Oznaka: Netflix

RECENZIJA: Mindhunter (sezona 1, 2017)

Serijski ubojice su izuzetno zahvalan motiv za autore kriminalističkih filmova ili TV-serija, ali upravo zbog toga se prečesto koriste i sa sobom znaju donositi hrpe iritantnih klišeja. Jedna od rijetkih serija koja se tim fenomenom nastoji pozabaviti na nešto originalniji način jest Mindhunter, koja se nastojanju da bude “drukčija od drugih” vraća na sam izvor. A taj izvor, barem ako je u pitanju suvremeno shvaćanje pojma jest John E. Douglas, bivši agent FBI poznat po tome što je 1970-ih zajedno sa svojim kolegom Robertom Resslerom stvorio moderni koncept serijskog ubojice kao i profiliranja kriminalaca. Douglas, koji je, između ostalog, bio stručni savjetnik autorima Kad jaganjci utihnu, je karijeru u FBI završio 1995. godine i iste godine svoja iskustva opisao u knjizi Mindhunter: Inside the FBI’s Elite Serial Crime Unit (“Lovac na umove: U elitnoj FBI-ovoj jedinici za serijske ubojice”). Najfascinantniji dio knjige nije toliko Douglasov opis vlastitog života i karijere, koliko njegovo detaljno analiziranje najzloglasnijih slučajeva serijskih ubojstava, ali i razgovora koje je godinama provodio sa njjihovim počiniteljima po zatvorima i bolnicama u nastojanju da otkrije njihove motive, odnosno sebi i drugim istražiteljima pribavi alate za predviđanje, sprečavanje i rasvjetljavanje zločina.

Douglas je tokom prethodnih desetljeća imao izuzetan utjecaj na Hollywood te poslužio kao inspiracija za brojne likove brojnih filmova i TV-serija koje za motiv imaju profiliranje serijskih ubojica, a od kojih su najpoznatiji Zločinački umovi. Bilo je samo pitanje kada će i sam Douglas i njegova knjiga postati predmetom ekranizacije, a odgovor je dao Netflix kojoj je Mindhunter jedna od velikih uzdanica njegovog jesenjeg programa. Riječ je o izuzetno ambicioznom projektu kome je prestiž dao angažman Davida Finchera, uglednog filmaša čiji su opus dijelom obilježili filmovi o serijskim ubojicama, a koji je prvu sezonu producirao te režirao nekoliko epizoda, uključujući pilot. Uz takva imena, intrigantnu temu i Netlfixovu reputaciju kralja streaminga, nije bilo teško očekivati da će Mindhunter postati veliki hit i biti pretplaćen na gotovo jednodušno pozitivne kritike.

Mindhunter, čija prva sezona ima 10 epizoda, je na čelu scenarističkog tima imao britanskog književnika Joea Penhalla, čija se adaptacija u značajnoj mjeri odmakla od detalja Douglasovog predloška. To je uključivalo i sam Douglasov lik, koji se u seriji zove Holden Ford (i koga glumi Jonathan Groff). Radnja započinje 1977. godine kada se FBI još prilagođava eri nakon Hooverove smrti i dramatičnim društvenim promjenama koje je stari direktor tako uporno nastojao zaustaviti. Holden je mladi i nadobudni agent s diplomom psihologije i iskustvom pregovarača čiji posao, između ostalog, uključuje podučavanje lokalnih policijskih službi FBI-jevim kriminalističkim tehnikama. Ford se tom prilikom pridruži Billu Tenchu (Holt McCallany), starijem agentu koji je nedavno osnovao FBI-jevu Jedinicu za znanost ponašanja (BSU), te njih dvojica dolaze na ideju da prilikom putovanja u svrhu prikupljanja znanstvenih podataka ne samo pomažu lokalnim istragama, nego i razgovaraju s ubojicama. Usprkos skepse koju prema toj inicijativi pokazuje njihov šef Sheppard (Cotter Smith), njihovi napori počinju davati razultate te je na kraju projekt odobren i timu se kao stručna suradnica priključuje psihijatrica dr. Wendy Carr (Anna Torv). Holden se, međutim, s vremenom počinje sve teže nositi sa uspjehom, kao i razornim utjecajem koju upućenost u nezamislivo izopačene zločine može imati na njegov privatni život.

Dobre stvari kod Mindhuntera počinju s Fincherovom režijom; četiri epizode koje je potpisao su vrlo dobro režirane te od samog početka, prije svega kroz vješto korištenje sugestivne fotografije i montaže, stvaraju specifičnu atmosferu, a isti stil bez ikakvih poteškoća nastavljaju i epizode u režiji ostatka tima. Narativna struktura, s druge strane, odaje određen trud u svrhu originalnosti, odnosno odmak od kanona policijskih procedurala nalik na CSI. Ford i Tench se uključuju u istrage i sudjeluju u razrješavanju zločina, ali nikad na onako elegantan i “zaokružen” način; brojni, čak i intrigantni slučajevi, ostaju, kao što bi to i bilo u stvarnom životu, neriješeni. Tu je, dakako, i izuzetno kvalitetan izbor soundtracka temeljen na najvećim pop-hitovima 1970-ih koji pomažu pri atmosferi i ponekad služe kao svojevrsni ironični komentar radnje.

Najveći adut Mindhuntera su, pak, ono što je predstavljalo i sadržaj književnog predloška – profili, odnosno razgovori sa serijskim ubojicama, koji su, za razliku od protagonista, pri adaptaciji ostali stvarne ličnosti. Među njima se najviše ističe Ed Kemper, čija su stravična i nekrofilijom motivirana ubojstva bila u potpunoj opreci s vedrim karakterom i sposobnošću da stvara prijatelje ne samo među policajcima kojima je priznao sve zločine, nego i s FBI-jevim ispitivačima, uključujući samog Douglasa koji ga je opisao kao najinteligentnijeg i najugodnijeg od svih svojih sugovornika. U seriji njegov lik tumači Cameron Britton, koji izuzetno efektno koristi kontrast između Kemperovog prijetećeg stasa i mekanog, ugodnog glasa. Ne bi trebalo previše iznenaditi ukoliko se Britton za svoj nastup ne okiti barem pokojom nominacijom za “Emmy”.

Takvih scena, međutim, ima premalo, te producenti sadržaj od 10 epizoda nastoje ispuniti tako što ulažu previše pažnje na privatni život članova istraživačkog tima. I, naravno, pri tome ti likovi, ali i sama serija, postaju žrtvama iritantnih klišeja. Fordu je tako udijeljena privlačna djevojka Debbie (Hannah Gross) koja ne služi ničemu osim da kao nekakva hipi-intelektualka služi kao podsjetnik na aktualne društvene promjeene, odnosno da u nekoliko scena eksplicitnog seksa ispuni kvotu sadržaja bez kojih najprestižnije serije Zlatnog doba televizije izgleda više ne mogu. Još je lošija stvar s Tenchom, u čijem tumačenju se McCallany, majstor karakterne glume, prilično trudi, ali ne može nadoknaditi trapavu karakterizaciju, kao i klišeje vezane uz obiteljski život – naravno da stari konzervativni agent mora imati tradicionalnu obitelj, ali, nije imao sreće, nego je morao usvojiti derište za koje se ispostavi da je autistično. No, još je manje uvjerljiv lik dr. Carr, koga ne samo što glumi privlačna Anna Torv (koja je tumačila lik agentice FBI u TV-seriji Na rubu), nego što je njen lik učinjen lezbijkom bez neke prijeke potrebe osim da se ispunjava LGBT kvota. Pri svemu tome serijske ubojice i profesionalni rad protagonista publici postaje manje važniji od pitanja hoće li Ford, koga je na kraju sezone ostavila djevojka, otkriti da mu se dr. Carr više sviđa i hoće li je uspjeti navesti da zaigra za “drugi tim”. Kada se svemu tome doda neuvjerljivi i iritantno “napumpani” emocionalni cliffhanger, serija koja je trebala predstavljati vrhunsku kombinaciju drame i true crimea počinje sličiti na meksičke sapunice. Tvorci Mindhuntera će, kako stvari stoje, u drugoj sezoni imati daleko teži zadatak nego u prvoj.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: The OA (sezona 1, 2016)

Brzina i brutalnost kojom se Netflix nakon izbijanja afere Spacey odlučio riješiti Kuće od karata, svoje donedavno najpopularnije TV-serije, može se shvatiti kao i odraz toga da taj globalni streaming servis predstavlja najjači televizijski studio na svijetu. Za razliku od HBO-a koji je isti status gradio na nekoliko skupih, razvikanih i prestižnih projekata, Netflix se opredijelio za kvantitetu, odnosno svoju publiku zasuo sa masom serija koje su stilom, žanrom i pretenzijama svojih autora bitno različite i koje su, dakako, u stanju bez problema ispuniti naglo stvorene praznine u programu. Korisnici Netflixa tako među Netflixovim serijama zbilja imaju što birati, te se Netflixove serije komotno mogu natjecati za raznorazne “naj” statuse, kao što je “najbolja”, “najkontroverznija”, “najiščekivanija”, “najpopularnija”. Za The OA, koji je premijeru imala prošle godine, moglo bi se reći da je napravljena u nastojanju da postane “najispaljenija”.

Serija se ističe i za današnju televiziju rijetkom činjenicom da je njena glavna glumačka zvijezda istovremeno i jedan od autora. Brit Marling, koja je pripravništvo u Goldman Sachsu i potencijalno briljantnu karijeru finacijske gospodarice univerzuma žrtvovala umjetnosti, uživa priličan ugled na američkoj nezavisnoj sceni ne samo kao glumica, nego i kao scenaristica, koja se može pohvaliti s par zapaženih ostvarenja od kojih je najpoznatija Druga Zemlja iz 2011. godine, koja je kombinirala SF s intimističkom dramom. The OA je Marling stvorila zajedno sa svojim dugogodišnjim suradnikom Zalom Batmanglijem, koji je također potpisao režiju, a iza kamere se kao producent našao i poznati glumac Brad Pitt.

Marling u filmu tumači lik Prairie Johnson, slijepe djevojke koja se vraća u rodni grad nakon što je sedam godina bila netragom nestala. Njen povratak je izvor misterije ne samo zbog toga što uporno odbija reći gdje je bila tih sedam godina, nego i zato što inzistira da je zovu The OA, ali najčudnovatiji detalj je taj da je stekla vid. Njeno odbijanje da objasni nestanak izaziva frustraciju kod njenih roditelja – Nancy (Alice Krige) i Abela Johnsona (Scott Wilson) – koji postaju sve zabrinutiji za njeno duševno zdravlje. Ali, s druge strane, Prairie/The OA je više nego spremna svoju priču ispričati grupi od petoro sumještena, koje čini četvoro lokalnih gimnazijalaca i jedna od njihovi nastavnica. Okupivši ih u neobični kružok, ona im počinje kazivati bizarnu priču o svom porijeklu, potrazi za pravim roditeljima zbog kojih je pobjegla iz kuće i na kraju završila kao zatvorenica dr. Huntera Aloysiusa Percyja (Isaacs), čiji su motivi za taj čine najbizarnijim dijelom te priče. Njena publika, koju muče različiti problemi banalne svakodnevnice koji se tiču đačkog života, financija i nedostatka perspektive u malom gradu, je iz razumljivih razloga fascinirana pričom u kojoj se prepliću desetljećima stare političke intrige, zagrobni život i paralelni univerzumi, ali i zabrinuta kada ih OA zamoli da joj pomognu u neobičnom, potencijalno opasnom, a možda i potpuno besmislenom pothvatu.

Prva sezona serije, koja je u skladu s normama Zlatnog doba televizije, ograničena na 8 epizode, u mnogo čemu izgleda kao niskobudžetni nezavisni “art” film. Fotografijom Lola Howarda dominiraju hladni i sivi tonovi, a melankolična glazba Rostama Batmanglija (Zalovog brata) nastoji svemu dati snažnu dozu realizma. Iako je The OA neobična serija, to do nekog posebnog izražaja dolazi tek na samom početku, kad se ono što izgleda kao banalna priča o povratku dugo izostale djevojke kući iznenada pretvori u ep smješten u nekoliko različitih dimenzija. Marling i njen partner prilično vješto obavljaju takvu tranziciju, i serija se radnjom bez ikakvih problema prebacuje iz današnjice u prošlost protagonistice. Najvažniji zadatak – učiniti bizarnu priču protagonistice uvjerljivom – je također uspješno obavljen. Publika neće imati problema prihvatiti je, isto kao i likovi koji bi inače smatrali da OA pripada u psihijatrijsku kliniku. Scenarij i režija također isto tako pronalaze ravnotežu između glavne junakinje i drugih likova, od kojih neki predstavljaju prilično zanimljivo izbjegavanje, a ponekad i otvoreno negiranje klišeja. Jedan od takvih primjera je Steve Winchell, bahati školski nasilnik koga tumači irski glumac Patrick Gibson, a koji se elegantno pretvori u nešto nalik na pozitivca.

Izuzetnom scenarističkom trudu je Marling pridodala i trud kao glumica, pa tako bez ikakvih problema tumači i adolescenticu i stariju ženu. U svemu tome je pomaže prilično raznovrsna ekipa glumaca, uključujući mladog Emoryja Cohena te Isaacsa koji briljira u ulozi demonskog negativca koji, s druge strane, ima naizgled razumljive motive za svoje postupke. Uz Marling i njene partnere, dobar posao je napravio koreograf Ryan Heffington, učinivši The OA jednom od rijetkih TV-serija gdje važnu ulogu igra i ples.

Sve to, međutim, ne može kompenzirati loš dojam koji stvara završnica, koja odaje dojam nedovršenosti, odnosno nedoumice oko toga hoće li The OA biti “normalna” serija koja zaplet prikazuje u nekoliko sezona, ili će pokušati sve ispričati u osam epizoda. Zato je publika podvrgnuta nekim prilično predvidljivim obratima koji bi sve što su prethodno vidjeli doveli u pitanju, a istovremeno cijeloj seriji dali konvencionalno obrazloženje. To uključuje i groteskni završetak koji će, dakako, brojna pitanja ostaviti neodgovorenima, odnosno dati “prijateljsku sugestiju” da bi sve mogla objasniti druga sezona. Iako The OA umjesto “ispaljene” nove verzije Twin Peaksa prvu sezonu završava kao još jedna konvencionalna serija, opći dojam je ipak pozitivan, pa bi nove sezone ove serije mogle itekako dobro ispuniti prazninu nastalom rušenjem Kuće od karata.

OCJENA: 6/10

Cannes vs. Netflix

Jedan od najsvježijih primjera fenomena u kome se ono što marksisti vole nazivati kulturnom nadgradnjom sudarilo sa onim što marksisti vole nazivati ekonomskom bazom dolazi iz Francuske. Filmski festival u Cannesu je donio nova natjecateljska pravila prema kojima na festivalu mogu sudjelovati, odnosno Zlatnu palmu i druge prestižne nagrade dobivati samo oni filmovi koji osiguraju redovno distribuciju u francuskim kino-dvoranama, odnosno na velikom platnu.

U ne tako davnoj prošlosti bilo je teško zamisliti da bi festival u Cannesu, kao i bilo koji drugi filmski festival, uopće imao potrebu za takvim pravilima. No, u vrlom novom internetskom svijetu gdje se gledatelji sa filmskim sadržajima gotovo u pravilu upoznaju preko malih ekrana, sve je vjerojatnije da će budući klasici sedme umjetnosti svoju premijeru imati među milijunima anonimnih pretplatnika streaming servisa nego među par stotina celebrityja u smokinzima i večernjim toaletama okupljenih u kino-dvorani.

Takva vizija je, međutim, predstavljala noćnu moru za jedan od najuglednijih filmskih festivala na svijetu koji je svoju reputaciju sagradio upravo na glamuru i priči kako se tamo dolaze najveće zvijezde i najugledniji umjetnici kako bi predstavljali buduća poglavlja u knjigama filmske povijesti. Stoga previše ne čudi što se nezadovoljstvo takvim stanjem iskazalo upravo na račun Netflixa, tvrtke koja se samo u nekoliko godina isprofilirala kao svojevrsna ikona novog filmskog svijeta.

Pravila su, naime, uvedena nakon što se ispostavilo da vlasnici kino-dvorana u Francuskoj ne vole to što će u festivalskom programu biti Okja i The Meyerowitz Stories, dva filma čiju je distribuciju preuzeo upravo Netflix i koji će uskoro svoju redovnu premijeru imati upravo na njegovom streaming servisu. Sam Netfflix u ovom konkretnom slučaju neće biti neposredno pogođen tom odlukom, s obzirom da pravila počinju važiti tek od sljedeće godine, te oba naslova teoretski mogu osvojiti Zlatne palme.

Međutim, čak i da se to dogodi, Netflix bi za svaku sljedeću prigodu morao praviti ne uvijek ugodan izbor između prestiža i panegirika kritičara koje donose nagrade iz Cannaesa na jednoj, te hladne financijske računice prema kojoj gube globalnu publiku i pretplatnike u nekoliko mjeseci dok se njihov naslov odvrti u francuskim kino-dvoranama. A stvari bi mogle postati još gore ukoliko se za primjerom iz Cannesa povedu drugi festivali, odnosno svaka šuša odbije u izbor za nagrade na festivalu ukoliko film nije distribuiran u njihovom selu, ili, na primjer, Netflix više ne može računati na Emmyje ukoliko njihove serije prethodno nisu prikazane na programima američkih zemaljskih TV-mreža. Ne čudi stoga, da je Reed Hastings svoje nezadovoljstvo izrazio izrazio, i to upravo na Facebooku, društvenoj mreži koja je, poput njega, također jedna od institucija vrlo novog svijeta.

U mnogo čemu je sukob Cannesa i Netflixa samo nastavak, odnosno odraz nekih drugih priča, bilo da je riječ o sadašnjosti, kada se Uber sukobljava s profesionalnim taksistima, bilo o prošlosti samog filma. Prije nego što je postala sedma umjetnost, film se prvih desetljeća svog postojanja suočavao s nerazumijevanjem, ali i prijezirom establishmenta, uključujući najuglednije intelektualce i umjetnike koji su ga smatrali bezvrijednom zabavom za prostačke mase, a priznati odlazak u kino je za svakoga tko se smatrao “in” predstavljao isto ono što bi danas predstavljalo priznanje da se vole jesti hamburgeri ili gledati reality emisije. Trebale su se zbiti svjetski ratovi, revolucije i ekonomske krize prije nego što su se elite spustile iz svojih kula od bjelokosti te konačno shvatile da žive u 20. stoljeću, te da su se neke stvari, ma koliko im bile drage, više nisu iste te da su Ejzenštejn i Chaplin isto tako velika imena kao što su Shakespeare i Mozart bili u prošlim stoljećima.

Na žalost, ako nas povijest išta uči, onda je to da se od nje rijetko nešto nauči. Tako će se snoberaj i povrijeđene taštine elite Cannesa sudarati sa hladnim ekonomskim računicama, stvarajući nove “mjehure” i produbljavajući jaz između elita koje paradiraju na crvenom tepihu i masa koje ih gledaju na svojim tabletima i monitorima. Ishod tog sukoba se može lako predvidjeti, ali se postavlja pitanje njegovog trajanja i cijene. Nadajmo se da ona neće biti viša od mjesečne pretplate za Netflix.

 

Netflix prvi put prestigao HBO

Netflix
Netflix (izvor: Wikipedia)

Netflix, američki servis za distribuciju DVD-ova koji već duže vrijeme distribuira filmove i slični sadržaj streamingom preko Interneta, objavio je svoje poslovne rezultate za posljednje tromjesečje, i zahvaljujući njima došao na američke naslovnice. Netflix, naime, danas ima 29,9 milijuna pretplatnika u SAD, odnosno više od 28,7 milijuna koliko ih trenutno ima HBO, vodeća američka kablovska televizija specijalizirana za istu kategoriju sadržaja. Time je Netflix potvrdio višegodišnja predviđanja da je upravo on tvrtka koja će postati “HBO umjesto HBO-a”, odnosno model za nove oblike proizvodnje i distribucije filmskog i televizijskog sadržaja.

Netflixov uspjeh izgleda utoliko veći, s obzirom da je riječ o tvrtki koja je rad započela u sasvim drugoj djelatnosti, odnosno na streaming se preorijentirala tek prije nekoliko godina, dok je dotada kao glavnu djelatnost imala posuđivanje DVD-ova po flat rateu. Netflix je, međutim, sličnim poslovnim modelom izgradio veliku bazu korisnika, a s vremenom počeo, slično kao i HBO, stvarati originalni sadržaj, pa je tako web-serija House of Cards postala prva web-serija s nominacijom za najbolju dramu.

HBO, doduše, barem neko vrijeme ne mora strahovati da će ga njegov nasljednik potpuno skinuti s trona, jer izvan američkih granica HBO još uvijek ima 114 milijuna pretplatnika, dok se Netlfix mora zadovoljiti tek sa njih 9,2 milijuna. Reed Hastings, Netflixov suosnivač, je toga potpuno svjestan i spreman je priznati da je HBO, koga otvoreno naziva svojim uzorom, “tu već  mnogo godina” i da će morati prilično raditi kako bi dosegao standarde kuće koja je svijetu dala Igru prijestolja i Carstvo poroka.

Relativno spora globalna ekspanzija Netflixa (koji je trenutno u Europi dostupan jedino u Skandinaviji i na Britanskom Otočju, a u Nizozemsku će doći krajem godine) ovu vijest čini zasad ne previše značajnom za ovdašnju publiku. Ali, s druge strane, također pokazuje kako se uporan rad,strpljivost (za razliku od mnogih drugih “dot com” tvrtki koje su izgorjele srljajući za brzom zaradom) i izgradnja korisničke baze kao temelja filmske i televizijske djelatnosti zna itekako isplatiti.