RECENZIJA: Čefuri raus! (2013)

ČEFURI RAUS!
(ČEFURJI RAUS!)
uloge: Benjamin Krnetić, Dino Hajderović, Ivan Pašalić, Jernej Kogovšek, Emir Hadžihafizbegović
scenarij: Goran Vojnović
režija: Goran Vojnović
proizvodnja: Arsmedia/Depo, Slovenija, 2013.
trajanje: 131'

Jučer održani referendum u Švicarskoj, na kome je izglasano ponovno uvođenje ograničenja za useljenike, je još jedan podsjetnik koliko su ideali globalizacijske “multi kulti” utopije daleko od ostvarenja, čak i u zemlji koja bi od njih trebala biti imala najočiglednije koristi ili, barem, najmanje štete. Ne iznenađuje stoga što se ksenofobija može naći i u zemljama s neurednijom prošlošću, crnom sadašnjošću i neizvjesnijom budućnošću od Švicarske. Jedan od bližih primjera bi mogla biti i Slovenija, koja je u mikrokozmosu bivše Jugoslavije po svojem “europejstvu”, progresivnošću i uređenošću bila ono što je Švicarska predstavljala za ostatak svijeta. Pa, i u toj “cool” zemlji se znalo dogoditi da oni koji drukčije izgledaju, govore ili odaju strano podrijetlo dobiju tretman građana drugog reda i budu izloženi svakojakim neugodnostima. To, između ostalog, sugerira i opus mladog slovenskog književnika Gorana Vojnovića, a koji je posvećen životu nekadašnjih doseljenika iz južnih republika bivše države te njihovih potomaka. Najpoznatije njegovo djelo je roman “Čefurji, raus!” iz 2008. godine, koji je ovjenčan Prešernovom nagradom, a koga je Vojnović pet godina kasnije adaptirao u cjelovečernji film.

Radnja filma je smješten u Fužine, novosagrađenu četvrt Ljubljane u kojoj veliki broj stanovnika potječe iz ostatka Jugoslavije, a za koje domicilno slovensko stanovništvo ima običaj koristiti pogdrni izraz “čefur”. Među njih spada i protagonist, srednjoškolac Marko Đorđić (Krnetić) koji igra košarku i čiji je otac (Hadžihafizbegović) uvjeren da će mu sinovljeva sportska karijera biti financijski izlaz iz stančića u sumornoj stambenoj zgradi. Marko je, međutim, nakon svađe s trenerom prestao igrati košarku i sve vrijeme provodi ispred kuće gubeći vrijeme s trojicom “čefurskih” prijatelja – Acom (Hajderović), Adijem (Pašalić) i Dejanom (Kogovšek). Kao i mnogim njihovim vršnjacima u sličnoj situaciji, životni stil im uključuje konzumaciju alkohola i droge. Jedne večeri će njihovo pijanstvo dovesti do incidenta i kratkotrajnog boravka u policijskoj postaji, koji samo pokreće novi slijed nemilih događaja.

Čefuri raus! Je ostvarenje koje će kod dijela, prvenstveno starijih gledatelja, izazvati “deja vu” efekt. Složeni i predvidljivo neharmoničan odnos između Slovenaca i “južnjaka” je tako filmašima bio zanimljiv i prije nego što im je raspad zajedničke države dao novi kontekst, a što svjedoči film Ovnovi i mamuti iz 1985. godine, u kome je također glumio, tada mladi Emir Hadžihafizbegović. Pravi razlog zašto film neće izgledati previše originalno je djelomično i u tome što njegovi motivi prilično podsjećaju na brojne američke drame o teškom životu crnaca u getima 1990-ih, odnosno na kultni francuski La Haine, koji je na sličan način prikazivao položaj arapskih i afričkih doseljenika u “banlieuma”, koji, barem na prvi pogled, ne izgledaju bitno drukčije od ljubljanskih Fužina. Ono što filmu daje svježinu jest “regionski” kontekst, odnosno problem identiteta. Marko je razdvojen između jugoslavenske socijalističke “bolje prošlosti” i europske kapitalističke sadašnjosti, a što se odražava kroz to da, kao i većina likova u filmu, koristi istovremeno slovenski i nekadašnji srpskohrvatski jezik. Zanimljivo je vidjeti i kako je situacija u kojoj su se “čefuri” našli kao manjina “u stranom svijetu” potencira obnovu “bratstva i jedinstva”, odnosno u drugi plan stavlja nacionalne razlike koje su izazvale krvoproliće u južnim dijelovima bivše države. Isto je tako zanimljivo što Marko, za razliku od momaka iz “hooda” i “banlieua”, relativno brzo, za samo par sati vožnje vlakom, može doći do “starog kraja”. Završna scena filma, u kojoj se “čefurska” stvarnost Slovenije sudara sa stvarnošću današnje Bosne i Hercegovine, je vjerojatno i najefektnija.

Vojnović, koji se uz književne uspjehe može pohvaliti i uspješnim filmom Piran-Pirano, u Čefurima je pokazao veliku redateljsku vještinu, ali film prije svega počiva na temeljima izvrsnih glumačkih izvedbi. U tome se, radi što veće autentičnosti, Vojnović koristio naturščcicima, dok su poznati (i u “Regionu” prilično popularni) glumci svedeni na epizodne uloge. Krnetić, koji tumači glavni lik, je prilično dojmljiv i čini se da bi od njega mogla nastati punokrvna filmska zvijezda. Usprkos pomalo nespretnog početka, zbog koga gledatelji koji nisu upoznati sa situacijom u ovom dijelu svijeta trebaju pohvatati sve konce radnje, Čefuri raus! zaslužuju preporuke kao ne samo dobar, nego i temom prilično aktualan film.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Enderova igra (2013)

Ender's Game experience — Ender’s Game experience (izvor: Todd Awbrey)

ENDEROVA IGRA
(ENDER'S GAME)
uloge: Asa Butterfield, Harrison Ford, Ben Kingsley, Viola Davis, Hailee Stanfield, Abigail Breslin
scenarij: Gavin Hood
režija: Gavin Hood
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 114 '

Za “Enderovu igru”, SF-spektakl Gavina Hooda, se može reći da je došao na pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme. U američkoj javnosti je to ostvarenje izazvalo kontroverze vezane uz temu o koja će za manje od mjesec dana dovesti građane Hrvatske na birališta. Film, naime, predstavlja ekranizaciju popularnog romana Orsona Scotta Carda iz 1985. godine. Poklonici “Enderove igre” su nakon više od četvrt stoljeća čekanja došli na svoje, ali su se također morali pomiriti s neugodnim publicitetom koji su filmu donijela Cardova mormonska uvjerenja, posebno u stavovima o homoseksualnosti. Cardova “politička nekorektnost” je od strane LGBT aktivista potakla zahtjeve za bojkotom , a producente i glumce natjerala da se pokušaju ograditi od kontroverznog tvorca franšize koja je trebala biti novi “Harry Potter”.

Nade da će “Ender” biti novi “Potter” su bile razumljive, s obzirom da naslovni protagonist i dio radnje imaju određene sličnosti sa sagom J. K. Rowling. Radnja se događa u budućnosti, pedeset godina nakon što se Zemlja na jedvite jade spasila od invazije kukcolikih vanzemaljaca zvanih “Formici”. Andrew “Ender” Wiggin (Butterfield) je dječak obdaren izuzetnim vojničkim talentom, zahvaljujući kojem je poslan u elitnu školu za časnike svemirske flote koja bi trebala odbiti novi napad. Endera odlkuje empatija s protivnikom zahvaljujući kojoj predviđa njegove poteze, ali i spremnost na njegovu trajnu eliminaciju uz korištenje ekstremnog nasilja. Te je osobine prepoznao njegov glavni instruktor pukovnik Graff (Ford), te ih nastoji “izbrusiti” potičući, ponekad brutalno, natjecanje između vodećih pitomaca i njihovih timova. Pobjednik će postati dio još elitnije skupine koja ima zadatak suprotstaviti se novoj prijetnji po Zemlju.

Gledateljima koji uspoređuju “Endera” i “Pottera” će odmah u oči pasti to da se film južnoafričkog scenarista i režisera Gavina Hooda (koji se proslavio “Oscarom” za film “Tsotsi”) od mnogo poznatije serije razlikuje ne samo po žanru nego i po općem ugođaju. “Enderova igra”, iako radnjom smještena u ne baš blisku budućnost, se čini mnogo čvršće ukotvljena u današnji svijet, te je opći ton scenarija mnogo mračniji. To i ne iznenađuje, jer je originalni roman bio pod snažnim utjecajem hladnog rata, globalnog sukoba koji, slično kao i današnji “rat protiv terorizma”, prijeti potkopavanjem moralnih i drugih temelja svega onoga što se voli nazivati civilizacijom. U slučaju “Enderove igre” se totalnost sukoba odražava kroz ideju da su upravo djeca, zbog otvorenosti svojih umova, ali i sklonosti nasilju, njegovi najefikasniji sudionici. U filmu je nasilje, zahvaljujući cenzorskim obzirima i scenariju, nešto ublaženo, ali uznemirujuća poruka je svejedno zadržana. Hood, međutim, nije mogao zadržati kompleksnost romana, a i veliki obrat na kraju, vjerojatno jedan od najefektnijih u povijesti žanra, nije adekvatno dočaran, te se doima kao ne baš najspretnija “navlakuša” za ono što bi trebao biti nastavak.

Scenarističke nedostatke je, s druge strane, uspješno nadoknadila Hoodova režija, kao i prilično vješto korištenje tehničkih resursa suvremenog Hollywooda. Budući svijet je dočaran jednostavno, ali prilično uvjerljivo, a poseban dojam ostavljaju scene borbe u nultoj gravitaciji. Najveći adut filma je, međutim, njegov protagonist. Ender je lik koju su poklonici SF-žanra dugo vremena htjeli vidjeti na ekranu, a njegova verzija u liku Ase Butterfielda, 15-godišnjeg Britanca sposobnog dočaravati kontradiktorne emocije, uglavnom ispunjava ta očekivanja. Harrison Ford se, glumeći ogrubjelog mentora, očito pomirio sa svojim godinama i svođenjem na epizodista. Ostatak glumačke ekipe, koji uključuje i neka prilično poznata imena, se nije previše istakao, uglavnom zbog scenaristički nedorađenih likova. Ako “Enderova igra” ne postane filmska franšiza, njeni tvorci, ali prije svega i gledatelji, se mogu tješiti da je njen početak mogao biti daleko gori.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Justin Bieber’s Believe (2013)

Justin Bieber -DSC_0481-10.20.12 — Justin Bieber (izvor: Joe Bielawa)

JUSTIN BIEBER'S BELIEVE
nastupa: Justin Bieber
režija: Jon M. Chu
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 93'

Nekada se razlika između uspjeha i neuspjeha zna svesti na izbor pravog trenutka. Taj trenutak je, međutim, prilično teško dokučiti. Nekada ono što se na prvi pogled čini lošim izborom na kraju ispadne dobar izbor, ali najčešće zbog određenih okolnosti koje nisu bile predvidljive. Jedan takav primjer bi mogao pružiti Justin Bieber’s Believe, dokumentarni film posvećen prošlogodišnjoj turneji mladog kanadskog pop-pjevača Justina Biebera. U Hrvatskoj se pojavio s gotovo mjesec dana zakašnjenja u odnosu na svoju svjetsku premijeru, ali je zato to koincidiralo sa vijestima o njegovom uhićenju zbog vožnje u pijanom stanju. Ta koincidencija možda nije bila najsretnija po samog Biebera, ali je zato filmu dala dodatni publicitet, odnosno poneki razlog više da u kino-dvorane dođe netko drugi osim njegovih fanatičnih obožavateljica.

Bieberu je Believe predstavlja drugi takav dokumentarac u karijeri. Prije nepune tri godine, čak i uz “bieberomaniju” priznatu kao globalni fenomen, mnoge iznenadio komercijalni uspjeh, pa i povoljne kritike koje je dobio Never Say Never. Ekipa okupljena oko Biebera i oko tog projekta nije htjela otkrivati toplu vodu niti ništa ostavljati slučaju. Iza kamere je ponovno angažiran Jon M. Chu, filmaš koji je režirao prethodni film, ali također stvorio reputaciju specijalista za prikaz plesnih sadržaja na ekranu. Believe, pak, uglavnom slijedi formulu kakva se može očekivati od ovakvih dokumentaraca – prikaz najspektakularnijih glazbenih izvedbi sa turneje miješanih sa intervjuima u kojima o Bieberu govore njegovi prijatelji i suradnici, ali i ponekad zastrašujući učinak koje Bieber (još uvijek) može izazvati među hordama svojih “beliebera”. Možda se tu najviše ističu scene u kojima Bieberovi suradnici i promotori krišom prilaze slučajno odabranim Bieberovim obožavateljicama te im poklanjaju karte za koncert, izazivajući eksplozije histeričnog oduševljenja.

Od svega toga je, međutim, najzanimljivije gledati kako se Bieber nosi s promjenama koje su se u posljednje vrijeme dogodile u njegovom životu, odnosno kako – bilo kroz vlastite, bilo kroz riječi svojih suradnika – nastoji odgovoriti na optužbe i predviđanja da je samo još jedan umjetno stvoreni fenomen pop-industrije, odnosno mlada zvijezda koja se brzo uspela na nebo, ali koja će se sa njega još brže srušiti, i to na prilično ružan način. Iako su iz filma izbačene sve reference na ljude i događaje kojima je Bieber u vrijeme turneje i snimanja filma punio naslovnice tabloida, tvorci tabloida su ih posredno uzeli u obzir, pa i sam Bieber priznaje kako je učinio pogreške. Međutim, njegove tvrdnje da je iz njih nešto naučio je prilično teško shvatiti ozbiljno kada se na velikom ekranu izgovaraju u trenucima kada na ekranima mobitela i tableta svijetli policijska fotografija koja je obišla svijet. Čak i ako se ta neugodna koincidencija shvati kao rezultat loše sreće, dojmu o Believe kao neuspjeloj propagandi se teško othrvati. To je još teže nakon što se negdje u sredini filma pojavljuje segment o nasmrt bolesnoj 6-godišnjoj djevojčici Avalanni Routh, koja je sanjala da sretne svog idola i kojoj je Bieber pred smrt ispunio želju. Ne sumnjajući u to da je Bieber u svoj toj priči imao najbolje namjere, način na koji je ona umontirana u film – valjda da mladog pjevača prikaže u najboljem svjetlu – odaje potpuni nedostatatak inspiracije.

Nešto slično bi se moglo reći za još jedan detalj, koji je mnogim mlađim članovima publike najvjerojatnije promakao. Chu je, naime, u scene koje prikazuju histeriju “belieberica” ubacio kratke kadrove koji prikazuje sličnu reakciju američkih i drugih djevojaka na “Beatlese” prije pet desetljeća. Njima se na jedan prilično implicitan način sugerira da je Bieber isto onako neshvaćen i suočen s neprijateljskim establishmentom kao što su bili slavni liverpoolski glazbenici, odnosno da će tijek vremena pokazati kako su on i “belieberi” bili u pravu, a “hejteri” u krivu. Problem je u tome što “Beatlesi”, ako nekome išta znače, to nije zbog “beatlemanije” nego usprkos njoj, odnosno zato što su nekako uspjeli nadići ispraznost i komercijalizam tadašnje pop-glazbe, te ih danas pamte zbog glazbe, a ne zbog vrištećih šiparica. Gledateljima koji su skloni stvarati zločeste povijesne analogije bi scene “belieberske” histerije mogle podsjetiti na to kako je istovjetne reakcije kod djevojaka i mladih žena u nekim dijelovima Europe prije nekih osam desetljeća izazivao jedan drugi neshvaćeni umjetnik. I koji je, za razliku od većine neshvaćenih umjetnika, znao odabrati prave talente za vlastitu propagandu.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Kako je spašen gospodin Banks (2013)

"Saving Mr. Banks" Photo Opportunity — (izvor: Castles, Capes & Clones)

KAKO JE SPAŠEN GOSPODIN BANKS
(SAVING MR. BANKS)
uloge: Emma Thompson, Tom Hanks, Paul Giamatti, Jason Schwartzman, Bradley Whitford, Colin Farrell, Ruth Wilson, Rachel Griffiths
scenarij: Kelly Marcel & Sue Smith
režija: John Lee Hancock
proizvodnja: BBC Films/Walt Disney, SAD/UK/Australija, 2013.
trajanje: 99'

Kada bi netko počeo bilježiti nepisana pravila i zakone filmske djelatnosti, jedna od njih bi bila ta da lakoća rada i uživanje na setu obično rezultira onime što ne predstavlja užitak za publiku. Iz toga bi se mogao izvesti zaključak da su najbolji filmovi u pravilu oni čije je stvaranje bilo obilježeno velikim žrtvama, problemima, svađama i neugodnostima. A što obično znači da bi neki od zbilja velikih filmova sa svim svojim dramama iza scene trebali poslužiti kao materijal za vrhunske filmske drame. Hollywood, međutim, nikako ne uspijeva takav zaključak potvrditi na ekranu. Još jedan takav neuspjeh je i Kako je spašen gospodin Banks, jedan od najambicioznijih, ali i, sudeći po broju nominacija, najmanje uspješnih ovogodišnjih “lovaca na Oscare”.

Banks je posvećen snimanju Mary Poppins, mjuzikla za djecu koji uživa status jednog od najuspješnijih hollywoodskih blockbustera 1960-ih, ali također i P. L. Travers, britanskoj književnici koja je stvorila seriju popularnih romana o čarobnoj dadilji na kojoj se film temelji. Na samom početku sredovječna autorica (Thompson), prisiljena financijskim problemima, odlučuje nakon dva desetljeća odbijanja ipak razmotriti ponudu Walta Disneya (Hanks) da proda prava na ekranizaciju. U tu svrhu dolazi u Los Angeles gdje bi joj Disney i uposlenici njegovog studija trebali omogućiti da osobno nadgleda pripreme za produkciju. Travers, međutim, ne propušta nijednu priliku da iskaže kako joj se cijeli pothvat ne sviđa, odnosno kako je uvjerena da će Mary Poppins, lik koga doslovno smatra dijelom svoje obitelji, biti izopačen od strane “vulgarnih” američkih filmaša. Disney, koji ne štedi novac i pokušava šarmirati britansku autoricu, je frustriran nedostatkom napretka u razgovorima, ali i nesvjestan da je Mary Poppins proizvod iskustava u Australiji, kada je kao djevojčica (koju glumi Annie Rose Buckley) svjedočila kako su joj snove voljenog oca Traversa Roberta Goffa (Farrel) uništili alkoholizam i bolest.

Teško se oteti dojmu da je Banks bio osuđen na neuspjeh još prije nego što je dovršen, kao i da je za to odgovoran sam koncept. Prema originalnom scenariju Sue Smith je trebao biti “čisti” biografski film posvećen P. L. Travers. Većina ciljane publike, međutim, autoricu pozna po Disneyevom ostvarenju, te je nova verzija koju je nadopisala Kelly Marcel stvorila dvije paralelne radnje od kojih se jedna bavila hollywoodskom epizodom. A nju je, pak, bilo teško rekonstruirati bez da se koristi intelektualno vlasništvo Disneyevog studija. Kada su počeli pregovori o tome detalju, iz Burbanka je sugerirano da bi možda bilo bolje da Disney bude ne samo ispred, nego i iza ekrana, odnosno kako bi moćni hollywoodski studio i financijski sudjelovao u projektu. I, onako, usput iskoristio priliku da kroz prigodnu polustoljetnu obljetnicu svog velikog komercijalnog uspjeha dodatno napuni džepove.

Nije teško pretpostaviti kako je Disneyevo sudjelovanje u projektu od potencijalno fascinantnog prikaza naličja Hollywooda stvorilo prigodničarski spektakl nalik na jugoslavenske partizanske “filmove spomenike” 1970-ih u kojima se, evocirajući svijetlu prošlost, točno znalo tko su dobri momci i kome se ne smije “prišiti” nijedna negativna osobina. Disney, koga inače sjajno glumi Tom Hanks u jednoj od najpotcijenjenijih glumačkih nastupa prošle godine, je prikazan kao kreativni genije, filantrop, sjajni šef koji sve svoje uposlenike zna po imenu, ali i vrhunski psiholog koji je u stanju ugrijati i najhladnija srca. Neki nezgodni detalji, poput Disneyeve ovisnosti o nikotinu koja ga je nedugo nakon trijumfa s Mary Poppins koštala života, su očekivano izbačeni iz filma. Nasuprot tome, P. L. Travers je prikazana kao ne samo ekscentrična, nego čangrizava i antipatična baba kojoj će tek boravak u čarobnom Disneyevom svijetu omogućiti da se, u skladu s dostignućima hollywoodske “pop” psihologije, suoči s demonima prošlosti i doživi katarzu gledajući kako ih istjeruje Disneyev film. U stvarnosti je, naravno, priča bila sasvim drukčija – Travers je bila zgrožena filmom i do kraja života nije propuštala priliku da svoje nezadovoljstvo svima stavi na znanje. O svemu tome, dakako, u filmu nema govora. Kao što ni trailer, koji sugerira lepršavu obiteljsku komediju, ne govori ništa da segment filma koji prikazuje autoričino djetinjstvo žanrovski pripada mrtvački ozbiljnoj, pa na trenutke i prilično depresivnoj drami. Između ta dva segmenta – Traversinog djetinjstva i njenih hollywoodskih pustolovina – ne postoji čvrsta konceptualna veza. John Lee Hancock, poznat po uspješnoj biografskoj Priči o prvaku, je dovoljno iskusan da u oba slučaja film režira kvalitetno i ekonomično; da su u pitanju dva različita filma, odnosno mini-serija koja se u potpunosti bavi Traversinim životom, rezultat bi bio izvanredan. Hancock, na žalost, nije u stanju nadvladati konceptualna ograničenja, a isto važi i za glumačku ekipu – sjajnog Giamattija u nezahvalnoj ulozi Traversinoj vozača, danas pomalo zaboravljenog Farrela kao Traversinog oca, ali i danas prilično aktivnu Ruth Wilson (dijabolična Alice Morgan u BBC-jevoj TV-seriji Luther) kao Traversinu majku. Banks ljubiteljima hollywoodske povijesti i Disneyevih klasika neće predstavljati potpuno gubljenje vremena, ali svoje ambicije ipak nije opravdao te mu je pravo mjesto pred za takve sadržaje prigodnijim malim ekranima ili u dokumentarnom žanru.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Jack Ryan: Poziv iz sjene (2014)

JACK RYAN: POZIV IZ SJENE
(JACK RYAN: SHADOW RECRUIT)
uloge: Chris Pine, Kevin Costner, Kenneth Branagh, Keira Knightley
scenarij: Adam Cozad & David Koepp
režija: Kenneth Branagh
proizvodnja: Paramount Pictures/Skydance, SAD, 2014.
trajanje: 99'

U vrijeme krize, kada se počinju preispivati paradigme na kojima počiva današnji svijet, novim očima se počinju gledati i neki naizgled jednostavni povijesni događaji. Tako se i za hladni rat sve više govori da se temeljio na najoobičnijoj laži. Ili, da je barem bio daleko više motiviran nečijim prizemnim ekonomskim i političkim interesima nego što je predstavljao nekakvu plemenitu borbu između “carstva zla” i univerzalnih ljudskih vrijednosti. Takvom se dojmu još teže otgrnuti posljednjih godina, kada svjedočimo reprizi istih događaja s otprilike istim akterima ali sasvim drukčijom argumentacijom. Naime, prilično je zabavno gledati kao se iz američkih i zapadnoeuropskih krugova moderna Rusija razapinje zato što se u njoj malo previše efikasno i dosljedno primjenjuju recepti o kapitalizmu, slobodnom tržištu, ali i oslanjanju na tradiciju – iste stvari koje je u doba hladnog rata propovijedao Ronald Reagan. Takva ideološka inverzija se, slučajno i namjerno, provukla i u Hollywood, odnosno u Jack Ryan: Poziv iz sjene, špijunsko-politički triler koji danas predstavlja možda najeksplicitniji odraz službene američke politike na velikom platnu.

Ironične konotaciju su u slučaju ovog filma još veće, s obzirom da se on temelji na opusu Toma Clancyja, književnika koji je stekao popularnost, bogatstvo i slavu upravo u Reaganovo doba, i to zahvaljujući romanima o skromnom CIA-inom analitičaru Jacku Ryanu koji je SAD i “slobodni svijet” štitio od Sovjeta, arapskih terorista i slične gamadi. Popularnost tih romana, dakako, nije mogla izmaći Hollywoodu, iako su filmske ekranizacije pokrenute u malo nezgodno vrijeme kada je Hladni rat završio, kojem se originalna franšiza nije najbolje prilagodila. Nakon Lova na Crveni oktobar (danas poznatijeg po glazbenoj temi i nastupu Seana Conneyja, nego po glavnom junaku koga je glumio bezlični Alec Baldwin) i nešto uspješnijeg uskakanja Harrisona Forda u dva sljedeće filma, Paramount Pictures je 2002. godine pokrenuo “reboot” franšize pod naslovom The Sum of All Fears (u Hrvatskoj preveden kao Cijena straha). To je ostvarenje, međutim, stradalo zbog neugodnih konotacija vezanih uz 11. rujan, ali i “političkom korektnošću” vezanom odlukom da se glavni negativci – u originalnom romanu arapski teroristi – “prekrste” u neonaciste. Novi “reboot” dolazi nedugo nakon Clancyjeve smrti, a glavna uloga je povjerena Chrisu Pineu, glumcu zahvaljujući ili usprkos kome je sličan “reboot” Zvjezdanih staza i donedavno ikonoklastička zamjena Williama Shatnera doživjela komercijalni uspjeh.

Kao i kod mnogih današnjih filmova o superherojima prvi film iz franšize je zamišljen kao “priča o nastanku”. Scenarij Adama Cozada i Davida Koeppa, koji se direktno ne temelji na Clancyjevoj prozi, započinje 11. rujna 2001. godine kada mladi Ryan kao briljantni student Londonske škole ekonomskih znanosti doznaje da mu je zemlja napadnuta. Kao pravi domoljub se prijavljuje u marince i služi u Afganistanu prije nego što mu vojničku karijeru okonča rušenje helikoptera. Tokom višemjesečne mukotrpne terapije u veteranskoj bolnici upoznaje privlačnu bolničarku Cathy Muller (Knightley), ali i postaje predmetom pažnje tajanstvenog CIA-inog agenta Thomasa Harpera (Costner) koji će ga diskretno regrutirati i postati njegov mentor. Ryan dobija zadatak prikupljanja obavještajnih informacija pod krinkom uposlenika međunarodno “potkožene” njujorške mešetarske tvrtke. Nakon što neki detalji u poslovanju Viktora Čerevina (Branagh), moćnog ruskog oligarha u dosluhu s Kremljem, ukažu na mogućnost terorističke zavjere, Ryan dobija zadatak otići u Moskvu pronaći dokaze o zavjeri, nesvjestan da će ne samo nego i Cathyn život dovesti u opasnost.

Film je režirao Kenneth Branagh, jedan od najuglednijih britanskih glumaca, a koji se također očigledno dobro zabavljao tumačeći lik negativca kome je iznenađujuće crno-bijeli scenarij uvalio sve moguće poroke (alkoholizam, nasilništvo, razvrat), a bez ijedne naznake opravdanja ili objašnjenja njegovih zločina. Crno-bijeli karakter filma se ogleda i u tome da, za razliku od sličnih hollywoodskih post-hladnoratovskih filmova, Čerevin nije “odmetnuti” KGB-ovac, nego da je “insajder” slizan s Kremljom, ali i kroz da su svi Rusi bez iznimke prikazani kao zlikovci. Tako je, na primjer, ispovijedanje ruskoe pravoslavne vjere dovoljan razlog da netko sudjeluje u dijaboličnim terorističkim akcijama. Još je zanimljivije gledati i kako je slobodan protok ljudi, novca, informacija, globalizacija i Internet – dakle, upravo ono što je trebala biti najveća tekovina posthladnoratovskog svijeta – prikazano kao moćno i opasno oružje u rukama zlih Rusa, te se implicitno sugerira da se mora staviti pod čvrstu zapadnu pasku, ma koliko kojekakvi Assangei i Snowdeni tvrdili suprotno.

Ako se iz filma, pak, izbaci njegova dnevno-politička i propagandna komponenta, odnosno ako se gleda isključivo kao žanrovski proizvod, Poziv iz sjene gubi svu svoju zanimljivost i predstavlja veliko razočarenje. Jedina stvar koja scenarij dobro radi jest kratki ali efektni prikaz evolucije glavnog lika u CIA-inog agenta. Sama zavjera koju treba razotkriti, ali i njegove pustolovine u Moskvi (koju “glumi” Liverpool), je prilično predvidljiva i izaziva zijevanje. Suvremeni hollywoodski ljepotan Chris Pine je jednostavno pogrešan izbor za Ryana, odnosno nema ni zrnce karizme ili uvjerljivosti koju su imali Baldwin i Ford (a čak se i za notorno “drvenog” Afflecka može reći da je bio uvjerljiviji u Cijeni straha). Akcijske scene su solidno izrežirane, ali nisu najuvjerljivije, a čak i spektakularna završnica u New Yorku izgleda “deja vu”. Veteran Kevin Costner je dobar kao junakov mentor, ali se pojavljuje prekratko da bi popravio djojam. Keira Knightley dobro izgleda i prilično se trudi, ali ni ona ne može nadići kreativne nedostatke scenarista.

Bez obzira što je bio opterećen (novo)hladnoratovskom propagandom, novi Jack Ryan je mogao biti vrlo dobar, možda čak i remek-djelo akcijskog žanra. Dovoljno se podsjetiti Goldfingera, klasičnog filma o Jamesu Bondu, koji je prije pedeset godina koristio sličan zaplet. Usporedbe današnjeg Jacka Ryana i nekadašnjeg Bonda će ovaj film, pak, ostaviti u prilično zasluženoj sjeni.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Legenda o Herkulu (2014)

LEGENDA O HERKULU
(THE LEGEND OF HERCULES)
uloge: Kellan Lutz, Gaia Weiss, Scott Adkins, Roxanne McKee, Liam Garrigan, Liam McIntyre, Jonathon Schaech, Rade Šerbedžija
scenarij: Daniel Giat, Giulio Steve, Renny Harlin & Sean Hood
režija: Renny Harlin
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 99'

Za siječanj se često govori kako je najdepresivniji mjesec u godini. Svemu tome je svoj doprinos dao i Hollywood koji upravo u tom mjesecu ima običaj u kino-dvorane istovarivati svoje najgore proizvode. Razlog za to je, pak, u praksi da se najskuplji, najambiciozniji i najprestižniji filmovi obično lansiraju ljeti, odnosno u sezoni blagdana kada se hvataju “Oscari” i druge prestižne nagrade. Ono što se nađe između je rezervirano za materijal za koga je i sam Hollywood svjestan da neće biti neke naročite kvalitete ili imati neku veliku gledanost. Zato nije rijetkost da se upravo tada štedi na publicitetu, pa tako nema ni specijalnih kritičarskih projekcija pred premijeru; kritičarima je to kasnije jasan signal da naslov predstavlja škart. Nešto slično se dogodilo s fantastično-pseudopovijesnim spektaklom Legenda o Herkulu, koji je zamišljen kao početak franšize u kome bi istoimenog starogrčkog heroja trebao tumačiti Kellan Lutz. Tvorcima tog filma je dodatni uteg oko vrata bila i percepcija da nastoje na jeftini način eksploatirati predstojeći konkurentski projekt Hercules: Thracian Wars s Dwayneom Johnsom u glavnoj ulozi, a koji se smatra “pravom” hollywoodskom ljetnom uzdanicom.

Radnja filma je smještena u drevnu Grčku oko 1200. godine p.n.e. i počinje kada ratoborni kralj Tirinta Amfitrion (Adkins) osvaja susjedni grad Arg, a nakon čega njegova supruga Alkmena (McKee), zgađena krvoprolićem i pohlepom, odluči sebe podati bogu Zeusu. Rezultat te veze između božanstva i smrtne žene je rođenje polubožanskog djeteta koje odraste u naočitog i fizički snažnog princa po imenu Herkul (Lutz). Njegova ljubav prema lijepoj kretanskoj princezi Hebi (Weiss), pak, izaziva ljubomoru od strane starijeg brata Ifikla (Garrigan) koji se, u nastojanju da se riješi suparnika, spletkama potakne slanje Herkula u vojni pohod na Egipat. Herkul završi u zarobljeništvu gdje mu je život pošteđen samo zato jer se smatrao običnim čovjekom, a ne princom; osuđen da ostatak života provede kao rob, nastoji se osloboditi kao borac u areni te pokrenuti ustanak protiv svog tiranskog oca i brata.

U Legendi u Herkulu je najspektakularniji detalj početna scena bitke, čija je glavna svrha uvjeriti publiku da je u novac potrošen za 3D naočale bio opravdan. Sve što slijedi nakon toga, na žalost, opravdava zle slutnje koje je stvorio siječanjski termin. Scenarij, u kome je, po hollywoodskom običaju, s originalnom legendom i grčkom mitologijom, obrisan pod, je, zapravo, najmanji problem. “Kreativni” pristup klasičnoj baštini može ponekad rezultirati neobično zabavnim ostvarenjima, kao što svjedoči popularna TV-serija o Herkulu koga je tumačio Kevin Sorbo. Na žalost, “kreativnost” je u slučaju Legende o Herkulu zaslužila da se koristi pod navodnicima. Likovi, zapleti, dijalozi, pa čak i stil režije, se mogu učiniti originalnim samo onim gledateljima koji su prethodno desetljeće, ako ne i duže, proveli na pustom otoku ili nekim slučajem nisu gledali nijedan film iz žanra “mačeva i sandala”. Renny Harlin, finski režiser specijaliziran za akciju, koji je u karijeri imao pogodaka i promašaja, ovdje se nije nimalo potrudio Legendu učiniti previše drukčijom od svog velikog uzora – Snyderovog 300. Gledateljima kablovske televizije će, pak, posebno iritirajuće biti usporedbe s popularnom TV-serijom Spartak, a pogotovo činjenica da se u sporednoj ulozi pojavljuje australski glumac Liam McIntyre, koji je upravo u njoj tumačio legendarnog gladijatora. Da stvar bude gora, producenti se, ovdje slijepo drže zloglasnog cenzorskog rejtinga PG-13, što znači da nema ni sadržaja koji bi barem dijelu publike iskustvo gledanja Legende učinilo podnošljivijim – eksplicitne “šore, šege i ševe”. Najgori takav slučaj predstavlja scena u kojoj se Herkul i Heba zajedno kupaju, ali – prkoseći svim danas tako popularnim tvrdnjama kako je antička Grčka bila “opuštenija” od modernog svijeta po pitanju seksualnosti i golotinje – pri tome sve vrijeme na sebi nose odjeću. Još je gora scena u kojoj se Heraklo obračunava s nemejskim lavom – jedan od najdramatičnijih događaja grčke mitologije je tako trapavo izrežiran da se, usprkos CGI-ja, doima kao da je riječ o amaterskoj kazališnoj predstavi. Kellan Lutz, poznat po sporednoj ulozi jednog od vampira u Sumrak Sagi, se tada, kao i u drugim scenama, previše ne trudi, svjestan ne samo da je angažiran prije svega zbog markantnog “nabildanog” izgleda, a ne zbog nekih naročitih glumačkih zahtjeva. Isto važi i za ostatak ekipe, prvenstveno manekenku Gaiu Weiss, kao i Roxanne McKee u prilično nezahvalnoj ulozi Herkulove majke. Njihov atraktivna forma, međutim, u slučaju Legende o Herkulu nikako ne može sakriti potpuni trulež sadržaja.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Tajni život Waltera Mittyja (2013)

TAJNI ŽIVOT WALTERA MITTYJA
(THE SECRET LIFE OF WALTER MITTY)
uloge: Ben Stiller, Kristen Wiig, Shirley MacLaine, Adam Scott, Kathryn Hahn, Sean Penn
scenarij: Steve Conrad
režija: Ben Stiller
proizvodnja: Samuel Goldwyn Films/20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje : 114 '

Malo koje književno djelo je postalo toliko poznato prikazujući raskorak između nečijih želja i stvarnosti kao što je to učinio Tajni život Waltera Mittyja, novela američkog pisca Jamesa Thurbera. Tome je, dakako, pridonio i Hollywood zahvaljujući svojoj ekranizaciji iz 1947. godine u kojoj je naslovnog junaka tumačio Danny Kaye. Iako je producent Samuel Goldwyn užasnuo autora učinivši od filma kriminalističku komediju, postigao je ne samo veliki komercijalni uspjeh, nego je postigao da fraza “Walter Mitty” postane dio američke popularne kulture, odnosno da se počne koristiti za obične, anonimne ljude koji bijeg od deprimirajuće i monotone stvarnosti traže u intimnim fantazijama gdje su nadljudski heroji. Bilo je teško očekivati da Hollywood taj motiv, odnosno ime, neće pokušati ponovno iskoristiti. Tog se posla još prije dvadeset godina dohvatio Goldwynov sin Samuel Goldwyn, Jr. Put do novog prenošenja Thurberove priče na platno se ispostavio daleko dužim i mukotrpnijim nego što je itko mogao pretpostaviti. Na kraju ga je uspio okončati Ben Stiller, koji je film režirao i u njemu tumačio glavnu ulogu. I, slično kao i kod mnogih drugih hollywoodskih remakeova, rezultat će teško zasjeniti original.

Naslovni junak filma je službenik njujorškog časopisa “Life”, zadužen za brigu o negativima fotografske arhive. Posao mu je ugrožen, s obzirom da je nova digitalna tehnologija dovela do odluke da se tiskano izdanje ugasi, časopis prebaci isključivo na Internet te, kao što to uposlenike voli podsjećati novi i arogantni direktor Ted Hendricks (Scott), sve to rezultirali masovnim otpuštanjima. Mittyja, međutim, daleko više tišti to što je u uredu zapazio privlačnu Cheryl Melhof (Wigg), ali joj se ne usuđuje prići, čak ni uz najdobronamjernije savjete Todda Mahera (Oswalt), djelatnika korisničke službe dejting servisa eHarmony. Mitty sve svoje frustracije liječi time da se na trenutke “odljepljuje” od stvarnosti i sebe zamišlja kao hrabrog pustolova. Stvarnost ga, međutim, konačno dohvati kada se ispostavi da je nestao negativ fotografije koju je za naslovnicu posljednjeg tiskanog broja poslao proslavljeni fotograf Sean O’Malley (Penn). Suočen s mogućnošću gubitka posla, ali i time da je O’Malley sa sobom ne nosi mobitel, Mitty poduzima drastičan korak i kreće u potragu koja će ga odvesti preko nekoliko kontinenata.

Popularni komičar Ben Stiller, za razliku od svog filmskog lika, iza kamere pokazuje sklonost prihvaćanju izazova i upuštanja u svakakve pustolovine. Iako njegov redateljski opus u posljednjih dva desetljeća po broju filmova daleko zaostaje za glumačkim, ističe se izuzetnom raznovrsnošću, nekonvencionalnošću, pa i spremnošću za kontroverze možda najviše u slučaju njegovog posljednjeg filma, brutalno satiričke komedije Tropska grmljavina. Taj je film, međutim, također pokazao kako Stiller isto tako pokazuje sklonost zagristi više nego što može progutati. Isto bi se moglo reći i za Mittyja, čiji je sam trailer vrištao o pretencioznosti i dobroj ideji čiji su svi potencijali “potrošeni” u nekoliko minuta.

Razlog je prije svega u tome što je scenarij Stevea Conrada na samom početku kompromitirao Thurberovu poantu. U originalu je bila riječ o običnom čovjeku koji vodi obični život. Priču o “običnosti” je, pak, teško pomiriti s mjestom radnje koje čini jedna od najelitnijih američkih medijskih institucija, vremenu radnje koje predstavlja povijesni iskorak u digitalno doba, kao i likovima koji uključuju međunarodnog celebrityja. To postaje još teže kada Mitty stjecajem okolnosti bude prisiljen skakati iz helikoptera u ledeno more, plivati sa morskim psima, bježati pred vulkanskim eksplozijama i koristiti diplomatske vještine pred srednjoazijskim gospodarima rata. Tako je književni klasik transformiran u još jednu hollywoodsku fantaziju gdje par izlizanih fraza iz priručnika o psihološkoj samopomoći i New Age propovijedi, odnosno pronalaženje sebe u idealiziranoj prošlosti (u slučaju Mittyja je to adolescentska karijera skejtera), treba gubitnika pretvoriti u pobjednika. Sve to vjerojatno izgleda uvjerljivo sredovječnim hollywoodskim zvijezdama poput Stillera, ali “običnoj raji”, dakle upravo onima kojima je taj film namijenjen, baš i ne. Dojam je još gori kada se svemu tome doda još i predvidljivi ljubavni podzaplet, gdje inače talentirana Kristina Wiig ne radi ništa osim jedne simpatične scene u kojoj izvodi Bowiejev “Space Oddity”, kao i iritantna deus ex machina završnica. Možda je najveće razočarenje to što film, koji se reklamira kao komedija, zapravo i nije imao previše smiješnih scena, odnosno što bi, da su toga njegovi tvorci bili svjesni, mogao daleko bolje funkcionirati kao drama. Uglavnom loše kritike i mlaki rezultati na kino-blagajnama su tako novu verziju Waltera Mittyja jednim od najpretencioznijih filmova, ali i najvećih razočarenja iz Hollywooda u posljednje vrijeme. Time je u neku ruku i vjeran predlošku. Vrlo dobro pokazuje kako i Hollywood ima problema pomiriti vlastite fantazije s prozaičnom stvarnošću.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Kapetan Phillips (2013)

KAPETAN PHILLIPS(CAPTAIN PHILLIPS)
uloge: Tom Hanks, Barkhad Abdi
scenarij: Billy Ray
režija: Paul Greengrass
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 134 '

Fraza “Mediteran kakav je nekad bio” autora ovog teksta podsjeća na to da su neki od njegovih predaka za život zarađivali pljačkajući brodove. Kao i mnoge druge stvari, ta je profesija, zato što je danas uglavnom više nema, dobila svojevrsnu romantičnu auru. Međutim, početkom 21. stoljeća su se ekonomske i geopolitičke okolnosti urotile kako bi ponovno pokazale njenu nimalo romantičnu narav. Jedan od takvih incidenata, koji se zbio u proljeće 2009. godine, poslužio je kao predložak za hollywoodsku akcijsku dramu “Kapetan Phillips”.

Naslovni protagonist, koga tumači Tom Hanks, je Rich Phillips, iskusni pomorac na mjestu zapovjednika golemog kontejnerskog broda “MV Maersk Alabama”. Prijevoz tereta od Omana do Kenije bi trebao biti rutinski da se kojim slučajem ne odvija blizu obala Somalije gdje su se namnožili pirati koji napadaju teretne brodove, pljačkaju teret ili uzimaju posadu kao taoce zbog otkupnine. Među njima je i mladi Abduwali Muse (Abdi) koji uzima upravo “Alabamu” za metu i koga u namjeri da preuzme brod neće spriječiti ni to što je njegov mali čamac daleko od somalijske obale, kao ni svi Phillipsovi pokušaji da manevriranjem, šmrkovima i signalnim raketama pokuša spriječiti preuzimanje broda. Kada se Muse i njegova tri druga na kraju ipak uspiju popeti na “Alabamu”, ispostavlja se da je upravljanje orijaškim plovilom za njih ipak preveliki izazov; umjesto toga odlučuju uzeti samog Phillipsa za taoca, nesvjesni da su time postali mete američke ratne mornarice.

Za razliku od većine hollywoodskih filmova temeljenih na istinitim pričama, gdje se radi atraktivnog sadržaja često žrtvuje autentičnost likova i radnje, u slučaju”Kapetana Phillipsa” je ipak uložen trud da rekonstrukcija događaja bude što vjernija. To i ne iznenađuje, jer je priča relativno i temeljito dokumentirana od strane američkih medija. Zbog toga je režija povjerena Britancu Paulu Greengrassu, kojemu ekranizacija takvih priča predstavlja specijalnost i koji autentičnost nastoji dodatno stvoriti kvazidokumentarističkim stilom temeljenih na trzajućim kamerama. Film se velikim dijelom snimao na stvarnom brodu koji predstavlja “blizanac” zlosretne “Alabame”, a dobar dio dijaloga se odvija na somalskom jeziku. Usprkos toga, “Kapetan Phillips” funkcionira kao izuzetno napet i uzbudljiv triler, pri čemu je vješto iskorišteno to da protagonist i njegov protivnik imaju komplementarne prednosti i mane; Phillips i njegova posada su nenaoružani te su prisiljeni služiti se svim svojim pomorskim umijećem, a potom i inteligencijom kako bi se suprotstavili piratima; Muse i njegova družina, pak, nemaju ništa osim jednog čamca i par “kalašnjikova”, i njihov naum da zaplijene ogromni brod o čijoj unutrašnjosti i upravljanju nemaju pojma je, zapravo, suicidalan, ali to sve nadoknađuju nevjerojatnom upornošću. Scenarij također uglavnom izbjegava nekakav ozbiljniji društveno-politički komentar fenomena somalijskog piratstva, mada će Muse svoju aktivnost objašnjavati kao “posao” i Phillipsu tvrditi da je tek “obični ribar” kome su “strani brodovi izlovili ribu”. U tom smislu je “Kapetan Phillips” inferioran filmu “Otmica” danskog filmaša Tobiasa Lindholma koji je, baveći se istom temom, veći naglasak stavio na njenu socio-ekonomsku komponentu.

Film na intenzitetu gubi pred kraj, kada se, poput konjice u arhetipskim vesternima, u akciju uključi mornarica, a Museova družina u srazu s najmoćnijom vojnom silom svijeta završi na predvidljiv način. Tada Greengrassovi pokušaji da izazove napetost nepotrebno razvlače radnju i stvaraju po ovaj film loše usporedbe s “Operacijom Bin Laden”. Ono u čemu je “Phillips” najimpresivniji je, prije svega gluma. Tom Hanks kao još jedan običan čovjek u neobičnoj situaciji daje nastup dostojan “Oscara”, a i mladi Somalac Barkhad Abdi je pravo otkriće. Njih dvojica su dovoljan razlog da “Phillips”zasluži publiku.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Vuk s Wall Streeta (2013)

Red Granite Pictures — (izvor: god visual communication systems)

VUK S WALL STREETA
(THE WOLF OF WALL STREET)
uloge: Leonardo DiCaprio, Jonah Hill, Margot Robbie, Matthew McConaughey, Kyle Chandler, Jon Bernthal, Jon Favreau, Rob Reiner, Jean Dujardin, Joanna Lumley, Katarina Čas
scenarij: Terence Winter
režija: Martin Scorsese
proizvodnja: Red Granite/Appian Way/Paramount, SAD, 2013.
trajanje: 179'

U današnja “zanimljiva vremena”, kada je sve više ljudi sklono tražiti jednostavna rješenja za složene probleme, postalo je izuzetno popularno upirati prstom na kapitalizam kao izvor sveg zla na svijetu. Sirenskom zovu koji nudi populističko razapinjanje kapitalizma i kapitalista nije mogao odoljeti Hollywood, iako se to manje može protumačiti svjetonazorom, a više pragmatičnom računicom. Siromaha koji će odlaziti u kino-dvorane da pobjegnu od surove stvarnosti i svojom crkavicom pune hollywoodske džepove je uvijek više od bogataša koji sebi mogu priuštiti luksuznije oblike razonode. To je činjenica i danas, isto kao što je bila i na samom vrhuncu divljeg, slobodnog i razgoropađenog kapitalizma – istog onog, koji je, između ostalog, napravio Hollywood. Godine 1929. je tako jedan od prvih zvučnih filmova u američkim kino-dvoranama bila melodrama pod naslovom Vuk s Wall Streeta, a čija je radnja prikazivala beskrupuloznog mešetara koji svojim burzovnim makinacijama uništava financije svoje sobarice. Ironiji sklona povijest se pobrinula da samo nekoliko mjeseci kasnije njujorška burza doživi krah, a deseci i stotine milijuna ljudi zbog toga dožive sudbinu goru od one koju je imala zlosretna protagonistica.

Više od osam desetljeća kasnije, nakon još jednog burzovnog kraha koji je izazvao i još uvijek izaziva globalna ekonomska stradanja, ponovno u kina dolazi film s istim naslovom i sličnom anti-kapitalističkom orijentacijom. Iza njega stoji Martin Scorsese, ugledni američki filmaš koji se može pohvaliti izuzetno plodnom i raznovrsnom filmografijom, ali čiji se opus tradicionalno vezuje uz prikaz psihopata i gangsterskog ološa na američkim “ulicama zla”. S obzirom da su mnogi filmski kritičari desetljećima imali običaj fenomen američkog gangsterizma tumačiti kao ekstremni oblik slobodnog poduzetništva i ostvarenja američkog sna, nije bilo teško pretpostaviti da će jednog dana upravo Scorsese napraviti film u kome upravo burzovne mešetare prikazuje kao ekstremni i, čisto financijski gledano, najštetniji oblik američkog gangsterizma. Slično kao i u svom vjerojatno najboljem i najpopularnijem filmu Dobri momci, Scorsese se odlučio za scenarij temeljen na istinitim događajima, odnosno koji gledateljima izopačeni svijet prikazuje iz perspektive jednog njegovog člana.

U slučaju filma Vuk s Wall Streeta to je Jordan Belfort (DiCaprio), mladić iz relativno situirane obitelji njujorških knjigovođa koji sredinom 1980-ih pokušava ostvariti američki san radeći kao pripravnik na burzi. Iako prikazuje izvanredan radni elan i kao spužva upija savjete svog šefa (čiji lik tumači Matthew McConaughey), njegov svijet se sruši jer je prvi dan poslije položenog stručnog ispita igrom slučaja 19. listopad 1987. godine ili tzv. Crni ponedjeljak, kada se zbio rekordni sunovrat burzovnih indeksa. Wall Street i njegove brojke su se od toga relativno brzo oporavile, ali ne prije nego što su tisuće nadobudnih “yuppieja” poput Belforta ostale bez posla. Nastojeći nekako prehraniti sebe i obitelj, Belfort pronalazi posao u opskurnoj mešetarskoj tvrtki na periferiji Long Islanda, specijaliziranoj za prodaju bezvrijednih vrijednosnih papira klijentima iz niže klase. Tamo sa svojim iskustvom briljira i skupi dovoljno novaca da bi stvorio vlastitu mešetarsku tvrtku “Stratton Oakmont” kojoj se priključuje živopisni Donnie Azoff (Hill) kao i nekoliko prijatelja iz srednje škole. Njegova agresivna i nekonvencionalna poslovna strategija s vremenom rezultira s dovoljno novca da sebi priušti luskuzne vile, jahtu, helikopter i seksi ljubavnicu Naomi Lapaglia (Robbie), zbog koje će bez problema ostaviti suprugu. “Brzi” životni stil također uključuje i dekadentne zabave, orgije s prostitutkama te ogromne količine raznoraznih droga. Ovo posljednje s vremenom počne utjecati na njegovo rasuđivanje i poslovne sposobnosti, a u pravo je to ono što čeka Patrick Denham (Chandler), agent FBI koji godinama pokušava pronaći dokaze o njegovim ilegalnim aktivnostima.

Martin Scorsese se zbog Taksista, Razjarenog bika i Dobrih momaka dugo vremena smatrao jednom od najvećih žrtava “oskarovske” nepravde, i može se pretpostaviti kako je zlatni kipić za Pokojne dobio uglavnom zato da bi ga losanđeleska Akademija skinula s dnevnog reda. Iako je i Vuk dobio nominacije, neprijateljstvo njenih glasača, a i ostatka hollywoodskog establishmenta, prema Scorseseju se, međutim, zadržalo, a može se primijetiti i u dijelu kritičara koji ovom filmu zamjeraju pretjerane količine seksa, golotinje, prostačkog rječnika, “političke nekorektnosti”, ali, najviše to što prikazom razvratnog i autodestruktivnog, ali omamljujuće privlačnog životnog stila, implicitno veliča glavnog (anti)junaka.

O tome koliko su te optužbe opravdane ili ne bi se dalo raspravljati, ali je Vuk još jednom pokazao da je Scorsese u čisto tehničkom smislu jedan od najbolje potkovanih američkih filmaša današnjice. Film je savršeno izmontiran i kadriran, te gotovo tri sata prolaze nevjerojatnom brzinom, baš kao i njegovi raniji gangsterski epovi poput Dobrih momaka i Casina. Glumačka ekipa je, kao što se to može očekivati, na visini zadatka. Leonardo DiCaprio posljednjih desetak i više godina radi kao Scorsejev “kućni” glumac, odnosno dežurni glumački kadar svaki put kada Scorsese ide hvatati “Oscare”; njegov portret autodestruktivnog ali karizmatičnog negativca je poslovično dojmljiv. Izvrstan posao su napravili i epizodisti, poput gotovo neprepoznatljivog Jonaha Hilla koji tumači jedan od najljigavijih likova karijere. Publici, iako uglavnom muškoj, će kao veliki adut filma i možda njegovo najveće glumačko otkriće zapasti australska glumica Margot Robbie, koja u filmu pokazuje nešto više od svog glumačkog talenta, baš kao i njena slovenska kolegica Katarina Čas.

Sve to, međutim, ne može nadoknaditi osnovni nedostatak Vuka, za koji je možda najmanje odgovoran sam Scorsese. Za razliku od gangstera, čije je aktivnosti poput krađe, iznude ili ubojstva lako prikazati na velikom platnu, kriminal bijelog ovratnika kojim su se bavili Belfort i družina je malo teže dočarati, a još teže objasniti prosječnom gledatelju. A to je još teže kada žrtve tog kriminala u takvim po sebe štetnim aktivnostima sudjeluju vlastitom voljom, odnosno motivirane željom za istom lakom zaradom koja je motivirala Belforta i družinu. Ili, ako ćemo biti još zlobniji, nimalo nalik na birače koji su zbog povećanja mirovina ili rasprodaje državne imovine na vlast dovodili ili na njoj zadržavali ličnosti koje danas sjede u zatvoru. Možda bi Vuk svoju antikapitalističku poruku mogao bolje prenijeti gledateljima da ju je prikazao iz perspektive Belfortovih žrtava; njen nedostatak, koji također mnogi danas zamjeraju Scorseseju, se može objasniti i time da za sve to u Vuku nije bilo vremena. A možda je Scorsese, čiji životni stil 1970-ih nije bio bitno različit od njegovog antijunaka, ipak malo previše subjektivan za filmove ovakve vrste. Kao što se Hollywood vjerojatno prepoznao u prikazu bestidne pohlepe i prodavanja publici muda pod bubrege i nije volio ono što vidi u ogledalu.

Možda Scorsese nije imao hrabrosti ići do kraja, a možda se i izgubio. Ovo posljednje se može vidjeti kroz scenarij Terencea Wintera (jednog od autora Carstva poroka) koji nije najbolje opisao Belfortovu propast, koja, zapravo, i nije bila onako drastična kao što to Hollywood prikazuje o pričama o usponu i padu problematičnih likova. Filmu zato nedostaje katarza, a završna scena, u kojoj “reformirani” Belfort za život zarađuje kao “motivacijski govornik” prenoseći svoje “evanđelje” svojim učenicima širom svijeta, ostavlja gorak okus u ustima. Ono što sve to, za mnoge uznemirujuće iskustvo, čini prihvatljivim je humor. Vuk je možda najsmješniji, a može se reći i najzabavniji od svih Scorsejevih filmova. Kada su u pitanju ostvarenja koja prikazuju aktivnosti odgovorne za današnju ekonomsku krizu, odnosno love “Oscare”, to je rijetko i teško zamislivo dostignuće koje samo po sebi zaslužuje pohvale i publiku.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Batler (2013)

BATLER
(THE BUTLER)
(LEE DANIELS' THE BUTLER)
uloge: Forest Whitaker, Oprah Winfrey, David Oyelowo, Elijah Kelley, Cuba Gooding Jr.
scenarij: Danny Strong
režija: Lee Daniels
proizvodnja:. Weinstein Company, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Hollywood je u političkom i svjetonazorskom smislu orijentiran ulijevo, i to za nekoliko kopalja u odnosu na američki “mainstream”, ali toga ne-američka publika postane svjesna tek onda kada rezultati izbora i sličnih događaja odaju prosječni američki svjetonazor koji je prilično drukčiji od onoga što se servira u hollywoodskim filmovima i TV-serijama. To serviranje se, doduše, obično obavlja na prilično implicitan način. Hollywood je posljednjih godina naučio da filmovi s eksplicitno političkim sadržajem možda dobro služe kao terapija za nečistu savjest salonskih ljevičara i znaju kupiti nagrade na snobovskim festivalima, ali da će publika, čak i ona koja dijeli hollywoodski svjetonazor, kod njih prolaziti kao pored turskog groblja. Jedan od rijetkih hollywoodskih filmova koji nije nimalo krio vlastitu političku angažiranost, a usprkos tome postigao komercijalni uspjeh, je Batler Leeja Danielsa, koji se smatra jednim od najvećih iznenađenja prošlog filmskog ljeta.

Iznenađenje je utoliko veće, jer je riječ o (kvazi)biografskom filmu, odnosno žanru koji nema neku naročitu “prođu” kroz američkih gledatelja u ljetnim mjesecima. Uspjeh filma se, međutim, tumači time da je Batler jedan od rijetkih američkih filmova kome bi se mogao prišiti pridjev “afroamerički”, odnosno da su američki crnci – koji čine prilično veliki udio stalne kino-publike – masovno pohrnuli u kina, dijelom zahvaljujući i uspješnoj propagandnoj kampanji koju je vodila Weinstein Company, ali daleko više temi koja im je bliska srcu. Batler je, naime, nastao kao projekt inspiriran životom Eugenea Allena, crnog batlera koji je od 1954. do 1986. godine radio kao batler kao u Bijeloj kući, pri čemu je služio osmoricu predsjednika te na kraju uspio doživjeti da, zahvaljujući Baracku Obami, vidi američkog predsjednika s kojim dijeli boju kože.

Allenova životna priča, odnosno brojne anegdote vezane uz povijesne događaje kojima je bio svjedok, činila se idealnom za filmsku adaptaciju. Scenaristu Dannyju Strongu, međutim, ona nije sadržavala dovoljno dramatičnih ili “filmičnih” detalja, pa je Allen u Batleru zamijenjen izmišljenim likom Cecila Gainesa, koga tumači Forrest Whitaker. Njegova priča počinje u Georgiji 1920-ih, kada je dijete siromašnog crnog napoličara svjedočio kako mu majku siluje, a oca ubija bijeli vlasnik plantaže. Ubojičina ostarjela majka, vođena grižnjom savjesti, ga je uzela kao kućnog slugu, te je tako stekao vještine koje će mu poslije dobro poslužiti u život. Kao mladić odlazi na sjever, zaposli se kao konobar i impresionira svoje bijele poslodavce i mušterije profesionalnom “nevidljivošću”, pa s vremenom dobija poslove kao batler u luksuznim hotelima i restoranima, sve dok ga konačno ne zaposle u Bijeloj kući. Tamo postaje svjedokom društvenih promjena vezanih uz pokret za građanska prava crnaca, a odnosno sukobe koji će se odraziti i na njegovu obitelj. Stariji sin Louis (Oleyowo) je revoltiran očevom servilnošću prema bijelcima, te se priključije aktivistima Martina Luthera Kinga, a kasnije i radikalnim Crnim panterama. Mlađi sin, pak, svoj životni put vidi u vojsci, a što koincidira s vijetnamskim ratom. Sve to izaziva raskol u obitelji koji će se prebroditi tek desetljećima kasnije.

Batler je vrlo dobro prošao kod američkih kritičara, ali se to manje može objasniti nekakvom naročitom kvalitetom, koliko strahom da će svaka negativna riječ upućena filmu o crncima za crnce koji su napravili crnci biti protumačena kao rasizam. Oni manje opterećeni “političkom korektnošću” će, s druge strane, pohvaliti vrhunsku glumu uvijek sjajnog Foresta Whitakera, kao i niza sjajnih crnih glumaca u često nezahvalnim epizodnim ulogama. Primjer bi mogla biti Oprah Winfrey kao protagonistova supruga koju mužev posao tjera u nevjeru, a čiji je nastup, usprkos žestoke propagande kampanje ostao bez “oskarovske” nominacije. Režiser Lee Daniels, čiji je film Precious o teškom životu mladih crnkinja u harlemskom getu dobio sjajne kritike i dva “Oscara”, pak, pokazuje izuzetan talent u scenama koje rekonstruiraju američku povijest, bilo da je riječ o linču i institucionalnom rasizmu, bilo o žrtvama i rizicima kojima su se izložili borci za crnačka prava. Zanimljiva je ideja da se povijesne promjene i dileme koje je crnački pokret stavio pred američko društvo prelama kroz podjele u obitelji glavnog junaka, odnosno prikazuje kontrast između starijih generacija koje preferiraju “netalasanje” i novih koje su tražile direktnu akciju.

Da se Batler bavio jednom takvom fiktivnom obitelji, odnosno fiktivnim likom čiji život prikazuje put od zlostavljanja na plantažama do crnog predsjednika u Bijeloj kući, mogao je biti izuzetan film. Na žalost, Daniels i njegov scenarist Strong (poznat po ljevičarski intoniranim TV-filmovima posvećenim predsjedničkim izborima), su tu priču morali staviti u okvir protagonistove službe u Bijeloj kući. A to je sa sobom donijelo ne samo niz pogrešaka i skretanja s povijesnih činjenica, nego i postavljanja pitanja na koje nije odgovoreno, na primjer kako bi zaposlenik najvažnijeg šefa države na svijetu sačuvao svoj posao a da mu je sin istovremeno pripadnik radikalne organizacije koja zagovara oružanu revoluciju. Scene u Bijeloj kući su još gore kada se u njima pojavljuju likovi različitih predsjednika, a koje gotovo uvijek tumače radikalni hollywoodski ljevičari, koji im (kao u slučaju Johna Cusacka kao Nixona) nisu nalik ne samo svjetonazorski, nego i po fizičkom izgledu. U tim trenucima Batler izuzetno jeftino, poput rutinerskog televizijskog filma koji nije imao budžet za adekvatnu šminku. A još gore kada se usporedi s nekoliko filmova koji su se temom tretmana crnaca u američkoj povijesti bavili daleko uspješnije – Odbjegli Django kao eksploatacijski, ali zabavni “trash”, i 12 godina ropstva, koji se daleko čvršće držao nekih neugodnih činjenica. Batler je na kraju u “oskarovskoj” trci, koja je trebala okruniti njegov uspjeh, ostao kratkih rukava. Sasvim zasluženo, jer bez obzira na uloženi talent, u mnogo čemu oličava ono najgore što se podrazumijeva pod hollywoodskom “političkom korektnošću”.

OCJENA: 4/10

	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Teksaška polja smrt…
	Bela o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 2,…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 1,…
	RECENZIJA: Rogue Her… o RECENZIJA: Nesalomljivi (Unbro…