Oznaka: Jadranka Kosor

Sanader sretan ako završi u Remetincu

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=hanging+iran&iid=3042615″ src=”6/0/4/a/Serial_Killer_Mohammad_9279.jpg?adImageId=8794865&imageId=3042615″ width=”234″ height=”349″ /]

Kako stvari stoje, ono što je početkom srpnja prošle godine nekima sličilo na vrhunski politički manevar sada izgleda kao najspektakularnije političko samoubojstvo u povijesti suvremene Hrvatske. Ivo Sanader je, kao i mnogi drugi političari prije njega, zaboravio na jedno od temeljnih načela politike – da nijedan igrač, ma kako dobar bio, nikada nije veći i važniji od same igre. Isto kao i da se jednom prepuštena vlast na ovim prostorima teško ili nikada ne može vratiti.

Njegovo političko samoubojstvo 1. srpnja je slijedilo političko samoubojstvo 3. siječnja, odnosno sama najava “povratka u politiku” je bila dovoljna da mediji raspire histeriju o “puču” i procesu koji se mora zaustaviti svim sredstvima, uključujući jednu od najbrutalnijih političkih likvidacija od vremena kada su se IB-ovci brodovima vozilin na Goli otok. Ne može reći da Sanader, s obzirom na svoju bahatost i sve manje veze s realnosti dok je bio na vlasti, nije to zaslužio.

Zabrinjava, međutim, da karma dolazi u obliku Jadranke Kosor, koja nije pokazala da je ništa sposobnija ili čestitija od svog nekadašnjeg mentora, ali čija beskrupuloznost zajedno s kultom ličnosti koju oko nje stvaraju uobičajeno servilni, a nekoć pro-sanaderitski, mediji stvara ne baš najzdraviju kombinaciju za budućnost demokracije u Hrvatskoj.

Naravno, svima je jasno da gorka Sanaderova sudbina nema baš previše veze s nekakvom “odlučnom borbom protiv korupcije”, nego s brutalno jednostavnom političkom kalkulacijom njegovih bivših drugova kojima je sada daleko vrijedniji politički mrtav nego politički živ. Njegova politička likvidacija također daje više nego jasnu poruku svim drugim potencijalnim nezadovoljnicima ili svima koji bi mogli ugroziti novi josipovićevsko-kosorski režim – “ako smo mogli srediti nekoga tako moćnog kao što je Sanader, što tek možemo učiniti običnim smrtnicima”.

Bijes javnosti izazvan “dezerterskim” napuštanjem “broda koji tone”, koji je po svemu sudeći iznenadio Sanadera, ali zato post-sanaderskoj ekipi dobro došao da od bivšeg premijera napravi Pedra koji će visjeti za sve bivše, sadašnje i buduće grijehe vlasti, je takav da će Sanaderu odluka njegovih drugova da ga učine političkim mrtvacem možda čak spasila život. Barem na neko vrijeme. Sudeći po izljevima mržnje, koji nadilaze čak i one u naoko “žestokoj” predsjedničkoj kampanji, bivši premijer bi mogao biti sretan ako na kraju priče završi “samo” iza rešetaka zbog stvarnih ili navodnih korupcijskih nestašluka.

Nakon onoga što se dogodilo u posljednjih šest mjeseci, ništa više nije isključeno. Uključujući opciju u kojoj nekoć svemoćnog vlastodršca pronalaze obješenog o stablo zbog toga što na vrijeme nije shvatio da oni koji odbijaju biti politički mrtvaci na kraju znaju postati i doslovno mrtvima.

Sanader se ne boji 3. siječnja

U zbrci koju je izazvala uobičajeno dramatična najava bivšeg premijera da se vraća u politiku, malo tko je obratio pažnju na jedan mali, ali možebitno značajan detalj – tajming. Zapravo, netko i jest, ali od toga nije izvukao pravilne zaključke. Naime, bivši vođa HDZ-a je svoj spektakularni potez – koji neki nazivaju “pučem”, a neki iznuđenom pustolovinom očajnika – poduzeo upravo 3. siječnja 2010. godine, na 10. godišnjicu prvih i zasad jedinih izbora na kojima je njegova stranka izgubila izbore na nacionalnoj razini.

Sanader je time očigledno želio posredno poručiti svojim stranačkim drugovima da je upravo on, a ne netko drugi, HDZ izvukao iz najgore situacije u kojoj se našla u svojoj 20-godišnjoj povijesti. Naime, nakon 3. siječnja 2000. godine, i izborne kataklizme na kojoj se hrvatski narod referendumski opredjeljivao protiv omrznute vladajuće stranke, malo je tko HDZ-u predviđao ikakvu budućnost. Čak je i njegov najveći adut i predsjednički kandidat Mate Granić, isto kao Vesna Škare-Ožbolt, smatrao kako je bolje napustiti brod koji tone i osnovati novu stranku. Međutim, nakon manje od četiri godine, oni koji su ostali u HDZ su se trijumfalno vratili na vlast, a oni koji su 3. siječanj shvatili suviše ozbiljno su postali marginalci i gubitnici.

Pitanje je, međutim, koliko će Sanaderova stranka imati razumijevanja za ovakvo rezoniranje svog vođe. Javnost očito nije imala razumijevanja za njegove bizantinske igre oko isforsiranog odlaska, a sada povratka u politiku. Sanaderu problem predstavlja to što je u šest mjeseci postao novi Ivić Pašalić, odnosno Pedro koji mora visiti za sve grijehe bivše i sadašnje vlade. A tu je i establishment koji će se u svakoj krizi opredijeliti za rješenje na liniji manjeg otpora – u ovom slučaju veliku koalicijsku vladu HDZ i SDP koja bi pod vodstvom “mudre i odlučne” Jadranke Kosor Hrvatsku iščupati iz ekonomske krize i uvesti u obećanu EU-zemlju.

Sanader je, tako stjecajem okolnosti, pokazao da se ipak ne boji 3. siječnja. Pravo pitanje je, međutim, to da li ostatak Hrvatske uistinu želi tektonske promjene koje je 3. siječanj predstavljao ili, da budemo precizniji, trebao predstavljati.

Hrvatski povratak u 1989. godinu

Iako premijerka Jadranka Kosor tvrdi kako se dosadašnji teritorijalni ustroj Hrvatske u najbližoj budućnosti neće mijenjati, malo u tko vjeruje. Ako je suditi po prijedlozima velikog dijela javnosti, poslovnih krugova, inteligencije pa i nekih koalicijskih partnera kao što je HSLS, Hrvatskoj barem neposredno prije ulaska u EU slijedi velika reforma teritorijalne uprave u kojoj će se – najviše u svrhu štednje, odnosno smanjenja troškova državne uprave – drastično rezati dosadašnji broj županija, gradova i općina.

Cinici bi vrlo lako mogli reći da bi Hrvatska po pitanju teritorijalnog ustrojstva daleko više sličila državi čiji je poglavar bio Ivo Latin nego državi čiji je poglavar bio Franjo Tuđman. Naime, konkretne brojke o kojima se najviše govori spominju da bi se broj gradova u Hrvatskoj mogao ograničiti na najviše njih 25, da bi se broj općina srezao na 100 te da bi se dosadašnjih 20 županija i Grad Zagreb pretvorili u pet velikih regiji. To manje-više odgovara teritorijalnom ustrojstvu SR Hrvatske koju je činilo oko 100 općina organiziranih u četiri regionalne i jednu gradsku zajednicu općina.

Ono što se može zamijetiti jest da su takvi prijedlozi daleko radikalniji od dosadašnjih inicijativa za racionalizaciju hrvatske lokalne samouprave, odnosno prijedloga prema kojima je 21 županiju trebalo zamijeniti s nekakvih sedam ili osam “prirodnih” regija. Razlozi za to su samo dijelom u sve većem vremenskom otklonu od “državotvorstva” 1990-ih, u kome se na svaki izraz regionalizma gledalo kao na autonomaštvo, separatizam ili turbounitarističkom nacionalizmu neprobabljive zamisli o federalizaciji Hrvatske. Vrlo je malo vjerojatno i da će glavni razlog biti i onaj koji će nastojati “prodati” hrvatski establishment – magične riječi “Jer to od nas traži Europa”.

Pravi će razlog biti uglavnom dnevnopolitikantske prirode. Naime, stvaranjem pet regija umjesto 21 županije će vrlo dobro doći hrvatskom političkom establishmentu oličenom u dvije glavne stranke koje ovih dana prolaze kroz ne baš tako bezazlenu krizu. Velike regije će bitno otežati posao raznoraznim lokalnim i drugim “igračima” koji im kvare koncepciju. Kerum, koji je mogao računati da će sa svojom Hrvatskom građanskom strankom postati gazda Splitsko-dalmatinske županije, sada će morati dijeliti kolač s Kalmetom u Zadru i Jambom u Metkoviću. Glavašev HDSSB, koji je bio gazda Osječko-baranjske županije, će biti jednostavno “utopljen” u Slavoniju kojom još uvijek dominira HDZ. Isti će neugodni doživljaj snaći i IDS, koji će biti “utopljen” s HDZ-om u Lici i SDP-om u Rijeci. Kao krajnji rezultat će i HDZ i SDP iz ove novog teritorijalnog preustroja izaći jači nego što su sada. S obzirom na takve plodove ove reforme, malo je vjerojatno da će itko obraćati pažnju na kuknjavu malih stranaka ili optužbe o povratku u “mračnu” prošlost.

Hrvatska EUtjeha: A što ćemo mi tek raditi Srbiji?

Sada se svi čude, hvataju za glavu i pitaju kakav je to poremećaj nastao u univerzumu. Jelena Lovrić ponovno u svojim komentarima u nebesa diže hadezeovskog premijera. Vladajuća stranka, koja je vladajućom, između ostalog, postala i razapinjanjem “izdajničke” trećesiječanjske vlasti zbog sporazuma Drnovšek-Račan, sada na svaki slovenski zahtjev reagira kao na nešto sasvim razumno. Račanovoj stranci je, pak, ovaj put zapalo da u hrvatskoj saborskoj tragikomediji odigra ulogu nacionalnističkog branitelja svake svete stope hrvatske grude i svakog kubnog centimetra hrvatskog mora. Naravno, ne previše uvjerljivo, s obzirom da će se nakon svih tih bijesnih riječi, uz par časnih i i ne tako časnih politikantskih izuzetaka, ziheraški suzdržati od izjašnjavanja da im sutra iz neke briselske kancelarije ne bi stigla “drugarska kritika” o tome da nisu dobri Evropljani.

U ovih par dana nas je dični hrvatski politički establishment – uključujući korumpiranu vlast i nesposobnu opoziciju – ponovno potvrdio sve najgore stereotipove. Ono što se događalo u Saboru, ali i na naslovnicama novina, ostrašćenim komentarima protiv i režimskim komentarima za je većinu građana Hrvatske trebalo ispuniti osjećajem duboke mučnine, odnosno naglom spoznajom da ipak ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova. Temelji na kojima počiva Republika Hrvatska od jučer su odjednom postali truli.

A da li je to uistinu trebalo biti iznenađenje? Možda i ne, s obzirom da je za očekivati da će se početi javljati armije generala poslije bitke koji će tvrditi da je “tako nešto uvijek bilo u kartama”, odnosno “da jednostavno nije moglo drukčije”.

Ipak, bit će zanimljivo vidjeti kako je hrvatska javnost, uključujući i sve naše vrle komentatore i medije, u proteklih šest-sedam godina bila u stanju ignorirati ovih nekoliko vrlo jednostavnih i očitih činjenica:

1) U posljednja dva desetljeća se sa svih relevantnih adresa u Hrvatskoj kao vrhunaravna i neupitna istina ispovijeda to da je ulazak Hrvatske u EU strateški cilj o kome nema, ne može, niti smije biti ikakvog spora, odnosno da za nema te žrtve koja je prevelika za njegovo ispunjenje. Ako su kao žrtve već pali generali, banke, nekretnine i ZERP, ako se ista sudbina sprema brodogralištu i odredbama o suverenitetu u hrvatskom Ustavu, zašto je netko mislio da bi stotine kvadratnih kilometara hrvatskog pomorskog i  kopnenog teritorija bili izuzetak?

2) U svakom sporu između Hrvatske i Slovenije od bilo kakvih povijesnih, moralnih ili pravnih argumenata je daleko važnija činjenica da je Slovenija članica EU, a Hrvatska nije. To sa sobom dovodi sasvim različite položaje na “hijerarhiji kljucanja” u evropskom kokošinjcu koje nikakvo pozivanje na “dobre prijatelje” u briselskim i drugim foteljama nije moglo izmijeniti.

“Hijerarhija kljucanja”, s druge strane, mnogim povrijeđenim hrvatskim dušama nudi svojevrsnu utjehu podsjećajući ih da ono što se danas događa Hrvatskoj nije najgore što joj se moglo dogoditi. Hrvatska na toj hijerarhiji nije na posljednjem položaju – ima i nekih kojima je daleko gore, a primjere ne treba daleko tražiti. Dovoljno je baciti pogled na hrvatsku istočnu granicu i podsjetiti se da, bez obzira na sve horor-priče o Zapadnom Balkanu čije države zajedno ulaze u EU, državnopravno spajanje Hrvatske sa Srbijom još dugo neće biti aktualno.

Barem ne prije nego što Beograd – koji je zbog 1990-ih postao ne samo dežurni nego i najprikladniji mogući negativac za sve EU i druge zapadno orijentirane priče – bude prisiljen na daleko bolnije i neugodnije žrtve od onih zbog kojih se ovih dana proljeva žuč u Hrvatskoj. Srbija, za koju se – s više ili manje argumenata tvrdi da je u njoj loše sve što je u Hrvatskoj dobro, a sve što je u Hrvatskoj loše još gore – još će jednom opravdati reputaciju velike Hrvatske Utjehe.

Pro-kosorski “spin” i linija manjeg otpora

Posljednjih dana su pažljiviji pratitelji hrvatskih medija svjedoci još jedne transformacije tako tipične za Hrvatsku u posljednja dva desetljeća. U samo nekoliko mjeseci nakon iznenadnog stupanja na dužnost, Jadranka Kosor se od Sanaderovog ružnog pačeta pretvorila u prekrasnog labuda. Više je nitko ne naziva “Suzanom”, bezličnom vojnikinjom Partije  i izbornom kantom za napucavanjem, a umjesto toga joj se sve više tepa kao spretnoj političarki, mudroj državnici i hrvatskoj Lady Thatcher.

Ono što bi u svemu tome trebalo biti najfascinantnije jest to da Kosor nije ništa šarmantnija, sposobnija i pametnija nego što je bila prije 1. srpnja 2009. godine, ali se njena percepcija u potpunosti promijenila. Da stvar nije u potezima koje je povukla, odnosno nekakvom kopernikanskom zaokretu u odnosu na politiku svog prethodnika? Odgovor na to pitanje je negativan. Oni, bilo da je riječ o pregovorima sa Slovenijom, selektivnom razotkrivanju korupcijskih afera i puštanju da “institucije pravne države rade svoj posao”, odnosno žrtvovanju kompromitiranih suradnika, predstavljaju ništa drugo do kontinuitet  Sanaderove politike.

Razlog za nagli skok Jadranke Kosor na pijedestal rezerviran za ljubimce hrvatske javnosti, odnosno  Sedme sile, je otprilike isti onakav kome je Zoran Milanović dugovao svoj medeni mjesec na čelu SDP-a. Kosor je samim time što je zamijenila Sanadera dočekana kao spasiteljica, a njen dolazak shvaćen kao epohalna promjena nabolje, iako tek treba proći neko vrijeme da se vidi ima li za to pokrića.

Još važniji razlog zbog kojeg je Kosor postala mezimica javnosti jest u specifičnim okolnostima u kojima se Hrvatska trenutno našla, a koja predstavljaju plodno tlo za pro-kosorski “spin”. Globalna recesija je i posljednjeg skeptika uspjela uvjeriti da je zemlja u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi, a vladajuća garnitura se jednostavno potrošila, isto onako kao i krediti kojima je kupovan socijalni mir i glasovi pred izbore 2007. godine.

Dakle, svima, pa i najvjernijim hadezeovskim pravovjernicima, je postalo jasno da Hrvatska više ne predstavlja najbolji od svih mogućih svjetova, te da se nešto zbilja mora mijenjati, uključujući i vladajuću garnituru, odnosno makar njen dio. Jedino je pitanje bilo kakve bi to promjene trebale biti i na koji se način trebaju provesti.

Na samom početku je postalo jasno da odgovor na to pitanje neće biti prijevremeni parlamentarni izbori. SDP i ostatak opozicije je, zapravo, sada vrlo sretan zbog toga što 2007. godina nije dobio izbore, te što ne mora provoditi bolne budžetske, socijalne i druge rezove na koje je prisiljena Kosor, odnosno radi kojih je Sanader radije pobjegao s premijerskog položaja nego da ga povezuju s ekonomskom kataklizmom. Milanoviću i njegovoj stranci bi bilo daleko ugodnije da se izbori održe za dvije godine – tada bi se ekonomija trebala oporaviti, EU postala jako blizu i više ne bi bilo potrebe za biračima neugodne političke poteze. Račun za njih bi se ispostavio Kosor i njenoj vladi,  a novi vlastodršci, kao i uz njih vezane interesne grupe, bi se tako mogli namiriti iz bogate državne trpeze ili barem imati uvjerljivi izgovor za neispunjena obećanja.

Takva linija manjeg otpora – koja predstavlja konstantu SDP-ove politike od 1990. godine (a i ranije, ako se računa njegova eskahaovska prošlost) – je, pak, sasvim u skladu s daleko proširenijim raspoloženjem sveukupne hrvatske javnosti, odnosno općenite nesklonosti prema bilo kakvim neugodnim, bolnim, uznemirujućim i riskantnim potezima. Odraz takvog konformističkog raspoloženja – oličenog u svim onim kavanskim buntovnicima koji verbalno tjeraju HDZ na svakojake adrese, a na dan izbora ostaju kod kuće – se može vidjeti i u medijima, koji sve više sugeriraju zaključak da je najbrži i “najelegantniji” način za nekakve velike promjene u Hrvatskoj onaj koji ne bi zahtjevao formalnu smjenu ove vlasti.

Naime, zašto se mučiti s nekakvom opozicijom i izbora, odnosno pratiti nekakvu kampanju, pisati izborne parole i odlaziti na birališta kada se ista stvar daleko brže i jeftinije može izvesti unutarnjom transformacijom vladajuće stranke? Zašto riskirati s evidentno nesposobnim i precijenjenim Milanovićem kada se, eto, Kosor prikazala kao “pravi igrač”, odnosno “odlučna i hrabra državnica” spremna na za po HDZ donedavno nezamislive poteze? Kada se svemu tome doda da je ona žena, a još k tome po nekim apokrifnim navodima i “nečiste krvi”, nije teško shvatiti zašto su mnogi salonski liberali i ljevičari – pogotovo oni u establishmentskim medijima – odjednom pronašli “političke korektne” razloge da postanu njeni najvatreniji fanovi.

Takva linija manjeg otpora, uostalom, i nije neka posebna inovacija na hrvatskoj političkoj sceni. Krajem 1990-ih je istu ulogu velikog pro-europskog, pro-zapadnog i liberalnog spasitelja Hrvatske iz autoritarno-balkansko-tvrdolinijaškog i “turbohadezeovskog” ultranacionalističkog blata igrao Tuđmanov šef diplomacije Mate Granić. Nekoliko godina kasnije će je daleko uspješnije odigrati Ivo Sanader, odnosno dovoljno dobro da ga pred izbore 2007. godine podrže mnogi deklarirani ljevičari koje je prije toga bilo teško zamisliti uz slova “HDZ”.

Upravo iskustva vezana uz prethodnika današnje premijerke, odnosno konačni rezultati vlasti koje je on održavao uspješnim “spinom”, govore da se današnjoj “preporođenoj” vladi mora prilaziti s daleko više opreza nego što ga pokazuju novostvorene armije kosorofila.

Kriza, kakva kriza? Gotova je kriza!

Marko Rakar na svom blogu ne može a da ne primijeti nevjerojatnu ležernost s kojom se vlada Jadranke Kosor, odnosno hrvatski politički establishment općenito, odnosi prema globalnoj recesiji i njenim efektima na hrvatsku današnjicu.

Ležernost s kojom se u Hrvatskoj vlast odnosi prema najgoroj ekonomskoj krizi od nastanka države, zapravo, i ne bi trebala nikoga iznenaditi, odnosno ne predstavlja isključivo hrvatski fenomen. Optimizam je u posljednje vrijeme primjetan u SAD, barem kada je medijski, znanstveni i drugi establishment u pitanju. Nobelovac Paul Krugman je tako krizu proglasio završenom, a isto tvrdi i zloguki prorok Roubini.

Prevedeno na hrvatske prilike to znači da samo malo valja stisnuti zube, pa će sve doći na svoje mjesto. Čim kriza završi, otčepit će se kreditne arterije i Hrvatska će ponovno zaduživanjem moći rješavati svoje socijalne i druge probleme. Evropska Unija bi konačno trebala riješiti problem Lisabonskog sporazuma, a i zavodničke kvalitete Jadranke Kosor bi riješile spor sa Slovenijom, pa će tako Hrvatska za godinu-dvije moći računati na sve one milijarde eura iz briselskih fondova koje će od nje napraviti “zapadnobalkanskog tigra”. Cijela priča o recesiji, kriznim haračima i stezanju remena će tako ostati tek jedan ružan san koji ne zaslužuje mjesto u povijesnim udžbenicima.

Međutim, dežurni optimisti u svemu tome zaboravljaju da su Krugman & Co. proglašeni donositeljima dobrih vijesti ne toliko zbog najave pozitivnih, koliko najave završetka negativnih trendova. Oporavak američke, a s njome i svjetske, ekonomije će biti daleko sporiji nego što je to bila kriza. U budućnosti su moguće svakakve komplikacije – od divljanja inflacije do divljanja cijena nafte – koje bi oporavak mogle dodatno usporiti.

I, naravno, ne treba zaboraviti ni na to kako u Hrvatskoj postoje ekonomski problemi sasvim različiti od onih koje su izazivali masakr na Wall Streetu. Postoje dobre šanse da će u Hrvatskoj ekonomske nedaće možda biti manje spektakularne, ali da će otklanjanje njihovih posljedica biti bolnije i sporije nego u ostatku svijeta. Uostalom, i “stablizacija” ekonomije SFRJ je trajala godinama nakon što su bile prestale redukcije struje, redovi za crni kruh i vožnja par-nepar.

Uz harač i inflacija?

Izbori su prošli, Sanader je otišao i – kao što je manjina mogla pretpostaviti – Hrvatska se užurbano kreće prema situaciji koju slikovito opisuje američki izraz o fekalijama i ventilatoru. U ovakvim situacijama je prilično teško razlučiti optimiste od pesimista.

Optimisti su, naime, oni koji u normalnim okolnostima pripadaju teoretičarima zavjere, odnosno koji su uvjereni kako je Sanader otišao samo da bi orkestrirao svoj trijumfalni povratak pred predsjedničke izbore, odnosno da je kriza isprovocirana samo da se “očisti” teren za evropske interese. Pesimisti, pak, vjeruju da je Sanader zbilja zbrisao pod udarom desnice, te da oni koji su ostali vode Hrvatsku u očiglednu propast iz jednostavnog razloga što nemaju pojma kako se izvući iz krize.

Kosor se, doduše, u svom ovom kaousu još uvijek koristi starim propagandnim trikovima. Tako je prvo spominjala “harač” od 5 posto, da bi danas “velikodušno” spustila tu stopu na 3 posto. Tako izgubljeni prihodi bi se trebali nadoknaditi povećanjem PDV-a na 23 posto.

Istovremeno danas ekonomisti kod predsjednika Mesića spominju kako o izlasku iz krize nema govora dok se budžetska rupa ne popuni tiskanjem novca, odnosno izvoz potakne deprecijacijom kune. To, naravno, znači inflaciju, odnosno buđenje zvijeri koja je nekoć teškom mukom bila uspavana 1990-ih.

Sudeći po bombi na šibenskoj Rivi, nije isključeno da će uz inflaciju ova ekonomska kriza probuditi još koje uspavane zvijeri 1990-ih.

Prigodni citat za Kosoričin “krizni namet”

Nije prva koja se toga sjetila.

U ranim fazama države, porezi su niski i malobrojni, ali donose veliki prihod… Kako vrijeme prolazi i kraljevi nasljeđuju jedni druge, gube svoje plemenske navike u korist civiliziranih. Njihove potrebe i troškovi rastu… zbog luksuza u kome su odgojeni. Zato nameću nove poreze svojim podanicima… [i] naglo podižu stope novih poreza kako bi povećali porezne prihode… Ali učinak ovakvog porasta poreza na trgovce i obrtnike se ubrzo osjeti. Jer poslovni ljudi su ubrzo obeshrabreni uspoređujući svoje profite sa svojim poreznim opterećenjem… Kao posljedica pada proizvodnja, a s njome i porezni prihodi.

Ibn Haldun (1332 – 1406), arapski povjesničar

Sanaderova ostavka – velika predstava ili posljednji čin?

Među reakcijama na šokantnu ostavku Ive Sanadera na mjesto premijera i predsjednika HDZ-a, odnosno njegovo povlačenje iz politike se izdvaja ona koju je na Facebooku iznio Krešimir Macan. Prema njemu sve je to najobičniji teatar, odnosno ostavka je donesena “s figom u džepu”.

Plan je omogućiti Sanaderu da najesen – kada bi se vlada Jadranke Kosor zbog ekonomske krize suočila s totalnim raspadom sistema i nemirima, a HDZ-ovi predsjednički kandidati u anketama imali jednoznamenkaste postotke podrške – usliši preklinjanja nacije u opasnosti i “nevoljko” se vrati na mjesto čelnika HDZ-a, odnosno predsjedničkog kandidata kao jedina osoba koja zemlju može izvući iz krize.

Zvuči uvjerljivo, zar ne? Pogotovo kada se zna da je Sanader teatrolog koji je više nego dobro naučio taj zanat.

Moguće je da je istina, ali postoje više nego male mogućnosti da bi se plan, ako uistinu postoji, mogao Sanaderu i HDZ-u višestruko obiti o glavu. Ako je ekonomska situacija u Hrvatskoj uistinu tako grozna kao što izgleda, onda se čak i hinjena ostavka ne može okarkterizirati drukčije kao neodgovorniu čin jednog kukakvice i licemjerje koje je neprobabljivo čak i za najprekaljenije hrvatske želuce.

Ako se Sanader za par mjeseci kandidira za predsjednika, biti će u daleko goroj situaciji nego da je ostao za kormilom vlade. Hrvatski birači na čelu države traže snažnu osobu. Glasove može biti dobiti Sanader Koji Lupa Šakom O Stol ili Sanader Koji Se Jadnoj Oporbi Smije U Lice. Na glasove ne može računati Sanader the Drama Queen.

Ne treba zaboraviti ni na mogućnost da će ova ostavka, bila hinjena ili ne, biti protumačena kao znak slabosti, odnosno da će mnoge morske psine po prvi put namirisati Sanaderovu krv. Ako je u Sanaderova ostavka briljantan predizborni “spin” on takvom izgleda 1. srpnja 2009. godine. Već 1. listopada možda i neće izgledati kao tako dobra ideja.