Iako je, s obzirom na notornu sklonost gledanja prošlosti kroz ružičaste naočale, prilično nezahvalno ijedno razdoblje nazivati “zlatnim dobom”, u slučaju kinematografije bi se to moglo reći za 1970-e. To bi još više mogli govoriti ljubitelji znanstvene fantastike, kojima je upravo ta zlosretna era, barem kada je u pitanju Hollywood, pružila cijeli niz ostvarenja koja će desetljećima uživati reputaciju neospornih klasika. Razlog za to bi se mogao pronaći u sretnom spletu okolnosti kada se staro hollywoodsko carstvo srušilo, a novi režim još nije bio dovoljno učvršćen, pa su autori, poput razvikanijh imena Novog Hollywooda bili manje sputani komercijalnim, cenzorskim i drugim ograničenjima te stvarali nove svjetove mnogo uvjerljivije od eksploatacijskog geta koji im je prethodio, i manje infantilne od infantilnih blockbustera Lucasa i Spielberga. Jedno od takvih klasičnih ostvarenja je Westworld, režijski debi uglednog književnika Michaela Crichtona, na ovim prostorima nekoć distribuiran kao Divlji zapad fantastike, a danas kao Stari Divlji zapad. Iako je u svoje vrijeme bio pokopan od strane “mainstream” kritike, a među geekovskom populacijom zasjenjen popularnošću nešto kasnijih Ratova zvijezda, taj film danas uživa reputaciju neospornog žanrovskog klasika. Tome ništa bolje ne svjedoči da je sama najava televizijskog remakea, odnosno istoimene HBO-ve serije bila dovoljna da se stvori nešto što bi se moglo nazvati najvećim televizijskim događajem 2016. godine.

Zaplet originalnog filma je smješten u neodređenu, ali relativno blisku budućnost, u kojoj je tehnologija dovoljno razvijena da se mogu proizvesti roboti, odnosno androidi koji su vanjskim izgledom i drugim osnovnim detaljima gotovo identični ljudskim bićima. To je, između ostalih, iskoristila korporacija Delos te izgradila zabavni park gdje su glavna atrakcija androidi koji gostima, spremnima da za to iskesaju (u vrijeme snimanja basnoslovnu) svotu od 1000 US$ dnevno, pružaju najrazličitije moguće usluge, bilo onih vezanih uz nasilje, bilo uz seks. Park se sastoji od tri različite tematske cjeline, a u jednu od njih, posvećenu Divljem zapadu, dolaze dvojica gostiju koji će služiti kao nominalni protagonisti – Paul Martin (Benjamin) i njegov prijatelj John Blane (Brolin). Dok se “uštogljeni” Paul, kome je to prvi posjet, tek treba prilagoditi svijetu gdje može činiti gotovo sve što želi bez ikakvih posljedica, mnogo iskusniji i opušteniji John bez kompleksa uživa u pustolovinama s obje strane zakona. U međuvremenu se iza scene počinje odvijati prava drama, jer ekipa tehničara koja održava park počinje bilježiti niz uznemirujućih incidenata vezanih neobjašnjivo ponašanje androida koji prestaju slušati zapovijedi i pratiti zadane programe, odnosno počinju iskazivati neprijateljstvo prema gostima.

Originalni Westworld se danas često gleda manje kao film, a više kao izvor, odnosno svojevrsna matrica koju su tokom kasnijih desetljeća koristila mnogo razvikanija ostvarenja. To uključuje kako Cameronov Terminator koji je koristio motiv čovjekolikog robota kao nezaustavljivog i neumoljivog ubojice, bilo Jurski park, koji se može shvatiti kao Crichtonova vlastita varijacija na temu futurističkog zabavnog parka gdje stvari krenu katastrofalno krivo. Gledajući iz današnje perspektive, odnosno kroz neumitne usporedbe s HBO-ovim prestižnim megaprojektom, stari Westworld izgleda poput sićušnog jajeta iz koga tek se tek nakon par desetljeća trebaju izleći tiranosaur koji će publiku ostavljati otvorenih usta. Tehnologija specijalnih efekata je za današnje standarde bila izuzetno primitivna, a stvar je dodatno pogoršalo to što je MGM, div Hollywooda u klasičnom razdoblju, tada prolazio kroz svoje veliko preseljenje u Las Vegas, odnosno njegovi glavešine bili spremni uložiti i za tadašnje standarde sitan novac. Sretna je okolnost za mladog i relativno neiskusnog Crichtona bila ta što su mu još uvijek na raspolaganju bili MGM-ovi studiji, stari kostimi i rekviziti koje se neposredno pred likvidaciju moglo “reciklirati”, odnosno koristiti za relativno jednostavno dočaravanje ne samo Divljeg zapada, nego i srednjovjekovne Evrope i antičkih Pompeja koji čine dodatne atrakcije Delosovog parka. Crichton, nesklon izmišljanju tople vode i nekakvim eksperimentima, je film režirao na “suhi” tehnokratski način i zbivanja bez nekih većih problema uspio srezati na nekih sat i pol vremena. Crichtonovo neiskustvo se možda najviše ogleda u tome što se, pogotovo u prvom dijelu, čini malo previše razvučen, te pustolovine dvojice glavnih junaka previše sliče na jeftini vestern. Tome ne pomaže ni iritantno korištenje slow motiona u scenama prilično eksplicitnog nasilja, koje izgleda kao kliše, a još iritantniji je puritanski standard prilikom prikaza scene seksa između Paula i robot-prostitutke, koji Westworld čini još jeftinijim, odnosno sličnijim tadašnjim maksimalno cenzuriranim televizijskim ostvarenjima.

Westworld je tada mnogo zanimljiviji u scenama koje prikazuju pozadinu zbivanja u parku, bilo da je riječ o svakodnevnom održavanju i timovima koje noću diskretno kupe “leševe” androida kako bi ih pokrpali, bilo o tehničarima čijeg šefa glumi vrlo dobri Alan Oppenheimer i koji raspravljaju o tada originalnim konceptima poput “infekcije” u složenim računalnim sustavima. Stvari postanu dobre tek kada počne “prava” akcija, odnosno androidi započnu svoju krvavu pobunu. To uključuje efektnu transformaciju Yula Brynnera, čiji je lik zlokobnog Revolveraša namjerno modeliran po liku pozitivca koga je bio tumačio u klasičnoj Sedmorici veličanstvenih, u zastrašujući stroj za ubijanje i jedan od najupečatljivijih ikona u povijesti žanra. Još se boljim čini odbacivanje klišeja, pa umjesto “macho” mužjaka Johna susret s Revolverašem preživljava bezazlena “beta” Paul, kome je potom povjereni zadatak koji će u kasniijim horor-ostvarenjima obavljati Završne Djevojke. Paulova borba za preživljavanje, u kojoj će umjesto brutalne sile morati koristiti mozak i domišljatost, Westworldu daje kvalitetu koja će ga učiniti klasikom, možda više i od pionirskog korištenja računalne pikselizacije za Revolveraševe subjektivne kadrove (slične onima u Predatoru). A i nekonvencionalna završnica, u kojoj junak umjesto izlaska iz parka i završetka noćne more tek iscrpljen staje kako bi počeo razmišljati o čemu mu se dogodilo je jedan veliki plus filma. To je značilo da se Crichton u svom ostvarenju nije ustručavao postavljati neka važna pitanja, a na koja su desetljećima kasnije brojni drugi filmaši, ponekad s impresivnim rezultatima, pronaći odgovor.

WESTWORLD
(DIVLJI ZAPAD FANTASTIKE / STARI DIVLJI ZAPAD)
uloge: Yul Brynner, Richard Benjamin, James Brolin
scenarij: Michael Crichton
režija: Michael Crichton
proizvodnja: MGM, SAD, 1973.
trajanje: 88 min.

OCJENA: 7/10