RECENZIJA: Tajna veza (Allied, 2016)

Otimači izgubljenog kovčega, film koji bi mnogi nazvali najboljim u Spielbergovoj filmografiji, velikim dijelom je nastao kao nastojanje da se ožive i modernim tehnikama obrade pustolovni serijski B-filmovi koji su obilježili klasični Hollywood. Stoga i ne bi trebalo predstavljati iznenađenje da je i Robert Zemeckis, jedan od Spielbergovih najuspješnijih sljedbenika, odlučio to zlatno doba iskoristiti kao izvor inspiracije za svoj najnoviji projekt. S druge strane, na temelju dosadašnjih iskustava se može zaključiti kako moderno oživljavanje i prerađivanje drevnih filmskih klasika ne mora uvijek završiti uspješno, i da od fijaska nisu imuni čak ni najugledniji i najnadareniji autori. Jedan takav primjer bi mogao pružiti upravo najnoviji Zemeckisov film, kombinacija melodrame i špijunskog trilera koja se u našim kino-dvoranama pojavila pod naslovom Tajna veza.

Scenarij za film je napisao Steven Knight, inspiriran anegdotom o navodno istinitom događaju iz doba Drugog svjetskog rata. Radnja počinje 1942. godine u Maroku, koji se tada nalazio pod vlašću kvislinškog režima Višijske Francuske. Glavni lik je Max Vatan (Pitt), kanadski zrakoplovni oficir koji se priključio britanskoj Upravi za specijalne operacije (SOE) te se padobranom spušta u pustinju odakle će se uputiti u Casablancu. Tamo dolazi u kontakt s Marianne Beausejour (Cotillard), pripadnicom pokreta otpora i sa njom se priprema za misiju likvidacije predstavnika nacističke Njemačke u gradu. S obzirom da je za misiju preuzeo identitet francuskog inženjera, pri čemu Marianne “glumi” njegovu suprugu, partnerica veliki dio vremena provodi nastojeći mu pomoći da se što bolje pripremi za svoju ulogu. Napetost i svijet da je malo vjerojatno da će iz svega oboje izaći živi s vremenom učini svoje, te se Max i Marianne zaljube jedno u drugo. Misija završava ne samo uspješno, nego oboje agenata se izvuku na sigurno te odluče svoju vezu okruniti brakom. Godinu dana kasnije Max je i dalje radi za SOE, ali u londonskom uredu, dok se Marianne brine za njihovu malu kći. Maxu, međutim, pretpostavljeni sugeriraju da Marianne možda i nije ono za što se predstavlja, a nakon čega je Max prisiljen započeti vlastitu istragu, ali se suočiti s time da ga čekaju neke prilično neugodne odluke.

Tajna veza je premijeru imala u onome što se za PR mašineriju činilo najboljim mogućim trenutku. Njegova glavna zvijezda je upravo raskidala brak sa svojom dugogodišnjom družicom Angelinom Jolie, a pri čemu su tabloidi kao jedan od mogućih razloga navodili to da je Pitt ljubakanje s Cotillard nastavio i nakon gašenja kamera. Takve glasine i nagađanja, međutim, nisu bili od neke velike pomoći Tajnoj vezi, koja se baš i nije najbolje provela ni kod publike ni kod kritike. Kod kritičara je najčešća zamjerka bila ta da je Zemeckis pokušao napraviti svojevrsni polu-remake kultnog hollywoodskog hiperklasika Casablanca, kojemu se odaje počast ne samo kroz mjesto radnje, nego i pojedinim detaljima radnje, uključujući melodramatično finale na aerodromu. Time je sebi stvorio problem jer će neumitne usporedbe sa Curtizovim filmom u pravilu ići na njegovu štetu.

Prva stvar koja pri tome zapada u oči je strukturne prirode. Tajna veza se zapravo sastoji od dva filma, pri čemu je prvi dio, koji se odigrava u egzotičnoj i temeljito rekonstruiranoj Casablanci, gradu stjecajem okolnosti lišenom neposrednih ratnih događanja, mnogo atraktivniji, dijelom i zato što funkcionira kao konvencionalna akcijska pustolovina u kome dvoje protagonista tamane njemačke okupatore i domaće izdajnike kao Bata Živojinović u najboljim danima. Drugi dio, u kome se moraju suočiti sa izazovima obiteljskog života u sumornoj i bombardiranoj metropoli, se, pak, svodi na mnogo suhoparniji “whodunnit”, odnosno pred gledatelje stavlja jednostavnu dilemu koju će uspjeti razriješiti prije protagonista čak i ako ne raspolažu detektivskim vještinama Sherlocka Holmesa. I kada nakon neumitnog melodramatskog finala bude slijedio predvidljivo ultrasentimentalni epilog, gledatelji koji su htjeli nešto kao Casablancu će biti razočarani. Razočaranje će biti još veće, jer je u film uložen ne baš maleni trud, te je teško izbjeći dojmu da mu je zapravo malo falilo da bude nešto posebno. To se ne odnosi toliko na Pitta i Cotillard, koji nisu Bogart i Bergman, i kojima na kraju balade ipak nedostaje zajedničke “kemije”. Mnogo se intrigantnijim čini izuzetna briga o banalnim, ali fascinantnim detaljima, poput nastojanja da se rekonsturiraju autentične letjelice poput “Avro Lancastera” i “Westland Lysandera”, odnosno kao dio soundtracka koristi znameniti francuski evergrin “J’attendrai” Rine Ketty. A isto tako se zanimljivim čini i Zemeckisovo korištenje motiva rata kao doba kada su se zbog stalne prijetnje smrti tradicionalne društvene norme bacale kroz vjetar, pa si može priuštiti da u Tajnoj vezi Lizzy Caplan tumači lik protagonistove sestre i kolegice koja održava otvorenu lezbijsku vezu. No, to se na kraju svodi tek na digresiju, odnosno ustupak normama današnjeg “političkog korektnog” Hollywooda. Neki hrabriji, buntovniji ili razigraniji filmaš bi od svega toga mogao napraviti pravi spektakl poput Paula Verhoevena u Crnoj knjizi. Zemeckis je svoju priliku propustio.

TAJNA VEZA
(ALLIED)
uloge: Brad Pitt, Marion Cotillard, Jared Harris, Matthew Goode, Lizzy Caplan
scenarij: Steven Knight
režija: Robert Zemeckis
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 124 min.

OCJENA: 5/10
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s