Oznaka: Filmske recenzije

RECENZIJA: Iscjelitelj (The Physician/Der Medicus, 2014)

S obzirom na to koliko se krvi prolilo (a nešto se prolijeva dan-danas) kako bi neki dio svijeta postao dio Zapada i Europe, dobro se podsjetiti kako su prije nekoliko stoljeća ti pojmovi značili isto što danas znači “Treći svijet”, odnosno bili sinonim za siromaštvo, primitivizam i zadrtost s kojima prosvijećeni ljudi i narodi nemaju niti smiju imati ikakve veze. Ne može se reći kako takvih podsjećanja nema u današnjem globaliziranom svijetu, kao ni da njih, s vremena na vrijeme, nije znao koristiti ni Hollywood. Međutim, rijetki su filmovi koji podsjećaju na civilizacijska dostignuća ne-europskih kultura a da se to ne pretvori u iritantnu “politički korektnu” propovijed. Stoga ne iznenađuje da film koji nastoji, i uglavnom uspijeva, izbjeći tu klopku dolazi ne iz Hollywooda, nego iz Njemačke. Nastao kao Der Medicus, u hrvatskim kinima se našao pod naslovom Iscjelitelj, a temelji se na romanu američkog književnika Noaha Gordona.

Radnja filma započinje godine 1021. u Engleskoj, gdje je odrastao protagonist Robert Cole (Payne), mladić koji posjeduje zlokobni dar da dodirom spozna kada će neka osoba umrijeti od bolesti. Cole ga je otkrio u djetinjstvu na najgori mogući način, kada mu je majka umrla od “trbušne bolesti”,  za koju tada nije bilo nikakvog lijeka, pogotovo ne od putujućeg brijača (Skaarsgard), čije se medicinske vještine svode na zašivanje rana, amputacije, puštanje krvi i namještanje kostiju. Usprkos toga mladi Cole postaje njegov šegrt i marljivo prima njegovo znanje prije nego što upozna grupu putujućih Židova, uključujući kirurga koji izliječi majstorovu sljepoću. Cole je time duboko impresioniran i odlučuje steći iste vještine. Pri tome ga neće obeshrabriti to što je njihov izvor na sasvim drugom kraju svijeta – u perzijskom gradu Isfahanu gdje je učenjak Ibn Sina (Kingsley) podigao uglednu medicinsku školu. Coleu je kao kršćaninu, pak, zapriječen ulaz u islamski svijet, ali on taj problem rješava izdajući se za Židova. Nakon što dođe u Isfahan, kojim vlada tiranski ali prema znanosti i umjetnosti blagonakloni šah (Martinez), Cole će se suočiti s brojnim iskušenjima kao što su zabranjena ljubavna veza sa lijepom židovskom nevjestom Rebekom (Rigby), epidemijom kuge, ali i prijetnji koju Isfahanu predstavljaju krvoločni seldžučki osvajači, kao i lokalni mule koji šahovu toleranciju prema Židovima i “poganskoj” znanosti vide kao neoprostivi grijeh.

Iscjelitelj, koji je predstavljao veliki hit u Njemačkoj, predstavlja ne samo jedan od danas rijetkih njemačkih filmova koji se nekako uspio prošvercati do naših kino-dvorana, nego i za njemačku kinematografiju danas relativno rijedak primjer povijesnog spektakla (ako se ne računaju bezlične hollywoodske koprodukcije). Njegova neobičnoat se ogleda i u tome da svoj žanrovski identitet iskazuje na staromodan način; vrlo malo se koristi CGI i umjesto toga se iščezli svjetovi srednjovjekovne Europe i Bliskog istoka dočaravaju kroz raskošnu kostimografiju, setove i marokanske lokacije. U tome se Iscjelitelj odaje dojam “stare škole” u najpozitivnijem smislu riječi, odnosno oslanja se na tradiciju predratnog njemačkog filma kada su se takvi spektakli u režiji Fritza Langa i drugih velikana stvarali u legendarnim berlinskim studijima tvrtke UFA (čije ime, ne slučajno, nosi i jedno poduzeća na Iscjeliteljevoj špici). Još manje tipičnim se čini i protagonist, jedan od rijetkih koji se umjesto nasilja i ubijanja posvetio spašavanju života, kao i to da povijesna ličnost koja fiktivne junake “sidri” sa stvarnim događajima bezazleni intelektualac koji sve vrijeme provodi čitajući rukopise pod svijećom ili vodeći filozofske rasprave,  odnosno aktivnosti koje su na filmskom platnu manje atraktivna od mačevanja i konjičkih juriša. 

Iako je scenarij Jana Bergera  u znatnoj mjeri skratio i izmijenio (u Njemačkoj) popularni književni predložak, likovi i zaplet se doimaju složenijim, realističnijim i “životnijim” u odnosu na današnje hollywoodske spektakle. Iscjelitelj na prvi pogled postavlja snažan kontrast između primitivne, ruralne, siromašne i zadrte Europe na jednoj, i bogatog, prosvijećenog, urbanog i kozmopolitskog Orijenta na drugoj strani. Međutim, s vremenom gledatelj postaje svjestan i da među Židovima i muslimanima zadrtost može biti isto tako izražena kao kod kršćana, odnosno da i oni mogu zaglaviti u srednjovjekovnom mraku. Najživotnijim i najzanimljivijim od svih likova se tako čini šah, koga tumači gotovo nekadašnji francuski filmski zavodnik, a ovdje gotovo neprepoznatljivi Olivier Martinez. Na samom početku filma je prikazan kao tipični orijentalni despot, da bi se tek kasnije otkrilo da je riječ o inteligentnom vladaru, koji je bolno svjestan da su civilizacija i blagostanje njegovih podanika na izuzetnom krhkim temeljima. 

Iscjelitelj je takve teme i motive obradio na mnogo inteligentniji i uspješniji način od Amenabarove Agore, posljednjeg filma koji je kroz povijesni spektakl nastojao reći neku ozbiljnu riječ o filozofiji, znanosti, religiji i toleranciji. Pozitivnom dojmu doprinosi i dojmljiva i prilično raspoložena glumačka ekipa na čelu sa Skaarsgardom i Kingsleyem (koji likove povijesnih ikona poput Gandhija i Lenjina može odglumiti zavezanih očiju), kao i relativno nepoznati mladi Britanac Tom Payne. Na žalost, neki od podzapleta se čine klišejiziranim, pogotovo protagonistova ljubavna veza. Kao i kod mnogih drugih filmova takvog tipa, najveći problem predstavlja završnica koja je istovremeno predvidljivo melodramatska, a isto tako i kaotična, dijelom i zbog prevelikog negativaca koji nisu dovoljno istaknuti ili profilirani. S obzirom da je Iscjelitelj istovremeno bio snimljen i kao televizijska mini-serija u produkciji ARD-a, lako je zamisliti kako su ti problemi već bili riješeni u scenama ostalim na montažnom stolu. No, čak i bez njih Iscjelitelj predstavlja jedan od neobičnijih ostvarenja današnjeg kino-repertoara, pa i samo zbog toga zaslužuje publiku.

ISCJELITELJ

(THE PHYSICIAN)

(DER MEDICUS)

uloge: Tom Payne, Emma Rigby, Ben Kingsley, Stellan Skaarsgard, 

scenarij: Jan Berger

režija: Philip Stölzl

proizvodnja: UFA, Njemačka, 2013.

trajanje: 150 ‘

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Različita (Divergent, 2014)

“Nomen est omen” je stara latinska poslovica koja, u prenesenom značenju, tvrdi kako se nečiji karakter ili sudbina mogu pretpostaviti na osnovu njegovog imena. Hollywood nas je, pak, naučio, da ovu poslovicu ne shvaćamo previše ozbiljno. Jedan od najsvježijih primjera je Različita. Film koji bi trebao sugerirati nonkonformizam, skretanje s “linije”, preuzimanje rizika i sve ono što se povezuje s individualizmom je u stvarnosti školski primjer hollywoodske konfekcije, odnosno slijepog praćenja unaprijed zadane kulturne i komercijalne paradigme. 

Hollywoodski studiji su pronašli, ili da budemo precizniji, ponašaju se kao da su pronašli “nepogrešivu” formulu za proizvodnju unosnih blockbustera. Prvo se pronađe autor, po mogućnosti žena, koja je spremna napisati omladinski roman SF ili fantasy žanra; roman je radnjom je smješten u nekakvu postapokaliptičnu ili distopičnu budućnost i/li nekakav “mračan” tajni svijet koji postoji paralelno uz ovaj; glavna junakinja je adolescentica koja se, stjecajem okolnosti, mora brzo odrasti, suprotstaviti se zlikovcima i doživjeti “nemoguću” ljubav; prvi roman obavezno završava s “cliffhangerom”, čime se stvara izgovor da još dva romana iz trilogije. Ako taj roman dođe na dovoljno visoko mjesto New York Timesove top-liste bestselera, Hollywood primjenjuje drugi dio formule – otkupljuju se autorska prava, počinje snimanje filma po prvom nastavku koji će također završiti “cliffhangerom” (i tako, u slučaju uspjeha garantirati još najmanje dva ili tri filma), a njegov uspjeh garantira glumačka ekipa koju čine muški manekeni i pop-pjesmuljci u soundtracku koji bi trebali privući djevojčice i adolescentice – ključni dio ciljane publike.

Različita od ove formule ne odstupa ni za jotu. Temelji se na istoimenom romanu mlade američke spisateljice Veronice Roth, a radnjom je smještena u Chicago oko stotinjak godina iza apokaliptičnog rata. Civilizacija se u samom gradu, ograđenom od ostatka svijeta, koliko-toliko oporavila, ali i stvorila društvo koje je strogo podijeljeno na kaste, odnosno frakcije temeljene na pet glavnih karakternih osobina – nesebičnost, dobrohotnost, iskrenost, učenost i hrabrost. Protagonistica je 16-godišnja Beatrice Prior (Woodley), odrasla u porodici nesebičnih Odricatelja, kaste kojoj je povjereno upravljanje gradom. Ona, kao i svi njeni vršnjaci, mora proći kroz psihološki test koji otkriva njenu glavnu osobinu i tako određuje kojoj frakciji treba pripadati. Za Beatrice se na testu otkrije da posjeduje osobine ne jedne, nego tri frakcije – Odricatelja, Neustrašivih i Učenih. To znači da je “Različita”, odnosno da nepripadanjem jednoj frakciji može poremetiti društveni poredak, te postoji opasnost da bude uklonjena. Beatrice sakrije rezultate testa od vlasti, ali ga koristi da, na veliko razočarenje svojih roditelja, izabere frakciju Neustrašivih, koja u gradu obavlja vojne i policijske zadaće. Neustrašivi nose “cool” uniforme i uživaju reputaciju “ludih” tipova koji se dobro zabavljaju, ali svaki novi pripadnik je dužan mjesto među njima zaslužiti jedino ako prođe kroz program intenzivne i brutalne obuke. Za Beatrice nastupaju teški trenuci, ali utjehu pruža pogled na njenog instruktora “Četiri” (James), koji joj se počinje sviđati. I dok istovremeno pokušava sačuvati svoju tajnu, Beatrice počinje razotkrivati zavjeru koju kuju pripadnici Učenih na čelu sa Jeanine Matthews (Winslet).

Gore navedenu formulu je ustanovila Stephenie Meyer sa Sumrakom, romanom čija je ekranizacija ustanovila i tradiciju da kritičari takve hollywoodske projekte dočekuju “na nož”. Ponekad postoje izuzeci, kao sa Igrama gladi – najviše zato što je u krugovima salonskih ljevičara shvaćen kao zakašnjela kritika Bushove politike, odnosno alegorijska kritika suvremenog kapitalizma. Među te izuzetke, međutim, ne spada Različita koja je dobila palac dolje; on je, pak, malo značio armiji obožavateljica Rothine proze koji su napunili kino-blagajne taman onoliko da opravdaju neizbježni nastavak. Dio kritika je bio svjetonazorske prirode, odnosno nekima je smetalo da Roth, kao samodeklarirana konzervativna kršćanka, odabiranjem Učenih kao negativaca alegorijski napada današnje znanstvenike i sekularni pogled na svijet na kojima se temelji današnja progresivna ideologija. S druge strane, svjetonazor (koji je većini ciljane publike ionako zadnja rupa na svirali) se lako da zanemariti, a  daleko opravdanije je Različitu odbaciti zbog njenih konceptualnih i tehničkih nedostataka. 

Ono u čemu se, barem na prvi pogled, Različita doima boljom od svojih prethodnika jest da je svijet u kome se odvija radnja vizualno fascinantan. Za razliku od većine futurističkih ili postapokaliptičkih filmova, koji budućnost zamišljaju kao nekakvu blještavu tehno-utopiju ili potpunu pustoš, Različita ide srednjom linijom; Chicago je grad u kome postoji nešto nalik na futurističku tehnologiju, ali okruženo raspadnutim i derutnim zgradama i artefaktima svijeta koji je očigledno vidio bolje dane. U njemu je daleko lakše publici prihvatiti kako bi se buduće društvo, čak i ono stvoreno iz najplemenitijih pobuda, moglo izroditi u distopiju. 

Važan adut filma je i Shailene Woodley (većini publike poznata po sjajnoj ulozi u Clooneyjevim Potomcima), koja se prilično hrabro nosi sa likom djevojke prisiljene da odrasta kroz teška fizička i moralna iskušenja. Woodley sa svojim za hollywoodske zvijezde atipičnim, mogli bismo reći “običnim” izgledom, s izuzetnom lakoćom stvara lik “obične” djevojke u neobičnoj situaciji, a sa kojom se ciljana publika lako može identificirati. Pri svemu tome joj dobro dođe i šarm zahvaljujući kome se doima daleko “jačim” nositeljem franšize od Jennifer Lawrence u Igrama gladi, a o Kristen Stewart u Sumraku da i ne govorimo.

Na žalost, ostatak glumačke ekipe nije u stanju nadići ograničenja književnog predloška, komercijalne formule, ali i trapavog scenarija Evana Daughteryja i Vanesse Taylor. Za britanskog glumca Thea Jamesa je tako sasvim jasno da je angažiran zato što izgleda kao maneken, a ne zbog nekog naročitog glumačkog umijeća; Jai Courtenay u epizodnoj ulozi njegovog strogog kolege ostavlja daleko bolji dojam. Kate Winslet se, pak, doima potpuno potrošena u svojevrsnoj karikaturi svih negativnih stereotipova vezanih uz Hillary Clinton. Opći dojam dodatno kvari i jedan od najiritantnijih soundtrackova u posljednje vrijeme.

Najveći nedostaci filma se, međutim, vide u njegovom završnom dijelu. Scenaristi su bili pod prevelikim pritiskom da fanovima knjige dostave njihove najzanimljivije i najomiljenije dijelove. Tako je segment koji prikazuje Beatricenu obuku previše razvučen te prepun dosadnih ponavljanja. Kada, pak, dođe vrijeme za završni obračun, on se doima zbrzan i neuvjerljiv, a ni njegovi melodramatski dijelovi vezani uz sudbinu određenih likova nemaju emocionalni naboj koji bi inače imali. Kada, on, pak, dovede do predvidljivog rezultata koji isto tako predvidljivo stvari ostavlja otvorenim za neizbježni nastavak, ostaje spoznaja da ćemo nešto uistinu novo i različito od Različite morati još čekati.

RAZLIČITA

(DIVERGENT)

uloge: Shailene Woodley, Theo James, Kate Winslet, Ashley Judd, Tony Goldwyn, Jai Courtney, Ray Stevenson, Zoe Kravitz, Miles Teller, Maggie Q

scenarij: 

režija: Neil Burger

proizvodnja: Lionsgate/Summit Entertainment, SAD, 2014.

trajanje: 139′

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture

RECENZIJA: Need for Speed (2014)

Automobil je prije svega sredstvo koje služi da bi se stiglo od točke A do točke B. Međutim, za veliki dio ljudi u današnjem svijetu je on nešto više. Tako ga mnogi drže sastavnim dijelom vlastitog identiteta, sredstvom koje ih simbolički ili stvarno iz sfere sirotinjskih gubitnika smješta u srednju klasu te im, barem u trenucima kada se nađu na volanom, daje iluziju da gospodare univerzumom ili omogućava stvari koje bi bez automobila bile teško ostvarljive ili nepraktične (a što se, između ostalog, najbolje vidjelo prilikom seksualne revolucije u prošlom stoljeću). Za druge je automobil katalizator onog najgoreg u ljudskom biću, s obzirom da odgovorne i savjesne građane pretvara u homicidalne manijake, potiče seksizam i materijalizam, te svojim štetnim plinovima ugrožava pingvine i polarne medvjede i tako izaziva Gajin bijes koji će uništiti čovječanstvo. S obzirom da većina kritičara pripada art-snoberajskom establishmentu koji je potonje shvaćanje automobila proglasio “politički korektnim”, nije teško shvatiti kako filmovi o automobilskim utrkama, koji prema “čeličnim ljepotanima” po defaultu imaju pozitivan stav, u tim krugovima neće uživati neku naročitu popularnost. Još je teže zamisliti da će kod kritičara dobro proći filmovi temeljeni na video-igrama, koje, s obzirom na brojna neugodna iskustva, prezire čak i njihova ciljana publika. Stoga i ne iznenađuje da je Need for Speed, ekranizacija popularne serije video-igara o utrkama “bijesnih” automobila, unaprijed bila osuđena na kritičarski ekvivalent streljačkog stroja. 

Need for Speed se u prethodna dva desetljeća, usprkos određenih varijacija u brojnim nastavcima, nije mogla pohvaliti nekim naročitim likovima ili zapletom. To je tvorcima njihove ekranizacije dalo prilično kreativne slobode da ispune tu prazninu. Scenarij Johna Gatinsa (poznatog po sportskom SF-filmu Pravi čelik) početak radnje smješta u provincijski gradić u državi New York gdje protagonist, bivši vozač auto-utrka Tobey Marshall (Paul) očajnički pokušava zadržati očevu automehaničarsku radnju koja se našla u financijskim problemima. Zbog toga je spreman progutati vlastiti ponos i pristati obaviti posao dotjerivanja “bijesnog” Ford Mustanga za Dina Brewstera (Cooper), njegovog bivšeg suparnika koji se obogatio i oteo mu djevojku. Posao je savršeno odrađen, ali na kraju Tobey ne može odoljeti Dinovom izazovu i pristaje na utrku “Koenigsegg Agerama” u kojoj na kraju pogine njegov prijatelj Pete (Gilbertson). Iako je Dino skrivio nesreću, Tobey završi na dvije godine u zatvoru. Po izlasku je, žedan osvete, spreman uključiti se u spektakularnu ilegalnu utrku koju u Kaliforniji organizira misteriozni i karizmatski VJ Monarch (Keaton). Prije nje, međutim, mora riješiti niz problema – pronaći sponzora i vozilo te ga nekako prevesti na drugi kraj države, dok su mu za petama policajci koji ga traže zbog kršenja uvjetnog otpusta.

Nije teško pretpostaviti kako je glavni poticaj za snimanje Need for Speed, barem u ovom obliku, bio uspjeh serije filmova Brzi i žestoki, koja je pokazala kako postoji globalna publika gladna automobilske akcije na velikom ekranu. Novi film u nekim stvarima očigledno nastoji oponašati formulu svog uzora, a to je možda najprimjetnije u tome da protagonistu pomaže etnički i rasno raznovrsna ekipa. S druge strane, iako se Brzi i žestoki nisu mogli pohvaliti naročito “dubokim” zapletima i likovima, Need for Speed ide još pliće. To se prvenstveno odnosi na protagonista, kome od velike pomoći nije inače talentirani Aaron Paul (poznat po Na putu prema dolje). Glumac je, u usporedbi s macho ikonama kao što su Vin Diesel i pokojni Paul Walker, jednostavno previše nizak i izgleda kao njihov loš “ersatz”; pokušaji da to nadoknadi glasom Clinta Eastwooda film pretvaraju u nenamjernu samoparodiju. Need for Speed je najgori upravo u scenama koje bi trebale biti ozbiljne, odnosno u kojima se po količini patetike bezuspješno natječe s istočnoazijskim “heroic bloodshed” akcijadama (iako u filmu, s obzirom na PG-13 rejting, ima zapravo prilično malo nasilja i skoro nimalo prolivene krvi). A ni akcijske scene, ma koliko bivši kaskader Scott Waugh kao režiser u njih uložio vlastitog iskustva, jizgledaju premalo spektakularno u usporedbi s apokaliptičnim kaosom Brzih i žestokih. Razočaranje predstavlja i Dakota Johnson kao protagonistova bivša djevojka te sugerira kako će 50 nijansi sive, u kojima tumači glavnu ulogu, biti bolne za gledanje.

Srećom – i usprkos originalnom traileru koji je sugerirao šekspirijansku tragediju – Need for Speed u svojih 130 minuta dozvoljava dovoljno sporednih sadržaja da ga se može gledati i kao akcijsku komediju. To se ne može najbolje vidjeti u liku Tobyevog pomoćnika koga tumači Scott Mescudi, s obzirom da se on malo previše trudi biti comic relief. Scena u kojoj jedan od Tobeyevih pomoćnika nevoljko pristaje napustiti svoj “dosadni” posao kako bi se vratio njegovoj družini, pak, može funkcionirati kao film u filmu. Veteran Michael Keaton se, pak, prilično zabavlja tumačeći lik koji je nešto najbliže grčkom zboru u suvremenom hollywoodskom filmu, ali također oboružan i nekim od najzanimljivijih replika. Ipak, najveći adut filma je i njegovo najveće otkriće – britanska glumica Imogen Poots. Njoj je pripala nezahvalna uloga “udice” na koju se mora upecati muška publika, odnosno obavezni ženski lik. Ona se s tim zadatkom hrabro suočila, pokazavši izuzetni komičarski talent i nadvladavši ne samo scenaristička ograničenja, nego i nedostatak “kemije” sa zlosretnim Paulom. 

Need for Speed u mnogim svojim detaljima, ponekad i prilično eksplicitno, evocira hollywoodske automobilske akcijade 1970-ih, kada su se spektakularne jurnjave i masovno razbijanje lima na cestama miješale sa lepršavim hedonističkim humorom. Možda je u tome i njegov kobni nedostatak, s obzirom da mu nedostaju talenti Burta Reynoldsa i Sally Field u Smokeyu i Banditu, ali i autentični anarhistički duh zahvaljujući kojem su “baby boomeri” u cestovnim krstaricama nekoć pokazivali srednji prst starijim generacijama i autoritetu oličenom u policiji. U današnja vremena, kada počinje nestajati mnogo toga što se 1970-ih uzimalo zdravo za gotovo, Need for Speed se doima kao ne baš najuspjeliji relikt prošlosti. No, ako kojim slučajem suvremenu publiku potakne da baci oko na nekadašnje klasike, opravdat će se svoju svrhu postojanja.

NEED FOR SPEED

uloge: Aaron Paul, Scott Mescudi, Dominic Cooper, Imogen Potts, Ramon Rodriguez, Michael Keaton, Rami Malek, Harrison Gilbertson

scenarij: George Gatins

režija: Scott Waugh

proizvodnja: Touchstone/Dreamworks/Electronic Arts, SAD, 2014.

trajanje: 130′

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Non-Stop (2014)

Još uvijek nerazjašnjeni nestanak malezijskog Boeinga 777 je stvorio priču koja ne silazi sa svjetskih naslovnica, ali također poslužio i kao besplatna reklama za Non-stop, najnoviji filmski triler čija je tema prilično bliska sve glasnijim špekulacijama o sudbini iščezle letjelice. Takav splet slučajnosti je prilično dobro došao njegovim autorima, s obzirom da bi inače od najvećeg dijela publike i mainstream kritike bio unaprijed otpisan kao bezlični konfekcijski proizvod te utonuo u zasluženi ili nezasluženi zaborav. Odnosno, mogao je završiti kao Ukradeni identitet, triler u kome je španjolski režiser Jaume Collet-Serra prvi put surađivao s Liamom Neesonom, sjevernoirskim glumcem koji se posljednjih godina prilično trudi da postane Charles Bronson našeg doba. Isti se tim, kome se priključio i Joel Silver, legendarni producent akcijskih filmova, okupio i za Non-stop.

Neeson u filmu tumači lik Billa Marksa, američkog federalnog zračnog šerifa, odnosno agenta zaduženog za zaštitu putničkih zrakoplova od terorističkih napada. Marksa život nije pretjerano mazio, te od poslovnih i osobnih trauma utjehu nastoji pronaći u boci. Svi njegovi problemi se, međutim, učine ništavnima kada usred leta od New Yorka za London primi poruku u kojoj nepoznati pošiljatelj prijeti kako će svakih dvadeset minuta ubiti po jednog putnika ukoliko se na njegov bankovni račun ne isplati 150 milijuna dolara. Marks se suočava sa situacijom u kojoj mora prvo otkriti da li je riječ o nečijoj neukusnoj šali, a kada se ispostavi da je prijetnja stvarna, mora otkriti koji je od mnogobrojnih putnika ubojica. Problem je u tome što njegova istraga, kao i napori da izbjegne paniku među putnicima, stvaraju nelagodu i paranoju, pa na kraju i putnici i Marksovi pretpostavljeni na zemlji postanu uvjereni da se zračni šerif odmetnuo i u vlastitoj režiji orkestrira otmicu zrakoplova.

Osnovna ideja filma – koju su osmislili John W. Richardson i Chris Roach – je prilično jednostavna, a na prvi pogled izgleda kao “sašivena” za prvoklasni triler. Radnja je vremenski i prostorno ograničena, a zaplet koristi klasičnu “whodunitt” tehniku kriminalističkog žanra, odnosno protagonista koji mora pronaći tajanstvenog zlikovca. Ono što Non-stop izdvaja od sličnih trilera jesu naznake društvene relevantnosti, odnosno često referenciranje 11. rujna i dilema koje je taj traumatični dan nametnuo suvremenim društvima. S jedne strane imamo državni aparat, koja si pod parolom nacionalne sigurnosti i borbe protiv terorizma oboružao donedavno nezamislivim ovlastima i tehničkim sposobnostima da “iščeprka” najintimnije detalje o svakom čovjeku. S druge strane se sav taj represivni aparat može itekako zloporabiti, kako od sigurnosnih djelatnika koji se njime koriste za privatne potrebe, ali i od zlikovaca koji paranojom i birokratskim procedurama mogu manipulirati upravo tako da izazovu katastrofu koju je država morala spriječiti. Zanimljiv motiv scenarija predstavlja i suvremena tehnologija, odnosno naviknutost današnjih ljudi da, oboružani svakojakim gadgetima budu 24/7 informirani o svim mogućim događajima; u slučaju protagonista to za posljedicu ima ne samo poteškoće u nastojanju da spriječi paniku, nego i to da postane ekspresno proglašen krivim od strane medija. 

Ti intrigantni motivi scenarija su, na žalost, kompromitirani komercijalnim imperativom prema kojima je Liam Neeson prije svega akcijska zvijezda. To znači da je publika u kino-dvorane došla gledati Ramba, a ne Herculea Poirota te da će tvorci Non-stopa film započeti kao triler, a završiti kao akcijadu u kojoj, po običaju, Neesonov lik koristi šake umjesto mozga kako bi negativce rasturio kao beba zvečku. Svemu tome treba pridodati i obvezne pucnjave, eksplozije i dramatičnu završnicu, pri čemu je kompromitirano svako nastojanje da film bude uvjerljiv. To također uključuje i negativce, čiji se plan doima demonski složenim i efektnim, ali za koje se na kraju ispostavi da su patetične “lujke” s prilično upitnim i ne baš previše uvjerljivim motivima za svoj zločin. 

Za one koji su, pak, unaprijed bili svjesni ograničenja koje postavlja akcijada s Neesonom u glavnoj ulozi, Non-stop i nije predstavljao preveliko razočarenje.  Marksov alkoholizam i traume predstavljaju dovoljnu varijaciju na temu tako da Neeson može prikazati malo više svojih glumačkih sposobnosti nego inače. Potreba za velikim brojem sumnjivaca je, pak, pred ekran dovela i veliki broj vrlo sposobnih karakternih glumaca koji, s različitim uspjehom, nastoje izvući maksimum iz likova. “Oskarovka” Lupita Nyong’o tako nije ostavila neki dojam u ulozi stjuardese, za razliku od Michelle Dockery koja je mnogo efektnija kao njena kolegica koja sve vrijeme, usprkos očiglednog straha i nepovjerenja prema Marksu, nastoji zadržati profesionalni stav. A i Collet-Serra je, sve do završnice kojom dominiraju pirotehnika i CGI, obavio prilično dobar posao kao režiser. Joelu Silveru ovo nije naslov u filmografiji kojim će se moći posebno ponositi, ali niti pretjerano sramiti. NON-STOP

uloge: Liam Neeson, Julianne Moore, Scott McNairy, Michelle Dockery, Nate Parker, Jason Butler Harner, Anson Mount, Lupita Nyong’o

scenarij: John W. Richardson, Chris Roach & Ryan Engle

režija: Jaume Collet-Serra

proizvodnja: Silver Pictures/Canal Plus/Universal, SAD/Francuska, 2014.

trajanje: 106 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Kapetanica Marvel (Captain Marvel, 2019)

Iako je Marvelov filmski univerzum jedan od donedavno rijetkih primjera u kojem Hollywood pokušava mijenjati paradigmu A-produkcije i preuzimati donedavno nezamislive rizike, prošle se godine pokazalo da Marvel Studios ne misli otkrivati toplu vodu. Strategija pripreme za veliko finale serije je preuzeta od prethodne godine. Isto kao što je 2018. kao svojevrsna “artiljerijska priprema” za glavnu ljetnu uzdanicu – Osvetnici: Rat beskonačnosti – poslužio film Crna pantera, u kojem se uvodi novi član elitnog tima superheroja, tako je 2019. za Osvetnici: Završna igra poslužio isti takav film gdje se uvodi novi superheroj po imenu Kapetanica Marvel. U oba slučaja je novi superheroj bio pripadnik onoga što hollywoodski salonski ljevičari vole nazivati “potlačenom manjinom” – crnac, odnosno žena. I u oba slučaja je zbog toga novi film dobio političke konotacije i ekstra publicitet vezan uz navodne kontroverze. U potonjem slučaju je, pak, sve to podignuto na višu razinu, i zahvaljujući glavnoj glumici Brie Larson, inače dobitnici “Oscara” za film Soba, koja je, promovirajući film izjavila da je ovo film prije svega posvećen ženama, etničkim, rasnim i drugim manjinama kojeg bijeli heteroseksualni muškarci ne bi trebali gledati, a ako ga pogledaju nemaju nikakvo pravo komentirati niti kritizirati. Uslijedila je predvidljiva reakcija geekova koji su to shvatili kao rukavicu u lice, odnosno masovni troleraj na društvenim mrežama i prigodno zgražanje “prosvijećenih” i “woke” dušobrižnika koji su sirotoj Brie Larson i milijarde dolara teškoj franšizi koju predstavlja priskočili u pomoć. Takav se publicitet odrazio i na predvidljivo uspješan promet na kino-blagajnama i očekivano “pumpanje” publiciteta za Marvelovu Završnu igru.

Naslovni lik, koji tumači Larsonova, je Vers, pripadnica Zvjezdanih snaga, elitne formacije Kree Carstva, koju muče noćne more vezane uz tajanstvenu ženu, i kojoj njen pretpostavljeni i mentor Yon-Rogg (Law), savjetuje da pokazuje što manje emocija. To je vrlo važno jer se Kree nalazi u dugotrajnom ratu sa Skrullima, rasom koja je u stanju mijenjati oblik, odnosno preuzimati lik i kratkotrajna sjećanja svojih neprijatelja. U jednom takvom okršaju Vers bude zarobljena i dovedena kod Talosa (Mendelsohn), vođe Skrulla, ali mu uspije pobjeći i završi u Los Angelesu 1995. godine. Njeni pokušaji da stupi u kontakt s pretpostavljenima privlače pažnju tajne vladine organizacije S.H.I.E.L.D. čiji je agent Nick Fury (Jackson) hapsi, ali ubrzo s njom počne surađivati kako bi joj pomogao da ne samo da se spasi od Skrulla, nego da riješi i misterij vlastitog porijekla. Njena sjećanja su, naime, vezana uz Zemlju, odnosno tajnu zrakoplovnu bazu gdje je izvjesna dr. Wendy Lawson (Benning) radila na Projektu Pegaz, eskperimentalnom motoru koji postiže brzinu svjetlosti. Vers mora otkriti kako je povezana s tim projektom, a u čemu bi joj mogla pomoći Maria Rambeau (Lynch), crna zrakoplovna časnica za koju se na kraju ispostavi da joj je bila kolegica i najbolja prijateljica.

Scenaristi Kapetanice Marvel su se našli pred sličnim problemom kao i autori drugih filmova serije u kojima se uvodi novi glavni junak, a u ovom slučaju još većim, s obzirom da Kapetan Marvel (koji je u originalnim stripovskim inkarnacijama bio muškarac) ne predstavlja prvu marvelovsku ligu te da s njime većina obične publike nije upoznata. To znači da je trebalo dostaviti kakvu-takvu “priču o nastanku”, ali ne nauštrb glavne akcije i zapleta. Anna Biden, Ryan Fleck i Geneva Robertson-Dworet su za to pronašli vrlo dobro rješenje – akcija započinje in media res, ali je glavna heroina opterećena amnezijom, odnosno tek na temelju vizija, indicija i flashbackova mora otkriti tko je, što je, koje superherojske moći ima, kako ih je stekla i za što ih, zapravo, treba koristiti. Tako je, barem u prvoj polovici, sačuvan brz tempo i oni koje zanima akcija imaju prilike vidjeti nekoliko prilično zanimljivih scena. I sam početak je vrlo dobar, prije svega način na koji je prikazan svijet Kreeja, na način sličan, ali bitno različit kao mnoge druge supertehnološke vanzemaljske utopije iz Marvelovog filmskog univerzuma. Dobrom se pokazala i odluka da se radnja odvija 1995. godine, s obzirom da se time stvorila prilika da se prikaže još jedna “priča o nastanku”, odnosno kako su započeli Osvetnici. To je bila dobra prilika da se iskaže suvremena hollywoodska tehnologija digitalnog pomlađivanja, odnosno prilika da Samuel L. Jackson i Clark Gregg tumače mlade agente Furyja i Coulsona.

Smještanje radnje u prošlost se također shvatilo i kao prilika da se publici servira malo nostalgije prema 1990-im, ali se u tome ipak pretjeralo, s obzirom da mnogi pop-pjesmuljci iz tog doba sviraju u trenucima kada je njihova povezanost s događajima na ekranu prilično upitna. Mnogi će to shvatiti kao iritantni “fan servis” za demografsku skupinu za koju je malo vjerojatno da se pretrgla potrčati u kino-dvorane, a teško je da će među njome nostalgiju za 1990-im osjećati stanovnici paralela i meridijana gdje je bilo daleko manje blagostanja i mira nego u Clintonovoj Americi. Najveći problem za film je, međutim, naslovni lik heroine, koja je prilično loše napisana i osmišljena. Iako flashbackovi dostavljaju pretpostavljeni ultrafeministički sadržaj, odnosno sugeriraju da se od najranijih godina morala boriti sa seksističkim predrasudama, sva ta borba zapravo nije značila ništa, s obzirom na scenu u kojoj se jasno pokazuje da je svoje superherojske moći stekla prije svega neobično sretnim i ne baš uvjerljivim spletom okolnosti, odnosno time što se u trenutku jedne eksplozije našla na najboljem/najgorem mjestu. I nakon toga je Kapetanica Marvel stekla ne samo superherojske, nego hiperherojske moći koje su superiornije svime onime čime raspolažu Thor, Iron Man i ostatak družine, nego se s njima snalazi daleko brže i uspješnije. Zbog toga završni obračun u kojem Zemlju spašava od još jedne potencijalne apokalipse izaziva zijevanje, ali i stvara još jedan problem za scenariste Završne igre. Oni, naime, moraju stvoriti neki zbilja dobar razlog zbog kojeg nije s ostatkom družine Osvetnika nije vodila borbu s Thanosom, odnosno zašto Rat beskonačnosti nije završio drukčije i bio bitno kraći. U slučaju Kapetanice Marvel odgovori na to pitanje nisu dani, a i iritantni “retroaktivni kontinuitet” ostavlja loš dojam.

S tako loše napisanim i osmišljenim likom čak ni oskarovka Larson ne može načiniti previše, te je njena izvedba u debeloj sjeni njenih možda ne tako razvikanih, ali zato efektnijih kolega. To se odnosi prije svega na Jacksona, koji očigledno uživa u situaciji gdje je Fury konačno jedan od važnijih likova, ali i australskog glumca Bena Mendelsohna koji se u ulozi Talosa sjajno snalazi čak i pod tonama šminke i CGI-ja. Ostatak glumačke postave nije nešto posebno, a što uključuje Judea Lawa u još jednom rutinerskom i zaboravljivom nastupu. Kapetanica Marvel je postigla komercijalni uspjeh, ali ga duguje prije svega tome što je dio šire cjeline Marvelovog univerzuma. Sama po sebi predstavlja šašavu ali neproduhovljenu space operu nalik na Jupiter u usponu, odnosno jasan pokazatelj da će se čak i takvoj seriji kao što je Marvelova kreativni resursi prije ili kasnije presušiti.

KAPETANICA MARVEL

(CAPTAIN MARVEL)

uloge: Brie Larson, Samuel L. Jackson, Ben Mendelsohn, Djimon Honsou, Lee Pace, Lashana Lynch, Gemma Chan, Anette Benning, Clark Gregg, Jude Law

scenarij: Anna Boden, Ryan Fleck, Geneva Robertson-Dworet

režija: Anna Boden & Ryan Fleck

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2019.

trajanje: 124 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ant-Man i Wasp (Ant-Man and the Wasp, 2018)

U filmskom biznisu, kao i u svakom drugom , jedan od ključnih faktora za uspjeh često zna biti izbor pravog trenutka. Mnogi naslovi, za koje bi se inače moglo očekivati da budu filmovi godine, završe kao razočaranja ili mediokritetski proizvodi koji brzo ispare iz sjećanja. Od toga nije imuna čak ni tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Ant-Man i Wasp, jedan od filmova iz tog ciklusa, imao je jednostavno nesreću da u kino-dvorane dođe nakon Rata beskonačnosti, dotada najvećeg i najspektakularnijeg dijela sage. Nakon njega bi i daleko veći superheroji od malenog Ant-Mana izgledali sitno, a pogotovo kada je riječ o zapletu u kojem nema spašavanja svijeta od velikog belaja, odnosno o liku koji je nekako uspio ostati postrani za vrijeme najspektakularnije od svih bitaka u povijesti stvarnih ili fiktivnih univerzuma.

Naslovni protagonist, elektroinženjer i bivši robijaš Scott Lang (Rudd), se prvi put pojavio u Ant-Manu 2015. godine, a godinu dana kasnije kao jedan od sudionika sukoba među Osvetnicima u Kapetan Amerika: Građanski rat. Radnja novog filma započinje u trenutku kada je Lang zbog te male avanture kažnjen od strane vlade, odnosno prisiljen sve vrijeme provoditi u kućnom pritvoru, bez odijela koje mu daje moć manipuliranja dimenzijama, ali svejedno odlučan da zabavi svoju malu kći koju dijeli s bivšom suprugom i njenim novim mužem. Njegovu monotoniju prekida vizija Janet van Dyne (Pfeiffer), supruge znanstvenika i njegovog mentora Hanka Pyma (Douglas), a koja je 1987. godine prilikom smanjivanja završila na kvantnoj razini. Kada Langa otmu Pym i njegova kći Hope (Lilly), ispostavi se da je Janet kvantne razine poslala poruku te se Lang s njima udruži kako bi pokrenuo akciju spašavanja. Za to je, pak, potrebna posebna oprema za laboratorij koju jedino može dobaviti crnoburzijanac Sonny Burch (Goggins), a za koga se ispostavi da nema najbolje namjere. Stvar dodatno komplicira dolazak tajanstvene žene zvane “Duh” koja je u stanju manipulirati s faznim pomacima i koja se očajnički želi dočepati Pymovog laboratorija.

Ant-Man i Wasp nije nimalo lošiji film iz prvog filma iz serije, ali to i nije neko dostignuće, jer prvi Ant-Man, zapravo nije bio nešto posebno. Scenarij se i dalje drži gesla “manje je više”, odnosno Langov lik kao i lik njegovog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera”, koji tumači sjajni Michael Peña, su kao komični duo daleko atraktivniji od spektakularnih, ali često previše mehaničkih akcijskih scena, koje se uglavnom odvijaju na tisuću puta viđenim i za marvelovske standarde prozaičnim ulicama San Francisca. S druge strane, scenarij više nema potrebe za “pričom o nastanku” te se može fokusirati na akciju. No, s druge strane se zanemario odnos između Langa i Hope van Dyne, a pri tome ne pomaže ni nedostatak “kemije” između Rudda i Lilly. Lik Wasp, koja je trebao biti jedan od rijetkih žena-superheroja u Marvelovom univerzumu, nije nimalo upečatljiv. Nedostatak inspiracije kod scenarista se može vidjeti i kod negativaca. Sonny Bunch kao pokvareni trgovac s vezama u vladi i južnjačkim naglaskom je uloga koju Walton Goggins tumači na isti način na koji je Rade Šerbedžija tumačio ruske mafijaše. Ava Starr alias Ghost (“Duh”) je mnogo zanimljiviji lik i mnogo bolje ga tumači Hannah John-Kamen, zvijezda TV-serije Killjoys, ali scenaristi jednostavno nisu ostavili vremena da se razvije. To ne znači da nije riječ o zabavnom filmu i da u njemu nema svijetlih trenutaka, a za što se najviše pobrinuo Randall Park u ulozi Jimmyja Wooa, agenta FBI koji proganja i nadzire Langa na način koji ostavlja nedoumice o tome da li su njegovi motivi profesionalne ili romantične prirode. Ti trenuci, međutim, neće spriječiti malenog Čovjeka-mrava da i ovaj put bude zasjenjen i postane neprimjetan u odnosu na svoje masivnije superherojske kolege.

ANT-MAN I WASP

(ANT-MAN AND THE WASP)

uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Michael Peña, Hannah John-Kamen, Michael Douglas, Michelle Pfeiffer, Walton Goggins, Laurence Fishburne

scenarij: Chris McKenna, Erik Sommers, Paul Rudd, Andrew Barrer, Gabriel Ferrari

režija: Peyton Reed

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel Studios, SAD, 2018.

trajanje: 118 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War, 2018)

Marvelov filmski univerzum ne bi postao komercijalno najuspješnija od svih serija u povijesti filma da njeni tvorci nisu, s vremena na vrijeme, bili spremni na eksperimentiranje u stilu i sadržaju. Među tim eksperimentima se ključnim postavila zanimljiva narativna struktura, prema kojoj se serija sastojala od nekoliko pod-serija posvećena pojedinačnim superherojima koji bi se trebali okupljati tek u posebnim filmovima-događajima, koji su jamčili zaradu od nekoliko različitih fanovskih baza. Recept, koji je prvi put primijenjen u Osvetnicima 2012. godine, sam po sebi ne garantira uspjeh, a u što su se 2017. godine uvjerili Warner i DC Comics čiji je pokušaj kopiranja istog modela u Ligi pravde predstavljao fijasko. Još prije toga je isto doživio i Marvel, čija je Vladavina Ultrona, odnosno drugo veliko okupljanje Osvetnika, predstavljala jedan od najlošijih filmova Marvelovog filmskog univerzuma. Zbog toga se za treći film moralo pokušati nešto novo, a za Marvel je jedan od poteza bila smjena Jossa Wheddona koji je režisersko kormilo morao prepustiti braći Anthonyju i Joe Russou, koji su ostavili solidan dojam s mini-okupljanjem Osvetnika u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Njihov zadatak u novom filmu je bio delikatan, s obzirom da je on trebao predstavljati ne samo novi super-film o Osvetnicima, nego i svojevrsno veliko finale serije. U skladu s današnjim hollywoodskim običajima, to veliko finale je bilo preveliko za jedan film, nego je podijeljeno u dva dijela, koji su se, uz obavezan cliffhanger, imali prikazati u razmaku od godinu dana. Trenutak za prvi dio je došao na početku hollywoodske ljetne sezone 2018. godine pod naslovom Rat beskonačnosti.

U prethodnih deset godina i osamnaest filmova su se Marvelovi superheroji suočavali sa svakojakim megalomanijacima, vanzemaljskim vladarima, božanstvima i sličnim ološem koji je prijetio uništenjem New Yorka, Zemlje i različitih univerzuma, ali se nitko po moći s kojom je raspolagao i destruktivnim namjerama nije mogao mjeriti s Thanosom. Interagalaktički gospodar rata je u prethodnim filmovima bio, uglavnom implicitno, sugeriran i najavljivan kao najveći i najspektakularniji izazov za protagoniste, a kada se konačno pojavi na početku Rata beskonačnosti, očekivanja su čak i nadmašena. Svemirski brod koji je prevozio izbjeglice s uništenog Asgarda je zarobljen od strane Thanosa (Brolin) i njegovih pomoćnika, i pri tome se potpuno nemoćnima iskažu Hulk i Thor (Hemsworth), koji ne mogu spriječiti da Thanos nad gomilom nedužnih ljudi započne orgiju ubijanja. To je samo početak ostvarenja Thanosovih dijaboličkih planova koji uključuju cijeli univerzum, a za koje je nužno prethodno dobaviti svih šest Kamena beskonačnosti koje vlasniku daju kontrolu moći, uma, duše, stvarnosti, prostora i vremena. Hulk uspije doći u New York te nastoji upozoriti Doktora Strangea (Cumberbatch) i Iron Mana (Downey Jr.) što se sprema, te se Osvetnici mobiliziraju ne bi li se oduprli nezaustavljivim Thanosovim hordama, odnosno spriječili ga da se dočepa Kamenova. U tu su svrhu prisiljeni podijeliti se u nekoliko grupa te putovati na nekoliko različitih planeta gdje će sve njihove moći i karakter biti stavljeni na kušnju nakon koje se čini da mnogi, a možda i svi, neće izvući živu glavu.

Tvorci Rata beskonačnosti se, s obzirom na cijelo desetljeće propagandne pripreme za veliko finale serije, nisu morali pretjerano truditi ako su htjeli da ono bude okrunjeno rekordima na kino-blagajnama. Srećom, to ih nije omelo da se uistinu potrude, odnosno uče na greškama vlastitih i tuđih franšiza, prije svega onih iz DC Extended Universe i posljednje, nesretne, trilogije Rata zvijezda. Osnovni izazov za novi nastavak Osvetnika je bilo izbjegavanje ponavljanja, odnosno nastojanje da se publici ponudi nešto što, za razliku od drugih franšiza, neće biti preveliko eksperimentiranje, a opet neće izgledati kao vječno ponavljanje istog. U ovom slučaju se to ogleda kroz odluku da nema okupljanja Osvetnika u doslovnom smislu, odnosno oni su podijeljeni u tri različite grupe koje vode vlastite bitke na različitim svjetovima. Narativna struktura je tako “posuđena” iz Imperij uzvraća udarac, filma iz originalne trilogije Ratova zvijezda, s kojim se Rat beskonačnosti često uspoređuje među kritičarima i filmofilima. Time je ne publici ne samo olakšano praćenje radnje, uključujući spektakularne akcijske scene, nego se u filmu može vidjeti i raznolikost u scenografiji, kostimima, ali i općem ugođaju, kao i daleko više prilike da se demonstriraju mogućnosti suvremene CGI-tehnologije u dočaravanju vanzemaljskih brodova i svjetova.

Rat beskonačnosti s Imperijom dijeli i još jedan važan detalj, a zbog kojeg se ističe od manje-više svih drugih filmova serije. S obzirom da veliki obračun mora nadmašiti sve prethodne, i ulozi moraju biti veći, pa se publici mora staviti na znanje da neka uobičajena pravila više ne važe. Tako na samom početku vidimo ne samo da je Thanos nepobjediv i nezaustavljiv, nego da će kao njegove kolateralne žrtve pasti i likovi čija je smrt bila nezamisliva u svakom drugom filmu. Ubijanje likova bez obzira na to koliko popularnosti uživaju među fanovima i kako istaknuto mjesto imaju na plakatu se nastavlja kroz film, a kulminira u spektakularnoj završnici sa sveopćim pokoljem i jednim od najmračnijih i najdepresivnijih cliffhangera u povijesti filma, u kojemu oličenje genocidnog Zla odnosi gotovo potpunu pobjedu.

Braća Russo su pri tome imali i sreću da im je scenarij povjerio jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti filma. Thanos se ističe ne samo vrhunskim CGI-jem koji njegovu figuru, i u fizičkom smislu veću od bijednih i nemoćnih Osvetnika, čini maksimalno uvjerljivom, nego i sjajnom glumom Josha Brolina, glumca koji često nije imao sreće s izborom uloga, ali kome lik hipernegativca predstavlja vrhunac karijere. Thanos je također jedan od najbolje osmišljenih i napisanih negativaca u posljednje vrijeme. Za razliku od većine filmskih zlikovaca, za njegova zlodjela postoji motiv koji je složeniji i “čišći” od mračnih strasti, odnosno iza njega postoji određeni svjetonazor i uvjerenje da svima, pa i svojim žrtvama, čini uslugu. Thanosa zastrašujućim čini ne samo spremnost na nedosljedno i često iracionalno milosrđe, nego i to što, ako se malo razmisli, svoje ekvivalente ima i u stvarnom životu, i to upravo u onim uredima i foteljama s koje se može načiniti najviše štete. Thanosov cilj, zapravo, nije bitno drukčiji iza cilja za kojeg se zalažu brojni pobornici Grete Thurnberg iako, za razliku od Thanosa, nisu sposobni niti voljni priznati da bi u njegovom postizanju bili tako apokaliptički dosljedni kao glavni antagonist Rata beskonačnosti.

Rat beskonačnosti je uglavnom vrlo dobar film koji će postići svoj cilj te će publici pružiti solidnih dva i pol sata zabave. Međutim, ona će biti ograničena isključivo na publiku koja je već ranije bila voljna strpati vlastiti novac u Marvelove džepove. Rat beskonačnosti je, s obzirom da se koristi već izgrađenim likovima i za se čije osobne probleme nema vremena, shvatljiv jedino gledateljima koji su pogledali većinu, ako ne i sve filmove iz Marvelove serije. A povremeni, i često ne baš uspješni, pokušaji da se mračna atmosfera kompenzira humorom se ponekad čine “fan serviceom” na granici ukusa, a za što bi jedan od primjera bilo angažiranje Petera Dinklagea u inače zabavnoj i spektakularnoj sceni. Neke od scena skreću u vode melodrame, a to bi se moglo reći čak i završnicu, gdje će nekim gledateljima na živce ići malo previše očigledan “cliffhanger” i priprema publika za drugo poluvrijeme. No, Marvelovcima se mora na kraju ipak priznati da su, barem zasad, uspjeli u onome što je za neke nekoć neprikosnovene franšize poput Ratova zvijezda danas postala nemoguća misija.

OSVETNICI: RAT BESKONAČNOSTI

(AVENGERS: INFINITY WAR)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett Johansson, Benedict Cumberbatch, Don Cheadle, Tom Holland, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Anthony Mackie, Sebastian Stan, Danai Gurira, Letitia Wright, Dave Bautista, Zoe Saldana, Josh Brolin, Chris Pratt

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 149 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Spider-Man: Povratak kući (Spider-Man: Homecoming, 2017)

Posljednjih godina je Disney počeo poput Borga asimilirati sve oko sebe, a u tome mu je izvrsno poslužio Marvelov filmski univerzum, najuspješnija serija u povijesti filma. Kada je 20th Century Fox, jedan od hollywoodskih giganata, bio otkupljen od strane Disneya, jedan od glavnih argumenata je bio taj da bi se tim potezom ispunila želja Marvelovih fanova, odnosno da bi likovi iz Marvelovog filmskog univerzuma (Thor, Kapetan Amerika, Iron Man i ostatak Osvetnika) mogli naći u istom filmu s likovima iz X-Mena na koje je autorsko pravo imao Fox. Sony Columbia je izbjegla istu sudbinu najviše zahvaljujući tome što je prije toga bila pristala na aranžman kojim bi se Spider-Man, Marvelov lik na kojeg ima autorska prava, mogao naći u Disneyevim filmovima, odnosno Osvetnici i ekipa gostovati u Sonyjevim filmovima. A koliko je Spider-Man dragocjen Sonyju i koliko je taj potez bio drastičan, najbolje svjedoči to da je znameniti strip o maskiranom čovjeku-pauku koji brani New York od zločinaca u prethodna dva desetljeća doživio čak dva reboota. Nova serija filmova o Spider-Manu je, tako, počela 2016. godine kada se naslovni lik pojavio u Disneyjevom filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Prvi solo-nastup tog lika je bio film Spider-Man: Povratak kući Jona Wattsa, koji je osim očekivanog uspjeha kod publike imao i vrlo dobre kritike.

Radnja se događa nedugo nakon što je Peter Parker (Holland), 15-godišnji njujorški gimnazijalac obdaren nadljudskim moćima nakon ugriza radioaktivnog pauka, sudjelovao u spektakularnom međusobnom obračunu među pripadnicima superherojske grupe Osvetnika. Tamo je ostavio dubok dojam na milijardera i superheroja Tonyja Starka alias Iron Mana (Robert Downey Jr.), koji ga je odlučio učiniti svojim učenikom i pripremiti za budućeg Osvetnika pod krinkom stažiranja u njegovoj kompaniji. No, mladi je Parker nestrpljiv i, usprkos upozorenja svojeg mentora, svako malo oblači svoje superherojsko odijelo te odlazi na ulice kako bi pomagao sugrađanima i obračunavao se sa svakojakim kriminalnim ološem. Zbog toga počinje imati problema u školi, kao i svojim pokušajima da se približi Liz (Harrier), učenici u koju je zaljubljen. Njegovi akademski i romantični problemi će, međutim, biti zasjenjeni kada tokom svojih anti-kriminalnih aktivnosti stane na žulj Adrianu Toomesu, sitnom građevinskom poduzetniku koji se svojevremeno bio dočepao ostataka vanzemaljske tehnologije nakon Bitke za New York, i koji sada od njih proizvodi oružje koje prodaje na crnoj burzi.

Crossover s Marvelovim filmskim univerzumom je tvorce treće verzije Spider-Mana lišio potrebe da gledatelje maltretiraju s trećom “pričom o nastanku” popularnog lika, i to samo pet godina nakon Čudesnog Spider-Mana. Tako je scenarij mogao koristiti već etabliran lik te se koncentrirati na “normalni” zaplet, te je pri tome koristio ono najbolje iz strip-predloška, a što je prepoznato u prvoj polovici Raimijevog Spider-Mana iz 2002. godine. To su prije svega njegove ljudske kvalitete, odnosno to što se, za razliku od vanzemaljskih božanstava i karizmatičnih milijardera, mora nositi s običnim ljudskim i tinejdžerskim problemima. Scenarij tako koristi snažan kontrast između Parkerovih superherojskih moći i blistave budućnosti u Avenegersima na jednoj, i prilično prozaične i često nezavidne sadašnjosti u školi gdje je okružen učenicima koji su popularniji i uspješniji do njega. Takva je situacija prilično plodno tlo za humor, a što scenaristi koriste za niz efektnih scena, čineći Povratak kući jednim od najzabavnijih i “najlakših” od svih Marvelovih filmova. Scenarij, s druge strane, isto tako koristi reboot za malo više kreativne slobode u prikazu odavno poznatih likova i situacija, pa su tako većina Parkerovih kolega pripadnici rasnih manjina, a tetka May, koju tumači izvrsna Marisa Tomei, ne samo prikazana nego i eksplicitno navedena kao objekt muške požude. Najoriginalnija stvar kod Povrtaka kući, s druge strane, predstavlja nastojanje da se ne samo glavni lik, nego i negativac, učini “običnim”. Tako Tooms, kojeg tumači uvijek pouzdani Keaton (s nekoliko prilično eksplicitnih referenci na lik koga je tumačio u Birdmanu), nije svemoćni svemirski entitet ili megalomanijak koji želi osvojiti ili uništiti svijet, nego tek sitni “igrač” koji oportunistočki nastoji zaraditi par dolara s onu stranu zakona.

Dobrom dojmu Povratka kući dosta doprinosi Tom Holland, mladi britanski glumac koji se u ulozi Petera Parkera potrudio, i najvećim dijelom uspio nadmašiti svoje prethodnike Tobeya Maguirea i Andrewa Garfielda. I ostatak glumačke ekipe je na visini, posebno Jacob Batalon u ulozi Parkerovog prijatelja Neda. Watts uglavnom dobro režira film, vješto balansirajući akciju i humor, iako bi završnica, koja se odvija noću, mogla biti malo ispeglanija. Najveći nedostatak filma je, s druge strane, ono što bi u komercijalnom smislu mogao biti njegov najveći adut – čvrsta povezanost sa stripovskim predloškom, ali i Marvelovim filmskom univerzumom. Mnogi od prilično detalja će biti teško razumljivi ili neprepoznatljivi publici koja ne zna ništa o originalnom stripu ili nije gledala Disneyevu filmsku seriju, barem od Osvetnika nadalje. Gledatelji koji su imali prilike upoznati se s prethodnim gradivom će, međutim, biti više nego zadovoljni.

SPIDER-MAN: POVRATAK KUĆI

(SPIDER-MAN: HOMECOMING)

uloge: Tom Holland, Michael Keaton, Jon Favreau, Zendaya, Laura Harrier, Marisa Tomei, Jacob Batalon, Robert Downey Jr.

scenarij: Jonathan Goldstein, John Francis Daley, Jon Watts, Christopher Ford, Chris McKenna, Eric Sommers

režija: Jon Watts

proizvodnja: Columbia/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 133 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Čuvari galaksije Vol. 2 (Guardians of the Galaxy Vol. 2, 2017)

Prije šest godina su Čuvari galaksije, ekranizacija relativno opskurnog Marvelovog stripa, trijumfalno dočekani kao dobrodošlo osvježenje u sve većem i nezaustavljivom Marvelovom filmskom univerzumu. Njegov režiser James Gunn je dobio brojne pohvale zbog toga što je svoj, inače ne baš previše produhovljeni i nekim suvislim zapletom obdareni, lišio svake ozbiljnosti te napunio s nizom šašavih likova, scena, situacija i referenci na suvremenu pop kulturu. Čuvari galaksije su zbog toga izgledali kao dragocjeni odmak od melodramatske epike drugih Marvelovih filmova, ali je svakome bilo jasno da će Gunn u neumitnom nastavku teško ponoviti isti efekt, kao i da će kvaliteta novog filma neumitno biti slabija od one u prvom. Kada su se 2017. godine Čuvari galaksije Vol. 2 pojavili u kino-dvoranama, sumnje su uglavnom bile opravdane, ali se, s druge strane ne može reći da Gunn u svoj film nije uložio ozbiljan kreativni napor.

Naslovni protagonisti, odnosno Čuvari galaksije, su grupa svemirskih pustolova na čelu sa Peterom Quillom alias Star Lordom (Pratt), koja je stekla slavu i koju su najmoćnije vlade i drugi entiteti spremni angažirati za delikatne zadatke. Jedan od njih je Ayesha (Debicki), vladarica rase Suverena koja od Čuvara traži da zaštite dragocjene baterije od interdimenzionalnih čudovišta. Zauzvrat im predaje Nebulu (Gillan), sestru Gamore (Saldan), članice tima Čuvara. Sestre su u dugogodišnjoj zavadi, ali pravi problem za Čuvare nastane kada jedan od njih, Rocket (Cooper), odluči baterije zadržati za sebe, izazvavši bijes Ayeshe koja ih odluči eliminirati uz pomoć svakojakog galaktičkog plaćeničkog ološa. Čuvari se zbog toga nađu u golemim nevoljama iz kojih ih izvlači, Ego (Russell), božanstvo u obliku živog planeta koji tvrdi da je Quillov otac.

Kao što se može očekivati od marvelovskog filma, Čuvari galaksije Vol. 2 nimalo ne kriju stotine milijuna dolara budžeta, i to prije svega u scenama u kojima se uz pomoć najsuvremenijih CGI efekata na prilično dojmljiv način stvaraju egzotični vanzemaljski svjetovi. Pri svemu tome Gunn, koji je ovaj put i jedini autor scenarija, nastoji svemu dati svojevrsni autorski pečat, i to prije svega kroz korištenje jarkih boja, namjerno učinivši svoj film kičastim i neozbiljnim. Zbog toga svega u filmu se relativno lako mogu probaviti i neki motivi zapleta i scene, poput masovnog ubijanja negativaca, koje bi inače izgledale neprimjerene za obiteljsku ili previše osjetljivu obliku. Gunn to nastoji također postići i kroz furiozni tempo, ali u tome ponekad nema uspjeha. Prvi dio se tako čini prerazvučen i teško razumljiv svima koji nisu u potpunosti upućeni u prvi film ili Marvelov univerzum. Neki od likova nisu najbolje razrađeni i podzapleti vezani uz njih se čine sapunskima. Neki od tih problema su riješeni tek u drugom dijelu, kada Gunn uvodi obrat koji se čini priličnom neočekivanim za današnje hollywoodske standarde. Čuvari galaksije Vol. 2 izgledaju relativno dobro i zbog prilično raspoložene glumačke postave, iako se može reći da su glumci koji imaju prilike glumiti bez pretjerane šminke – poput Pratta, uvijek pouzdanog karkaternog glumca Michaela Rookera u ulozi Quillovog bivšeg mentora Yontu Udonte te sjajnog Kurta Russella – u svemu uspješniji od onih koji to nisu. Jedan od tragičnih primjera je Karen Gillan, škotska glumica popularna zbog nastupa u BBC-jevoj seriji Doctor Who, koja je posve neprepoznatljiva kao Nebula. Iako su Čuvari galaksije Vol. 2 uglavnom ispunili svrhu postojanja te će većini gledatelja pružiti dva sata neobavezne eksapističke zabave, svejedno ostaje dojam da više nema svježine i da svi kreativni potencijali nisu iskorišteni. Takav je dojam još snažniji ako se film usporedi s kasnije izdanim reklamnim spotom za DVD-izdanje, koji izgleda kao jedan od najefektnijih primjera filmske promocije u proteklih nekoliko godina.

ČUVARI GALAKSIJE VOL. 2

(GUARDIANS OF THE GALAXY VOL. 2)

uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Michael Rooker, Karen Gillan, Pom Klementieff, Elizabeth Debicki, Chris Sullivan, Sean Gunn, Sylvester Stallone, Kurt Russell

scenarij: James Gunn

režija: James Gunn

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 137 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Doktor Strange (Doctor Strange, 2016)

Svi koji su sanjali o svijetu gdje će se iznad svega cijeniti znanost su konačno došli na svoje. Barem se takav dojam može steći na temelju toga da grupa ljudi sa zvučnim akademskim titulama temeljem vlastitog tumačenja neporecivih znanstvenih činjenica ima moć da milijarde ljudi drži u kućnom pritvoru. I, naravno, svatko onaj tko sumnja u tumačenje tih činjenica zbog kojekakvih predrasuda, sebičnih interesa, lažnih vijesti ili teorije zavjere se protivi znanosti i predstavlja subverzivni element koji, ako ga se već ne može objesiti o najbližu banderu, treba barem poslati u logor za preodgoj. Stoga je zamisliti da bi i pojedini filmovi zbog sličnih heretičkih stavova trebali biti spaljeni ili barem strpani u višedesetljetni “bunker”. Takvu bi sudbinu lako mogli dobiti čak i neki prilično popularni i uspješni filmovi, uključujući i one iz Marvelovog filmskog univerzuma. U svojem antiscijentizmu se malo koji od njih toliko istakao kao Doktor Strange iz 2016. godine.

Protagonist filma je dr. Stephen Strange (Cumberbatch), iznimno daroviti njujorški neurokirurg kojeg su spektakularni uspjesi za operacijskim stolom učinili uspješnim bogatim, ali i izuzetno arogantnim. Sve se, međutim, u potpunosti promijeni kada jedne noći doživi strahovitu prometnu nesreću u kojoj će mu biti trajno oštećene ruke. Nastojeći po svaku cijenu ponovno započeti karijeru, Strange troši sve vrijeme i novac u uzaludnim pokušajima izliječenja i na kraju se, kao i mnogi očajnici u sličnim prigodama, okreće alternativnoj medicini. Put ga dovede u Nepal gdje je čuo da se čudesni preporodi bogalja događaju u mjestu zvanom Kamar-Taj. Strange otkriva da mjesto vodi tajanstvena žena po imenu Drevna (Swinton) za koju se ispostavi da je čarobnjak u stanju ne samo putovati kroz različite univerzume, nego i svoje magične vještine prenositi svojim učenicima. Motiviran željom da stekne vještine kojima bi se izliječio, Strange je ispočetka skeptičan prema misticizmu ili magiji, ali je na kraju prihvaća. Ubrzo se ispostavi da je to ispravna odluka jer se planet nalazi u opasnosti od Kaeciliusa (Mikkelsen), bivšeg učenika Drevne koji nastoji otvoriti portal za Zemlju za račun Dormammua, božanstva iz Tamne dimenzije.

Doktor Strange je napravljen u vrijeme kada su Marvel i Disney već znali da imaju kokoš koja nese zlatna jaja, pa je korištena ista ona formula koja je donijela uspjeh prethodnim filmovima iz serije. Dakle, ponovno imamo priču o nastanku koja će zauzeti prvu polovicu zapleta i biti daleko zanimljivija od druge, u kojoj je glavni junak svoje nadljudske moći prisiljen koristiti u borbi protiv ne tako originalnog ili zanimljivog negativca. Scenarij je prilično slabašan i ne dozvoljava previše originalnosti ili skretanja od formule, iako se to u potpunosti ne bi moglo reći za završni boss obračun. Ono što spašava film je prije svega izvrsna tehnička izvedba, s što uključuje ne baš pretjeranog razvikanog režisera Derricksona koji je uspio financijske i tehničke resurse iskoristiti na vrlo dobar način, a što posebno dolazi do izražaja u scenama borbi koje se istovremeno odvijaju u nekoliko svjetova, te uključuju astralne projekcije i izvrtanje dimenzija u scenama koje odaju jasan utjecaj Nolanovog Inceptiona. Isto bi se moglo reći i za glumačku postavu, pri čemu je poslovično pouzdani Benedict Cumberbatch zasjenjen od strane Tilde Swinton, čija je maestralna izvedba u ulozi tajanstvene i karizmatične čarobnice jedan od glavnih aduta filma, ali i izvor kontroverzi vezanih uz navodni rasistički “whitewashing”, odnosno angažman bijele glumice za lik koji je u originalnom stripu bio Tibetanac. Chiwetel Ejiofor je vrlo dobar u ulozi Cumberbatcheovog suborca Mordoa, dok se Mikkelsen istinski trudi izvući maksimum iz onoga što su mu u liku negativca ostavili ne pretjerano nadahnuti scenaristi. Uvijek šarmantna Rachel McAdams je, s druge strane, loše prošla tumačeći klišejizirani lik Strangeove kolegice i bivše djevojke. Usprkos toga, Doktor Strange u svoja nepuna dva sata ipak pruža dovoljno kvalitene eskapističke zabave i može se preporučiti za gledanje. Dok je još to moguće.

DOKTOR STRANGE

(DOCTOR STRANGE)

uloge: Benedict Cumberbatch, Chiwetel Ejiofor, Mads Mikkelsen, Tilda Swinton, Benedict Wong, Rachel McAdams, Michael Stuhlbarg, Benjamin Bratt, Scott Adkins

scenarij: John Spaiths, Scott Derrickson & C. Robert Cargill

režija: Scott Derrickson

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2016.

trajanje: 111 min.

OCJENA: 6/10