RETRO-RECENZIJA: Otelo (O, 2001)

uloge: Mekhi Phifer, Josh Hartnett, Julia Stiles, Rain Phoenix, Andrew
 Keegan, Elden Hanson, Martin Sheen, John Heard
 glazba: Jeff Dana
 scenarij: Brad Kaaya (po tragediji Williama Shakespearea)
 režija: Tim Blake Nelson
 proizvodnja: Lions Gate, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 102'

U posljednje vrijeme je među filmašima popularno radnju Shakespearovih drama stavljati u moderno okružje. Za tvorce Otela se može reći da su malo pretjerali u nastojanju da budu što aktualniji. Odnosno, barem su tako prije tri godine mislili glavešine tvrtke “Miramax” kada su srednjoškolski ambijent u ovom filmu doveli u vezu s masakrom u Columbineu. U strahu od političara i sličnih dušobrižnika koji optužuju Hollywood da promiče nasilje među američkom omladinom, te uvjereni kako se u srednjim školama ubuduće mogu događati samo limunade nalik na Ona je sve to, “Miramaxovci” su Otelo strpali u bunker. Tek prije godinu dana je film prodan tvrtki “Lions Gate” te tako nekako došao i do naših videoteka.

Radnja ovog filma se događa u elitnoj privatnoj gimnaziji na američkom Jugu gdje jedini crni učenik Odin James (Phifer) svoje mjesto ima zahvaliti neospornom košarkaškom talentu. Odin gimnazijski tim vodi iz pobjede u pobjedu te se ćini da ima sve sto može poželjeti – slavu, izglednu karijeru na sveučilištima i NBA, te ljubav Desi (Stiles), najpopularnije djevojke u školi. No, nisu svi oduševljeni s Odinom, a prije svega Hugo Goulding (Hartnett), njegov timski kolega koji je uvjeren da mu je Odin preoteo mjesto u momčadi. Tjeran bolesnom ambicijom i zavišću, Hugo pronalazi slabu točku u svom suparniku i smišlja plan kako da ga ukloni. Koristeći svoj talent za manipulaciju s ljudima, Hugo će Odina, pretvarajući se da je njegov prijatelj, nastojati uvjeriti kako ga Desi vara s Michaelom (Keegan). U početku skeptični Odin s vremenom postaje ljubomoran sto će ga ne samo koštati prijatelja i karijere, nego i dovesti do krvavog finala.

Iako nas je 10 razloga zašto te mrzim (gdje glavnu žensku ulogu također tumači Julia Stiles) uvjerila kako se radnja Shakespeareovih komedija može komotno smjestiti u ambijent srednje škole u modernoj Americi, malo tko bi to pomislio za tragedije velikog Barda. No, to možda i nije tako blesavo kao sto se čini na prvi pogled. Razbješnjeli hormoni, frustracije i nedozrelost učenika su dušu dali za bizarne i najčešće krvave zaplete tako karakteristične za ono što se zove “elizabetanska tragedija”. Scenarist Brad Kaaya i režiser Tim Blake Nelson (nama poznat kao glumac iz filma Tko je ovdje lud) su uglavnom sačuvali glavne crte Shakespearovog zapleta, ali su likovima promijenili imena, a elizabetanske stihove zamijenili suvremenom prozom. Također su iskoristili priliku da kroz zaplet malo progovore i nekim prilično aktualnim aspektima stvarnosti u američkim srednjim školama – pogotovo tome da se sportski talenti pretpostavljaju svima ostalima, sto za sobom dovodi frustracije, nasilje, korupciju i konzumaciju droga. Iako se čini da je Kaaya malo pretjerao nastojeći zbivanja u ovom filmu objasniti nekakvom pseudofrojdovskom pop- psihologijom (odnos oca i sina Gouldinga), Otelo se čini neobično efektnim i prilično inteligentnim uratkom. Pri tome treba posebno pohvaliti šaroliku glumačku ekipu, među kojom se ističe sjajni Mekhi Phifer kao napaćeni glavni junak te Josh Hartnett (Pearl Harbor) kao negativac iz čije perspektive gledamo zbivanja u filmu. Sve u svemu, Otelo predstavlja jedan od boljih primjera suvremene adaptacije tekstova velikog Barda.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Opaka (Wicked, 1998)

uloge: Julia Stiles, William R. Moses, Michael Parks, Louise Myrback,
 Chelsea Field, Vanessa Zima, Patrick Muldoon
 glazba: Eric Martinez
 scenarij: Eric Weiss
 režija: Michael Steinberg
 proizvodnja: Frankenstein Entertainment/Columbia, SAD, 1998.
 distribucija: Continental
 trajanje: 88'

Konačno smo i to doživjeli – dražesna mala Julia Stiles tumači negativku, i to ne običnu negativku, nego 14-godišnjakinju p kojoj bi se mogao napisati doktorat iz sudske psihopatologije. Ellie Christianson (Stiles) živi zajedno sa svojim roditeljima u od ostatka svijeta izoliranom bogataškom naselju, ali se tamo osjeća sputana. Jedini razlog zbog kojeg nije pobjegla od kuće jest duboka privrženost prema ocu Benu (Mosesu), kojeg je, pak, njegova supruga Karen (Field) bezočno varala sa siromašnim, ali muževnim susjedom Lawsonom Smithom (Muldoon). Taman kada je odlučila napustiti muža, ljubavnika te se zajedno s Ellie i njenom ćetiri godine mlađom sestrom Inger (Zima) preseliti u drugi grad, netko je ubije. Ellie to shvaća kao priliku da postane stup obitelji te počinje preuzimati sve majčine funkcije u kući, u što, po njenom mišljenju, spada i dijeljenje postelje s ocem. Ben, koji se, pak, misli oženiti s mladom guvernantom Lenom (Myrback), time je užasnut, ali je to samo dio njegovih problema – policijski detektiv Boland (Parks) je uvjeren kako zločin nije djelo provalnika, odnosno da se ubojica krije medju ukućanima.

Opaka je film koji će gledateljima prirediti i prijatna i neprijatna iznenađenja. Među prijatna spada nevjerojatno morbidan zaplet i hrpa luckastih likova koji bi možda bili bizarni čak i za Davida Lyncha, kao i to da se autori ne ustručavaju koristiti motive incesta i maloljetnickog seksa. Mešu neprijatna spada nevjerojatno slabi i maksimalno predvidljivi rasplet, a i glazba Erica Martineza je prilično iritantna. Stilesova briljira u prilicno teškoj i zahtjevnoj ulozi, isto kao što Michael Parks (Twin Peaks) unosi dašak svježine kao cinicni detektiv. Ali njih dvoje ipak nisu dovoljni da poprave dojam o filmu koji gledatelju gotovo sve vrijeme sugerira kako je mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Zaplešimo zajedno (Save the Last Dance, 2001)

uloge: Julia Stiles, Sean Patrick Thomas, Kerry Washington, Fredro Starr,
 Terry Kinney, Bianca Lawson, Vince Green, Garland Whitt
 glazba: Mark Isham
 scenarij: Duane Adler & Cheryl Edwards
 režija: Thomas Carter
 proizvodnja: Paramount/MTV, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 112'

Bob Dylan je bio u pravu – vremena se zbilja mijenjaju. Još prije desetak godina bi film poput Zaplešimo zajedno bio kontroverzan, s obzirom da je osnov zapleta noćna mora tipičnog američkog rasista – romansa između mlade bjelkinje i mladog crnca. No, sada je MTV ovaj zaplet iskoristio isključivo zato da film proda sto je moguće široj publici, garnirajući ga plesom i kulerskom hip-hop mjuzom. Kao što se to može ocekivati, radnja je prilično predvidljiva. Glavna junakinja filma, Sara Johnson (Stiles), je bijela tinejdžerka koja nakon smrti majke mora napustiti snove o baletu i preseliti se kod oca Roya (Kinney), jazz- glazbenika koji zivi u crnačkoj četvrti Chicaga. U školi ce ne samo upoznati čovjeka svog života u mladom crncu Dereku Reynoldsu (Thomas) nego i hip-hop glazbene stilove koji ce joj dati inspiraciju da ponovno počne vježbati balet i prijavi se za elitnu baletnu školu Julliard… Iako se scenarij ne udaljava od formule i klišeja (uključujući obvezni lik Malakaia kao Derekovog najboljeg prijatelja koji ga nastoji skrenuti s pravog puta i zadržati u “gangsta” okružju), tu i tamo se nađe trenutak za pokoji inteligentni komentar o stanju međurasnih odnosa u suvremenoj Americi. Ni likovi nisu jednodimenzionalni, pa je stoga humanistički ugođaj filma daleko opipljiviji. Naravno, šarmantna i darovita Julia Stiles (koja je svojom anoreksičnom figurom prilično uvjerljiva kao balerina) će se pobrinuti za kvalitenu glumu, isto kao i njen partner Thomas. I tumači sporednih uloga su dobro obavili posao, sto ne iznenađuje, s obzirom da je crni režiser Carter svoju filmsku karijeru započeo ispred kamere i zna kako raditi sa svojim bivšim kolegama. Na kraju, Zaplešimo zajedno možemo preporučiti zbog jedne prilično prozaične činjenice – nijedan film u kojem Julia Stiles demonstrira svoje borilačke vješine (da, ima i takvih scena) ne može biti sasvim loš.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Prva ljubav (Down to You, 2000)

uloge: Freddie Prinze Jr., Julia Stiles, Selma Blair, Shawn Hatosy,
Zak Orth, Ashton Kutcher, Rosario Dawson, Henry Winkler, Lucie Arnaz
scenografija: Kevin Thompson
kostimografija: Michael Clancy
fotografija: Robert E. Yeoman
montaza: Stephen A. Rotter
glazba: Edmund Choi
scenarij: Kris Isacsson
rezija: Kris Isacsson
proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
distribucija: UCD
trajanje: 92'

Al Conelly (Prinze) je student njujorškog sveučilišta koji sanja o tome da krene stopama svog oca Raya (Winkler) i postane svjetski priznati kuhar. Imogen (Stiles) je njegova kolegica koja sanja da postane slikarica. Njih dvoje se sreću, zaljubljuju i počinju zajedno živjeti. Ali, idila kratko traje – Imogen se plaši da je premlada za ozbiljnu vezu, a Al da je načinio pravi izbor. Tek nakon što ga Imogen prevari i ode u San Francisco, Al shvaća da je doista imao pravu ljubav. U pokušaju da izliječi depresiju Al će koristiti prilično bizarne metode.

Isacssonov film Prva ljubav je od mnogih okarakteriziran kao pokušaj da se od kritike u posljednje vrijeme prezrenom žanru tinejdžerske komedije da određena doza ozbiljnosti i zrelosti. Tako je Freddieu Prinzeu Jr. i Juliji Stiles, dvama mladim glumcima koji su slavu stekli glumeći zaljubljene srednjoškolce, konačno dozvoljeno da se okušaju u ulogama mladih studenata, kao i da njihovi likove puše, piju i ozbiljno razgovaraju o seksu. Čak je i romantična veza dvoje glavnih protagonista- s kojom teen-komedije obično završavaju – tek početak zapleta. Svemu tome svoj obol daju bizarni likovi iz njujorškog art-polusvijeta, poput mladog porno-režisera kojeg tumaci Zak Orth i Alovog seksualno frustriranog prijatelja kojeg tumči Shawn Hatosy. Na žalost, Isacsson je ipak učinio kobnu grešku kada je pristao da mu film bude u PG-13 izdanju. Zbog toga su mnogi potencijalno subverzivni sadržaji uredno ispeglani, a ono što je ostalo uglavnom se svodi na klišeje romantične komedije. Iako ovaj filmić ima nekoliko simpatičnih trenutaka, gledatelj ce svejedno imati dojam da je sve to u daleko boljem i iskrenijem izdanju već vidio. Zbog svega toga Prva ljubav se može preporučiti samo najfanatičnijim obožavateljima Julie Stiles i Freddieja Prinzea Jr.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.