Trebalo je punih godinu dana čekati da se netko usudi reći da je car gol. 2000-e, koje će budućim povjesničarima, barem kada je u pitanju Hrvatska, izgledati kao jedno od najmirnijih, a ako je suditi po globalnim ekonomskim trendovima, i jedno od sretnijih i prosperitetnijih razdoblja, lokalidiotski mediji su uporno pokušavali učiniti “zanimljivijim” nego što jest. Krajnji učinak svega toga će, dakako, biti da jednom kada vremena postanu uistinu loša nitko neće znati prepoznati kada netko bude uistinu zavodio autoritarni režim ili izvodio pučeve.
Oznaka: Jadranka Kosor
Milanović i Ockhamova britva
Jedan od po veliki dio hrvatskog medijskog establishmenta najtraumatičnijih, ali zato najmanje analiziranih događaja su parlamentarni izbori u jesen 2007. godine, odnosno neuspjeh SDP-a i njegovog mladog karizmatskog i popularnog vođe Zorana Milanovića da iz sedla izbaci aferama kompromitiran HDZ i Ivu Sanadera.
Nije da nije bilo pokušaja da se pokuša odgovoriti kako je to SDP uspio iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede, ali se oni uglavnom svode na Milanovićevu relativnu mladost i neiskustvo, odnosno opterećenost SDP-a kadrovskom i programskom tranzicijom nakon smrti dugogodišnjeg vođe Ivice Račana. Nešto manje se, dakako, spominju “igrice” s biračkim popisima i ekscesi poput Dusine 0, i to tek nakon što se Marko Rakar, za razliku od samog SDP-a, počeo ozbiljno baviti tom problematikom.
U posljednje je vrijeme, pak, popularnost stekla ideja prema kojoj je SDP namjerno ispustio pobjedu u ruku iz strateških razloga, odnosno da su Milanović i družina bili svjesni da Hrvatskoj predstoji velika kriza i da će, tko god bio u Banskim dvorima, morati povlačiti nepopularne poteze. SDP-u je stoga bilo jednostavnije pustiti HDZ da se dodatno pokopa s još jednim mandatom punim afera i sa sve većim i sve opravdanijim nezadovoljstvom građana, te da se 2011. godine jednostavno ušeta na vlast.
Ta strategija – ako je ikada postojala -iz današnje perspektive, odnosno nakon Sanaderove ostavke, ministara u Remetincu, HDZ-ove popularnosti u slobodnu padu i SDP-ovskog trijumfa na predsjedničkim izborima, izgleda genijalna.
Ali samo iz jeftine i licemjerne dnevnopolitičke vizure glavne hrvatske (pseudo)opozicijske stranke. Ako se ikada dokaže da su iz gore navedenih razloga 2007. godine namjerno “pušteni” dobiveni izbori, SDP će postati od najnečasnijih entiteta u hrvatskoj političkoj povijesti. Milanoviću i družini je, dakle, bilo važnije radi interesa vlastite stranke dozvoliti da Hrvatsku nesposobni i korumpirani HDZ odvede na rub provalije nego biti vjerna svojim parolama o poštenju te preuzeti odgovornost u najtežem trenutku, nastojeći spasiti Hrvatsku čak i po cijenu vlastitog poraza.
Ockhamova oštrica, pak, tjera na oprez kada su u pitanju ovakve komplicirane teorije zavjere, te kao najjednostavniji i najuvjerljiviji odgovor na pitanje zašto je SDP izgubio izbore 2007. godine nudi to da jednostavno nije bio sposoban za pobjedu. A teško da se može zaključiti da se išta od tog poraza naučilo, odnosno da je sposobniji preuzeti vlast 2011. godine nego što je to bio prije četiri godine. Umjesto nekakve suvisle izborne alternative i programa se čeka da HDZ zagnjili do kraja te da SDP-u vlast padne u ruke poput kruške. A što onda? Nesposobnost koju je SDP pokazao prilikom pokušaja da preuzme vlast ne daje veliko ohrabrenje kada se razmišlja o načinu na koji će jednog dana tu vlast obnašati.
Glas za SDP je glas za HDZ
Ustav je najvažniji od svih dokumenata o kojima se treba raspravljati u parlamentu neke države. Stoga ne iznenađuje da prosječni građanin ove države o Ustavu RH nema pojma, kao i da će se vrlo brzo zaboraviti da je danas izglasana njegova četvrta promjena od donošenja prije nepunih dvadeset godina.
Memorija zlatne ribice s kojom raspolaže prosječni birač je dosad jako dobro koristila HDZ-u, ali bi u ovom konkretnom slučaju mogla čak više koristiti SDP-u. Naime, koristeći famu o nužnosti donošenja novog Ustava radi ekspresnog ulaska u Evropu, Milanovićeva stranka je davala dojam da igra “hardball” te da će po prvi put uspjeti isposlovati ono što od nje traže birači i narod. A na kraju, od sve te epske borbe je ostao “mućak” u obliku odredbi o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala, smanjivanja broja “dijasporskih” glasova i dvostrukog prava glasa za etničke
Nijedna od tih odredbi nema ama baš nikakvu konkretnu važnost. Za odredbe o nezastarjevanju pretvorbenog kriminala nikada neće biti izglasani provedbeni zakoni niti će, da se kojim slučajem izglasaqju, uz ovakvo “sjajno” pravosuđe ikada biti primjenjivane. Nakon svih onih priča sa izbora 2007. godine o nužnosti da o sudbini Hrvatske odlučuju samo oni koji u njoj žive SDP i Milanović su pojeli svoje riječi i opet dozvolili mogućnost da na sljedećim izborima iskopaju poraz iz ralja pobjede. A dvostrukim pravom glasa za manjine je uvedena ista ona neravnopravnost i nepravda radi koje se grmilo u slučaju “dijaspore”, odnosno sjajni predizborni adut ekstremnoj desnici koja će bjesniti zbog oduzimanja prava “našima” i stvaranja dodatnih privilegija za “njihove”.
Ipak, ništa nije bilo gore od SDP-ove ideje da u posljednji trenutak predloži smanjenje praga za provođenje referenduma, pa odustajanje od nje samo zato što se s njome nije složio Vladimir Šeks. Time je SDP ponovno pokazao svoju “principijelnost” i potpunu beskorisnost kao opozicijske stranke, s obzirom da nije mogao iskoristiti možda jedinstvenu priliku da natjera HDZ da svira po njegovim notama. Umjesto toga se pod firmom “saveza za Europu” ponovno sveo na karikaturalnu “konstruktivnu opoziciju” početka 1990-ih koja je samo služila kao alibi HDZ-u za tvrdnje da u Hrvatskoj postoji višestranačka demokracija i tjerala mnoge frustrirane hrvatske opozicionare da alternativu Tuđmanu vide u Budiši i Paragi.
Dvadeset godina kasnije SDP se nalazi na istom putu, iako su okolnosti sasvim drukčije. Pitanje je da li SDP uistinu želi preuzeti vlast ili se i pod Milanovićem obnovljena račanovska paradigma o 15-20 % glasova koji garantiraju tople saborske fotelje i druge privilegije bez ikakve odgovornosti za stanje u zemlji, čineći SDP glavnim suučesnikom stranke na vlasti. Način na koji se SDP postavio prema Ustavu sugerira ovo drugo. Tko god želi nekakvu suvislu promjenu, odnosno poboljšanje vlasti u ovoj zemlji, morat će dobro razmisliti prije nego što sljedeći put zaokruži slova “SDP” na listiću.
Još jedna ustavna farsa je završena
La comedia e finita. Vođe HDZ-a i SDP-a su postigle još jedan truli kompromis kojim je iz jeftinih dnevnopolitičkih interesa, a bez imalo brige za interese javnosti ili konzultacije istih, promijenjen najvažniji od svih dokumenata koji može postojati u hrvatskoj državi. Dragutin Lesar, koji je prije nekoliko mjeseci predvidio da će “teški i mučni pregovori” završiti upravo na ovakav način, dobio je svoju zadovoljštinu.
Na žalost, hrvatska javnost nema prevelikih razloga da bude zadovoljna. Njome je jasno pokazano da SDP pod Milanovićem, usprkos svih nastojanja “spin doktora” da dokažu, ima isto onoliko cojonesa kao u “dobrim starim” vremenima Ivice Račana, a da principa i načela ima još manje. Milanović je, naime, uspio izgubiti unaprijed izgubljene izbore upravo zato što je inzistirao da se hrvatskoj dijaspori ukine pravo glasa, izazvavši time mobilizaciju uspavanih hadezeovskih glasača. To samo po sebi ne bi bilo loše da je na takvom stavu ostao; ali se sada pokazuje kako je Milanović od njega ne samo spreman odustati, nego to svoje odustajanje cementirati u Ustavu.
Naravno, njegovi navijači će reći kako je u pitanju bio jedini realni kompromis, odnosno da je od potrošene Kosor i uspaničenog HDZ-a izmuzao najviše što se moglo izmusti. Međutim, nije teško pretpostaviti kako cijela haranga na dijasporu ima manje veze s nekakvim principijelnim stavom o tome da o Hrvatskoj mogu odlučivati samo oni koji u njoj žive i snose posljedice tih odluka, a više po jednostavnoj računici da je SDP s dijasporom na biralištima osuđen gubiti izbore ili sklapati svakojake frankenštajnske koalicije da anulira HDZ-ovu prednost.
Kompromis je, dakle, omogućila prije svega Milanovićeva pretpostavka da će SDP na sljedećim izborima osvojiti dovoljno glasova i dovoljno saborskih mandata u Hrvatskoj te da sebi može dozvoliti luksuz da HDZ-u ostavi “utješnu nagradu” od tri fiksna umjesto dosadašnjih pet mjesta.
Međutim, kada se ispostavi da bi – za razliku od 2007. godine – upravo ta tri mjesta bila razlog zbog koga HDZ ima više mjesta u Saboru od SDP-a te na temelju toga dobije mandat za sklapanje još jedne koalicije, moguće je zamisliti da će Milanović gorko požaliti zbog svoje bahatosti. A i ovakvo smanjenje “hrvatskih” mjesta u Saboru uz istovremeno zadržavanje “manjinskih” će samo tokom sljedeće izborne kampanje samo dati vodu na mlin ekstremnoj nacionalističkoj desnici, a što će, naravno, znati iskoristiti i HDZ.
Ono što je, možda, najzanimljivije u ovoj priči jest da je najsporniji detalj sporazuma bio onaj koji je čisto tehničke prirode i, zapravo, nema neku političku važnost. Hrvatski glasači u BiH će, tako, umjesto na 120, glasati na pet birališta. Međutim, teoretski njihov broj ostaje isti, odnosno oni, zapravo, dolaze u privilegiran položaj u odnosu na birače u Hrvatskoj.
Da bi netko bio siguran da će butu izabran za saborskog zastupnika u Hrvatskoj, mora osvojiti otprilike 17.000 glasova u jednoj od deset jedinica. Da bi netko bio izabran za saborskog zastupnika u BiH, teoretski mora osvojiti 4 glasa, odnosno 4250 glasova manje. Naravno da se nešto tako drastično neće učiniti, ali je šteta temeljnom demokratskom načelu “jedan čovjek jedan glas” već napravljena.
No, pravo pitanje nije što će se dogoditi s bosanskohercegovačkim Hrvatima koliko gdje će oni, zapravo, iskoristiti svoje glasačko pravo. Iskustva sa zloglasnom “Dusinom 0” pokazuju da će jedini praktični efekt današnjeg kompromisa biti u tome da im uštedi gorivo, s obzirom da mnogi od njih više neće morati ići na dva birališta u jednom danu.
Vesna se vraća kući
Vijest o tome da je Vesna Škare-Ožbolt sklopila koalicijski sporazum sa svojom bivšom stranačkom drugaricom Jadrankom Kosor, te da nakon njega Demokratski centar više neće biti opozicijska stranka je izazvala bijes u dijelu hrvatske javnosti – barem onome koji još uvijek hadezeovsko-esdepeovsku političku utakmicu shvaća ozbiljno. Prilazak DC-a pod skute HDZ-a ne samo da je oduzeo Milanovićevoj stranci posljednje djeliće vlasti u Velikoj Gorici, nego se smatra i svojevrsnim zločinom protiv prirode. Naime, prema “progresivnom” svjetonazoru koji dominira među liberalno-ljevičarskom većinom hrvatskih medijskih kadrova, HDZ jednostavno mora izgubiti sljedeće parlamentarne izbore i vlast jer su takvi “zakoni povijesti”, odnosno Hrvatska kao i ostatak svijeta mora “evoluirati” i napredovati od “zaostale” HDZ-ove prema “naprednoj” SDP-ovoj vlasti. Stranka koja se u ovom trenutku pridružuje na propast osuđenom HDZ-u, dakle, predstavlja uvredu zdravog razuma i prirodnog poretka u univerzumu, te će kao svi reakcionarni, odnosno zastarjeli organizmi i sama propasti.
Takvo predviđanje se u slučaju Vesne Škare-Ožbolt i DC-a može obistiniti, ali ne iz gore navedenih razloga. Povratak DC-a svojim starim koalicijskim partnerima i stranačkim drugovima se teško mogao nazvati nekakvim šokom, a iza sebe je imao, barem na kratki rok, sasvim racionalnu računicu.
Škare-Ožbolt se nekoliko posljednjih godina nametnula ne kao najutjecajnija, ali sasvim sigurno jedna od najživopisnijih i najžustrijih opozicijskih političara u Hrvatskoj. Međutim, zbog nepravednog izbornog sistema i medijsko-političkog establishmenta koji forsira predvidljivo dvostranačje nasuprot “slobodnih strijelaca” bilo je jasno da i nema neku političku budućnost. DC već dvije godine nema parlamentarni status, a i predsjednički izbori su pokazali da je Škare-Ožbolt u hrvatskoj javnosti stvorila po svoju karijeru fatalni imidž gubitnika.
Škare-Ožbolt, dakle, kao opozicijska političarka nema veliki kapital, a dosadašnja iskustva pokazuju kako je svaki pokušaj da se “ušteka” onome što se “službenoj opoziciji”, odnosno SDP-u, unaprijed osuđeno na propast, pogotovo kada je na čelu te stranke tankoćutni Milanović. S druge strane, prelazak DC-a vladajućoj stranci bi Jadranki Kosor donio prvu koliko-toliko suvislu političku pobjedu i barem nakratko i uz ne baš previše “spina” preokrenuo negativne trendove. Po prvi put nakon lokalnih izbora prije godinu dana veliki hrvatski grad prelazi u ruke HDZ-a, a opozicijska stranka prilazi vladajućoj koja se zbog toga više ne može uspoređivati s tonućim brodom koga napuštaju štakori.
Na kraju treba uzeti u obzir još jednu dimenziju na koju se često zaboravlja. U Hrvatskoj je – s obzirom na ideološku i programsku identičnost skoro svih relevantnih stranaka – svrstavanje u ovaj ili onaj blok često posljedica nekih pretpolitičkih kriterija (kao što su opredijeljenje predaka u drugom svjetskom ratu), ili čisto osobnih stvari. A kod Vesne Škare-Ožbolt je njeno opozicionarstvo definitivno imalo snažnu osobnu notu. Njen beef nije bio toliko s HDZ-om koliko sa Sanaderom; njegovim odlaskom su se izgubili mnogi razlozi zbog kojih je napustila bivšu stranku.
Iako je izbor Vesne Škare Ožbolt sasvim razumljiv, ipak će imati negativne posljedice po hrvatsku politiku, i to prije svega zato što će njen povratak na vlast javnost lišiti ličnosti koja je bila daleko efikasniji glas opozicije nego vlastodržac.
Milanovićevi ustavni prioriteti
Ovaj tekst na Pollitici nije prvi, a vjerojatno ni posljednji, koji će s rezignacijom zaključiti da će Zoran Milanović od mogućeg rješenja pretvorio u više nego izvjestan problem u Hrvatskoj. Dojmu da čelnik SDP-a pokazuje gotovo kriminalnu nesposobnost kao vođa hrvatske opozicije se još teže oduprijeti nakon što je u sapunici oko ustavnih promjena dodao još jedan “iznenadni obrat” u obliku inicijative da novi tekst Ustava garantira i jednaka prava homoseksualcima.
Oni koji Milanovića u ovom slučaju shvaćaju smatraju da je riječ o “hardball” strategiji kojoj je cilj natjerati Kosor i HDZ da padne na koljena, odnosno bude “konstruktivna” za po SDP daleko važnijem pitanju glasanja dijaspore. Međutim, pitanje je koliko je takva strategija opravdana, odnosno nije li njome Milanović, zapravo, pucao u nogu.
Naime, pokušaj da se homoseksualci uguraju u ustav je unaprijed osuđen na propast. Mnogo manje “problematični” zakon je HDZ na jedvite jade uspio progurati kroz svoje saborske klupe; Kosor će pokušaj da se cijela priča digne na ustavnu razinu shvatiti kao provokaciju, odnosno, tvrditi da se radi o nemogućem zahtjevu te tako Milanoviću zatvoriti vrata.
Ako Milanović, pak, namjerava odustati od homoseksualaca u zamjenu za dijasporu i ako cijeli manevar uspije, ispostavit će se da mu je cijela jedna društvena grupa koju nastoji predstavljati poslužila tek kao jeftina moneta za potkusurivanje.
Kakvu će Milanović pokazati nesposobnost ako kojim slučajem dođe na vlast se ne zna. A ako bude sreće, to nikada nećemo ni saznati.
Zaželjeli drumovi Turaka
Talibanizacija hrvatske turističke propagande, trpanje blogera u pritvor, potpuno zaustavljanje svih političkih, upravnih reformi, a o ekonomskima ne govorimo – to je samo dio razloga zbog kojih se Jadranka Kosor tako brzo od donedavne spasiteljice Hrvatske pretvorila u Zlu vješticu od Zapada. Taj proces, na žalost, teško da može ikoga iznenaditi jer se ova zemlja nagledala situacija koje pokazuju kako nema vlasti koja je toliko loša da sljedeća ne bi bila još gora.
Izgleda da se sličan dojam stječe i u SAD, barem ako je vjerovati prema rezultatima ove ankete prema kojoj bi u hipotetskom izbornom srazu 48 posto Amerikanaca podržalo Baracka Obamu, a 46 posto njegovog prethodnika Georgea W. Busha. S obzirom da je potonji opisivan kao najgore zlo koje je moglo zadesiti Ameriku i što su skoro svi odahnuli što je otišao, mora se priznati da je ovo prilično dojmljiv rezultat. Naravno, isto se tako može uzeti u obzir da je anketa “naštelana”, odnosno sklonost ljudskog uma da prošlost – čak i onu udaljenu nekih godinu dana – gleda ružičastim očima. Ipak, u svjetlu ovoga se čini kako Sanaderovo odstupanje odnosno pokušaj povratka i nije bio tako nesmotren i samoubilački nepromišljen potez kao što se čini na prvi pogled.
A Coupable Country
Bijedu današnjih hrvatskih medija možda najbolje ilustrira njihovo reaktivni i “generali poslije bitke” odnos prema određenim društvenim problemima. Tako se zaštitom od šumskih požara i sustavom za izvanredna stanja bave tek kada izgori četa vatrogasaca; kvaliteta gradnje u Hrvatskoj postaje zanimljiva tek kada dođe vijest o stotinama tisuća mrtvih na Haitiju.
Nešto slično je i s temom s kojom bi u nekoj “zdravoj” i “normalnoj” državi “na ti” trebala biti svaka osoba koja završi osnovnu ili barem srednju školu – redom sukcesije najvažnijih državnih dužnosnika. Tu temu, kao uostalom ništa što se tiče bezvrijedne hrpe papira zvane Ustav, hrvatski mediji ne bi dotakli ni “štapom na daljinski” da je odjednom aktualnom nije učinio pad poljskog aviona i pomor vodećih kadrova poljske države. Da bi pokazali kako Hrvatska ipak živi u najboljem od svih svjetova te da se takve neugodnosti njenim građanima ne bi trebale dogoditi, objavljen je sljedeći članak u Jutarnjem listu.
Jedina je stvar u tome što su ga morali učiniti malo dramatičnim, pa je tako kao zanimljiva koincidencija spomenuto to da će sutra trojka najvažnijih državnih dužnosnika – predsjednik Josipović, premijerka Kosor i predsjednik Sabora Bebić – biti u službenim posjetima različitim zemljama, odnosno da van Hrvatske. Njih bi, da ne bude zime, trebali mijenjati njihovi ustavni zamjenici Darko Milinović i Vladimir Šeks. Dakle, sve je u redu, osim…
…Osim što sve to ne bi izazivalo neku pažnju u “normalnim” vremenima. Članak, pak, postaje daleko zanimljiviji ako se uzme u obzir da Hrvatska, zahvaljujući galopirajućoj ekonomskoj krizi koja tek treba pokazati svoje prave zube, ulazi u “zanimljiva” vremena. Novinski članak koji sugerira da će Hrvatska, makar privremeno, ostati bez državnog vodstva u “zanimljivim” vremenima se može protumačiti kao poruka “Izvršite državni udar!”
Gotovo većina državnih udara izvršenih u posljednje vrijeme se u pravilu događala kada bi legitimni šefovi država i vlada odlazili na nekakve protokolarne posjete u inozemstvo, omogućivši kojekakvim generalima, pukovnicima i narednicima, odnosno raznim sivim eminencijama koje stoje iza njih, da na miru izvedu svoje prljave rabote. Državni udar u ovom trenutku još izgleda kao prilično malo vjerojatna metoda rješavanja hrvatskih političkih problema, ali je nešto malo vjerojatnija nego, recimo, prije godinu dana. Ako se ovakva kriza nastavi za kojih pet godina, malo je vjerojatno da će se itko usuditi objaviti naslove ovakvih članaka u novinama. Predostrožnosti radi.
Izbori bez izbora
Prijevremeni parlamentarni izbori – o kojima se tako mnogo priča, što zbog globalne recesije koja je počela udarati i najskeptičnije stanovnike Hrvatske, što zbog dolaska Josipovića na Pantovčak koji je oduševio salonske ljevičare i liberale – ne izgledaju kao dobra ideja za Jadranku Kosor. Što je ona i sama rekla, iako je svoje dnevnopolitičke razloge sakrila jeftinim “spinom” prema kojoj bi cijeli predizborni cirkus bez potrebe “odgodio pregovore o ulasku u EU“.
Većina – uključujući T-portalove urednike koji su tekst komentirali s nadnaslovom “premijerkina logika” – će najvjerojatnije odbaciti Kosoričine argumente. Međutim, to ne znači da argumenti protiv prijevremenih izbora ne postoje, odnosno da njihovo održavanje, barem na kraći rok, ne bi dodatno zakompliciralo ionako tešku situaciju u kojoj se trenutno nalazi Hrvatska.
Glavni razlog protiv prijevremenih izbora spominje i Marinko Čulić u svom komentaru, a to je u spoznaji da su dvije glavne opcije koje se nude – HDZ i SDP – tako slične jedna drugoj, odnosno da imaju iste (neoliberalne i antisocijalne) ekonomske programe da birači zapravo neće imati nikakve alternative. A tu je, dakako, i ne baš tako nevjerojatna mogućnost da HDZ – što zbog marljivo njegovanog kulta Spasiteljice Jace u udvoričkim medijima, što zbog SDP-ove opetovano pokazivane sposobnosti da čupa poraze iz ralja sigurne pobjede – jednostavno i ovaj put pobijedi, pa i ti “povijesni” izbori na kraju budu još jedno vječno ponavljanje istog.Veliki broj birača suočenih s izborom između HDZ 1.0 i HDZ 2.0 oličenog u Milanovićevoj stranci će jednostavno odlučiti ostati kod kuće.
Možda najbolji indikator na što bi ti izbori trebali sličiti jest “festival demokracije” odnosno prvi neposredni izbori za predsjednika Graske organizacije SDP-a u Splitu. Na njima je, usprkos žestokog navijanja lokalnih medija (u čemu se posebno istakao novi tjednik Vrime) za mladog, telegeničnog i energičnog “splitskog Batmana” Ranka Ostojića pobijedio “brontosaur”, “komunistička zvijer” i “splitski Castro” u liku Marina Jurjevića. Točnije, od “epohalne” promjene koji su ti izbori trebali donijeti na kraju nije bilo ništa. Prosječni član splitskog SDP-a, slično kao i prosječni birač 2007. godine e između dvije ne baš previše atraktivne niti previše različite opcije izabrao onu koja je predstavljala bolje oličenje linije manjeg otpora. Za odljepljivanje birača od takvih stavova bi ekonomska kriza trebala postati daleko gora nešto je u ovom trenutku, odnosno jedino bi ih dosada nepoznati šokovi trebali natjerati da se okrenu nekim alternativnim opcijama kojih, pak, u ovom trenutku baš i nema na vidiku. Zbog svega toga se čini da bi prijevremeni izbori ne bi imali bitno različite efekte od onih redovnih.
Sanader – od Velikog brata do Immanuela Goldsteina
Malo ciničniji promatrači hrvatskih političkih zbivanja bi mogli doći do zaključka kako je malo vjerojatno da će bivši premijer Ivo Sanader završiti u zatvoru ili doživjeti možda još goru sudbinu, a sve to usprkos izljeva mržnje koji pršte sa svih relevantnih stranica i ekrana. Naime, najuspješniji hrvatski teatrolog je, izgleda, pronašao novu ulogu života. Postao je babaroga s kojom će generacije Hrvata plašiti malu djecu, odnosno dežurni predmet mržnje koji će na sebe privlačiti sve one negativne emocije koje bi inače pogodile sadašnje i buduće hrvatske “usrećitelje”.
Takvu je ulogu, pak, teško igrati ako se netko nalazi iza debelih zatvorskih zidina ili u grobu. Zato je razumljivo što je premijerka Kosor odlučila da svom prethodniku, usprkos prosvjeda javnosti, nastavi pružati tjelohraniteljske usluge o trošku poreznih obveznika. Ako se Sanaderu nešto dogodi, kako bi mogao biti glavna zvijezda odnosno hrvatski ekvivalent Immanuela Goldsteina u ritualima Dva minuta mržnje?