Oznaka: HRT

Vinković vs. Mišak – Bura u čaši (para)znanstvene vode

Cinici bi rekli da od 1940-ih u Hrvatskoj nije bilo tako oštre i beskrompromisne podjele na dva nepomirljiva tabora, kao što se sada može vidjeti u sukobu između pristaša Dejana Vinkovića i pristaša Krešimira Mišaka. Zanimljivo je gledati kako rasprava (za koju je izraz “polemika” odavno postao eufemizam) sa svakim danom i tjednom eskalira i kako je sve manje hrvatskih javnih ličnosti, barem onih koji se vole kititi titulama intelektualaca, a koje se ne osjećaju dužnima izjaviti kojem od dva carstva će se prikloniti. Još je zanimljivije gledati i to kako se neke ličnosti koje iz ovih ili onih razloga prkose očekivanjima i odlaze u “pogrešan” tabor tretiraju kao mrski izdajnici.

Sve to je razlog zbog čega je ta rasprava prilično neugodna za sve one koji tom fenomenu pokušavaju pristupiti hladne glave i objektivno, odnosno sačuvati kakav-takav neutralan stav. Kada se uzme u obzir da su u prošlosti ovakve rasprave znale eskalirati u sukobe ne-verbalne vrste, dojam je još neugodniji.

Ali, najneugodnije od svega jest da se Vinković i njegovi znanstvenici na jednoj, te Mišak i njegovi sljedbenici na drugoj, bore oko nečega radi čega se uopće ne bi trebali boriti, odnosno da ishod njihovog sukoba – čak i da završi jasnom, nedvosmislenom pobjedom jedne od dviju strana – zapravo neće ništa promijeniti.

Zamislimo da Vinković uspije u svom naumu, odnosno protjera “Na rubu znanosti” iz Znanstvenog programa, a na kraju i HRT-a. Da li to automatski znači da će “paraznanost” i šarlatanstvo biti protjerano iz Hrvatske, odnosno stavljeno “na svoje mjesto”, odnosno na krajnju marginu društva? U situaciji kada na “Na rubu znanosti” zauzima samo stoti dio programa i gledanosti kojekakvih tarota i viskova, a sa naslovnica vodećih hrvatskih magazina se smiješe svjetski poznati “praktikanti alternativne medicine” odgovor na to mora biti negativan. Ili, s druge strane, hoće li nestanak Mišakove emisije biti gašenje posljednjeg svjetla “alternativne istine”, odnosno “kritičkog propitkivanja stvarnosti” u Hrvatskoj nakon koga slijedi potpuno pranje mozga i pad pod jaram manipulativnih ljudi-gmazova? Nekako je teško vjerovati da “alternativa”, koja je preživljavala i daleko gore stvari od ukidanja HRT-ove emisije, neće preživjeti i ovo.

Stoga – ako se ne prihvati teza da je ovo samo svojevrsni “posrednički rat”, ili tek odraz tisućljetnog “vječnog derbija” elitista i  populista – slučaj “Na rubu znanosti” predstavlja najobičniju buru u čaši vode, kojoj su kombinacija prekomjernog ega i medijske manipulacije dali veću važnost od one koju ona objektivno zaslužuje.

Možda najbolji komentar daje završnica jednog blog-posta na istu temu:

Volio bih da su se znanstvenici nekad pobunili protiv vjeronauka u školama. Protiv udžbenika povijesti, protiv uređaja protiv uroka u osnovnim školama, protiv certificiranih znanstvenika koji lupetaju o religiji, magiji, teorijama zavjera… Ovako su izabrali nadmetati se za svoje mjesto na medijskoj margini.

Potrošena “Latinica”

Malo tko to želi priznati, ali da se danas zagrebačkom Radiju 101 dogodi ista ona stvar koja se planirala u jesen 1996. godine malo je vjerojatno da bi itko izašao na ulice. Slično bi se moglo reći i za “Latinicu”, još jednu od institucija onoga što se voljelo zvati “građanskom”, “demokratskom”, “slobodoumnom” i “europskom Hrvatskom”, a koje, po svemu sudeći, čeka ista sudbina koja se zadesila “Feral Tribune”.

Ono što je možda najžalosnije u cijeloj toj epizodi jest da u pitanju nije nikakva podmukla zavjera niti još jedno gašenje svjetla u balkanskoj krčmi nego nekakavi sasvim prozaični ekonomski i kulturni trendovi zbog kojih Latinova emisija – barem u obliku na kojem je on inzistirao – izgleda kao relikt nekog prošlog vremena. Latin se, slično kao i “Feral Tribune”, nije najbolje prilagodio novim okolnostima, a kada bi nakon cenzorskih pauza njegova emisija i dolazila na program, nije se mogao izbjeći dojam podgrijane sarme i ponavljanja riječi i slika koje su daleko uvjerljivije, s više strasti, a i s daleko više aktualnosti rečene 1990-ih.

Ono što možda u cijeloj priči najviše zabrinjava jest to da Hrvatsku, kako stvari stoje, čekaju iskušenja možda i gora od onih 1990-ih, da oni od kojih se očekuje da u tim teškim vremenima budu nekakva moralna vertikala ili “svjetlo u mraku” su umorni, kompromitirani i potrošeni.

I attention whores imaju ljudska prava

Teška su vremena pogodila i HRT gdje će – čak i prije Armagedona koji se nazire s dolaskom upravljačke garniture – po svemu sudeći doći do masovnih otpuštanja. Neki malo previše revnosni čuvari Katedrale duha su, s druge strane, s cijelim procesom krenuli već sada, a prva žrtva je Ida Prester, 30-godišnja voditeljica emisije “Hrvatska uživo”.

Iako je teško zamisliti da će odlazak Presterove s ekrana HRT-a predstavljati veliku tragediju, takvom će je nastojati predstaviti hrvatski medijski establishment i to zbog razloga kojeg je vodstvo nacionalne kuće navelo kao razlog za ono što se eufemistički naziva “prekidom suradnje”. Presterovoj je, naime, zamjereno što je sudjelovala na video-chatu portala net.hr gdje je na, najblaže rečeno, nekonvencionalan i preležeran javnosti iznosile najintimnije detalje vlastitog života. Oni su, pak, po mišljenju urednika Velimira Đuretića nespojivi s imidžom djelatnika Informativnog programa.

Naravno, sada će se dići kuka i motika na HRT kao ultra-konzervativnu utvrdu hrvatskog talibanstva na kojoj nema mjesta za “otkačene”, “oslobođene”, “liberalne” i “cool” tipove koji su se oslobodili svih predrasuda o seksu.

A, zapravo, Presterovu bi se trebalo braniti isključivo na temelju jedne banalne činjenice, odnosno odgovora na pitanje da li je taj video-chat i ono što je Presterova u njemu nadrobila imao ikakvog učinka na ono za što njen bankovni račun debljaju hrvatski porezni obveznici. Autor ovih redova, s obzirom da rijetko ili gotovo nikad ne gleda HRT, a još manje “Hrvatsku danas”, ne može o tome dati relevantno mišljenje. S druge strane, načelo prema kojem je svatko nedužan dok se ne dokaže suprotno, ali i iskustva s HRT-ovim programom mi sugeriraju da će po kvalitetu ili gledanost  “Hrvatske danas” biti posve svejedno da li voditeljski posao obavlja Ida Prester, Cicciolina ili domaća koza, odnosno da je uprava HRT-a u ovom konkretnom slučaju u krivu.

Oni malo zlobniji bi rekli da je Prester u cijeloj priči samo dobila ono što je zaslužila, odnosno da joj nije bilo dosta to što nastupa na HRT-u nego – kao najgora attention whore – još mora podgrijavati sarmu nekakvim kvazi-provokativnim i nazoviskandaloznim verbalnim proljevima. Međutim, čak i takve attention whores imaju nešto što se naziva sloboda izražavanja i dok god korištenje takvog prava sa sobom ne dovlači govor mržnje ili nešto slično, onda u pitanju nije nikakav “verbalni delikt”. Njenim skidanjem s programa, HRT-ovi dušobriznici su Presterovoj donijeli upravo onakav “skandalozni” publicitet za kojim je žudila, a koji – svim svojim nastojanjima usprkos – nije bila u stanju postići.

HRT i reklame: Razmisli, sjeti se

Jurica Pavičić u svom članku za Jutarnji list ne dijeli sveopće oduševljenje najavama reformi Hrvatske radiotelevizije, a kojima bi se program državne TV-kuće očistio od reklama. Pavičić se boji da taj potez ne bi učinio ništa osim da oglašivače i gledatelje s državnog dotjera na privatne TV-kanale te tako samo ubrzao kretenizaciju nacije koju odgajaju reality showovi, tarot-proročice i telefonski kvizovi. HRT bi, s druge strane, lišena financijskog temelja, odnosno mogućnosti da radi “nove Kviskoteke, nove Gruntovčane i nova Mala mista”, postala svojevrsni “bijeli patuljak”, irelevantno, slabo gledano državno-partijsko glasilo i svojevrsni televizijski ekvivalent Vjesnika.

Iako se ne može reći da za te tvrdnje nema argumenata, autoru ovih redaka se teško oteti dojmu da Pavičić baš i nije provodio previše vremena gledajući program HRT-a prije nekih desetak godina. Naime, “dobri stari” HRT je svojevremeno, čak i kada mu nije puhala nekakva komercijalna alternativa za vratom, pokazivao uznemirujuću sklonost da pohlepu svojih vodećih kadrova iskazuje na načine daleko iritantnije od bilo kakvog reality showa, kviza ili megalomanskih planova o 24-satnom sportskom kanalu.

Jedan od takvih primjera je, na primjer, bilo premijerno prikazivanje TV-serije “Dosjei X”. Svatko tko je nastojao njene epizode snimiti, morao je dežurati s prstom na crvenom dugmetu, oboružan maksimalnim strpljenjem. Naime, nije bila rijetkost da u dnevnim TV-programima i na teletekstu bude kristalno jasno navedeno da nova epizoda počinje u 21 sat, ali bi u stvarnosti epizoda počela u 21:30. Naravno, u tih pola sata bi trebalo izredati “poruke naših sponzora”.

Nešto kasnije je HRT za Novu godinu 2001. organizirali veliki “Milenijski maraton” antologijskih filmova. Međutim, ljubiteljima sedme umjetnosti koji su se ponadali da će moći uživati u najboljim djelima te iskoristiti ovu povijesnu priliku da upotpune svoju kolekciju užitak je pokvarila činjenica da su svi naslovi bili izmesareni s reklamama.

Spoznaja da ovakvih svinjarija više neće biti, ili da barem neće biti financirani novcem poreznih obveznika, je dovoljan razlog da se podrži velika televizijska reforma.

A što kada na ulice izađu katolički protestanti?

Uvodni disclaimer: Priznajem, kriv sam. Guilty as charged. Znao sam i ja sam javnosti priuštiti svakojakih leksičkih, gramatičkih, pravopisnih i drugih  “bisera” te s pravom znao dobivati “jezikovu juhu” od lektora i urednika.

Međutim, jednostavno ne mogu više šutiti kad vidim kako se hrvatskim medijskim prostorom, pogotovo njegovom on-line sferom, poput virusa koji uzrokuje kroničnu zloćudnu bolest, širi primitivizam, neznanje i nepismenost kamuflirano kao širenje informacija.

Kao možda najgora manifestacija tog fenomena bi se moglo koristiti uvođenje izraza “protestant” za opisivanje događaja i ličnosti koji nemaju nikakve veze s onime što se slavi 31. listopada odnosno s onime što je Martin Luther svojevremeno zakucao na zid.

Najsvježiji primjer je ukazanje protestanata kao glavnih sudionika krvave drame koja se posljednjih dana odvija u Urumqiju, glavnom gradu kineske autonomne regije Xinjiang, gdje su ulični protesti prerasli u krvave etničke sukobe Ujgura i Han Kineza. Nije potrebno govoriti kako Han Kinezi nisu protestantske vjere, a još manje Ujguri, čija je islamska vjera razlogom povezivanja s al-Qaedom. Pa, kako su onda protestanti došli u Urumqi?

Malo iskusniji promatrači događaja na hrvatskoj medijskoj sceni bi vrlo lako mogli napraviti forenzičku rekonstrukciju tog lingvističkog zločina. Priča započinje u doba “jugokomunističkog mraka” kada bi se događaji nalik na ove današnje u Urumqiju opisivali službenim srpskohrvatskim, hrvatskosrpskim odnosno “hrvatskim ili srpskim” jezikom, te koristili izrazi “demonstracije”, a za njihove sudionike izraz “demonstranti”.

1990-ih Hrvatska uvodi hrvatski jezik, koji će biti što je moguće više pročišćen od svega što podsjeća na omrznute istočne susjede, uključujući međunarodne riječi kao što su “demonstracija”. Tako su “demonstracije” postale “prosvjedi”, a demonstranti “prosvjednici”. To je, manje-više, bilo u redu, bez obzira na to koliko jezični purizam u ovom slučaju bio opravdan. Bitno je da bi hrvatski čitatelj vijesti u kojima se koriste te riječi ima jasnu predodžbu o tome što je pjesnik htio reći.

Međutim, desetljeće kasnije Internet i globalizacija čine svoje, a među posljedicama rušenja kulturnih i drugih barijera je i korištenje “komšijskih” medija, odnosno njihovih on-line izdanja, da bi se metodom “copy and paste” uštedilo vrijeme za pisanje članaka. Tako u jednoj srpskoj redakciji anonimni, a po svemu sudeći mladi, novinar nailazi na vijest objavljenu na nekom hrvatskom portalu u kome se spominju “prosvjedi” i “prosvjednici”. Mladić odlučuje iskoristiti tu vijest kako bi je objavio na srpskom mediju, a prilikom prepisivanja je dovoljno priseban da “ustašku” riječ “prosvjed” zamijeni sa “srpskom” riječi “protest”. Potom čini kobnu grešku i izraz “prosvjednici” prevodi kao “protestanti”. Taj gaf nekako uspijeva proći kroz lektorsko i uredničko sito, a njegov primjer slijede bezbrojni srpski novinari te se novo značenje riječi “protestant” udomaćuje u srpskom medijskom prostoru. The rest is history.

Naravno, nema sumnje da će ova priča razgaliti srca hrvatskih nacionalista, s obzirom da se savršeno uklapa u šovinističke stereotipe o Srbiji kao beznadežno zaostaloj azijskoj rupi koja je zalutala u Evropu, odnosno koja se, s obzirom na obrazovanje i inteligenciju svojih novinara nalazi desetljećima, ako ne i stoljećima iza civilizirane, zapadne evropske Hrvatske…

…sve do trenutka kada se vidi kako batina ima dva kraja, odnosno kako “ginu naši, ali i ginu i partizani”. Odnosno, kada postane jasno kako i cvijeće mladog hrvatskog novinarstva također “šara” po susjedstvu koristeći “copy and paste” metode. I tako od bivše “braće” preuzimaju tekstove, ne obraćajući previše pažnje na neke sitnije detalje u sadržaju, koji se tiču značenja i konteksta pojedinih riječi i izraza. Što zbog neznanja, što zbog aljkavosti, što zbog olako obećane brzine, što zbog nedovoljnog budžeta za lektore, prolaze “biseri”koji nemaju veze ne samo s hrvatskim, nego i srpskim jezikom, pa ni sa zdravim mozgom.

Tako su i u hrvatski medijski prostor počeli ulaziti “protestanti”, i njihova invazija bi vrlo lako mogla ponoviti uspjeh “eventa” i “celebrityja”. Neko vrijeme bi se njima urednici i lektori mogli opirati, ali stvari ne izgledaju dobro. Pogotovo kada su se “protestanti” uspjeli probiti i do Hrvatske radiotelevizije, te tako razbiti novcem poreznih obveznika čuvani bedem nacionalne kulture i hrvatskog jezika.

Jedina utjeha koja preostaje jest pretpostavka da su stvari sada loše, ali da bi mogle biti i još gore. Lako je zamisliti kako će za nekih 5-10 godina u Hrvatskoj jedan mladi novinar, prevodeći srpske vijesti o “protestantima” naletiti i na vijesti o onim pravim protestantima pa ih, kao pravi Hrvat, državotvorac i domoljub, prekrstiti u “prosvjednike”.

A još ako kojim slučajem ponovno “pukne” Sjeverna Irska, moglo bi biti dosta neočekivane zabave na ekranima. Kao, na primjer, vijesti HRT-a o tome kako obespravljena katolička manjina na ulicama protestira protiv zlostavljanja od strane prosvjedničke većine.