Oznaka: Jennifer Lawrence

RECENZIJA: Putnici (Passengers, 2016)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
PUTNICI
 (PASSENGERS)
 uloge: Jennifer Lawrence, Chris Pratt, Michael Sheen, Laurence Fishborne
 scenarij: Jon Spaiths
 režija: Morten Tydlum
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2016.
 trajanje: 134 min.

Za science fiction se često govori kako je “žanr ideja”. Kada je u pitanju Hollywood, science fiction bi se prije mogao definirati kao žanr ideja koja su promašene, eksploatirane ili tragično neiskorištene. A rijetko koji slučaj to pokazuje kao film Putnici s kraja 2016. godine. Riječ je o filmu koji je, na prvi pogled, jedno od rijetkih “čistih” žanrovskih ili “hard SF” ostvarenja. Još veću anomaliju predstavlja i po tome što je u njega utrošeno preko 100 milijuna US$ budžeta, a da je riječ o originalnom scenariju umjesto adaptacije stripa ili video-igre, odnosno remakeu i nastavku.

Scenarij Jona Spaithsa se odigrava na “Avalonu”, golemom svemirskom brodu koji nekoliko tisuća putnika treba dovesti do planeta gdje će se osnovati nova kolonija. S obzirom na izuzetene međuzvjezdane udaljenosti, putovanje traje oko 120 godina, te su ga kolonisti, kao i posada, prisiljeni provesti u hibernaciji. Među putnicima je Jim Preston (Pratt), inženjer kojega probude iz hibernacije i koji vrlo brzo shvati da se to dogodilo 90 godina prerano. Neugodno iznenađenje postaje još neugodnije kada se ispostavi da se uređaj za hibernaciju više ne može aktivirati, odnosno da će Preston prije dolaska na odredište umrijeti od starosti. Vrijeme koje mu je preostalo Preston pokušava provesti istražujući brod i uživajući u luksuzu, ali s vremenom ga počinje mučiti depresija i usamljenost. Pri svemu tome mu jedinu utjehu pruža pogled na njegove, još uvijek hibernirane, suputnike, a posebno na Auroru Lane (Lawrence), književnicu u koju se smrtno zaljubio. Preston na kraju, kako bi se riješio usasmljenosti i desetljećima života na svemirskom brodu dao nekakav smisao, odluči napraviti drastičan i moralno upitan potez te Auroru budi iz hibernacije.

Spaiths je scenarij napisao još prije deset godina, ali se prilikom ekranizacije susreo sa skepsom hollywoodskih studija, te je projekt ozbiljno pokrenut tek kada je Spaiths s Prometejem stekao reputaciju “stručnjaka za SF-trilere”. Putnici se, međutim, teško mogu nazvati trilerom, ili barem daleko manje nego dramom. Intrigantni koncept o čovjeku koji se odjednom našao nezamislivo usamljen – desetljećima, stvarnim i svjetlosnim, udaljen od najbližeg ljudskog bića s kojim može komunicirati – u mnogo čemu predstavlja zanimljivu varijaciju na temu Robinsona Crusoea, ali gdje se umjesto rajske prirode za njegove egzistencijalne potrebe brine suvremena tehnologija. Još se intrigantnijom čini moralna dilema pred kojom se našao protagonist prilikom rješavanja tog problema, odnosno situacija u kojoj se on mora riješiti tako da se neko drugo ljudsko biće protiv svoje volje dovede u istu situaciju.

Film, koji je originalno trebao imati daleko niži budžet, je, međutim, najvjerojatnije šefovima studija prodan kao svojevrsna kombinacija Marsovca i Titanica, te se umjesto ozbiljne drame pretvorio u jeftinu melodramu. A još jeftinijom se čini to da je po svojim klišejima daleko bliža romantičnim komedijama, odnosno što angažman fizički privlačnih Chrisa Pratta i Jennifer Lawrence čak i najmanje iskusnim gledaetljima sugerira kako će se odnos između dvoje probuđenih putnika razvijati. Pod hrpom romantičnih klišeja su, s druge strane, pokopani i neki aspekti scenarija koji su pojedine kritičare potakli da Putnike optuže za promociju patrijarhalnosti, seksizma i seksualnog zlostavljanja.

Na sve to, s druge strane, previše pažnje nije obraćao Morten Tyldum, norveški režiser poznat po zanimljivom crnohumornom trileru Lovci na glave, i još poznatiji po oskarolovačkom biografskom filmu Igra oponašanja. Ovaj film je, prema vlastitim riječima, shvatio kao priliku da sebi u filmografiji doda “veliki SF-film”, te se uistinu potrudio iz nenadahnutog scenarija izvući maksimum, pri čemu ga previše nije mučila ograničenost radnje na jedan svemirski brod. Putnici su u vizualnom smislu izuzetno atraktivan film, pri čemu banalna, ali jeziva situacija u kojoj se našao protagonist stvara snažan kontrast s besprijekorno čistim, “ispeglanim” okružjem futurističkog luksuza i naizgled savršene tehnologije. U svemu tome se može pronaći i utjecaj Kubrickovog Shininga, a takve asocijacije će posebno pobuditi lik barmena, prilično sličan svom kolegi u tom filmu. Mnoge od tih scena koje grade atmosferu se, s druge strane, ponekad doimaju nepotrebnim i previše razvlače film. Tyldum, pogotovo u završnici, ne može nadići scenarističke nedostatke; Putnici se tada iznenada od melodrame skreću u film katastrofe, koji će izgledati tragično zbrzan i opterećen deus ex machina elementima. Iako daleko od nečeg najgoreg što Hollywood danas može ponuditi, Putnici sa svojim završetkom predstavljaju jedno od većih razočaranja u posljednje vrijeme.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Igre gladi: Šojka rugalica 1. dio (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
IGRE GLADI: ŠOJKA RUGALICA 1. DIO
(THE HUNGER GAMES: MOCKINGJAY PT1)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hesworth,
Woody Harrelson, Elizabeth Banks, Julianne Moore,
Philip Seymour Hoffman, Stanley Tucci, Donald Sutherland
scenarij: Danny Strong & Peter Craig
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 123'

Jedan od najčešćih klišeja znanstvene fantastike jest to da distopije imaju fasadu utopije, odnosno da neki od tiranskih, ugnjetačkih i nehumanih svjetova na prvi pogled izgledaju kao atraktivno i cool mjesto za život, poput partijanerskog grada pod kupolom u Loganovom bijegu sve do trenutka kada njegovi stanovnici navrše 30. godinu života. S druge strane, jedno od gledanja na tipične SF-filmove u Hollywoodu, bi mogla pokazati kako postoji i suprotni fenomen – distopije koje su, ako se malo bolje razmisli, utopije. To se pogotovo zna dogoditi sa vizijama Amerike u budućnosti ili alternativnim univerzumima u kojima su svijetom zavladali nacisti i komunisti. U svim tim mračnim, uznemirujućim svjetovima se uvijek na kraju balade stvori svjetlo u tunelu u obliku nekakvog pokreta otpora koji se bori za slobodu, demokraciju, američki način života, istospolni brak, prava transseksualaca na zasebne javne zahode ili štogod današnji Hollywood smatra neupitnim vrijednostima. Ekranizacije omladinskih SF-knjiga, namijenjene publici koja po prirodi stvari preferira hepi end i voli svjetove kakvi bi trebali biti, su pružile brojne prilike da se vidi taj fenomen. U tome su možda najdalje otišle Igre gladi, filmski serijal koji svoji treći nastavak pod imenom Šojka rugalica započinje nakon što je drugi – Plamen – završio sa jednom najdrastičnijih deus ex machina intervencija u suvremenom Hollywoodu.

Protagonistica Katniss Everdeen (Lawrence) je tako u prethodnom filmu futuristički režim Panema prisilio da po drugi put ide u arenu kako bi se borila na život protiv predstavnika ugnjetava distrikata, odnosno pružila spektakl koji režimu omogućava da zabavlja, manipulira i zastrašuje potlačene mase. Odatle su je izvukli pripadnici pokreta otpora i odveli na koliko-toliko sigurno utočište – veliki podzemni bunker gdje se nalazi sjedište Distrikta 13, predvodnika davno poražene, ali očigledno ne u potpunosti ugušene pobune protiv režima. Predsjednica Coin (Moore), koja predvodi distrikt, u Katniss, pobjednici Igara gladi, vidi propagandni adut koji bi inspirirala druge distrikte da se priključe pobuni. Dodatni motiv za to je i da je Katnissin partner Peeta Mellark (Hutcherson) ostao zarobljen u Capitolu, prijestolnici Panema, gdje ga režim koristi za vlastitu propagandu.

Lionsgate je kod ekranizacije trilogije romana Suzanne Collins koristio isti model primijenjen na Sumrak i seriju o Harryju Potteru – završna knjiga je ekranizirana u dva dijela. To se ponekad tumači time da završni dio, koji je po prirodi stvari najspektakularniji, mora sadržavati što više materijala iz predloška, odnosno zadovoljiti najzagriženije fanove. U stvarnosti je svima jasno da je u pitanju jasna ekonomska računica, odnosno da se ciljana publika tjera da “iskesa” novac za dvije kino-karte umjesto jedne. U slučaju Šojke rugalice takva je praksa rezultirala ne samo s još jednim iritantnim cliffhangerom, nego i sa dva i pol sata u kojima se, zapravo, ne događa gotovo ništa.

Za razliku od prethodna dva filma, gdje su se gledatelji upoznali s fascinantnim svijetom Igara gladi, živopisnim likovima i zastrašujućim borbama, ovdje se sve svodi na nepunih dva i pol sata života u bunkeru, prilikom kojih je heroina prva dva dijela svedena na ukras, odnosno svoje herojske sposobnosti može demonstrirati tek zahvaljujući prilično neuvjerljivom spletu okolnosti, i to na prilično neuvjerljiv način. Scenaristički tim je neke od tih nedostataka mogao riješiti tako da se gledatelje upozna s podzemnim svijetom Bunkera 13, koji možda nije tako vizualno atraktivan kao Capitol, ali je zato mogao pružiti vlastite živopisne likove i zanimljive efekte dugotrajnog života pod zemljom. Neki od scenarista bi mogao pokušati odgovoriti na pitanje kako je Distrikt 13 uspio preživjeti sve godine, odnosno stvoriti vlastite letjelice i drugu modernu opremu sa kojima rastura Panem kao beba zvečku. No, za to među producentima nije bilo ili volje ili sposobnosti. Sve karte se ionako polažu na veliki završni obračun koji će za nekoliko mjeseci prikazati Šojka rugalica 2. dio. Ako i taj film zadrži ovakav tretman predloška, neki će biti sretni zbog tog filma, ali samo zato što je još jedna saga temeljena na omladinskim romanima konačno gotova.

OCJENA: 4/10

Slike Jennifer Lawrence – prozor u mračni novi svijet

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Jennifer Lawrence on the red carpet at the 83r...
Jennifer Lawrence (izvor: Wikimedia Commons)

Internet noćas gori.

Najnoviji skandal – koji je na užas hrvatskih urednika eksplodirao nešto iza 22 sati po domaćem vremenu, dakle u vrijeme kada većina domaćih portala i medija kaže “laku noć” – će bez svake sumnje, barem na nekoliko dana, zagušiti sve rasprave o globalnom zatopljenju, ekonomskoj krizi (zbog koje npr. vladajuća francuska stranka izgleda isto onako disfunkcionalno poput hrvatske), ratu o Ukrajini i bliskoistočnim glavosječama. Kao i kod mnogih sličnih skandala, vjerojatno možemo očekivati uobičajeni ciklus – ispočetka se mediji neće previše razlikovati od internetske rulje te će cijelu priču tretirati kao “manu s neba” koja im donosi klikove, a potom slijedi zgražanje zbog nad tom istom ruljom koja se naslađuje povredom nečije privatnosti, eksploatacijom intime i posredno podržava nešto što je, na kraju balade, ipak aktivnost isto onoliko legalna kao oduzimanje nečije kuće ili života.

Naravno, stavljanje objavljivanja nečijih intimnih slika u istu razinu s pljačkom, silovanjem i ubojstvom – iako nema sumnje da će biti i takvih reakcija – nije opravdano. Mnogi koji budu Jennifer Lawrence, Kirsten Dunst, Kate Upton, Mary Elizabeth Winstead i druge žrtve ovog skandala nazivala žrtvama će to činiti s figom u džepu, odnosno izraz “žrtve” koristiti u navodnicima. Malo je vjerojatno da će glumicama, manekenkama i drugim starletama koje su se našle na meti sladostrasnog hakera  cijela priča bitno naškoditi karijeri; to se posebno odnosi na one koje su u njoj već ranije koristili to što imaju privlačna tijela, a može se očekivati da će nečije karijere zbog toga dobiti poticaj, posebno oni “celebrityji” navedeni u hakerskom popisu člja imena ne znače ništa bez prethodnog guglanja i provjeravanja referenci u IMDb.

Ono što možda najviše zabrinjava u ovoj priči nije to što je skandal izbio, odnosno to što se ovo dogodilo čak i najvećim hollywoodskim zvijezdama, dakle onima čiji studiji i PR-ovci ulaže milijuna dolara u kreiranje i održavanje javnog imidža. Sličnih je situacija bilo i ranije (a nema sumnje da će se neki u ovim krajevima svijeta sjetiti izvjesne pjevačice i njenih pustolovina na jahti izvjesnog tajkuna koje su svojevremeno završile na CNN-ovom teletekstu), kao što se može očekivati da će ih biti u budućnosti. Ono što najviše brine jest razmjer cijelog skandala, odnosno to što će ga netko nastojati iskoristiti u svrhe daleko mračnije od zadovoljavanje pohote internetskih voajera.

Naznake toga se vidi u odluci Twittera da se neuobičajeno brzo “očisti” od prljavštine vezane uz ovaj skandal, odnosno suspendira sve račune koji distribuiraju slike. Već su se mogli čuti komentari kako će se njegov primjer slijediti Google, odnosno kako će strah od megamilijunskih tužbi natjerati taj i druge internetske divove da hollywoodskim izađu u susret u onome što su, barem javno, odbijali učiniti za brojne vlade u ime nacionalne sigurnosti. A nema sumnje da će mnogi pravovjernici koji spavaju s Obaminom slikom ispod kreveta više neće biti u tolikoj defenzivi, odnosno morati šutjeti kad god im se spomenu imena Juliana Assangea i Edwarda Snowdena. Veseljak koji je objavio goludžrave selfieje hollywoodskih zvijezda i zvjezdica je dao argument – nategnut, ali s obzirom na intelektualne kapacitete prosječnih twitteraša i internauta sasvim dovoljan – kako od takvih aktivnosti do dječje pornografije i nije tako dug korak, pa će tako dežurni dušobriznici imati izgovor da uvode sve opsežniju i sve strožu cenzuru na Internetu, kao i zadiranje u nečije E-mailove, bankovne račune, privatne komunikacije i “cloudove”. Takve aktivnosti će u svojoj suštini biti iste onakve zahvaljujući kojima se dobilo uvid u izvjesne anatomske detalje Jennifer Lawrence. Uz jednu, bitnu razliku, doduše. Bit će sasvim legalne i o protiv njih se neće govoriti ništa loše, ako se bude govorilo uopće.

 

RECENZIJA: X-Men: Dani buduće prošlosti (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
IMG_5499
(izvor: Lenonn)
X-MEN: DANI BUDUĆE PROŠLOSTI
(X-MEN: DAYS OF FUTURE PAST)
uloge: Hugh Jackman, James Macavoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Peter Dinklage, Ian McKellen, Patrick Stewart, Nicholas Hoult
scenarij: Simon Kinberg
režija: Bryan Singer
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 131'

Filmovi o superherojima, možda bolje od ičeg drugog, utjelovljuju hollywoodski komercijalizam, odnosno nastojanje da se jedan sadržaj pokuša utrpati što širim slojevima publike. To, s druge strane, ostavlja vrlo malo prostora da se u njima odrazi nekakva autorska osobnost. Jedan od rijetkih izuzetaka od tog pravila je franšiza X-Men, i to najviše zahvaljujući banalnoj činjenici da je Bryan Singer, režiser četiri od pet filmova iz serije (ne računajući dva zasebna filma o Wolverineu), Židov i homoseksualac. Pripadnost dvjema manjinskim skupinama je, bez svake sumnje, imalo određenu ulogu u stvaranju serije filmova o superherojima koje je mutacija učinila različitima od “normalnih” ljudskih bića, a samim time i predmetom progona. Singer je taj motiv u svojim djelima koristio na ne baš implicitan način, pa su tako prošlost nekih od najvažnijih likova obilježena Holokaustom, dok drugi citiraju parole sa parada ponosa. Snažan autorski pečat, međutim, nekad zna biti i dvosjekli mač, prije svega u situacijama kada autor postane predmetom kontroverzi, odnosno optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Hollywood je, međutim, u slučaju X-Men: Dana buduće prošlosti, mogao odahnuti – skandal se nije previše odrazio na kino-blagajne, napunjene upravo onako kao što se u ovo vrijeme očekuje od manje-više svakog filma o Marvelovim superherojima.

Radnja novog filma započinje u bliskoj, ali prilično distopičnoj budućnosti u kojoj je svijet postao poprištem apokaliptičnog rata između mutanata i Sentintela, robota dizajniranih s isključivom svrhom da iskorijene mutantsku prijetnju “normalnom” čovječanstvu. No, kao što se to obično dogodi, Sentinteli su postali toliko temeljiti da se među njihovim metama našao i najveći dio “normalnog” čovječanstva, a gradovi poput New Yorka i Moskve postali ruševine. Posljednja grupa preživjelih mutanata, na čelu sa nekadašnjim suparnicima – ostarjelim profesorom Charlesom Xavierom (Stewart) i Magnetom (McKellen) – je našla privremeno utočište u Kini gdje je smislila očajnički plan da zaustavi rat pomoću vremenskog putovanja. Um Wolverinea (Jackman), koji je jedini fizički spreman za takav postupak, će biti poslan u svoje mlađe tijelo, odnosno u godinu 1973. godinu. Njegov cilj je zaustaviti Raven alias Mystique (Lawrence), koja namjerava likvidirati dr. Bolivara Traska (Dinklage), znanstvenika koji mutante smatra prijetnjom ljudskom rodu te upravo stvara prototipove Sentinela. Ta likvidacija je, međutim, pokrenula niz događaja koji će dovesti do apokalipse. Kako bi je pronašao, Wolverine mora dobiti pomoć mladog Xaviera (Macavoy) i Magneta (Fassbender), koji su sasvim drukčije ličnosti od onih koje poznaje.

Slično kao i Prva generacija, koja je predstavljala svojevrsni “reboot” franšize, i Dani buduće prošlosti radnju namjerno stavljaju nekoliko desetljeća prije današnjeg vremena ne samo zato kako bi pomladili i osvježili glumačku ekipu (prije svega dobre, ali ipak malo potrošene Stewarta i McKellena), nego da bi i filmu dali specifični “retro” ugođaj. Novi film se, također, slično kao i tragično potcijenjeni Čuvari, nastoji neke od moralnih i drugih dilema s kojima se suočavaju njegovi superherojski protagonisti prikazati kroz prizmu nekih od (barem za Amerikance) najtraumatičnijih događaja 20. stoljeća, a što se prije svega odnosi na atentat na Kennedyja i vijetnamski rat. Ne iznenađuje, stoga, što se kao jedno od utjelovljenja svega što je krenulo krivo u to vrijeme pojavljuje lik američkog predsjednika Nixona (koga tumači kanadski glumac Mark Camacho); Singer ga, s druge strane, ne može prikazati kao potpunog negativca, s obzirom da neke od njegovih nestašluka (ilegalna prisluškivanja i sl.) daleko nadmašio sadašnji, Hollywoodu daleko draži, stanar Bijele kuće. Kao mnogo zanimljiviji lik se pojavljuje Trask, koga tumači Dinklage, vjerojatno uživajući u prilici da glumi nešto drukčije od Tyriona u Igri prijestolja; on je prikazan ne kao manijak opsjednut željom za moću, nego netko duboko uvjeren da čovječanstvu čini uslugu, pri tome tragično nesvjestan ironije da kao patuljak nastoji iskorijeniti ljude koji su “drukčiji”. Scenarij Matthewa Vaughna je mnogo manje uspješan u nastojanju da mladog Magneta učini moralno ambivalentnim, odnosno stalnom poigravanju s gledateljskim očekivanjima oko toga hoće li on ili neće postati negativac. Mnogo je, s druge strane, zabavnije vidjeti Macavoya koji mladog Xaviera tumači kao narkomana nalik na propale rock-zvijezde, ali i Lawrence koja prilično uživa u prilici da nosi modu 1970-ih.

Svi ti dopadljivi sadržaji, međutim, dolaze sa balastom često nepotrebnih akcijskih scena, uključujući predvidljivi završni obračun u Washingtonu. Dok one traju, Dani buduće prošlosti se, paradoksalno, čine razvučenima; to se prije svega odnosi na obračune preostalih X-Mena sa Sentintelima u budućnosti, a koji imaju unaprijed zadani mračni ishod. Jedna od najinventivnijih scena (kombinacija bullet timea, slapsticka i retro pop-glazbe) je, pak, potrošena na sredini filma. Završnica, koja, dakako, mora donijeti hepi end, se također čini razvučenom, isto kao epilog u kojem se pojavljuje hrpa likova koje možda mnogo znače Singeru i drugim zagriženim fanovima X-Mena, ali ne toliko prosječnim gledateljima. Usprkos toga, Dani buduće prošlosti uglavnom predstavljaju ugodan način da se provede dva sata. Budućnost, koju sugerira danas već poslovična “teaser” scena za nastavak na samom kraju odjavne špice, ne izgleda toliko dobra.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Američki varalice (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
AMERIČKI VARALICE
(AMERICAN HUSTLE)
uloge: Christian Bale, Amy Adams, Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, 
Jeremy Renner, Robert DeNiro, Louis C.K.
scenarij: Eric Wagner & David O. Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: Annapurna/Columbia, SAD, 2013.
trajanje: 138'

Među filmove na koje se može primijeniti otrcana fraza da stare poput vina i postaju bolji s godinama se mogu uvrstiti i Dobri momci. O tome kakvu je reputaciju to ostvarenje Martina Scorseseja izgradilo u posljednjih četvrt stoljeća najbolje svjedoči i sve više filmaša koji to djelo koriste kao uzor za vlastiti opus. A kada je to učinio i sam Scorsese sa Casinom i Vukom s Wall Streeta, pri čemu je ovaj potonji bio namijenjen i lovu na “Oscare”, nije iznenađenje da se istog posla – stvaranja novih Dobrih momaka – dohvatio još jedan filmaš s “oskarovskim” ambicijama. Trenutne rezultate njegovih napora, pod naslovom Američki varalice, imamo prilike gledati u domaćim kinima prije nego što se ispostavi hoće li uz Zlatni globus dobiti ijedan od deset “Oscara” za koje je bio nominiran.

Slično kao i Dobri momci, i Američki varalice scenarij temelje na istinitim događajima iz kriminalnog miljea u SAD 1970-ih. Razlika je u tome što se scenarij Erica Warrena Singera bavio kriminalcima malo profinjenijim od Scorsejevih uličnih baraba. Nominalni protagonist filma je Irving Rosenfeld (Bale), koji formalno za život zarađuje kao vlasnik trgovina u New Jerseyu, a u stvarnosti su mu glavni izvor prihoda naivčine kojima uvaljuje lažno posredovanje za zelenaške kredite ili isto tako lažne umjetnine. Nakon što Rosenfeld upozna zanosnu, ali lažnu Britanku Sydney Prosser (Adams), ona mu postaje ljubavna i poslovna partnerica. Njihov život se, pak, promijeni kada Sydney “padne” prilikom pokušaja da “izmuze” žrtvu za koju se ispostavi da je agent FBI Richard DiMasso (Cooper). Jedini izlaz za nju, na Irving nevoljko pristaje, jest da prevarantski par iskoristi svoje veze i talente kako bi ambicioznom DiMassu omogućio postavljanje spektakularne klopke u kojoj bi trebale uhvatiti daleko “krupnije ribe”. Tokom operacije, koja je u povijest ušla pod imenom “Abscam”, Irving i Sidney trebaju lokalnim političarima iz New Jerseya uvaliti lažne arapske šeike koji su  masovne investicije spremni isto tako masovno “podmazati” mitom. Složeni pothvat će se zakomplicirati zbog DiMassovog nastojanja da “mrežu” proširi ne samo na kongresnike i senatore, nego i na opasne mafijaše, ali i zbog toga što se “zapalio” za Sydney. Dodatni problem je i Irvingova nestabilna i indiskretna supruga Rosalyn (Lawrence) koja bi detalje o cijelom poslu mogla “provaliti” mafijašima i tako svima ugroziti život.

Američki varalice su i bez hrpe nominacija – koje ih čine jednim od najvećih favorita za glavnu nagradu – postali jedan od najrazvikanijih filmova ove “oskarovske” sezone. Razlog je prije svega u uspjehu prošlogodišnjeg U dobru i u zlu, koji je također uhvatio hrpu nominacija, ali se na kraju morao zadovoljiti kipićem za Jennifer Lawrence. Russell nastoji ponoviti formulu, pa je originalni scenarij Erica Wagnera Singera, koji je nekoliko godina slovio kao “najpoželjniji” u hollywoodskim studijima prepravio od ozbiljnog prikaza stvarnih događaja i društvenih problema u crnu komediju gdje će glavni naglasak biti komično disfunkcionalni pojedinci. Potonji pristup, naravno, sugerira daleko više manevarskog prostora za glumce da pokažu svoju vještinu, odnosno sposobnost transformacije. To se moglo vidjeti i u samoj promociji filma, gdje su na posterima dominirali upravo glumačke zvijezde u kostimima, šminki i frizurama kojima se već dugo vremena 1970-e asociraju kao vrijeme kiča i neukusa. Tu je najviše posla bilo za Christiana Balea, koji je, nastojeći uhvatiti svoj glumački “Oscar”, pristao tumačiti lik s dvadeset kila viška i nedostatkom kose koji nadoknađuje grotesknom perikom. Ljepotan Bradley Cooper se, pak, uz istu onu psihičku nestabilnost kakvu je pokazivao u U dobru i u zlu, mora dodatno potruditi nastupajući s viklerima u kosi. Jennifer Lawrence, koja je svoju “oskarovsku” kvotu ispunila, je dojmljiva, ali je njen lik sveden na epizodu. Pravo otkriće je Amy Adams, jedna od najtalentiranijih i u posljednje vrijeme prilično aktivnih glumica. U ovom filmu važnu dimenziju njenom liku daju modni detalji 1970-ih zbog koji je jedan, vjerojatno mlađi i neiskusniji, novinar jednog hrvatskog portala Američke varalice asocirao s pornografijom.

S druge strane, ma koliko ti i drugi prizori bili oku ugodni, a uho milovala sjajna glazba 1970-ih, to ne može sakriti da Američkim varalicama nedostaje čvrsta struktura. Tako impresivne likove ne povezuje neka čvrsta struktura, pa tek negdje pred sredinu filma doznamo da Irving uz djevojku ima i suprugu. U usporedbi sa Žalcem, “Oscarom” nagrađenom i možda najboljem filmu o varalicama ikada snimljenom, Američki varalice odmah upadaju u oči nedostatkom suvislog negativca. Razlog za to je možda u tome što su u slučaju “Abscam” stradali glavešine pripadali Demokratskoj stranci, za koju Hollywood tradicionalno služi kao neslužbeno glasilo. Zato možda ne iznenađuje da se skoro nimalo ne govori o mitu i korupciji, nego se čak i žrtve “Abscama”, pogotovo gradonačelnika koga glumi prilično slabo iskorišteni Jeremy Renner, opisuje kao mučenike koji mito primaju prije svega zato da bi “svojoj zajednici donijeli investicije, projekte i poslove”. Ta priča, nimalo drukčija od one koju  su se pričali i na žalost, još uvijek pričaju, neki nama bliski “usrećitelji”, vjerojatno će velikom dijelu domaće publike ostaviti gorak okus u ustima. Vjerojatno još više od isforsiranog “hepi enda”, koji se doima kao nečija deus ex machina improvizacija. Usprkos toga, i usprkos toga što su stotinama kopalja ispod svog velikog scorsesejevskog uzora, Američke varalice zaslužuju publiku. Vjerojatno ne i željene “Oscare”, ali to, s obzirom na veliku nepravdu koja je prije četvrt stoljeća napravljena Scorseseju, možda sada i ne izgleda toliko važno.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Igre gladi: Plamen (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
The Hunger Games : Catching Fire
The Hunger Games : Catching Fire (izvor: chooyutshing)
IGRE GLADI: PLAMEN
(THE HUNGER GAMES: CATCHING FIRE)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth, Woody Harrelson, Jena Malone, Sam Claflin, Philip Seymour Hoffman, Donald Sutherland
scenarij: Simon Beaufoy & Michael deBruyn
režija: Francis Lawrence
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 146 '

Hollywood je nedavno u ciklusima omladinskih fantasy i SF-romana pronašao novu “zlatnu koku”, ali i inspiraciju za novu metodu uzimanja što veće količine novca od strane što većeg broja gledatelja. Književnici i izdavači su odavno shvatili da se takav sadržaj daleko bolje prodaje i više čita ako se razlomi u nekoliko knjiga od koje najmanje dvije trebaju završiti “cliffhangerom” i tako tjerati publiku da vapi za novim nastavkom. Stara tehnika, koja su koristile nijeme filmske serije se nakon sto godina vratila kući na izuzetno spektakularan i često vrlo uspješan način. Jedan od najboljih primjera su Igre gladi Suzanne Collins, čijoj je filmskoj ekranizaciji pripala čast da bude “Sumrak poslije Sumraka“. Prošle godine je prvi nastavak sage garantirao novi nastavak ne toliko svojim komercijalnim uspjehom (koji je malo koga iznenadio), koliko time da je završetak (u skladu s književnim predloškom) namjerno ostavljen otvorenim.

Novi nastavak, koji je u hrvatska kina došao pod naslovom Plamen, od publike pretpostavlja da je gledala prethodne Igre gladi, te se scenarij nimalo ne trudi objasniti gdje i kada se događa radnja, odnosno tko su likovi. Katniss Everdeen (Lawrence) tako na samom početku naizgled uživa u trijumfu nakon što je uspjela preživjeti okrutno gladijatorsko natjecanje adolescenata u futurističkoj Americi. U stvarnosti je ona duboko traumatizirana krvoprolićem, ali i frustrirana time da radi javnosti mora glumiti da je zaljubljena u svog suborca Peetu Mellarka (Hudgerton), iako joj srce, zapravo, žudi za Galeom Hawthorneom (Hemsworth), mladićem iz njenog distrikta koji ne krije neprijateljstvo prema okrutnom režimu Panema koji ju je poslao na natjecanje. Isti režim, na čelu sa predsjednikom Snowom (Sutherland), nastoji koristiti Katniss i Peetu u propagandne svrhe, ali ubrzo shvaća da je njen neočekivan trijumf postao simbolom otpora i pobune. Zbog toga pronalazi “elegantni” način da je ukloni kroz još jedno spektakularno natjecanje u kome će sudjelovati raniji pobjednici. Za Katniss je to novi, još opasniji izazov, jer umjesto neiskusnih adolescenata protiv sebe ima odrasle, iskusnije i daleko opasnije protivnike.

Hollywoodske epske sage u nastavcima imaju jednu veliku prednost u odnosu na dosadašnje blockbustere. To je prilika koje pružaju producentima da vide što valja, a što ne valja. Slično kao što su producenti Sumraka nakon prvog filma bez previše sentimentalnosti pokazali vrata Cathrine Hardwicke i za nove nastavke angažirali nova imena, tako su i tvorci sage o Igrama gladi uzeli novog režisera za Plamen. Ta je odluka u mnogo čemu bila opravdana, jer iako je Gary Ross bio najslabija karika prethodnog filma, s obzirom na njegov kvazidokumentaristički stil koji je akciju u filmu učinio zbunjujućom, kao i previlikom inzistiranju na ikonografiji Velike depresije 1930-ih. Na njegovo je mjesto došao Francis Lawrence, koji ne uživa reputaciju filmskog autora, a, s obzirom na Ja sam legenda i Constantine, ni ostatak reputaciju mu nije nešto. S druge strane se njegova bezličnost pokazala kao prednost, jer nije mogao pogoršati ono što su mu dostavili scenaristi Simon Beaufoy i Michael deBruyn. U mnogo čemu  Plamen predstavlja svojevrsnu inverziju prethodnog filma, gdje je upoznavanje svijeta u kojem žive protagonisti bilo zanimljivije od same akcije na kraju. U Plamenu su, što se zapleta i likova tiče, sve karte unaprijed poznate, i prilično je dosadno gledati kako Panem iskazuje svoju tlačiteljsku i okrutnu prirodu, a propagandne i druge manipulacije predsjednika Snowa su gotovo karikaturalno prozirne. Još manje uvjerljivo izgleda ljubavna priča između Katniss i Gaylea, s obzirom da Jennifer Lawrence i Liam Hemsworth gotovo uopće nemaju nekakve zajedničke “kemije”.

Plamen dobija dašak života tek kada Katniss i Peeta upoznaju svoje buduće protivnike, a što je prilika za angažman ne samo starijih, nego i daleko nadarenijih glumaca, koji imaju priliku tumačiti daleko upečatljivije i živopisnije likove. To se u manjoj mjeri odnosi na Amandu Plummer i Jeffreya Wrighta kao par sredovječnih, ali ubitačno domišljatih techno-geekova, kao i Jenu Malone kao ikonoklastičku buntovnicu. Kada krvavo natjecanje, smješteno u umjetnu džunglu, započne,  Lawrence pokazuje kako daleko bolje barata sa CGI-jevskim efektima i akcijskim scenama. Film još bolje barata s moralnim dilemama i napetošću koju stvaraju privremeni savezi između sudionika natjecanja. Završetak filma će, pak, za sve one koji vole da filmovi predstavljaju nekakvu zaokruženu cjelinu, predstavljati razočarenje, i to ne malo razočarenje, s obzirom da Katniss iz nevolje u kojoj se našla izvlači golemi deus ex machina, kao i obrat koji jest i nije neko naročito iznenađenje. Njime su, s druge strane, postavljena brojna pitanja na koje će, poput publike  u nickelodeonima prije sto godina, dobiti odgovor tek ako se strpe i iskesaju novca za još jednu ili dvije karte. Gledateljima koji su se unaprijed pomirili s ovim pravilima igre će Plamen, s druge strane, neće moći reći da nisu dobili ono što su tražili. Iako se teško složiti s nekim ekstatičnim recenzijama s druge strane Atlantika, koji za Plamen tvrde da je Imperija uzvraća udarac našeg doba, odnosno jedan od najboljih filmskih nastavaka u povijesti, ni producenti se ne trebaju previše sramiti onoga što su stavili na ekran. A nekada je i to sasvim dovoljno.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: U dobru i u zlu (2012)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
U DOBRU I U ZLU
(SILVER LININGS PLAYBOOK)
uloge: Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, Robert De Niro, Jackie Weaver, Anupam Kehr
scenarij: David O.Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 122 '

Kada je u pitanju Hollywood, teško je zamisliti riječi “romantična komedija” i “nominacija za Oscar” u istoj rečenici. Još je teže zamisliti da bi ostvarenje tog žanra moglo po pitanju nominacija dobiti “veliku petorku” (najbolji film, režija, scenarij, glumac i glumica) odnosno “veliku četvorku” glumačkih nominacija (glavne i sporedne uloge). Romantična komedija koja želi takvo dostignuće mora se barem po nečemu značajno razlikovati od drugih romantičnih komedija, a “U dobru i u zlu” Davida O. Russella ispunjava taj uvjet.

Protagonist je, naime, atipičan za žanr. Pat Solitano (Cooper) je duševni bolesnik, i to ne obični nego prilično nasilni i opasni duševni bolesnik,  pa su mu i ljudskim pravima duševnih bolesnika inače sklone američke vlasti uredile višemjesečni boravak iza gumenih zidova. Radnja započinje u trenutku kada su Patovi roditelji – majka Dolores (Weaver) i otac Pat Senior (De Niro) – ishodili njegovo puštanje na kućnu njegu. Pat na slobodu dolazi uvjeren kako se izliječio, odnosno da je barem na putu da se izliječi kroz kombinaciju samopomoći, kulturnog uzdizanja kroz čitanje književnih klasika i intenzivne tjelovježbe, te da će uz malo truda uspjeti vratiti izgubljenu kuću, posao i, najviše od svega, suprugu koja je u međuvremenu protiv njega ishodila sudsku zabranu prilaska. Jedinu ozbiljnu promjenu u njegov život unosi Tiffany Maxwell (Lawrence), sestra supruge njegovog najboljeg prijatelja, koja je, kao i on, iako u manjoj mjeri, “oštećena roba” te je nakon tragične smrti muža razvila ovisnost o seksu. Pat ispočetka odbija njene pokušaje da ga dovede u krevet, ali na kraju ipak pristane postati njen partner na plesnom natjecanju.

Davidu O. Russell, kome je osim režije bio povjeren i scenarij, nije imao previše lagan zadatak kada je trebalo adaptirati istoimeni roman Matthewa Quicka. U filmu je trebalo pronaći prilično delikatnu ravnotežu između humora i prilično mračnih tonova; u tome je još veću poteškoću činilo to da najveći dio humora izvire iz protagonistove nesposobnosti da se suoči sa stvarnošću, odnosno sudaru svijeta sa njegovim iluzijama. Neke od tih scena su smiješne, ali ne onda kada taj sudar koincidira s Patovim neuzimanjem lijekova, pa su gledatelji njegovo “otkačenjaštvo” prisiljeni promatrati iz vizure umornih, ispaćenih i ne tako rijetko zlostavljanih roditelja. Zbog njih je “U dobru i u zlu”, zapravo, teško promatrati kao komediju, iako će oni koji žele takav sadržaj barem dobiti završnicu koja odgovara parametrima žanra. A film nije ni previše romantičan, barem ako je suditi po protagonistici koja koristi jezik “peškaruše” i ne krije sklonost promiskuitetu. Publici u ovom dijelu svijeta će, pak, dodatni problem biti i često korištenje referenci na američki nogomet, odnosno momčad “Philadelphia Eaglesa”, pa će i mnogi inače efektni “štosevi” biti izgubljeni u prijevodu, uključujući i sam naslov.

Russell je film režirao prilično nenametljivo prepustivši lavovski dio posla prilično raznovrsnoj, ali i raspoloženoj glumačkoj ekipi. Bradley Cooper se, odabravši “oskarolovačku” i prilično zahtjevnu ulogu čovjeka s ozbiljnim duševnim problemom, trudio sa sebe izbrisati imidž ispraznog hollywoodskog ljepotana. U tome uglavnom uspijeva te će kod publike izazvati simpatije za svoj ponekad iritantan lik. Na kraju se ipak mora priznati da ga je zasjenila Jeniffer Lawrence čiji je “zdravoseljački” izgled savršen za uloge fatalnih žena iz susjedstva, ali i koja uživa u prilici da glumi nešto složeniji, zagonetniji i zahtjevniji lik nego što joj inače nudi Hollywood. Ugodno je, pak, iznenadio i Robert De Niro, čiji izleti u vode komedije obično nisu znali završiti dobro, a još više i Australka Jackie Weaver s likom ispaćene majke bitno drukčijim od demonske negativke u hvaljenom “Životinjskom carstvu”. Iako je u pitanju uobičajeno precijenjen lovac na Oscare, “U dobru i u zlu” gledateljima uglavnom pruža više onog prvog nego drugog.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Igre gladi (2012)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
The Hunger Games (film)
(izvor: Wikipedia)
IGRE GLADI
(HUNGER GAMES)
uloge: Jennifer Lawrence, Josh Hutcherson, Liam Hemsworth, Woody Harelson, Elizabeth Banks
scenarij: Gary Ross, Suzanne Collins & Bill Ray
režija: Gary Ross
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2012.
trajanje: 142 '

I dok se holivudska tvornica novca zvana Sumrak bliži svom neumitnom kraju, u kina je već došao prvi film iz onoga što bi trebala biti njegova zamjena. Za Igre gladi, ekranizaciju prvog od trilogije megapopularnih omladinskih SF-romana Suzanne Collins, se definitivno može reći da nije novi Sumrak. Dobra vijest je da je mnogo bolji od Sumraka. Loša vijest je da se režiser Gary Ross za takvo dostignuće i nije trebao previše truditi. Još lošija vijest je da na trenutke Igre gladi sliče na Sumrak na zastrašujuće neugodan način.

Isto kao što su Sumrak optuživali kako pod krinkom nedužne eskapističke zabave generacije mladih čitatelja indoktrinira konzervativnim vrijednostima, tako će se i Igre gladi moći optuživati za sadržaj koji je malo previše skrenuo od lijevih holivudskih smjernica. Radnja je, naime, smještena u buduću Ameriku kojom vlada režim koji nevjerojatno podsjeća na Sovjetski Savez iz vizure zagriženih antikomunista – totalitarna centralizirana država podijeljena na “distrikte” gdje siromašni, vječno gladni stanovnici žive poput mužika u sovhozima iz vremena “holodomora”. Prije nekoliko generacija se režim morao braniti od pokušaja da se takvo stanje promijeni, ali je nakon toga našao sredstvo kontrole spektakularnije i efikasnije od gulaga. To su tzv. Igre gladi, odnosno televizijski reality show u kome svake godine nastupaju po dvoje lutrijom odabranih adolescenata iz svakog “distrikta” i u kome se moraju međusobno boriti na smrt sve dok ne ostane jedan pobjednik. Protagonistica filma je 16-godišnja Katniss Everdeen (Lawrence), koja je zamijenila svoju mlađu sestru i koja odlazi u prijestolnicu Capitol, čije dekadentni elitistički  građani skloni bizarnoj modi izgledaju poput karikatura koje bi napravio homofob. Iako su Katnissinim zemljacima – sasvim u skladu s ideologijom američke ljevice – odavno oduzeli vatreno oružje, ona je svoju obitelj prehranjivala – na užas današnjih vegana – loveći divljač lukom i strijelom. Te će joj vještine dobro doći kada dođe do neumitnog i krvavog obračuna među mladim gladijatorima.

Rossu, koji inače uživa reputaciju ljevičara, vjerojatno nije bila namjera snimiti film koji izgleda kao propagandni spot za Pokret čajanke. U nekim bitnijim stvarima – postavljanju nove franšize kroz intrigantno filmsko ostvarenje – bio je mnogo uspješniji. To se prvenstveno odnosi na prvi dio filma gdje gledatelji upoznaju fascinantni ali zastrašujući svijet budućnosti. Drugi dio, kada se odvija akcija, je mnogo slabiji, kako zbog Rossovog slabog snalaženja u akcijskim scenama, tako i zbog potrebe da se radi nižeg cenzorskog rejtinga krvoproliće i međusobno ubijanje djece prikrije ili “omekša” iritantno drmajućom kamerom i apsurdnim kadriranjem. Završnica, koja zaokružuje film uz istovremeno ostavljanje vrata za neumitne nastavke, ipak ostavlja dobar dojam. Čak je i obavezan romantični podzaplet– barem u trenucima kada Liam Hemsworth ne budi traumatične asocijacije na Jacoba iz Sumraka – napravljen relativno dobro, odnosno predstavlja integralni dio radnje.

Veliki dio razloga za uspjeh Igara gladi leži u glavnoj glumici. Jennifer Lawrence je sa svojim “zdravoseljačkim” izgledom bila gotovo savršen izbor za “redneck” heroinu; jedini nedostatak je sličnost tog lika s protagonisticom koju je Lawrence tumačila u Zimskoj kosti, odnosno podsjećanje koliko je taj film superioran u odnosu na Igre. Gledateljima koji previše ne mare za takve usporedbe će, s druge strane, glad za solidnom blockbusterskom zabavom biti utoljena.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: X-Men: Prva generacija (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment
X-Men First Class: Michael Fassbender & James ...
Image by Lyon & Pan via Flickr
X-MEN: PRVA GENERACIJA
(X-MEN: FIRST CLASS)
uloge: James McAvoy, Michael Fassbender, Jennifer Lawrence, Rose Byrne, January Jones, Kevin Baconscenarij: Ashley Edward Miller, Zack Stentz, Jane Godman, Matthew Vaughn (sinopsis: Sheldon Turner & Brian Singer)
režija: Matthew Vaughn
proizvodnja:20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 134 '

Nakon “sequela”, “remakea” i “prequela”, Hollywood je svjetske rječnike obogatio i izrazom “reboot”, koji označava praksu ponovnog započinjanja franšiza, i to onih koje su se u originalnom obliku previše potrošile. Dosad najuspješniji od svih “reboota” bio je preporod Batmana čija se priča u Nolanovoj režiji vratila na početak. Nešto slično se pokušalo i u slučaju X-Mena, čija posljednja dva nastavka nisu bila tako uspješna, a čije je spašavanje povjereno Matthewu Vaughnu, Britancu poznatom, između ostalog, i po ekranizaciji parodijskog stripa Kick Ass.

X-Men: Prva generacija također priču vraća na početak, odnosno u djetinjstvo Profesora X i njegovog glavnog protivnika Magneta. Prolog, smješten u drugi svjetski rat, pokazuje dvije različite sudbine – telepat Charles Xavier bezbrižno odrasta na bogatom američkom imanju, dok telekinetičar Erik Lehnserr kao Židov završava u nacističkom logoru, ostaje bez majke i služi kao pokusni kunić sadističkog znanstvenika Sebastiana Shawa (Bacon) zainteresiranog za njegove moći. Godine 1962. Xavier (McAvoy) je mladi oksfordski profesor koji čitajući misli zavodi studentice po pubovima. Lehnserr, pak, svoje magnetske koristi na krajnje nasilan način u svrhu pronalaženja svog mučitelja. Shawa, pak, uspijeva u Las Vegasu locirati agentica CIA-e dr. Moira McTaggert (Byrne). Njeno otkriće da Shaw raspolaže mutantima u svojoj službi, i da nastoji manipulirati američkim vojnim dužnosnicima kako bi isprovocirao termonuklearni sukob sa Sovjetima je potakne da stupi u kontakt sa Xavierom. Profesor, pak, oko sebe počinje okupljati mutante kako bi se suprotstavio Shawu, a toj družini se priključuje i Lehnserr.

Prva generacija se temelji na scenariju iza koga se našlo čak šest imena, a što se ogleda u duljini i previše sadržaja. Njegova ekranizacija bi predstavljala problem i filmašima daleko talentiranijim od Vaughna. Prva generacija izgleda manje kao film, a više kao Frankensteinovo čudovište sastavljeno od dijelova koji bi bolje funkcionirali kao zasebne cjeline.

Najbolji od svih podzapleta je vezan uz odnos Xaviera i njegovog suparnika, prijateljstvo i etičke dileme na koje će dati različite odgovore. Taj dio filma funkcionira dijelom i zbog vrlo dobrih Macavoya i Fassbendera, koji se doimaju dostojnim zamjenama za Patricka Stewarta i Iana McKellena, koji su tumačili starije verzije tih likova. Međutim, taj se podzaplet ne može razviti je Prva generacija zagušena kao lopatom nabacanim akcijskim scenama i drugim likovima iz strip-predloška, daleko slabije razvijenim i u suštini nepotrebnim. Jedan od takvih primjera je i Raven/Mystique, opisana kao Xavierova usvojena sestra, a čija iznenadna transformacija u Magnetovu sljedbenicu nije pravilno objašnjena te samo bespotrebno trati talent u Zimskoj kosti daleko bolje Jennifer Lawrence. Drugi, još sporedniji, likovi pate i zbog toga što ni njihove super-moći nisu pravilno objašnjene, čineći scene njihove demonstracije teško razumljivim.

U previše slučajeva je Prva generacija žrtva nastojanja da se bude “cool” kroz ne baš najsretnije i u pravilu nimalo suptilne poruke; osim već izlizanih paralela između sudbine mutanata i homoseksualaca možda najviše bode oči scena raspleta kubanske raketne krize u kojoj se “politički korektni” pacifizam odražava kroz doslovno istovjetne replike američkog i sovjetskog zapovjednika. Ni filmofilima drage reference na svijet 1960-ih, bilo da je riječ o originalnim filmovima o James Bondu, bilo o “Doktoru Strangeloveu”, bilo o Vegasu iz doba “Rat packa”, ne funkcioniraju, najviše zbog glazbe Henryja Jackmana koja zvuči previše anakrono. Tome se može pridružiti i 1980-im primjerenija frizura Rade Šerbedžije koji po n-ti put tumači ruskog/sovjetskog negativca. Nasuprot tome, January Jones i njen lik “ledene ljepotice” je malo previše očit pokušaj da se eksploatiraju Momci s Madisona. Iako u mnogim dijelovima gledljiva i sasvim u okviru niskih kriterija ljetne blockbuster-zabave, Prva generacija ipak predstavlja razočaranje i čini se da će njeni neumitni nastavci dovesti do novog “reboota” ranije nego što su to njeni tvorci predviđali.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)