SAD se u vlastitoj himni opisuje kao “zemlja slobodnih”, a predsjednik vođom nečega što se zove “Slobodni svijet”. Riječ “sloboda” je, međutim, teško pomiriti sa statističkim podacima prema kojima četvrtina svih zatvorenika u svijetu čame upravo iza američkih rešetaka, iako Amerikanci čine tek nekih 5 % svjetskog stanovništva. Činjenica da današnja američka zatvorska populacija svojom brojnošću nadmašuje broj zatvorenika u Staljinovim gulazima ili stanovnika prosječne europske države je predmet dokumentarnog filma 13TH.
Film se pojavio možda u po njega najboljem, ali na duži rok možda i ne tako zahvalnom trenutku predsjedničkih izbora, te je, kao što se može pretpostaviti, imao snažan politički, a da ne kažemo, propagandni naboj. To se, s druge strane, teško moglo izbjeći jer je Ava DuVernay, autorica filma, Afroamerikanka, a njeno dosad najzapaženije djelo je bila Selma, povijesni film posvećen borbi afroameričkih aktivista za građanska prava 1960-ih. Nije, dakako, teško pogoditi da će se ta tema u filmu promatrati kroz prizmu međurasnih odnosa u SAD, pogotovo kada se u obzir uzme u to da, isto kao što Amerikanci čine natprosječno veliki udio svjetske zatvorske populacije, Afroamerikanci sa nekih 40% svih zatvorenika za nekoliko puta nadmašuju svoj udio u općoj populaciji.
Film je, pak, svoj naslov dobio po Trinaestom amandmanu na američki Ustav, istom onom koji je 1865. godine ukinuo ropstvo i čije je donošenje Spielberg prije par godina prikazao u svom hagiografskom filmu Lincoln. Prestanak formalnog ropstva, kao što oni bolje upućeni u američku povijest znaju, nije predstavljao prestanak stradanja Afroamerikanaca, koji su na Jugu i drugdje bili izlagani linčovanjima, institucionalnoj rasnoj segregaciji, ograničenjima ljudskih i građanskih prava. DuVernay kroz film izlaže tezu da je današnje masovno utamničenje njenih sunarodnjaka u velikom dijelu ništa drugo do nastavak ropstva, odnosno rasističkog ugnjetavanja drugim sredstvima. U tu se svrhu citira odredba Trinaestog amandmana prema kojoj će ropstvo biti predviđeno samo za osobe osuđene za zločin, odnosno za “kriminalce”. To je riječ koja se stalno ponavlja kroz film, i to kroz nastojanje da se Afroamerikanci, prije svega afroamerički muškarci proglase “kriminalcima”.
DuVernay svoju priču nastoji iskazati kroz kombinaciju arhivskih snimki i intervjua sa novinarima, povjesničarima, političarima i aktivistima koji su, uz par izuzetaka, gotovo u pravilu lijevo orijentirani, pri čemu se posebno ističe Van Jones, koji je zbog svoje komunističke prošlosti bio prisiljen napustiti položaj u Obaminoj administraciji. Teze koje se iznose nisu previše nove niti su previše iznenađujuće onima malo bolje upućenima u američka politička zbivanja, kulturne ratove ili ono što nam Hollywood i njegovi salonski ljevičari pokušavaju servirati kao objašnjenje svih američkih zala. A ona se, dakako, vezuju uz dežurne republikanske negativce kao Nixon – koga optužuju da je pokrenuo verbalni “rat protiv droge” kako bi demonizirao hipije i pokret za građanska prava – ili Reagan – koji je taj rat pretvorio u stvarnost kroz drakonske kazne za posjedovanje droge i financijsko i drugo poticanje gradnje zatvora koji će se tokom samo nekoliko desetljeća, uz petljanje lobista i privatnih korporacija, pretvoriti u nešto što se danas bez previše ironije zove “zatvorsko-industrijski kompleks”. Packe dobija i Clinton koga optužuju da je popustio pod pritiskom republikanaca i njihove parole o “redu i zakonu”, te donio zakone o još strožim kaznama i projekt militarizacije policije od čijih su metaka Afroamerikanci ginu u nizu skandaloznih incidenata; tek pred kraj mu se priznaje da je priznao svoju pogrešku, te kako je Hillary u predsjedničkoj kampanji obećala da će otvoriti novi list.
Film je premijeru imao na Njujorškom filmskom festivalu mjesec dana prije izbora, te je, u usijanoj političkoj atmosferi upravo zbog nedostatka suptilnosti, poput onih u scenama gdje se Trump montažnim i sličnim trikovima uspoređuje sa rasističkim nasilnicima na Jugu 1960-ih, bio pretplaćen na izvrsne recenzije među kritičarima koji obično nisu ni pokušavali sakriti svoje navijanje za Hilllary Clinton. Nakon što su izbori završili s rezultatom kojim su završili, 13TH se može gledati iz sasvim druge perspektive. I to one u kojoj postaju vidljivi njegovi nedostaci, prilično slični onima kojima koji su na kraju glave došli i Hillaryinoj predsjedničkoj kampanji. Film, naime, u svom inzistiranju na politici identiteta, odnosno nastojanju da se masovno utamničenje gleda isključivo kao problem međurasnih odnosa, gotovo u potpunosti ignorira ekonomski aspekt, odnosno pravi se da u SAD nema siromaštva koje bi mase očajnika tjerale da svoje egzistencijalne probleme rješavaju na protuzakonite načine čak i uz rizik odlaska na višedesetljetnu robiju. Isti takav očaj je prije mjesec dana u strateškim državama Rustbelta Trumpu doveo mase glasača koji su prije četiri godine glasove davali jednom karizmatičnom Afroamerikancu. DuVernay posjeduje talent i 13Th je snažan film koji tjera na razmišljanje, ali i na zaključke koje bi ovaj film učinili mnogo lošijim nego što je bio prije mjesec dana.
13TH scenarij: Ava DuVernay & Spencer Averick režija: Ava DuVernay proizvodnja: Netflix, SAD, 2016. trajanje: 100 min. OCJENA: 6/10
