Bombaš-samoubojica se raznio kraj Homeinijevog mauzoleja

Najave kako bi današnji dan – kada pro-Musavijevi demonstranti trebaju odbaciti poziv velikog vođe Alija Hamneija da ne izlaze na iranske ulice – trebao biti “vruć” su se, po svemu sudeći, obistinile. Vijesti o tome kako iranska policija i “Basiji” palicama, suzavcem i vodenim topovima razbijaju nekoliko tisuća demonstranata su zamijenjene vijestima o tome da se zbila eksplozija nigdje drugdje nego u mauozeleju gdje je pokopan ajatolah Ruholah Homeini, vođa islamske revolucije i osnivač Islamske Republike. Pozivajući se na državne medije, agencije javljaju da je eksploziju izazvao bombaš-samoubojica, te da je jedan od hodočasnika ranjen.

Ovakav razvoj događaja je, s jedne strane, i očekivan i neočekivan. Pristaše Musavija, pogotovo oni na Zapadu, će to nazvati “jeftinim trikom očajnih vlastodržaca”. S druge strane, s obzirom na gotovo božanski ugled koji Homeini uživa kod Iranaca – pri čemu ne treba zaboraviti da su i Musavi i Ahmadinedžad bili njegovi bliski suradnici – ovaj potez izgleda previše drastičan, odnosno moguće je zamisliti kako su anti-režimski ekstremisti, uključujući grupu Mudžahedin Halk, Kurde ili Azere, iskoristili zauzetost iranskih sigurnosnih službi kako bi izazvali još kaosa. O tome je čak govorila i Christianne Amanpour na CNN-u.

BBC-jev dopisnik iz Teherana, pak, u javljanju od 16:20 po hrvatskom vremenu javlja kako je Trg Enghelab u središtu Teherana – gdje bi se trebale održati demonstracije – pun vojske, policije, Revolucionarne garde, žandara i Basija, da je “nemoguće demonstrantima” tamo prići. “Ako demonstranti ne uspiju pronaći put do mjesta gdje bi mogli održati velike demonstracije, bit će poraženi”, zaključuje dopisnik.

Ovo me je podsjetilo na onu Machiavelijevu izreku o tome da su jedini uspješni proroci bili naoružani proroci. Ili, da parafraziramo jednog uglednog poslovnog čovjeka, dalje ćete doprijeti ako u ruci imati i Twitter i “tetejac” nego samo Twitter.

Oglasi

Hamnei čvrsto iza Ahmadinedžada

Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Islamske Republike Iran, na današnjoj molitvi petkom održanoj na Teheranskom sveučilištu je održao govor kojim otklanja sve sumnje u to da bi iranska vlast mogla uslišiti zahtjeve poraženog predsjedničkog kandidata Mir Hosein Musavija, odnosno poništiti ili ponoviti izbore čiji je – barem službeni – pobjednik Mahmud Ahamdinedžad.

Postojale su špekulacije da bi Hamnei, suočen za po iransku vlast neugodnim slikama masovnih protesta na teheranskim ulicama, mogao izaći Musaviju u susret. Naznanke za to su bile u slanju pisma kojim od Vijeća čuvara traži da se preispitaju tvrdnje opozicijskih kandidata o izbornim nepravilnostima, ali i poziv svoj četvorici kandidata – koje je prije toga nazvao patriotima i dobrim vjernicima – na zajedničku molitvu.

Međutim, Hamnei je iskoristio priliku da u svom nestrpljivo iščekivanom govoru jasno stane iza Ahmadinedžada. Tako je rekao da su Ahmadinedžadovi politički stavovi najbliži njegovima, kao i da je – s obzirom na većinu od čak 11 milijuna glasova – Ahmadinedžadovu pobjedu jednostavno bilo nemoguće krivotvoriti. Također je pozvao na prekid demonstracija, rekavši da se sve izborne eventualne nepravilnosti moraju riješiti pravnim putem, a ne na ulici.

Time su zatvorena vrata za bilo kakav kompromis, odnosno Musavi više nema opcije da svoju pobjedu ishodi institucionalnim sredstvima. Preostaje jedino ulica – na što se možda “pale” mladi radikali, iranska dijaspora i Obamini “neokoni” – ali za što Musavi, s obzirom na iskustva iz svoje mladosti i mogućnost da stvari krenu izuzetno nasilnim, neugodnim i nepredviđenim tokom, možda i neće pokazivati takav entuzijazam.

Twitter & State Department: Javno-privatno partnerstvo

SAD se službeno ne upliću u iranske izbore, odnosno post-izborna “događanja naroda”, iako je – sudeći po entuzijazmu pro-Obaminih medija u SAD za “novu iransku revoluciju” – više nego jasno da bi trenutni stanar Washingtona bio sretan da je na izborima pobijedio Musavi.

Međutim, da sve ne ostane na iskazima neutralnosti, “zabrinutosti” i implicitnom navijanju za “mladodemokratske” snage u Iranu, pobrinula se Hillary Clinton i njen State Department uz pomoć ultra-popularnog web-servisa Twitter. Dotični je servis – s obzirom na tvrdu, a nakon najnovijih događaja, još tvrđu cenzuru tradicionalnih medija u Iranu, glavni izvor vijesti i sredstvo za koordinaciju aktivnosti pro-Musavijeve i anti-Ahmadinedžadove opozicije. Twitter je, pak, nedavno objavio kako će privremeno prekinuti rad kako bi instalirao novi softver. Međutim, kako javlja Reuters, “twitterovcima” je iz State Departmenta “sugerirano” da prekid rada odgode kako bi mladim Irancima omogućili da prakticiraju demokraciju, odnosno možda i sruše Ahmadinedžada. Sugestija je prihvaćena, te je Twitter prestao s radom večeras po hrvatskom, odnosno usred mrkle noći po teheranskom vremenu, kada je malo vjerojatno da će biti nekakvih velikih akcija.

Zanimljiv je komentar Seattle Post Intelligencera, koji je cijeli slučaj prilično nespretno nazvao “početkom ere Internet-diplomacije”. Riječ “diplomacija” je prilično zanimljivo koristiti za opis aktivnosti čiji je cilj pokušaj zamjene jedne vladajuće garniture s drugom, i to u zemlji koja je, s obzirom na iskustva sa CIA-om i Mosadekom 1950-ih, na takve “igrice” i manipulacije prilično osjetljiva.

No, u samom komentaru je daleko zanimljiva teza kako se s motivima vladine intervencije u Twitter teško može sporiti, ali da se otvara novo pitanje – treba li američka (a s njom i svjetska javnost) uistinu biti sretna zbog toga što se američka vlada tako nonšalantno petlja u naizgled slobodne medije? S obzirom na iskustva s HRT-om i sličnim “ministarstvima istine” takva se pitanja, ma koliko bila neugodna, moraju postavljati.

Hamnei ipak prihvatio Musavijevu žalbu na rezultat izbora

Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Islamske Republike Iran, ipak je odlučio prihvatiti zahtjev bivšeg premijera i poraženog reformističkog kandidata Mir Hoseina Musavija, te naložiti Vijeću čuvara islamske revolucije da preispita izborni proces tokom koga je, prema službenim rezultatima, Mahmud Ahmadinedžad pobijedio s 62 posto glasova. Takva odluka, koju prenosi iranska državna televizija Press TV, dolazi nakon tri dana uličnih nemira koje su u Sjevernom Teheranu razočarani Musavijevi pristaše, uvjereni kako je zbog rekordnog odaziva upravo njihov kandidat, a ne Ahmadinedžad morao pobijediti. Neredi – najveći nakon studentske pobune prije deset godina, a po mnogima i najveći nakon islamske revolucije kojom je uspostavljen postojeći teokratski poredak – su ozbiljno shvaćeni od iranskih vlasti koje ništa ne prepuštaju slučaju.

S jedne strane se na studente ide uobičajenim batinaškim tehnikama – pri čemu ni sami studenti i Musavijevi pristaše ne prezaju od nasilja, paleći kante za smeće i policijska vozila – dok se istovremeno vrši i brutalna cenzura na Internetu, kao i kod stranih dopisnika i medija. S druge strane je jasno da bi preveliko nasilje moglo dovesti da situacija izmakne svakoj kontroli, odnosno da Iran ponovno padne u kaos nalik na doba revolucije, odnosno da padne islamski poredak. Tome se mnogi na Zapadu nadaju, a pogotovo SAD gdje bi nova iranska revolucija, usprkos neizbježnog krvoprolića, bila pozdravljena kao još jedna manifestacija Obaminih mesijanskih sposobnosti (a što najbolje pokazuje kako se o iranskoj “revoluciji” s najviše entuzijazma izvještava na pro-Obaminim ljevičarskim blogovima kao što su Daily Kos i Huffington Post).

Ahmadinedžad & Co. dobro znaju da si sada ne smiju dozvoliti preveliku bahatost – a za svaki slučaj je Ahmadinedžad i otkazao najavljeni posjet ruskom gradu Jekaterinburgu i susret s ruskim kolegom Medvjedevom – isto kao što Hamnei zna da uz batinu treba ići i malo mrkve. Istraga regularnosti izbora bi trebala, makar privremeno, smiriti bijesne demonstrante. A navodno je i sam Musavi – čiji “reformizam” valja staviti u kontekst premijerskog mandata u homeinijevskim 1980-im – odustao od javnih protesta. Da li će to od ostrašćenih demonstranata biti shvaćeno kao prvi i kobni znak slabosti režima, tek se treba vidjeti.

“Oni” (ni)su kao “mi”

Bandic_i_AhmadinejadRezultat izbora u Iranu možda izgleda šokantan, ali ne toliko jednom kada se prospava noć, dobro razmisli, a još manje iz perspektive utemeljene na nedavnim hrvatskim iskustvima. Među zapadnim medijima, koji su posljednjih dana toliko “pumpali” priču o velikom povijesnom prevratu, možda nijedan komentar nije tako jasno ukazao kako je car gol kao ovaj članak iz Newsweeka.

Što se to dogodilo svim tim šarmantnim, rječitim mladim muškarcima i ženama u Sjevernom Teheranu, stalno intervjuiranim na zapadnim televizijama? Oni su pokazali toliki entuzijazam prema Ahmadinedžadovom glavnom suparniku, bivšem premijeru Mir Hosein Musaviju. Bili su tako uzbuđeni zbog izgleda za više slobode. Mislili su da je Ahmadinedžad promašaj i sramota, i stvarno izgleda da su voljeli nas Amerikance. Zapravo, oni su skoro izgledali kao i mi Amerikanci. Da li su oni bili glas stvarnog Irana?

Zapravo, ne. Izgleda da su radnička klasa i seoska sirotinja — ljudi koji previše ne izgledaju i govore kao mi — listom glasali za zapuštenog, smutljivog predsjednika koji izgleda i ponaša se manje-više kao i oni.

Promijenite riječ “Iran” sa “Zagreb” ili “Split”, riječ “Musavi” s riječima “Kregar” ili “Ostojić”, riječ “Ahmadinedžad” s riječima “Bandić” ili “Kerum” te riječ “Amerikanci” s “Evropa”  pa se u gore navedenim riječima krije objašnjenje za rezultat nedavnih lokalnih (a i mnogih drugih) izbora u Hrvatskoj. Cinici bi mogli reći da teorije o iranskom porijeklu Hrvata i nisu baš potpuno bez osnove.

Ahmadinedžad pobijedio na izborima u Iranu

Obojica glavnih kandidata za mjesto iranskog predsjednika – trenutni predsjednik i tvrdolinijaški kandidat Mahmud Ahmadinedžad te bivši premijer i reformistički kandidat Mir Hosein Musavi – tvrde da su pobijedili na jučer održanim izborima koje je obilježio nezapamćeni odaziv zbog koga se čak dva puta produžavao rok za zatvaranje birališta.

Državni mediji, pak, tvrde da je dosada pobrojano 68 posto glasova, te da oni ukazuju kako je Ahmadinedžad osvojio oko dvije trećine glasova. IRNA, službena novinska agencija, čak se požurila Ahmadinedžada proglasiti pobjednikom.

Pitanje je hoće li to priznati mase Musavijevih pristaša, među kojima je najviše mladih te među kojima postoji potencijal za reprizu postizbornih revolucija u Srbiji i Ukrajini.

S druge strane, izbori u Iranu bi se vrlo lako mogli usporediti s američkim izborima 2004. godine. I tada su zapadni mediji entuzijazam urbane omladine za opoziciju, kao i neuobičajeno veliki odaziv, pogrešno protumačeni kao znak da će George W. Bush biti sklonjen iz Bijele kuće. Slična razmišljanja su se argumentirala ekonomskom krizom koju je izazvala Ahmadinedžadova politika, kao i efektima za Iran nekarakterističnih televizijskih debata među kandidatima.

Međutim, Ahmadinedžad se, poput Sanadera, dobro osigurao populističkim potezima među svojom ruralnom bazom, a i sama kriza ne mora uvijek značiti da će se birači automatski okrenuti opoziciji. Naprotiv, kao u slučaju izbora za Evropski parlament, zabrinuti birači se ponekad okrenu vlasti i odbacuju bilo kakve eksperimente.

Ipak, rekao bih da je cijela medijska histerija vezana uz iranske izbore prije svega posljedica wishful thinkinga među vodećim zapadnim novinarima, odnosno nastojanja da se tzv. Obama efekt, kojim se tumačio uspjeh prozapadne koalicije u Libanonu, proširi i na “problematični” Iran. Da je pobijedio Musavi, novom američkom predsjedniku bi se pripisao još jedan veliki uspjeh koji potvrđuje njegovu mesijansku reputaciju.

Naravno, ne treba zaboraviti ni to koliko su izrazi “tvrdolinijaš” i “reformist” relativni kada je u pitanju Islamska Republika Iran. Musavi, koga se nazivalo velikom liberalnom i prozapadnom nadom, bio je premijer u doba iračko-iranskog rata, a iza njega stoji bivši predsjednik Hašemi Rafsandžani, koji je prije dolaska Ahmadinedžada na vlast uživao reputaciju konzervativca.