uloge: Danny Glover, Pam Grier, Michelle Rodriguez, Sergej Trifunović,
Sarita Choudhoury, Isaach de Bancole, Mike Starr, Pedro Calderon,
Bobby Cannavale, Roger Rees, Spike Lee
scenografija: Ted Glass
kostimografija: Luca Mosca
fotografija: Enrique Chediak
montaza: Susan E. Morse
glazba: Bradford Mansals
scenarij: Lee Davis
režija: Lee Davis
proizvodnja: Showtime/40 Acres and Mule, SAD, 2001.
distribucija: Blockbuster
trajanje: 88'
Njujorški taksisti su postali metama serijskog ubojice, što je jedan od razloga zbog kojih se financijski loše stojeća taksi-tvrtka kojom rukovodi Box (Chouhoudry) našla pred još većim problema. I dok Box očajnički pokušava naći neku financijsku injekciju koja bi je spasila od neumitnog stečaja, njeni se vozači suočavaju s nešto prozaičnijim problemima. Iskusni Hershey (Glover), bivši bejzbol-igrač, razmišlja o tome da napusti svoju staru ljubav, konobaricu George (Grier). Nešto mlađi Raša (Trifunović), ratnim traumama opterećen izbjeglica iz Bosne, pokušava smisao naći tako što idealizira svoju profesionalnu vezu s prostitutkom. Najveće probleme od svih ima mlada Salgado (Rodriguez), koja je zbog trauma iz djetinjstva umislila da je progoni demon u obličju putnika. Stjecajem okolnosti sve te traume i dileme će se razriješiti jedne paklene noći.
Kada je Lee Davis, štićenik Spikea Leeja (koji se u filmu pojavljuje u maloj ulozi filmaša) predstavio 3 A.M. na festivalu nezavisnog filma u Sundanceu, doček je bio prilično hladan, cak i među publikom koja je navikla na “otkačena” ostvarenja. Razlog je vjerojatno u tome što je 3 A.M. manje otkačen, a više derivativan film, koji se previše naslanja na legendarnog Scorsejevog Taksista, ali i na Ljeto kada je ubijao Sam. Prikaz njujorške urbane džungle iz perspektive onih koji su prisiljeni svake noći gledati njenu najmračniju stranu je trebala osvježiti multi-etnička galerija raznih bizarnih likova (bijelci, crnci, hindusi, Hispanoamerikanci), ali pokušaj baš i nije najbolje uspio. Naime, neke priče, poput one vezane uz bosanskog emigranta, ne funkcioniraju baš najbolje, a Davis ih je isto tako prilično traljavo pokušao spojiti u neku suvislu cjelinu. Iako se film može pohvaliti prilično zanimljivom glumačkom postavom, kojom dominiraju Glover i negdašnja blaxpoitation-ikona Pam Grier, neka od zvučnih imena su podbacila, pogotovo Glover. Sve u svemu, 3 A.M. je prilicno zbrkani film koji, doduše, zna biti na trenutke zanimljiv, ali samo onda dok se ne sjetimo da su Schrader, Scorsese i Lee slične teme obradili daleko bolje.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Haley Joel Osment, Frances O’Connor, Sam Robards, Jake Thomas,
Jude Law, William Hurt, Brendan Gleeson, Jake Angel, Robin Williams,
Ben Kingsley
scenografija: Rick Carter
kostimografija: Bob Ringwood
fotografija: Janusz Kaminski
montaza: Michael Kahn
glazba: John Williams
scenarij: Steven Spielberg (sinopis: Ian Watson) (po priči Supertoys Last All Summer Long Briana W. Aldissa)
režija: Steven Spielberg
proizvodnja: Warner/Dreamworks/Amblin, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 146′
Ovog ljeta se dogodilo nesto što je samo prije desetak godina izgledalo nezamislivo – ambiciozni SF-spektakl u režiji Stevena Spielberga propao je u američkim kinima. Danas to možda i nije takvo iznenađenje, s obzirom da danas Spielberg nije neupitno holivudsko božanstvo kakvim su ga mnogi nekoć smatrali. Ali najvažniji razlog je prije svega u tome što A.I. – Umjetna inteligencija nije Spielbergov film u pravom smislu riječi. Dotični je film više od nekoliko desetljeća bio jedan od omiljenih projekata jednog drugog filmskog velikana – Stanleya Kubricka, koji je žanr svojevremeno zadužio takvim remek-djelima kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Paklena naranča. Za Kubricka se godinama govorilo da radi na adaptaciji SF-priče Briana W. Aldissa, ali je on, što zbog svog perfekcionizma, a što zbog toga sto specijalni efekti još nisu bili na visini, prednost dao nešto manje zahtjevnim Širom zatvorenim očima. U međuvremenu je u cijelu priču uskočio Spielberg, s kojim je Kubrick prijateljevao preko telefona puna dva desetljeća. Nakon što su dugo raspravljali o ovom projektu, Kubrick je izjavio kako bi on bolje pristajao Spielbergovom umjetničkom senzibilitetu. Nakon Kubrickove smrti Spielberg je odmah prionuo na posao i A.I. – Umjetna inteligencija je smatrana jednim od najambicioznijih filmova ljeta 2001. godine. Ali, kao i mnogi drugi ambiciozni projekti koji su došli u američka kina u to vrijeme, ni ovaj nije zadovoljio visoka očekivanja, pa se u neku ruku može smatrati jednim od većih ovosezonskih razočaranja.
Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, kada su se uslijed globalnog zatopljenja otopile polarne kape i razina mora drastično narasla, potopivši mnoge priobalne gradove širom svijeta, uključujući New York. Zbog smanjenja obradivih površina, vlade su uvele strogu kontrolu rađanja kao i široku primjenu robota kako bi se smanjila potreba za ljudskom radnom snagom koja troši dragocjene resurse. S vremenom su se roboti toliko razvili da mogu obavljati svakojake, pa i najsloženije funkcije, a korporacija “Cybertronics”, na čijem je čelu profesor Allen Hobby (Hurt) odnedavno je stvorila prototip čovjekolikog robota koji bi trebao zadovoljiti potrebe parova bez djece. Jedan od takvih parova čine Henry (Robards) i Monica Swinton (O’Connor), čiji je sin Martin (Thomas) obolio od neizlječive bolesti i održava se u kriogeničkoj suspenziji. Swintoni nevoljko pristaju da testiraju novi proizvod, koji dolazi u obliku Davida (Osment), robota-dječaka koji je programiran da voli svoju “majku”. No, idlilični zivot robota i “obitelji” prestaje kada Martin čudom bude izliječen i vrati se roditeljima koji će svog biološkog sina pretpostaviti robotu. Nakon niza incidenata Monica se odluči riješiti Davida, ali nema srca da ga vrati korporaciji koja će ga uništiti. David je umjesto toga ostavljen u šumi i odatle počinje njegova odiseja s jednim jedinim ciljem – ponovno pronaći majku i učiniti sve kako bi mu ona vratila osjećaje. U tom teškom i na trenutke apokaliptičnom putovanju Davidu će pomoć pružiti Gigolo Joe (Law), robot specijaliziran za pružanje seksualnih usluga ženama.
Svatko tko malo bolje poznaje opus dvojice režisera bi vjerojatno A.I. dočekao s prilično skepse, odnosno barem Spielbergove tvrdnje kako je nastojao što je moguće biti vjerniji Kubrickovoj viziji. Naime, Kubrickov hladni i mizantropski pogled na svijet je prilično teško pomiriti sa Spielbergovim često infantilnim sentimentalizmom. Zbog toga ni ne iznenađuje što se A.I. cini filmom kojeg su centrifugalne sile njegovih duhovnih tvoraca učinile nedosljednim i zbrkanim od samog početka. Doduše, film je podijeljen u nekoliko segmenata, pa se u prvoj trećini, koja je najkubrickovskija od svih, ta zbrkanost i ne da tako lako primijeniti. No, nakon što napustimo superluksuzni, ali i hladni dom Swintonovih u kojemu se robotska ljubav sudara s ljudskom bezosjećajnošću, kubrickovska vizija svijeta prepušta mjesto spielbergijanskoj bajci u kojemu se motivi priče o Pinocchiju i “politička korektnost” publici serviraju suptilnošću slona u staklarskoj radnji. No, najgore od svega dolazi na kraju kada nam Spielberg servira krajnje zbunjujući ali i krajnje neuvjerljivi deus ex machina epilog koji će vecinu gledatelja ostaviti uglavnom ravnodušnim. Te strukturne mane cijelog filma su koliko- toliko kompenzirane glumačkom izvedbom, pri čemu je australska glumica Frances O’Connor obavila daleko bolji posao od svojih razvikanih kolega Osmenta i Lawa u robotskim ulogama. U vizualnom smislu film je takodjer prilicno dojmljiv, pogotovo u Blade Runnerom inspiriranim scenama futurističkog Rogue Cityja, kao i u potopljenog New Yorka (gdje iz mora, između ostalog, strše i tornjevi WTC-a). A.I. je film koji također postavlja neka prilično zanimljiva i intrigantna etička pitanja o granicama ljudskosti, ali, na žalost, holivudski zabavljač Spielberg ipak nije prava osoba koja bi na to mogla dati odgovore.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Denzel Washington, Will Patton, Wood Harris, Ryan Hurst, Donald
Adeosun Faison, Craig Kirkwood, Ethan Suplee, Kip Pardue, Hayden
Panettiere
scenografija: Deborah Evans
kostimografija: Judy L. Ruskin
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Michael Tronick
glazba: Trevor Rabin
scenarij: Gregory Allen Howard
režija: Boaz Yakin
proizvodnja: Walt Disney, SAD, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 114'
Godine 1971. u gradu Alexandriji u Virginiji kipti rasni sukob između bjelačke i crnačke zajednice, koji je upravo eskalirao nakon odluke Vrhovnog suda prema kojemu se moraju integrirati sve dotada rasno razdvojene škole. Da bi smirili crnačku zajednicu lokalni političari prestižno mjesto trenera football tima u lokalnoj srednjoj školi “T.C. Williams” daju Hermanu Booneu (Washington), crnom stručnjaku iz Sjeverne Karoline. Booneov dolazak je težak udarac ne samo za popularnog trenera Billa Yoasta (Patton) koji je zbog toga dobio otkaz, nego i za članove tima koji prijete da će se rađe ispisati iz škole nego dozvoliti da ih trenira crnac. Svjestan da bi mladići mogli izgubiti priliku za fakultetske stipendije Yoast ih spriječi tako što proguta svoj ponos i pristane na Booneovu ponudu da bude njegov pomoćnik. Njih dvojica započinju pripreme za sezonu tako što tim odvedu na pripreme gdje će morati prebroditi ne samo svoje profesionalne razlike nego i predrasude i nepovjerenje koje vlada između bijelih i crnih članova tima. No, svemu usprkos, nakon što pripreme završe i započne školska godina, “Titani” su u potpunosti integrirani tim koji započinje seriju nevjerojatnih pobjeda u državnom prvenstvu. S vremenom rasno zavađeni grad počinje na “Titane” gledati s ponosom i njihov nezadrživi pohod prema tituli prvaka počinje ujedinjavati dotada zakrvljene zajednice. Ali, trenutak prije najvećeg trijumfa “Titane” će zadesiti neočekivana tragedija koja će njihov duh staviti na najveću moguću kušnju.
Nezaboravni klub (jos jedan prevodilački biser hrvatskih producenata, s obzirom da su “Titani” srednjoškolska momčad, a ne sportski klub) predstavlja pokušaj megauspješnog holivudskog producenta Jerryja Bruckheimera da poboljša svoju reputaciju izgrađenu na uglavnom uspješnim, ali sadržajno praznim komercijalnim superhitovima (Hrid, Armageddon). Ova kombinacija sportskog filma i pseudoangažirane “politički korektne” drame, koja je k tome temeljena na istinitim događajima, bila je idealna prilika da Bruckheimmer sebe pokaže kao producenta kojeg ne zanima isključivo iskamčivanje novaca od milijunskih masa dovoljno naivnih da podlegnu njegovoj propagandnoj kampanji. U tome je barem djelomično uspio, s obzirom da je Nezaboravni klub prošle godine dobio pohvalne rijeci od Clintona i ostatka američkog političkog establishmenta. Što se samog kvaliteta filma tiče, scenarij Gregoryja Allena Howarda se vjerno drži svih klišeja američkog sportskog filma – od raspodjele “dobrih” i “loših momaka” do točnog tempiranja humora i patetike. Režiser Boaz Yakin, koji je svojevremeno oduševio kritiku svojim prvijencem Fresh, previše se ne trudi izaći van formule, ali relativno solidno obavlja posao. Ipak, najdojmljiviji od svih su glumci, pogotovo Denzel Washington koji bi vrlo lako mogao postati ikona ovakve vrste filmova. Dosta su dobri i Will Patton kao njegov partner, te Ryan Hurst i Wood Harris kao tinejdžeri koji su prisiljeni prevladati svoje rasne predrasude. Ipak od svih je najugodnije iznenađenje mala Hayden Panettiere kao sportom opsjednuta Yoastova kćerkica. Sve u svemu, iako Nezaboravni klub predstavlja limunadu, riječ je o profesionalno napravljenoj limunadi koji će mnogim gledateljima uspjeti podići raspoloženje, pogotovo stoga što je riječ o istinitoj priči.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Bill Pullman, Irene Jacob, Bruno Kirby, Glenn Plummer, Udo
Kier, Andre Oumansky, Feodor Atkine, Janne Kinuunen, Linda Gyllenberg,
Jevgeni Haukka, Marcia Diamond
glazba: Courtney Pine
scenarij: Jean-Pierre Gorin & Patrick Amos (sinopsis: Patrick Amos)
rezija: Ilkka Järvi-Laturi
proizvodnja: Heikon Media/Scala Productions/IMA Productions/Smile
Entertainment, Njemacka/Britanija/Francuska/Finska, 1999.
distribucija: UCD
trajanje: 95'
Hladni rat je završio ali CIA i njen ruski ekvivalent, čija je skraćenica danas SVR, svejedno za svaki slucaj drže dežurne operativce u svakom kutku svijeta, uključujući Helsinki. Agent CIA-e Harry Howe (Pullman) i njegova ruska kolegica Nataša Skrjabina (Jacob) tamo nemaju špijunirati išta osim jedno drugo, pa su se s vremenom tako dobro upoznali da je njihov odnos prešao u ljubavnu vezu. Njihovu idilu, pak, pokvari dolazak tajanstvene video-vrpce u Helsinki na kojoj se nalazi porno-film sa skrivenom kodiranom porukom koja će primatelju omogućiti kontrolu nad svijetom. Naravno, i CIA i SVR će se nastojati dočepati vrpce po svaku cijenu, pa će zbog toga Harry i Nataša doći u neugodnu situaciju u kojoj moraju birati između dužnosti prema domovini i osjećaja koje gaje jedno prema drugom.
Finski režiser Ilkka Järvi-Laturi nije potpuna nepoznanica hrvatskoj publici zahvaljujući na HRT-u emitiranoj crnoj komediji Mrak u Tallinu, za koju se naknadno ispostavilo da predstavlja prilično neugodno iznenađenje od strane jedne od najotkačenijih i najkulerskijih evropskih kinematografija. No, u slučaju Špijunskih igara, Järvi-Laturi, opskrbljen kvalitetnim evropskim glumcima i visokim budžetom, pokazuje svoj talent vješto kombinirajući špijunski triler i romantičnu komediju, uz istovremeni ironični odmak koji predstavlja svojevrsnu parodiju oba žanra. Prilično kompliciran, a istovremeno tanak i ne baš uvjerljiv zaplet ipak ostavlja dosta mjesta za nekoliko dobrih scena kao i dosta humora kojeg ima i u prilično nekonvencionalnoj i krvavoj završnici. Bill Pullman se, kao i obično, dobro snalazi u ulozi šarmera koji istovremeno, kada zatreba, može postati hladnokrvni ubojica, a atraktivna Irene Jacob, heroina Kieszlowskijevih filmova, očigledno se dobro zabavlja u komičnoj ulozi. No, najugodnije iznenađenje od svih je crni glumac Glenn Plummer (Showgirls, Čudni dani) kojeg ovdje ni rođena majka neće prepoznati bez njegove rastafarijanske frizure, i koji je prilično efektan u ulozi pedantnog CIA-inog birokrata. No, najatraktivniji element ovog filma svakako su autentične lokacije Helsinkija koji će svojom egzotičnom arhitekturom, opuštenom atmosferom i glazbenom scenom kojom dominira jazz možda uspjeti osvojiti čak i one gledatelje kojima zašećerene parodije posthladnoratovskih trilera previše i ne leže.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 27. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Benjamin Bratt, Armand Assante, Mili Avital, Simone-Elise
Gerard, Stephen Lang, Nestor Serrano, Gustave Johnson
glazba: Bill Wandell
scenarij: A.E. Hotchner (po noveli Ernesta Hemmingwaya)
rezija: Guy Ferland
proizvodnja: Trimark, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 99'
Na Bahamima tridesetih godina prošlog stoljeća mladi i stasiti “galeb” Arno (Bratt) spaja ugodno i korisno pružajući seksualne usluge turistkinjama, dok je objekt njegove platonske ljubavi lokalna cura Conquina (Avital). Kao dodatni izvor prihoda Arnu služe raznorazni sitni, ali ne baš legalni poslovi poput dostavljanja heroina za potrebe putnika na superluksuznoj jahti čiji je vlasnik bogati američki mafijas. Kada dotična jahta potone za vrijeme oluje Arno je jedini koji ima predodžbu gdje bi se mogla nalaziti olupina, što mu daje prednost u utrci za potopljenim blagom koje se nalazi u brodskom sefu. No, problem je u tome što Arnu nedostaje ronilačka i druga oprema s kojom bi mogao izvući blago, pa je prisiljen prihvatiti ponudu svog suparnika Jean-Pierrea (Assante) da udruže sredstva i dočepaju se bogatstva prije nego sto olupinu pronađe netko drugi. Opasan i mukotrpan posao izvlačenja blaga je opterećen nepovjerenjem između dvojice muškaraca, a dodatan izvor napetosti predstavlja to sto im društvo cine Conquina i Jean- Pierreova ljubavnica Janine (Gerard).
Otimači potopljenog blaga je film koji se ne uspijeva izdići iznad ograničenja televizijske produkcije. Prije svega je riječ o scenariju temeljenom na kratkoj Hemmingwayevoj noveli od sedam stranica kojeg je A.E. Hotchner napunio motivima i situacijama koje izgledaju klišejizirane, a i rasplet nije baš previše iznenadjujući. No, zato je režiser Ferland znao koristiti atraktivne lokacije Belizea kako bi u filmu stvorio opuštenu atmosferu, sasvim primjerenu ovom filmu. A i glumci se doimaju prilično relaksirano, pogotovo Bratt kojemu savrseno pristaje uloga karipskog “galeba”, isto kao sto je Armand Assante uvjerljiv kao njegov stariji kolega. Mili Avital (Volim te budalo mala) je, s druge strane, tu uglavnom više tu da s par erotskih scena ovaj film učini nesto atraktivnijim, dok je u glumačkom pogledu tuče njena suparnica Simone-Elise Gerard. Iako na trenutke dosadan (pogotovo u podvodnim scenama) i iako prilično predvidljivi, Otimači potopljenog blaga su oku ugodan filmić koji je dušu dao za neobaveznu relaksaciju.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: William Hurt, Jennifer Tilly, Dennis Leary, Francesca Brown,
Michael Chiklis, Corey Johnson, Michael A. Goorjian, Jason Merrells,
David Gwillim
glazba: Dick Maas
scenarij: Dick Maas
rezija: Dick Maas
proizvodnja: CLT-UFA International/First Floor, Nizozemska, 1999.
distribucija: Discovery
trajanje: 95'
Walter (Hurt) je predstavnik američke farmaceutske tvrtke koji odlazi u Amsterdam sklopiti važan posao, a usput koristi priliku da svojoj supruzi Cathryn (Tilly) i 10- godišnjoj kćerci Melissi (Brown) pokaze Evropu. Stjecajem okolnosti Melissa će se zagubiti na ulicama Amsterdama, a da stvar bude gora, ona je nijema i stoga ne može tražiti prolaznike da joj pokaću put do hotela. Zbog toga će biti u prilici lutati i vidjeti nešto što nije smjela vidjeti – okrutno ubojstvo. Kada se konačno vrati roditeljima, oni njenu priču smatraju posljedicom bujne dječje mašpte, a policija je prema tome još skeptičnija. No to nije slučaj s ubojicama koji su uspjeli locirati Melissu te neće prezati od ničega kako bi je zauvijek ušutkali. Melissa je zbog toga prisiljena koristiti svu svoju snalažljivost kako bi uspjela izmači ubojicama u velikom i nepoznatom gradu.
Dick Maas je nizozemski scenarist i rezišer koji je, za razliku od svojih mnogo poznatijih i od Hollywooda priznatih sunarodnjaka Verhoevena, de Bonta i Sluitera, svoje filmove snimao isključivo u domovini. Razlog za to je njegova ne baš sjajna reputacija stvorena očajnickim nastojanjem da u nizozemsko podneblje na silu ubaci američke sadrzaje (za što je lijep primjer akcijada Amsterdamned, mnogo lošiji film od njegovog hvaljenog horora De Lift iz 1983. godine). Paklena noć u Amsterdamu tu reputaciju neće previše popraviti, a glavni razlog za to je očigledna žanrovska konfuzija. S jedne strane, ovaj film bi trebao biti klasični triler na tragu hvaljenog Wallerovog ostvarenja Nijemi svjedok, dok, s druge strane zaplet ima toliko neuvjerljivih obrata i situacija da se čini da je riječ o parodiji. Na žalost, ni humor u filmu jednostavno nije na nekoj velikoj razini, a i američki glumci Hurt, Tilly i Leary nisu previše zainteresirani za svoje uloge. Mala Francesca Brown svoj posao shvaća daleko ozbiljnije, a Michael Chiklis (negdašnjim gledateljima TV Mreže poznat kao istoimeni junak TV-serije Commish) je prilično efektan kao frustrirani negativac. Na žalost, njegov ce se lik pred kraj pretvoriti u ubilački stroj dostojan Terminatora što je samo jedna od neuvjerljivosti koja će sahraniti ovaj film. Očigledno Maasovo nastojanje da slabost zapleta nadoknadi egzoticnošću lokacija je urodilo time da film koristi sve najgore moguće stereotipove o Amsterdamu kao modernoj Sodomi i Gomori, gdje su svi stanovnici narkomani, kurve i perverznjaci, tako da film na trenutke izgleda kao propagandni spot koji bi HDZ komotno mogao koristiti u slijedećoj izbornoj kampanji. No, korištenje prilično engleske sinkronizacije, kao i to da američki glumci tumace nizozemske likove, uništava svaku iluziju realističnosti, pa je to dodatni razlog zašto Paklenu noć u Amsterdamu valja zaobići u širokom luku.
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Cate Blanchett, Keanu Reeves, Giovanni Ribisi, Gary Kinnear,
Hilary Swank, Katie Holmes, J.K. Simmons, Gary Cole, Michael Jeter,
Kim Dickens, Rosemary Harris, Chelcie Ross
scenografija: Neil Spissak
kostimografija: Julie Weiss
fotografija: Jamie Anderson
montaza: Arthur Coburn & Bob Murawski
glazba: Christopher Young
scenarij: Billy Bob Thornton & Tom Epperson
rezija: Sam Raimi
proizvodnja: Lakeshore, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 111'
Sam Raimi je svoju reputaciju kult-filmaša izgradio na bizarnim horor-komedijama koje su zračile prepoznatljivim vizualnim stilom, kao i nevjerojatnim smislom za crni humor. No, u posljednje vrijeme je Raimi (danas također poznat i kao producent kultnih TV- serija Hercules i Xena) promijenio ploču i počeo snimati prilično konvencionalne filmove, pri čemu se okušao i za njega neobičnim žanrovima kao što su trileri i sportske drame. Na kraju se ispostavilo da se Raimi podvrgnuo konvencijama čak i kada se vratio žanru koji mu je svojevremeno bio omogućio slavu. Najbolji dokaz za to je Dar, triler sa horor-motivima kojeg je Raimi snimio prema scenariju Billyja Boba Thorntona, glumca s kojim je bio suradjivao u Jednostavnom planu. Taj je film u hrvatska kina došao s prilično zakašnjenja, vjerojatno zato što prije skoro godinu dana u Americi nije imao bog-zna-kakvu prođu na blagajnama (što se zbog relativno niskog budžeta od nekih 10 milijuna US$ i ne mora smatrati posebnom tragedijom).
Radnja filma odvija se u Brixtonu, gradiću u Georgiji gdje većina stanovnika jedva sastavlja kraj s krajem od socijalne pomoći. Za udovicu Anne Wilson (Blanchett) ta socijalna pomoć nije dovoljna da bi mogla prehraniti troje sinova, pa je prisiljena koristiti svoj vidovnjački talent i sugrađanima predviđati budućnost iz tarot-karti u zamjenu za sitnu financijsku “donaciju”. Iako je Anne svoj vidovnjački talent naslijedila od bake, rijetko ga koristi i svojim klijentima umjesto toga dijeli savjete. Tako će brutalno zlostavljanoj Valerie Barksdale (Swank) savjetovati da napusti svog nasilničkog supruga Donnieja Barksdalea (Reeves), na što joj dotični počne prijetiti i na svakojake druge načine zagorčavati zivot. U međuvremenu svakodnevnicu Brixtona je uzburkala vijest o nestanku Jessice King (Holmes), mlade kćeri najmoćnijeg čovjeka u gradu. Nakon bezuspješnih pokušaja da slučaj riješi konvencionalnim metodama lokalni šerif Johnson (Simmons) se nevoljko za pomoć obraća Annie. Njeni napori u početku ne donose nikakvog rezultata, ali kada vizije konačno dođu, odvesti će je do šokantnog otkrića koje će joj život dovesti u opasnost.
Zaplet Dara nije bog-zna-sto i već je mali milijun puta (uključujući završnicu koju je mogao predvidjeti svatko tko ima iole iskustva s holivudskim filmovima) korišten u trećerazrednim epizodama Dosjea X, pa i u Zemeckisovom trileru Ispod površine. No, ono što ovaj film razlikuje od svih njih je izvedba. Prije svega je riječ o izvrsnom scenariju Toma Eppersona i Billyja Boba Thorntona, koji je s dosta realizma i životnosti opisao likove koji obitavaju u ruralnoj, siromašnoj i neobrazovanoj Americi koju danas tako rijetko imamo prilike vidjeti u holivudskim filmovima. Zatim je tu i Raimi kao režiser koji itekako zna graditi napetost u filmu, tako da u Daru imamo neke od najjezovitijih scena koje smo u posljednje vrijeme imali priliku vidjeti na velikom ekranu. Ali, najugodnije iznenađenje filma je u castingu. Tako se australska glumica Cate Blanchett još jednom dokazuje kao prava majstorica svog posla, čineći lik samohrane juznjačke majke jednako uvjerljivim kao i likove renesansnih suverena i viktorijanskih dama koje je bila glumila u svojoj karijeri. Ovdje se čak i Keanu Reeves, glumac čija je drvena gluma bila upropastila tolike filmove, iskazao u neobično efektnoj ulozi negativca, koji je daleko neugodniji i opakiji od svih holivudskih serijskih ubojica upravo zato sto izgleda kao netko koga svaki dan možemo sresti na ulici. Sto se muške publike tiče, pogotovo adolescenata koji su voljeli Dawson’s Creek, njoj ce izuzetno ugodno iznenađenje biti scena u kojoj Katie Holmes eksplicitno pokazuje dva atributa koja su joj donijela slavu. Iako ce reciklirana i predvidljiva završnica prilično pokvariti dojam o filmu koji je mogao biti pravo pravcato remek-djelo, Dar je nešto sto bi ljubitelji kvalitetnog i inteligentnog žanrovskog filma itekako trebali pogledati.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 25. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
KRIV
(THE GUILTY)
uloge: Bill Pullman, Devon Sawa, Gabrielle Anwar, Angela Featherstone,
Joanne Whalley, Darcy Belsher, Jaimz Woolvett, Ken Tremblett, Gilian
Barber, Duncan Fraser, Bruce Harwood
scenografija: Douglas Higgins
kostimografija: Jori Woodman
fotografija: Tobias A. Schliessler
montaza: Alison Grace
glazba: Debbie Wiseman
scenarij: William Davies (po knjizi Simona Burkea)
rezija: Anthony Waller
proizvodnja: J&M Entertainment, SAD/Britanija/Kanada, 1999.
distribucija: Discovery
trajanje: 108 '
Callum Crane (Pullman) je superuspješni odvjetnik cija je blistava karijera upravo okrunjena imenovanjem za federalnog suca. No, njegovoj svijetloj buducnosti prijeti to sto je prilikom jedne uredske zabave popio previše i zbog toga sebi dozvolio da siluje uredsku tajnicu Sophie Lennon (Anwar). Djevojka ga zbog toga odluci ucijeniti – ili ce odustati od imenovanja ili ce o svemu obavijestiti policiju i medije. U medjuvremenu, mladi Nathan Corrigan (Sawa), koji je upravo odsluzio sest mjeseci zatvora zbog kradje automobila, saznaje kako mu je pravi otac nitko drugi nego Crane. Stjecajem okolnosti, prva osoba koja ce mu pomoci u potrazi bit ce mlada Tanya Duncan (Featherstone), za koju se ispostavi da je Sophiena cimerica. Kada se Nathan konacno odluci upoznati sa ocem, ono sto je trebao biti dirljivi obiteljski susret pretvara se u poslovni sastanak – Crane, ne znajuci da ima posla s vlastitim sinom, mladicu kriminalne proslosti nudi kuvertu u kojoj se nalazi predujam za ubojstvo i fotografija buduce zrtve. Sokirani Nathan odluci niti ne otvoriti kuvertu, ali njegov najbolji prijatelj Leo (Volveet) ima ozbiljnih problema s utjerivacima dugova i nikakvi ga skrupuli nece sprijeciti da ih na brzinu rijesi.
Zaplet ovog filma se temelji na tolikoj količini slučajnosti da bi netko pomislio da je riječ o parodiji. No, KRIV je ništa drugo nego holivudski remake prilično dobre britanske mini-serije s Michaelom Kitchenom u naslovnoj ulozi (a koju smo imali prilike vidjeti na HRT-u prije nekoliko godina). Iako su remakeovi obično prilično lošiji od originala, britanski režiser Waller je uspio očuvati sve najvažnije sastojke – tako hladne vancouverske lokacije predstavljaju dobar ekvivalent jednako hladnoj Britaniji iz originala, a vise nego solidna glumačka postava se u stanju nositi sa svojim britanskim kolegama. Prije svega je tu riječ o Billu Pullmanu, karakternom glumcu poznatom po ulozi Bushovog kolege u DANU NEZAVISNOSTI. Pretplaćen na uloge anđeoskih pozitivaca ili komedijaša, Pullman predstavlja prilično osvježenje kao ljigavi negativac za čije postupke ipak imamo nešto razumijevanja. To, s druge strane, ne uspijeva Gabeli Anwar čiji lik i nije bas najbolje definiran. Uz vrlo dobrog Devona Sawu (Stan iz istoimenog Eminemovog spota) i šarmantnu Angelu Featherstone nadvise valja pohvaliti izvrsnog epizodista Volveeta, koji se u posljednje vrijeme specijalizirao za uloge tipova iz polusvijeta. Ljubitelji američkih SF-serijaće isto tako imati prilike vidjeti Brucea Harwooda koji je u DOSJEIMA X i LONE GUNMENIMA tumačio lik Byersa. No, usprkos Wallerovom trudu KRIV ipak odaje svoje holivudske karakteristike u završnici, koja je dosta različita od britanskog originala. A i podzaplet s Craneovim brakom nije bio bas najpotrebniji. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, KRIV je prilično efektan i profesionalno napravljen trilercickojicegledatelje držati prikovane uz ekran sve do samog kraja.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
TOČKOVI
uloge: Dragan Mićanović, Bogdan Diklić, Anica Dobra, Nikola Kojo,
Milorad Mandić, Dragan Petrović, Ljubiša Samardžić, Neda Arnerić,
Svetozar Cvetković, Isidora Minić
scenografija: Vladislav Lasić
kostimografija: Dejana Vučicević
fotografija: Dušan Ivanović
montaza: Branka Ceperac
glazba: Felix Lajko
scenarij: Đorđe Milosavljević
rezija: Đorđe Milosavljević
proizvodnja: Sinema Dizajn, SRJ, 1999.
distribucija: Adria Art Film Studio
trajanje: cca 90'
Nemanja (Mićanović) je student kojemu je cilj da posjeti oca i od njega iskamči nešto novaca za sebe i djevojku. U tome ga neće sprijećiti ni očajno vrijeme ni policijske blokade koje pokušavaju uhvatiti okrutnog serijskog ubojicu. No, puknuta guma na automobilu će
ga ipak prisiliti da se zaustavi i pokuša zatražiti pomoć, odnosno skloniti se od nevremena. Najbliže takvo mjesto jest motel “Točkovi” gdje naš junak pronalazi još nekoliko naizgled običnih gostiju i namrgođenog vlasnika (Samardžić). S telefonskim vezama u prekidu i
mobitelom koji je neupotrebljiv zbog reljefa Nemanji ne preostaje ništa drugo da tamo sačeka jutro. No, ubrzo se ispostavlja kako je to daleko teži zadatak nego što je mogao pretpostaviti. Naime, stjecajem okolnosti gosti motela odjednom postanu uvjereni kako je siroti Nemanja nitko drugi nego serijski ubojica pa ga odluče linčovati. Nemanja se na jedvite jade uspijeva spasiti, ali samo zato što se nekim čudom dočepao pištolja uz čiju pomoć pokušava urazumiti samozvane djelitelje pravde. No to nije kraj noćne more, koja ce s vremenom postati sve krvavija.
Crnu komediju Točkovi, scenaristički i režijski debi srpskog strip-crtaca Đorđa Milosavljevića, će vjerojatno mnogi držati ničim drugim do n-tim pokusajem da netko sebe pokaže vecim Tarantinom od Tarantina. Iako se bez svake sumnje u ovom filmu mogu pronaci tragovi inspiracije Paklenim šundom, film je ipak nešto originalniji, makar i
zato što su na autora očigledno svoj pečat ostavili neki događaji iz nama prilično bliske prošlosti. Tako se može reći kako noćna mora u motelu “Toćkovi” predstavlja metaforu za raspad bivše Jugoslavije, a likovi nekoć zbratimljene narode i narodnosti koji su jedva dočekali da povade noževe ćim se u krležijanskoj krčmi ugasilo svjetlo (što je teza koju smo mogli pronaći u Dragojevicevim Lepa sela lepo gore). Iako se o političkim konotacijama itekako može raspravljati, primitivizam, nesnođljivost i korupcija koji vladaju danasnjom Srbijom (a, na žalost, i nekim nama daleko bližim lokacijama) su vrlo dobro dočarani. Što se glume tiče, ona je na vrhunskom nivou, a uz mladog Mićanovića treba posebno pohvaliti to sto šmo imali prilike vidjeti neka već zaboravljena lica, poput Ljubiše Samardžića (koji je 90-tih pronašao sebe kao uspjesni producent) i Anice Dobre, koju pamtimo po nekim prilicno zanimljivim ulogama s kraja 80-tih godina. Na žalost, završnica filma je, kao i u mnogim sličnim slucajevima, malo nategnuta, vjerojatno zato da bi film imao 90-minutni format, a što prilično kvari dojam. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Točkovi su ipak prilično zabavan film kojeg valja preporučiti svim ljubiteljima tarantinovske komedije.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
DAREDEVIL - ČOVJEK BEZ STRAHA
(DAREDEVIL)
uloge: Ben Affleck, Jennifer Garner, Colin Farrell, Michael Clarke Duncan,
Jon Favreau, Scott Tera, Joe Pantoliano, Ellen Pompeo, Leland Orser, Erick Avari,
Paul Ben-Victor, Derrick O'Connor, David Keith
glazba: Graeme Revell
scenarij: Mark Steven Johnson
rezija: Mark Steven Johnson
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2003.
distribucija: Continental Film
trajanje: 103 '
U prošlom desetljecu glavni trend u holivudskim filmovima su bili serijske ubojice i virtualna stvarnost. U ovom desetljeću glavni holivudski trend će biti ekranizacije popularnih strip-junaka. Barem se takav dojam moze steći nakon što su veliki holivudski studiji u relativno kratkom vremenu kao svoje glavne komercijalne uzdanice lansirali filmove kao što su X-Men i Spider-Man, temeljene na popularnim stripovima. Ovo ljeto bi se u kinima trebao pojaviti Hulk, a u međuvremenu je tvrtka “20th Century Fox” u zimski termin ugurala ekranizaciju Daredevila, još jednog strip-junaka iz “Marvelovog” univerzuma. Scenarij i režija je povjeren Marku Stevenu Johnsonu, poznatom po komedijama i sentimentalnim dramama (Simon Birch). On je sebe producentima uspio
nametnuti tako što se predstavio kao veliki poklonik originalnog stripa i odličan poznavatelj materije.
Naslovni junak je Matt Murdock (Affleck), Njujorčanin koji je smislio vlastiti način kako da svoj rodni grad ocisti od kriminalaca. Na to ga je nagnalo teško djetinjstvo koje je proveo u opakoj četvrti Hell’s Kitchen, pod budnom paskom svog oca, propalog boksača Jacka
Murdocka (Keith). Stari Murdock je sina nastojao uvjeriti da mu budućnost lezi u knjigama a ne šakama i Matt ga je poslušao, ali tek nakon što je doživio nekoliko tragedija. Prvo je u teškoj nesreći bio izložen radioaktivnom otpadu i izgubio vid, što je poslije kompenzirano ostalim izoštrenim čulima i nekim novim moćima. Oca su mu nakon toga ubili gangsteri zbog čega je mladi Matt (Tera) odlučio da zivot posveti istjerivanju pravde. Nakon što je zavrsio pravni fakultet, to čini na dva načina – danju radi kao odvjetnik, a noću kao maskirani osvetnik proganja najopakije njujorške kriminalce i rješava te slučajeve po kratkom postupku. Njegove aktivnosti su privukle pažnju Kingpina (Duncan), opakog gospodara njujorškog podzemlja, dok je Matt kao odvjetnik privukao pažnju
privlačne Elektre Nachios (Garner), djevojke koju uz dobar izgled krasi i poznavanje borilačkih vjestina. Matt ne zna da je Elektra kći Nikolasa Nachiosa (Avery), grćkog tajkuna koji je povezan s Kingpinom i koji je odnedavno poceo smetati svom poslovnom partneru. Kingpin zato na Nachiosa salje opakog profesionalnog ubojicu Bullseyea (Farrell) što ce imati kobne posljedice.
Slično kao i Tim Burton u slučaju Batmana, Johnson inspiraciju za svoju verziju Daredevila nije našao u originalnom stripu iz 1960- tih nego u kasnijoj, mračnoj revizionističkoj verziji Franka Millera. Zbog toga Daredevil može iznenaditi količinom nasilja, prostačkog rječnika, ali najviše time sto glavni junak cijeli film trpi ne baš bezazlene fizičke i psihološke posljedice svojih noćnih aktivnosti. Iznenađuje i to što Daredevil mnogo eksplicitnije shvaća borbu protiv kriminala te, za razliku od ostalih superjunaka, hladnokrvno likvidira negativce (što ce neki tumaciti kao holivudsko prihvaćanje Bushovih metoda u zavođenju mira i reda u svijetu). No, Johnson u tome nije bio potpuno dosljedan – film je u originalu trebao imati R-rejting, s mnogo više krvoliptanja i golotinjom, ali su studiji, po
običaju, išli linijom manjeg otpora. Zbog toga je Daredevil bezdusno isjeckan i nikakva montaža ne moze sakriti ozbiljnu nedorečenost likova i zapleta. Johnson se baš previše ne snalazi ni u akcijskim scenama koje su prilično konfuzne (jedini izuzetak je scena
zavođenja izmedju Daredevila i Elektre). Ni glumci se nisu baš pretrgli – Ben Affleck je mnogo uvjerljiviji kao slijepi odvjetnik nego kao akcijski turborazbijač, dok je dežurni holivudski dobričina Michael Clarke Duncan (Zelena milja) promašen u ulozi negativca. Jedini koji se čini zanimljivim u filmu jest Jon Favreau kao Murdockov kolega “Foggy” Nelson, dok Colin Farrell malo preglumljuje u ulozi demonskog Bullseyea. Kada se svemu doda anti-katartično finale (s očiglednom namjerom da se ostavi materijal za nastavke), Daredevil ostavlja zalostan dojam filma koji nije iskoristio svoje potencijale.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Draxblog VI 