Millgramski reality eksperiment

Danas bi na francuskom TV-kanalu France 2 trebao biti prikazan dokumentarni film “Le jeu de la mort”, u prijevodu “Igra smrti”. Dotično ostvarenje je već sada izazvalo veliki publicitet i kontroverze u francuskoj javnosti, s obzirom da postavlja neka ozbiljna pitanja o suvremenim reality emisijama i na njih donosi neke prilično depresivne odgovore.

Tvorci dokumentarca su, naime, osmislili fiktivni kviz u kome natjecatelji jedni drugome u slučaju pogrešnih odgovora na pitanje daju elektro-šokove, i to sve na poticaj voditelja i uz “navijačku” publiku u studiju.

“Žrtve” mučenja su, doduše, glumac i elektro-šokovi nisu bili stvarni, ali sudionicima, koji su vjerovali da sudjeluju u stvarnom kvizu to nije rečeno. Međutim, čak njih 80 % je na voditeljev nalog davalo elektro-šokove čak i kada je njihov “suparnik” s druge strane vrištao od boli i preklinjao ih da prestanu.

Ovakvi rezultati, doduše, neće izgledati tako šokantni svima onima koji su upoznati sa zloglasnim Stanfordskim eksperimentom iz 1971. godine, kao i sa još zloglasnijim Millgramovim eksperimentom iz 1963. godine koji je autoru Christopheu Nicku poslužio kao više nego očita inspiracija.

Nije teško pretpostaviti da će dotični dokumentarac izazvati sveopće zgražanje i nevjericu u francuskoj, pa i u evropskoj, javnosti. Kao što nije teško pretpostaviti da entuzijazam za njegovo otkupljivanje neće pokazati RTL Televizija ili Nova TV, s obzirom da bi nakon njega raznorazni Big Brotheri, Farme ili Trenuci istine izgledali sasvim drukčije.

Oglasi

Zaokret udesno: Obama ponovno uvodi Bushove prijeke sudove

Odlukom da se ponovno uvedu tzv. vojne komisije, odnosno prijeki vojni sudovi čiji je zadatak procesuiranje optuženih terorista al-Qaede, Barack Obama je po pitanju konkretne politike načinio najspektakularniji zaokret u odnosu na idealističku retoriku kojom je osvajao ljevičarsku studentariju – ključni element svog glasačkog stroja tijekom izborne kampanje. Time je dan jasan znak da postoje određene granice koje Obama – ma koliko govorio o Promjeni – barem zasad neće prijeći. Kao što se to moglo pretpostaviti na osnovu trpanja republikanskih i klintonističkih kadrova u resore vanjskih poslova i obrane, Obamin veliki zaokret ulijevo će biti prije svega u sferi unutarnje politike u SAD, dok će po pitanju vanjske politike i sigurnosti, uključujući i kontroverzne tretmane “nevaljalaca”, kretati u parametrima koje su uspostavili njegovi “jastrebovski” i čvrstorukaški prethodnici.

Jedan od signala bi moglo biti i javno pismo kojim je Leon Panetta, od Obame postavljeni direktor CIA-e, nedvosmisleno stao na stranu svoje agencije u sporu s Nancy Pelosi, predsjednicom Zastupničkog doma koja je nastojala opovrći tvrdnje da je svojevremeno bila upoznata i prešutno odobrila “waterboarding” i druge “oštre tretmane” zarobljenih terorista koje ljevičarski krugovi danas nazivaju mučenjem.

Amnesty International, po svemu sudeći, može prosvjedovati zbog neispunjenih obećanja, ali je bilo jasno da će se i idealistički Mesija prije ili kasnije morati suočiti sa stvarnim svijetom gdje važe neka druga pravila od onih u izbornim kampanjama. Nadalje, birajući između profesionalaca i ponekad neugodnih oruđa za obavljanje prljavih poslova s jedne, te svojih istomišljenika ali i potencijalnih suparnika s druge strane, Obama je tu dilemu najvjerojatnije riješio koristeći svoja politička iskustva koja je stekao na ulicama Chicaga, mjesta koje, u najmanju ruku, nije bilo najplodnije tlo za njegovanje idealističkih načela.

Nancy Pelosi u ratu s CIA-om

Neprijateljstva između Nancy Pelosi, presjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa i CIA-e, započeta “procurenim” dokumentima o njenoj upućenosti u “problematične” metode prikupljanja informacija od zarobljenih al-Qaedinih terorista, su danas eskalirala na pres-konferenciji prilikom koje je Pelosi optužila CIA-u da laže i da joj pokušava smjestiti.

U normalnim okolnostima bi bilo za očekivati da će se američka javnost, odnosno mediji – koji uglavnom dijele stavove zastupnice koja, između ostalog, predstavlja ultraliberalni San Francisco, staviti na njenu stranu, a protiv “Bushovih mučitelja”. Međutim, ako je suditi po ovom članku u Washington Postu, vjerojatnije je da joj je današnja pres-konferencija donijela više štete nego koristi, odnosno možda čak predstavljala prvi korak prema njenom silasku s mjesta jedne od najmoćnijih žena svijeta.

Iako Pelosi još uvijek može računati na pristaše među svojim stranačkim drugovima, odnosno kolegama zastupnicima koji CIA-u optužuju da je lagala i kršila zakon, postoje ozbiljne špekulacije da se posljednjih mjeseci stvorio duboki jaz između njenog Kongresa i Obamine Bijele kuće. Novom predsjedniku se ne sviđa da Kongres pod upravom Pelosi sve više energije nastoji potrošiti na kontraproduktivne istrage Bushove administracije, temu koja u trenutnim okolnostima za većinu birača, uključujući Obamine, izgleda kao lanjski snijeg. Tu je, dakako, i tinjajući sukob oko vlasti, odnosno nastojanje Pelosi da Kongres dominira nad Bijelom kućom, što je bilo vidljivo prilikom izglasavanja budžeta i pregovora oko paketa poticaja za posrnulu američku ekonomiju.

Prve reakcije na tiskovnu konferenciju, barem što se američkih medija, tiče nisu previše pozitivne, što je prilično zloslutno s obzirom na njihov više nego blagonakloni stav prema Demokratskoj stranci. Dio je uočio kako je na konferenciji bila “nespretna i nervozna”. Postoje sugestije kako su za to dobili “mig” od Obame. Još je zloslutnije i to što joj je glavni stranački suparnik Stenny Hoyer, drugi demokrat po rangu u Zatsupničkom domu, odbio dati eksplicitnu podršku.

Obama zbog neobjavljivanja fotografija mučenja proglašen “neoconom”

Odluka američkog predsjednika Baracka Obame da, usprkos ranijih najava, ipak ne objavi fotografije “intenzivnog ispitivanja” zarobljenih pripadnika al-Qaede, nije najbolje sjela američkoj ljevici i liberalnim komentatorima koji su sve do jučer držali da će novi stanar Bijele kuće u svemu predstavljati potpunu suprotnost prethodnom.

Možda je Obama uistinu mislio da će moći izvesti takav apsolutni zaokret, odnosno svojoj Velikoj američkoj socijalističkoj revoluciji dodati neizostavni sastojak revolucionarnog terora u obliku kaznenog progona Busha & Co. za mučenje i druge ratne zločine. Međutim, za tako nešto sada jednostavno ne postoje politički uvjeti, a ni sigurnosno-obavještajni aparat, bez čije suradnje se takav projekt ne može dovršiti, vlastiti opstanak i interese stavlja iznad Obaminih idealističkih načela. Tako su demokratski čelnici, kojima su posljednjih dana bila puna usta najava o istragama i kaznenim procesima za mučenje, sada u defenzivi nakon što je CIA podastrla dokaze o tome da su 2002. godine bili obaviješteni o “problematičnim tretmanima” zarobljenika a bez da naprave bilo kakvu javnu reakciju.

Demokratski čelnici su tada, kada su sjećanja na 11. rujan 2001. godine bila previše svježa,  zaključili da im se iz dnevnopolitičkih razloga daleko više isplati držati za zubima nego da ih se razapne kao izdajnike kojima je dobrobit terorističkih zvijeri važnija od sigurnosti milijuna svojih sugrađana. Obama je, pak, CIA-ine memorandume o Pelosi vjerojatno shvatio kao “prijateljsku sugestiju” da odustane od cijele priče o mučenju, odnosno da se s Bushom i njegovim ancien regimeom obračunava negdje drugdje a ne preko glava američkih obavještajaca.  Nadalje, tu je i neugodna pretpostavka da su neki od “problematičnih” elemenata i metoda Bushovog predsjednikovanja u pojedinim slučajevima jedina alternativa koja bi novom predsjedniku stajala na raspolaganju. Dovoljno je incident koji bi makar u jednom detalju podsjećao na 11. rujan 2001. godine, pa da zgražanje na “waterboarding” istog trenutka postano demodirano čak i u najprosvijećenijim i najliberalnijim američkim salonima.

To, dakako, ne spriječava Andrewa Sullivana, koji je sve do jučer bio najvatreniji zagovornik Obame među američkim političkim komentatorima (i čija je privrženost novom predsjedniku i mržnja prema njegovim protivnicima ponekad dobivala patološke oblike) da, izražavajući svoj šok i gađenje, Obamu počasti epitetom “neocona“, a kasnije njegovu administraciju optuži za prikrivanje zločina, odnosno kontinuitet s Cheneyevom vanjskom politikom.

Muke po Nancy

Stvoriti neprijatelje od obavještajne zajednice u pravilu nije baš najpametniji potez, čak i ako ste druga najmoćnija žena na svijetu. Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog doma Kongresa SAD, se imala prilike u to uvjeriti nakon što je sinoć CIA objavila memorandume iz kojih proizlazi da je dotična dama početkom 2000-ih bila detaljno upućena u ono što se eufemistički naziva “oštre tehnike ispitivanja” zarobljenih al-Qaedinih terorista, a što većina svjetske javnosti naziva mučenjem.

Pelosi – koja, kao i predsjednik Barack Obama, pripada radikalnom lijevom krilu američke Demokratske stranke – je godinu i pol dana tvrdila da o nikakvom “posebnom tretmanu” zatvorenika nije imala pojma. Njene tvrdnje su koincidirale s Obaminom objavom svih detalja kontroverznih ispitivanja, uključujući famozni “waterboarding”, kao i najavama španjolskog istražnog suca Garzona da bi zbog toga mogao pokrenuti kazneni postupak protiv američkih dužnosnika koji su vršili ili odobrili “posebni tretman”, s obzirom da je, po njegovom mišljenju, riječ o kršenju međunarodnih konvencija koje zabranjuju mučenje.

I dok je mogućnost da Garzonova istraga, sudeći po ranijim iskustvima u kojima su američki vojnici ili dužnosnici bili predmetom međunarodnih kaznenih postupaka, dovede do sudskih presuda, odnosno – u velikom finalu – do Busha u ćeliji Međunarodnog kaznenog suda u Haagu – zasad vrlo mala, Obami i demokratima bi kontroverze oko torture dobro služe kao oružje kojim bi se trebala dotući Republikanska stranka oličena u liku i djelu njegovog prethodnika, odnosno skrenuti pažnja javnosti ako trenutna ekonomska politika ne proizvede mesijanske rezultate.

U cijelom tom procesu bi CIA mogla biti jedna od kolateralnih žrtava. Reputacija američke obavještajne agencije je posljednje desetljeće dobila teške udarce – neposredno nakon 11. rujna 2001. godine je optuživana da nije radila ništa da bi spriječila tragediju, a sada je optužuju za pretjerani entuzijazam u čuvanju nacionalne sigurnosti. Iako je Obama zasad isključio mogućnost da se agenti uključeni u “waterboarding” kazneno gone – takva mogućnost se donedavno spominjala tek za pravnike u Ministarstvu pravde koji su na Bushov zahtjev bili iznijeli pravno mišljenje da su takvi kontroverzni postupci u skladu s američkim zakonima – među njima ne vlada neki posebno oduševljenje prema novom predsjedniku za kojeg vjeruju da ih je spreman žrtvovati radi jeftinih dnevnopolitičkih bodova i  ideoloških predrasuda.

Stoga je sasvim razumljivo što će se podastirati dokazi koji upućuju da isti oni demokrati koji danas mašu krvavom košuljom optužujući Busha za nehumano postupanje s osumnjičenicima za terorizam prije samo nekoliko godina nisu iskazali ama baš nikakvo protivljenje  prema “posebnom tretmanu” niti su osjećali potrebu da svoja saznanja o takvom skandalu obavijeste javnost.