post-sanaderovskim HDZ-om. Ako bi, pak, predsjednički izbori išli zajedno s parlamentarnim, Sanader bi mogao čak i formirati novi centristički blok, odnosno stranku kojoj bi se “prikrpali” HSS, HSLS, manjine i ostali saveznici današnjeg HDZ-a, odnosno na najefektniji mogući način torpedirala inicijativa Stipe Mesića o nekakvom Trećem bloku, odnosno šanse SDP-a da bude nekakva relevantan faktor u budućoj hrvatskoj politici.

Taj drastičan potez bi isto tako dao savršeno objašnjenje za njegov odlazak, odnosno potvrdio tezu koja se u posljednje vrijeme diskretno počinje provlačiti kroz hrvatske medije – da je odlazak premijera bio sve samo ne dobrovoljan, odnosno da su mu stranku preuzeli desničarski trogloditi koji se spremaju upropastiti sve što je postignuto u posljednjih šest godina. Suočen s takvom opasnošću, premijer je u interesu naroda i države odlučio žrtvovati vlast i zapoćeti novu, opasnu avanturu.

Takav scenarij se, na prvi pogled, čini malo uvjerljivim, ali postoje određeni presedani u ostatku svijeta koji bi se mogli primijeniti i na hrvatske prilike. Možda se najspektakularniji takav primjer zbio nedavno u Izraelu, gdje je premijer Ariel Sharon, vođa desničarskog Likuda s “jastrebovskom” reputacijom, suočen s neizdržljivim otporom stranke oko povlačenja iz Gaze i drugih gorkih diplomatskih pilula, jednostavno usred mandata napustio stranku kojoj je na čelu te zajedno sa svojim pristašama formirao novu centrističku stranku pod nazivom Kadima, a koja je kasnije dobila izbore.

Ovakav scenarij će, naravno, mnogiU proglasiti, u najmanju ruku nategnutom, špekulacijom koja se više oslanja na maštu nego na činjenice. S druge strane, i ono što se Hrvatskoj dogodilo 1. srpnja se svojevremeno također činilo primjerenim domeni političke fantastike. U “zanimljivim” vremenima u kojima danas živimo, sve je manje politilčkih i drugih opcija koje se mogu smatrati isključenima.

Sanaderova ostavka – velika predstava ili posljednji čin?

Među reakcijama na šokantnu ostavku Ive Sanadera na mjesto premijera i predsjednika HDZ-a, odnosno njegovo povlačenje iz politike se izdvaja ona koju je na Facebooku iznio Krešimir Macan. Prema njemu sve je to najobičniji teatar, odnosno ostavka je donesena “s figom u džepu”.

Plan je omogućiti Sanaderu da najesen – kada bi se vlada Jadranke Kosor zbog ekonomske krize suočila s totalnim raspadom sistema i nemirima, a HDZ-ovi predsjednički kandidati u anketama imali jednoznamenkaste postotke podrške – usliši preklinjanja nacije u opasnosti i “nevoljko” se vrati na mjesto čelnika HDZ-a, odnosno predsjedničkog kandidata kao jedina osoba koja zemlju može izvući iz krize.

Zvuči uvjerljivo, zar ne? Pogotovo kada se zna da je Sanader teatrolog koji je više nego dobro naučio taj zanat.

Moguće je da je istina, ali postoje više nego male mogućnosti da bi se plan, ako uistinu postoji, mogao Sanaderu i HDZ-u višestruko obiti o glavu. Ako je ekonomska situacija u Hrvatskoj uistinu tako grozna kao što izgleda, onda se čak i hinjena ostavka ne može okarkterizirati drukčije kao neodgovorniu čin jednog kukakvice i licemjerje koje je neprobabljivo čak i za najprekaljenije hrvatske želuce.

Ako se Sanader za par mjeseci kandidira za predsjednika, biti će u daleko goroj situaciji nego da je ostao za kormilom vlade. Hrvatski birači na čelu države traže snažnu osobu. Glasove može biti dobiti Sanader Koji Lupa Šakom O Stol ili Sanader Koji Se Jadnoj Oporbi Smije U Lice. Na glasove ne može računati Sanader the Drama Queen.

Ne treba zaboraviti ni na mogućnost da će ova ostavka, bila hinjena ili ne, biti protumačena kao znak slabosti, odnosno da će mnoge morske psine po prvi put namirisati Sanaderovu krv. Ako je u Sanaderova ostavka briljantan predizborni “spin” on takvom izgleda 1. srpnja 2009. godine. Već 1. listopada možda i neće izgledati kao tako dobra ideja.

Tko se boji 3. siječnja još?

Ako je vjerovati članku objavljenom u Večernjem listu, prvi krug predsjedničkih izbora će se održati 6. ili 13. prosinca, jer postojeći ustavni poredak ostavlja vremenski okvir od samo pet nedjelja za održavanje dva kruga izbora prije isteka mandata Stjepana Mesića. Razlog zbog čega će se izbori održati upravo tih datuma je taj što jedna od nedjelja pada na 3. siječanj 2010. godine, odnosno upravo na desetogodišnjicu izbora kojim je prvi i – kako stvari trenutno izgledaju – posljednji put HDZ izgubio vlast u Hrvatskoj. Večernjakov članak špekulira kako se HDZ nastoji spasiti od “trećesiječanjskog prokletstva”, odnosno da će učiniti sve da prvi i eventuačni drugi krug ne padnu na 3. siječanj. To znači da se prvi krug može održati samo 6. ili 13. prosinca, odnosno 27. prosinca. U potonjem slučaju bi, pak, drugi krug pao na 10. siječanj, ali tada, po autorici teksta Mladenki Šarić, “započinje seoba Hrvata na skijališta”.

Sve to na prvi pogled ima smisla, ali HDZ-ovo bježanje od 3. siječnja se ne bi moglo opravdati nikakvim racionalnim razlozima. Zašto netko ne bi održavao izbore samo zbog povijesne slučajnosti i tako riskirao da ga se proglasi sujevernim? Sanader bi u tom slučaju dao ne samo poruku da je “prolupao” i da više ne donosi racionalne odluke, nego i – što je daleko važnije – da se boji. Takav Sanader kao predsjednički kandidat bi se vrlo lako mogao opisati kako luđak i kukakvica od strane bilo kakvog protukandidata s kralježnicom.

Naprotiv, Sanaderu bi održavanje izbora 3. siječnja najbolje odgovaralo jer bi time pokazao ne samo da se ne boji, nego da će i “trećesiječansku” vlast prikazati tek kao  prolaznu i nevažnu epizodu hrvatske povijesti koja je srećom kratko trajala. Održavanje izbora na taj datum bi HDZ-u omogućilo i prilično efektan “spin” u obliku plakata “Jednog 3. siječnja ste im povjerovali, danas ste ipak pametniji”, odnosno podsjećanje na sve ono što se pred 3. siječanj 2000. godine obećavalo, a sada se nije ostvarilo. Time bi se HDZ i njegovo biračko tijelo riješilo svih kompleksa, odnosno u utrku ušlo s pozicija snage i ostvarilo još veću psihološku nadmoć nad kilavom, nesposobnom i ionako demoraliziranom opozicijom.