Oznaka: Filmske recenzije

RECENZIJA: Vladar Pariza (L’Empereur de Paris, 2018)

Davno prije nego što nas je Hollywood naučio da od suvremenih scenarista ne očekujemo nešto originalno se bio stvorio stav da stvarni život i ličnosti znaju biti živopisniji od bilo čije mašte. Možda su najbolji primjer za to život i karijera Eugènea Françoisa Vidocqa, čovjeka koji se na kraju svog života mogao pohvaliti time da je bio pionir znanstvenih metoda u borbi protiv zločina, osnivač i načelnik prve moderne kriminalističke policije te osnivač prve privatne detektivske agencije u povijesti. Ta su dostignuća još impresivnija ako se u obzir uzme da je Vidocq prva desetljeća svojeg života proveo na pogrešnoj strani zakona, stekavši reputaciju jednog od najzloglasnijih i najtraženijih kriminalaca, ali i stručnjaka za bijeg iz zatvora, prije nego što ga jesmrtna presuda u odsutnosti i sve veća statistička vjerojatnost susreta s giljotinom natjerati da promijeni karijeru. Vidocq je još za života stekao status celebrityja i postao inspiracija brojnim umjetnicima i književnicima, od kojih je možda najpoznatiji Victor Hugo koji je njegov lik u znamenitom romanu Jadnici razdvojio na Jeana Valjeana i Javerta, isto kao i Edgar Allan Poe koji je po njemu stvorio lik C. Auguustea Dupina, prvog fiktivnog detektiva u modernoj književnosti. U posljednjih stotinjak i više godina, Vidocqov je život bio predmetom brojnih ekranizacija, među kojima se možda najviše ističe TV-serija sa Claudeom Brasseurom u glavnoj ulozi, dok je istoimeni igrani film s Gerardom Depardiueom iz 2001. godine brzo i opravdano prekrio zaborav. Najnovije ostvarenje, biografski film L’Empereur de Paris (Car Pariza) u kojem Vidocqov lik tumači Vincent Cassel, se u našim kinima pojavilo pod naslovom Vladar Pariza.

Zanimljive ličnosti poput Vidocqa obično na povijesnu scenu stupaju u vremenima koja su “zanimljiva” kao u znamenitoj kineskoj kletvi, i autori ovog filma to gledatelje podsjećaju uvodnim napomenama. Radnja započinje 1805. godine, odnosno šesnaest godina nakon što je obračun tadašnjih žutih prsluka s tadašnjim Macronom prouzročio masovno krvoproliće, ali i stvorio novi poredak u kojem su dotada siromašni i potlačeni pučani osim političkih i drugih prava prvi put stekli mogućnost da se samog dna popnu na vrh francuskog društva. Vidocq, koji je kao mladi vojnik na samom početku revolucionarnih ratova branio novostvorenu Republiku se u tome ispočetka nije najbolje snašao, te ga politička stabilizacija pod novoproglašenim carem Napoleonom zatiče kao zatvorenika na zloglasnom brodu-zatvoru gdje njegova reputacija majstora za bijeg odmah staje na žulj vođi zatvorske bande Maillardu (Lavant) koji ga nastoji likvidrati. Zbog toga Vidocq zajedno sa suuznikom Nathanaelom de Wengerom (Diehl) bježi i nekoliko godina kasnije u Parizu pod lažnim imenom pokušava ostvariti karijeru poštenog trgovca. Prošlosti, međutim, ne može izbjeći, te je prepoznat, uhapšen i doveden pred policijskog inspektora Henryja (Chesnais) koji ga, na njegov užas, optuži za ubojstvo koje nije počinio. Uvrijeđeni Vidocq odluči dokazati svoju nevinost i u zamjenu za privremenu odgodu pogubljenja pristane raditi kao doušnik. Nakon što mu je ekspresno dostavio prave krivce, Henry je toliko impresioniran da ga odluči trajno angažirati za čišćenje pariških ulica od najopasnijih kriminalaca. Vidocq u tu svrhu okuplja malu, ali efikasnu grupu suradnika koju čine ličnosti različitog društvenog porijekla i političkih stavova, te čije vještine Vidocqu dobro dođu kada se ponovno suoči s Maillardom, koji je nakon puštanja iz zatvora stvorio vlastiti krininalni imperij.

Režiju je potpisao Jean-François Richet, sineast kojemu ovo nije prva filmska biografija živopisne ličnosti iz francuskih crnih kronika, odnosno koji je našoj publici poznat po epskom dvodijelnom filmu Državni neprijatelj broj 1, gdje je glavnog protagonista, kao i ovdje, tumačio Vincent Cassel. S obzirom na to, kao i na za europske standarde basnoslovan budžet od 22 milijuna eura, moglo bi se pomisliti kako bi bila riječ o impozantnom ostvarenju. I, na prvi pogled Vladar Pariza tako uistinu izgleda kao spektakularan film u koji nije uložen samo veliki novac, nego i veliki trud, a koji se najviše može vidjeti u pažljivom i detaljnom rekonstruiranju Pariza od prije dva stoljeća. To uključuje kako kostime, rekvizite, tako i različite lokacije, od sirotinjskih četvrti, prepuinih tržnica i ulica, pa sve do carskih palača. Vladar Pariza, međutim, iskazuje daleko manje truda uloženog u scenarij. Fascinatna priča o Vidocqu je tako svedena na hrpu klišeja posuđenih iz sijaset hollywoodskih zatvorskih i gangsterskih filmova, pri čemu se osnivač moderne kriminalistike u borbi protiv zločina koristi mnogo prizemnijim metodama nalik na one koje je 1970-ih koristio Charles Bronson. Iako Richet s vremena na vrijeme prikaže talenta u scenama oružanih obračuna, oni se uglavnom svode na prilično brze i s vremenom monotone likvidacije hicem iz kubure u glavu. Čak je i završna scena, koja se odvija u podzemnom brlogu glavne pariške bande, pomalo razočaravajuća, isto kao što je i Vidocqov obračun s glavnim negativcem antiklimaktičan. Koliko je film klišejiziran najbolje svjedoči to što čak i manje iskusni gledatelji neće imati problema pogoditi sudbinu Vidocqove suradnice i ljubavne partnerice, a čiju nezahvalnu ulogu tumači škotska glumica Freya Mavor.

Od nje je mnogo poznatija Olga Kurylenko, a čija je uloga mnogo bolji indikator nedostataka filma. Njen lik skorojevićke aristokratkinje koja s istom lakoćom manipulira pariškim gangsterskim šljamom i Napoleonovim ministrima zapravo ne služi ničemu osim kso izgovor da se prikazuju haljine iz napoleonske ere, odnosno pažljivo rekonstruirane lokacije. S druge strane, lik Napoelonovog ministra unutarnjih poslova Foucheta, a kojeg tumači Fabrice Luchini, u nekoliko kratkih scena daje vrlo dobar povijesni kontekst zbivanjima oko Vidocqa, ali je tragično neiskorišten. Završna scena, u kojoj Vidocq prolazi kraj desetina, a potom tisuća Napoleonovih vojnika, je zbunjujuća i nema nikakav smisao, osim, možda nastojanja da se zagriju srca fanatičnijih bonapartista među ciljanom publikom. U mnogo čemu se Vladar Pariza, usprkos uglavnom dobre izvedbe,čini konceptualno promašenim, odnosno nedovršenim, pa je teško oteti se dojmu da je riječ o malo previše podebljanoj pilot-epizodi TV-serije koja, na žalost, neće biti nikada snimljena.

VLADAR PARIZA

(L’EMPEREUR DE PARIS)

uloge: Vincent Cassel, Freya Mavor, Denis Ménochet, August Diehl, James Thierée, Patrick Chesnais, Olga Kurylenko, Fabrice Luchini, Denis Lavant

scenarij: Eric Besnard

režija: Jean-François Richet

proizvodnja: Gaumont, Francuska, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 4/10

[kofi]

RECENZIJA: Fantastična četvorka (Fantastic Four, 2015)

Posljednjih se godina bilo teško oteti dojmu da Marvel Comics predstavlja tiskaru novca za današnji Hollywood, odnosno da ekranizacija svakog, pa i najopskurnijeg, Marvelovog stripa mora predstavljati hit. Međutim, čak i prije nego što su neki najnoviji događaji, poput masovnog otkazivanja marvelovskih serija na Netflixu, doveli u pitanje takvu predodžbu, bilo je slučajeva da Marvelov strip hollywoodskom studiju umjesto rastura na kino-blagajnama donese sramotni flop. Od svih Marvelovih stripova se s time može najviše “pohvaliti” Fantastična četvorka, jedna od klasičnih i izuzetno popularnih kreacija legendarnog Stana Leeja o timu superheroja, a koja se dosad dobila čak tri kino-inkarnacije i pri tome nijednom nije postigla uspjeh koji se danas obično vezuje uz superherojske filmove. Prva verzija iz 1994. godine, snimljena u niskobudžetnoj produkciji Rogera Cormana isključivo u svrhu očuvanja filmskih prava, je praktički završila u bunkeru i danas se smatra jednim od najopskurnijih filmova suvremenog Hollywooda. Druga verzija iz 2005. godine, koja je u Foxovoj produkciji predstavljala mnogo ozbiljniji pokušaj ekranizacije, je imala loše kritike i solidne komercijalne rezultate te nekako uspjela doteturati do drugog nastavka, prije nego što su se Foxovi glavešine odlučili za reboot, odnosno treći film u kino-dostavljen u ljeto 2015. godine.

Radnja filma započinje kada dva nadarena dječaka – Reed Richards i Ben Grimm – svojim eksperimentima s teleportacijom privuku pažnju profesora Storma (Cathey) koji će angažirati u svojem elitnom istraživačkom institutu gdje će upoznati još nekoliko isto tako talentirane djece. Mnogo godina kasnije, sada već odrasli Richards (Teller) i Grimm (Bell) zajedno sa Sue (Mara) i Johnnyjem Stormom (Jordan) te Victorom van Doomom (Kebbell) uspiju izraditi tzv. kvantumska vrata koja vode u drugu dimenziju, odnosno na tzv. Planet X. Jedne noći, bijesni zbog toga što će NASA tamo kao prve ljude poslati astronaute, odluče otići sami, ali ekspedicija ne završi dobro. Victor van Doom ostaje zarobljen na Planetu X, a četvoro mladih znanstvenika budu genetski promijenjeni i steknu nove nadljudske moći – Richards se tako može savijati, Johnny Storm može gorjeti i letjeti, Sue postaje nevidljiva a Grimm je transformiran u neranjivog čovjeka-gromadu. Četvorka se mora suočiti s time da su im te transformacije trajno promijenile život, ali ih dovele pod pasku vlade koja na njima misli nastaviti eksperimente. To uključuje i stvaranje novih kvantumskih vrata i novu ekspediciju na Planet X. Tamo ih, međutim, čeka Victor van Doom koji ne samo da nije preživio, nego je i razvio telekinetičke moći, ali i želju da uništi čovječanstvo.

Fantastična četvorka je podbacila na kino-blagajnama, ali to, zapravo, i nije predstavljalo neko posebno iznenađenje, s obzirom da je prije premijere bio izložen negativnom publicitetu, uglavnom vezanim uz priče o sukobu režisera Josha Tranka s Foxovim producentima. One su potvrđene s Trankovim tweetom u kojem je popljuvao vlastiti film, optuživši studio da je film naknadnim dosnimavanjem i premontiranjem izmijenio do neprepoznatljivosti. Iako nije prvi slučaj da režiser ide “u kupe”, a njegov matični studio ide “u špade”, danas je rijetkost da je razlaz bio tako spektakularan, odnosno da se njegov odraz mogao tako lakše pronaći u samom filmu. Fantastična četvorka naime, barem u svom prvom dijelu, izgleda kao prilično dobar ili barem ambiciozan film. Čini se izglednim da je Trank, za ovaj film angažiran zbog kratkog ali efektnog superherojskog found footage filma Kronike, nastojao novu Četvorku učiniti što različitijom od prethodne, i to skretanjem u žanrovske vode horora. Novi film više nije lepršava priča o superherojskoj obitelji koja spašava svijet, nego priča o grupi mladih ali arogantnih znanstvenika koji sebe i svijet dovedu u opasnost, izazivajući kod sebe monstruozne tjelesne promjene. Taj mračniji ton, međutim, izgleda nije pasao Foxovim glavešinama, pa su napravljene drastične izmjene kako bi se film učinilo konvencionalnijim i prijemčivijim publici. Te intervencije posebno dolaze do izražaja u drugom dijelu koji izgleda eksponencijalno slabiji, a loš dojam dodatno pojačavaju detalji poput loše napravljenih perika koji uništavaju kontinuitet scena. No, glavni problem je prije svega u scenariju koji nastoji publici dati još jednu rutinsku priču o nastanku, pri čemu je žrtvovana upečatljivost i uvjerljivost likova, a završni obračun, koji se ponovno svodi na orgiju CGI efekata, vrlo brzo ispari iz sjećanja. A to se može reći i za ovaj film, koji je sve samo ne fantastičan.

FANTASTIČNA ČETVORKA

(FANTASTIC FOUR)

uloge: Miles Teller, Michael B. Jordan, Kate Mara, Jamie Bell, Toby Kebbell, Reg E. Cathey

scenarij: Jeremy Slater, Simon Kinberg & Josh Trank

režija: Josh Trank

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 100 min.

OCJENA: 3/10

[kofi]

RECENZIJA: Terminator Genisys (2015)

Malo što je tako frustrirajuće za ljubitelje SF-filmova kao sklonost Hollywooda da neke od najboljih i najhvaljenijih ostvarenja žanra pokušava eksploatirati nizom sve besmislenijih remakeova, rebootova i nastavaka, a za koje je unaprijed jasno da nikako ne mogu svojom kvalitetom nadmašiti original. To nije uspjelo čak ni Terminatoru 2, komercijalno najuspješnijem i vjerojatno najrazvikanijem film svog vremena, a koji, usprkos revolucionarnih CGI efekata jednostavno nije mogao zasjeniti spoj originalnog koncepta, jednostavne priče i upečatljivih likova u originalnom Terminatoru iz 1984. godine. Sljedeći filmovi iz franšize, koji su na ovaj ili onaj način pokušavali biti njegovi nastavci, su bili bitno gori i svedeni na podgrijavanje sarme uz pokoji “gimmick”, bilo da je riječ o ženskom terminatoru u Ustanku mašina ili žanrovskom izletu u postapokaliptički ratni film u Spasenju. Bolje, dakako, nije mogao proći ni peti (i zasad posljednji) film pod naslovom Terminator Genisys.

Ovaj se film reklamirao kao svojevrsni “meki reboot”, odnosno pokušaj da se napravi nastavak čiji će se scenarij oslanjati na originalni film, ali neće biti sputan u njemu i drugim nastavcima uspostavljenom kanonu. Radnja tako započinje kao svojevrsni remake prvog filma, odnosno u 2029. godine kada u svijetu uništenom nuklearnim ratom ostaci čovječanstva vode uspješni rat protiv strojeva i Skyneta, umjetne inteligencije koja je sukob bila pokrenula. Vođa ljudskih pobunjenika John Connor (Clarke) tik pred konačnu pobjedu doznaje kako je Skynet vremenskim strojem u 1984. godinu poslao terminatora, androida-ubojicu sa zadatkom da ubije njegovu majku i tako spriječi njegovo rođenje. Zbog toga je njegov najpouzdaniji vojnik Kyle Reese (Courtney) također poslan u prošlost da to spriječi. Na njegovo veliko iznenađenje, Connorova majka Sarah Connor (Clarke) u Los Angelesu 1984. godine nije bespomoćna djevojka koju treba spašavati, nego opaka ratnica koja se cijeli život pripremala za obračun s terminatorima, te će biti Reeseov mentor i suborac. Skynet ju je, naime, već bio pokušao likvidirati kao 9-godišnju djevojčicu, ali ga je u tome spriječio još jedan terminator, ovaj put poslan od strane Johna Connora da to spriječi; on je postao djevojčin zaštitnik, mentor i svojevrsni poočim. Reese i Sarah, međutim, moraju nekako spriječiti nastanak Skyneta i nuklearni rat, a u ključ za to je pokretanje operativnog sustava Genesys u San Franciscu 2017. godine, a zbog čega njih dvoje moraju putovati u budućnost.

Motiv vremenskog putovanja književnicima i scenaristima često stvara veliki problem u obliku potrebe da nekako riješe vremenski paradoks. A taj je problem još teži kada se stvaraju nastavci filmova, odnosno moraju pisati scenariji sputani u okvire univerzuma gdje je unaprijed jasno da će doći do sveopće nuklearnog uništenja. Genesys taj problem, kao i mnoga druga djela s temom vremenskog putovanja, rješava “elegantno” kroz koncept multiverzuma, odnosno stvaranja univerzuma gdje su događaji krenuli drukčijim putem. Tako se i univerzum kojem pripada Genesys može shvatiti kako svojevrsna varijacija na temu, odnosno tek kao jedan od alternativnih verzija univerzuma prikazanog u originalnom Terminatoru. Iako prilično otrcan, ovaj je koncept mogao funkcionirati da su, kojim slučajem, scenaristi uložili truda da ga razrade, ali su umjesto toga scenarij, odnosno komplicirani zaplet shvatili tek kao izgovor za lopatom nabacane akcijske scene u kojima se demonstriraju dosezi moderne CGI tehnologije, iako su oni danas mnogo banalniji nego kod Terminatora 2 1991. godine. Nasilje, pucnjava i jurnjave automobilima, međutim, ne izgledaju naročito, isto kao što će i završni obračun gledateljima, naviklim na slične stvari u filmovima Marvelovog i DC-ovog univerzuma, brzo ispariti iz sjećanja. Scenaristi i režiser Alan Taylor se zato uzdaju prije svega u nostalgiju, odnosno nastoje poklonicima prvih, odnosno “pravih” Terminatora dostaviti svojevrsni fan service u obliku replika, kostima ili čak ponekih scena rekonstruiranih s parodijskim ili nekim drugim odmakom.

U svemu tome možda najbolje funkcionira Schwarzenegger, koji ovdje ne dostavlja neku naročito dobru ulogu, ali zato dobro služi kako bi demonstrirao mogućnosti CGI-ja kroz vlastiti lik koji se pojavljuje kao mladi, sredovječni, i na kraju, ostarjeli Terminator. Njegova zvjezdana pojava, međutim, teško može nadvladati scenaristička i druga ograničenja filma, a koja uključuju nedostatak talenta, karizme i inspiracije kod njegovih kolega. To postaje posebno izraženo kada se neki od glumaca usporede s prethodnim tumačima istih likova. Jason Clarke je potpuno potrošen u ulozi John Connora, unaprijed upropaštenom trailerom koji “spoila” ono što je trebao biti “iznenadni obrat”. Još je gora stvar s antipatičnim Jaiem Courtneyem koji je svjetlosnim godinama ispod Michaela Biehna kao originalnog Kylea Reesea, a razočaranje dodatno zaokružuje Emilia Clarke, koja je trebala u ovaj film donijeti karizmu Daenerys iz Igre prijestolja, ali koja je potpuno neuvjerljiva u usporedbi s Lindom Hamilton iz originalnog filma. I, kao što se moglo pretpostaviti, između nje i Courtneya nema nikakve “kemije” koje je postojala između Biehna i Hamiltonove. Zbog svega toga i nije neko naročito iznenađenje što se planirana trilogija reboota nije snimila, i zbog čega će sljedeći film o Terminatoru biti svojevrsni “redovni” nastavak koji se “vraća korijenima”. Sudeći po Genisysu, njegovi tvorci če se, žele li dobar film, morati izuzetno potruditi.

TERMINATOR GENISYS

uloge: Arnold Schwazenegger, Jason Clarke, Emilia Clarke, Jai Courtney, J.K. Simmons, Dayo Okeniyi, Matt Smith

scenarij: Laeta Kaiogridis & Patrick Lussier

režija: Alan Taylor

proizvodnja: Skydance/Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 126 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Cam (2018)

Isto onako kako je na početku ovog stoljeća HBO mijenjao paradigmu televizijske produkcije i postavljao temelje današnjeg “zlatnog doba”, tako danas Netflix mijenja paradigmu filmske produkcije. To se može zahvaliti prije svega nastojanju da se asortiman filmova učini ne samo drukčijim od onih na raspolaganju gledateljima zemaljske i kablovske televizije, nego i time da filmovi budu što raznovrsniji i neobičniji. Sklonost eksperimentiranju, s druge strane, ne garantira uvijek uspjeh i kvalitetu, a kao jedan od svježih primjera za to je Cam, koji se može smatrati ne baš najboljim, ali u svakom slučaju, jednim od najneobičnijih prošlogodišnjih horor-filmova.

“Cam” iz naslova je skraćenica za “web kameru”, ali također i za “cam girl”, odnosno ono što danas podrazumijeva seksualnu radnicu specijaliziranu za striptiz i druge usluge koje se pružaju preko Interneta. Protagonistica je Alice (Brewer), mlada žena koja se pod umjetničkim imenom Lola bavi tim poslom i u njemu je toliko dobra da je postala nešto nalik na zvijezdu ili barem misli da će to uskoro postati. U nastojanju da se bi osigura što veću gledanost i popularnost je spremna izvoditi sadržaj “smjeliji” od drugih modela, pri čemu se često zna prijeći granica dobrog ukusa ili zdravog razuma. Međutim, nedugo nakon što se približila svom cilju i počela probijati među “cam” elitu, njen se svijet odjednom preokrene. Naime, prvo otkrije kako se više ne može ulogirati na svoj cam website, i to navodno zato što je netko uspio hakirati njen račun,a onda otkrije da netko pod njenim imenom počinje izvoditi još izopačenije cam predstave. Alice još više zbunjuje zastrašujući detalj da alternativna Lola izgleda kao njena sestra blizanka, isto kao što internetski nestašluci njene zle dvojnice počinju utjecati i na njen stvarni off-line život te joj ugrožavati odnos s obitelji. Alice je zato prisiljena iskoristiti svu svoju domišljatost i talente kako bi se obračunala sa svojom tajanstvenom mučiteljicom.

Jedna od stvari koja se nikako ne može zamjeriti ovom filmu jest nedostatak autentičnosti. Scenarij je napisala Isa Mazzei, bivša cam djevojka, a režiju je potpisao Daniel Goldhaber, koji joj je za vrijeme njene prethodne karijere bio režirao nekoliko pornografskih video-snimaka. Mazzei je, barem ako je vjerovati intervjuima koje je bila davala pred premijeru, inspiraciju pronašla u vlastitim iskustvima vezanim uz neovlaštenu distribuciju video-snimaka njenih cam predstava na Internetu, kao i frustrirajuće i očekivano uzaludne pokušaje da tu rabotu zaustavi putem službene policijske prijave. Usprkos svega toga, Cam se ističe za Hollywood prilično neuobičajenom blagonaklonašću prema seks industriji, pogotovo onim aspektima koji američkoj tvornici snova otimaju kruh iz usta. Protagonistica nije prikazana ni kao tupava bimbulja niti kao bespomoćna žrtva, a scenariju se uspio u današnja neopuritanska SJW vremena sve teže zamisliv seks pozitivni feminizam, i to preko lika protagonističine majke (koju tumači Mellora Walters, veteranka Andersonove Magnolije i vjerojatno najpoznatije od svih imena ispred kamere) koji otkrije neobično razumijevanje za profesiju svoje kćeri. Taj heretički detalj je bio dovoljno da kritičari Camu pronađu nekakvu društvenu angažiranost, odnosno shvate ga kao svojevrsnu alegorijsku osudu suvremenih trendova u kojima ljudi svoje živote žive na Internetu, stvarajući svoje lažne dvojnike koji, prije ili kasnije, pokušaju ukloniti stvarni original.

Cam je uistinu zanimljiv film, ali neobična tema i neuobičajen stav prema suvremenom društvenom fenomenu nije dovoljan da bi ga učinio kvalitetnim. Za tako nešto je trebao bitno jzaokruženiji i suvisliji scenarij, koji fascinantnu temu ne bi potrošio na jeftinu horor “foru”. Čak i pomalo nekonvencionalna završnica, koji gledateljima ne pruža zaokruženo objašnjenje o prirodi problema s kojim se našla protagonistica, prije izgleda kao posljedica nedostatka inspiracije nego pokušaja da se bude “drukčiji od drugih”. Zapravo, teško se oteti dojmu da je Mazzei imala namjeru napraviti mrtvački ozbiljan triler o stvarima koje su se događale ili njoj ili njenim kolegama, ali je na kraju, nakon uzaludnog obijanja pragova hollywoodskih kancelarija, odlučila ići linijom manjeg otpora te dostaviti mnogo konvencionalniji sadržaj, pa se tako horor zaplet doima naknadno nalijepljenim. Cam je najbolji u prvoj polovici, kada daje prilično zanimljiv i uvjerljiv prikaz svijeta “caminga”, te upravo stoga druga polovica izgleda razočaravajuće te tone u jeftine klišeje. Opći dojam koliko-toliko uspije spasiti prije svega Madeline Brewer (najpoznatija po ulozi Janine u TV-seriji Sluškinjina priča) koja ulaže izuzetnu energiju kako bi uvjerljivim učinila lik koji nije baš najbolje napisan. No, kao i u mnogo sličnih slučajeva, talent ispred kamere ne može uvijek nadoknaditi nedostatak iskustva iza kamere.

CAM

uloge: Madeline Brewer, Patch Darragh, Mellora Walters

scenarij: Isa Mazzei

režija: Daniel Goldhaber

proizvodnja: Netflix, SAD, 2018.

trajanje: 94 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Roma (2018)

Od “tri amigosa”, kako sebe vole nazivati od kritike hvaljeni i danas na najprestižnije nagrade pretplaćeni meksički filmaši Guillermo del Toro, Alejandro Gonzalez Inarritu i Alfosno Cuaron, potonji se može smatrati tehnički najpotkovanijim. Svako njegovo ostvarenje predstavlja užitak za onaj segment okorjelih filmofila kojima je forma važnija od sadržaja. Cuaronovo inzistiranje na kvaliteti produkcije se možda najbolje može vidjeti u tome što je od njegove hvaljene i “Oscarima” nagrađene Gravitacije do najnovijeg filma prošlo skoro pet godina. Takav se perfekcionizam isplatio, barem ako je suditi prema Zlatnom lavu koje je njegov najnoviji film Roma osvojio na ovogodišnjem Venecijanskom festivalu. S druge strane, Cuaron će dio okorjelih filmofila od sebe otjerati heretičkom suradnjom s Netflixom, odnosno pristajanjem da se njegov film nakon nominalne i praktički nepostojeće kino-distribucije odmah prikaže na malim ekranima, čime je velikim dijelom kompromitirana “čistoća filmskog doživljaja”.

Roma se od svih djela u Cuaronovoj filmografiji može smatrati najosobnijim, s obzirom da je velikim dijelom autobiografskog karaktera, odnosno posvećen Libo Rodriguez, dadilji koja ga je odgajala početkom 1970-ih kada je odrastao u Ciudad de Mexicu. Roma predstavlja svojevrsnu igru riječi, odnosno aluziju na istoimeni Fellinijev poluautobiografski film iz 1972. godine, ali se također odnosi na Colonia Roma, četvrt meksičkog glavnog grada koja je u vrijeme kada se odvija radnja bila nastanjena pripadnicima srednje ili više srednje klase. Njoj pripada obitelj u kojoj je zaposlena protagonistica Cleodegaria “Cleo” Gutierrez (Aparicio), mlada Indijanka koja se osim redovnih kućanskih poslova brine i za četvoro djece svoje poslodavke Sofije (de Tavira), i koja je u tome toliko dobra da je smatraju dijelom obitelji. Njihov život je, međutim, daleko od idiličnog, a što će se kroz godinu dana iskazati kroz nekoliko kriznih situacija. Cleo tako ostane trudna sa svojim momkom koji će je nakon što za to dozna smjesta ostaviti; dok se ona suočava s mogućim posljedicama trudnoće na svoj posao, Sofia se suočava sa spoznajom da je suprug, ugledni liječnik, ostavio nju i djecu radi mlađe žene; problemi Cleo i njene poslodavke će se, pak, jednog dana sudariti s tinjajućim političkim napetostima u zemlji na dan kada je ljevičarska studentarija previše ozbiljno shvatila najave tadašnjeg predsjednika Echeverrije o slobodi okupljanja, a što rezultira jednim od najkrvavijih događaja u suvremenoj povijesti Meksika.

Cuaron je svoj film učinio najosobnijim ne samo po pitanju sadržaja, nego i kroz formu. Romu nije samo režirao i za nju napisao scenarij, nego je služio i kao direktor fotografije i montažer. To se odlikuje kroz perfekcionistički pristup, ali i beskompromisno inzistiranje na tehnikama “art filma”. Pri tome odmah u oči pada crno-bijela fotografija, ali i inzistiranje na izuzetno dugim, neprekinutim i često statičkim kadrovima od kojih neki imaju sadržaja od koje bi neki drugi, konvencionalnije nastrojeni, filmaš napravio cjelovečernji film. S druge strane, “art” karakter filma se može vidjeti i kroz njegovu epizodičnost, odnosno nedostatak čvrstog zapleta ili eksplicitne naracije. Cuaron uglavnom ostavlja gledateljima da povežu točkice, odnosno zaključe što se to, zapravo, događa s Cleo, njenom kvazi-obitelji i zemlji u kojoj živi. Cuaron prikazuje izuzetnu vještinu u stvaranju nekoliko dojmljivih prizora, pri čemu se najviše ističe oni u trgovini odakle Cleo svjedoči nasilju na ulicama, u operacijskoj sali, te, dakako, onaj završni na plaži koji je poslužio za poster filma. Cuaron će pri tome nabaciti pokoju udicu za ciljanu art-snobovsku ili SJW publiku, bilo da je riječ o referencama na popularne filmove 1960-ih kao što je francuska Velika avantura ili sceni u kojoj Sofia nakon pokoje čašice previše svojoj uposlenici iskaže vlastito shvaćanje položaja žena u suvremenom svijetu. Međutim, svi ti zanimljivi detalji dolaze upakirani zajedno s nekima koji i nisu toliko zanimljivi, odnosno predstavljaju čisto gubljenje vremena. Neke od tih scena su ili nerazumljive ili previše pretenciozne (poput one u kojoj jedan od likova pjeva nordijsku pjesmu dok se oko njega gasi požar), a zbog njih je Roma, pogotovo u svojim prvim dijelovima, izuzetno zahtjevan film za gledatelje koji se prethodno nisu oboružali strpljenjem. Možda je zbog toga odluka da se ide na Netflix bila ispravna, jer bi bez spasonosne ikone za pauzu i opcije da se nakon nje par sati pridrijema Roma bila posve nepodnošljiva. Ovako je dojam spašen i Cuaronov film opravdava palac gore, iako ne toliko opravdan kao ekstatične kritike i prestižne nagrade na koje se u ovom trenutku čini pretplaćen.

OCJENA: 6/10

ROMA

uloge: Yalitza Aparicio, Marina da Tavira

scenarij: Alfonso Cuaron

režija: Alfonso Cuaron

proizvodnja: Participant Media/Esperanto Filmoj, Meksiko/SAD, 2018.

trajanje: 135 min.

RECENZIJA: Jurski svijet (Jurassic World, 2015)

Jurski park se teško može smjestiti među najbolje, ali se zato bez svake sumnje može smatrati jednim od najutjecajnijih filmova napravljenih 1990-ih. Spektakl kojim je Steven Spielberg još jednom potvrdio status jednog od najkvalitetnijih hollywoodskih zabavljača također je publici prvi put na najefektniji mogući način iskazao mogućnosti nove CGI-tehnologije u stvaranju iluzije. Time je, između ostalog, stvoren standard bez kojeg se danas jednostavno više ne mogu zamisliti rekonstrukcije davno iščezlih razdoblja na velikim i malim ekranima. Dakako, sve to ne bi bilo moguće da Jurski park nije svojim tvorcima donio basnoslovne hrpe novaca i, naravno, potakao snimanje nastavaka koji su trebali ponoviti isto dostignuće. Iako je jednog od njih – Izgubljeni svijet – također režirao Spielberg, oni u tome nisu previše uspjeli, kao ni u tome da ostanu gledateljima u nekom naročitom sjećanju. To je možda razlog zbog kojeg se na četvrti nastavak moralo čekati skoro desetljeće i pol, a kada se konačno pod naslovom Jurski svijet pojavio u kino-dvoranama, njegov enormni uspjeh kod publike je neke od kritičara čak i iznenadio.

Spielberg se, kao i u prethodnom nastavku Jurski park III, sklonio u stranu te je režija povjerena Colinu Trevorrowu, filmašu koji je pažnju bio privukao niskobudžetnom SF-komedijom Sigurnost nije zagarantirana. Zaplet se temelji na scenariju koji je pred premijeru izazvao dramu izvan ekrana zahvaljujući sporu oko autorstva između Trevorrowa i Dereka Connollyja s Rickom Jaffom i Amandom Silver, a koji je riješen u korist potonjih. Radnja započinje dvadeset dvije godine nakon događaja u prethodnom filmu kada je zabavni park na otoku Nublar postao predmetom kaosa i krvoprolića, nakon što su se dinosauri, rekonstruirani temeljem drevne DNK u laboratorijima korporacije InGen, uspjeli pobjeći iz svojih kaveza. Srećom po InGen, katastrofa se zbila prije službenog otvaranja, a park, koji sada vodi korporacija Masrani na čelu sa Simonom Masranijem (Khan), je uveo nove sigurnosne mjere tako da ga sada mogu na miru posjećivati na tisuće ljudi sa obiteljima i uživati u bliskom pogledu na orijaška stvorenja koja su prije nekoliko desetaka milijuna vladala šumama i oceanima ovog planeta. Među posjetiteljima se nalaze dva adolescenstka brata – Zach (Robinson) i Gray Mitchell (Simpkins), čija je tetka Claire Darling (Howard) jedna od menadžerica parka i toliko zaokupljena poslom da svoje nećake zanemari, a nakon čega oni počnu samostalno lutati parkom, uvjereni da im se ništa loše ne može dogoditi. Owen Grady (Pratt), bivši mornarički specijalac i Clarein bivši momak, zadužen za dresiranje velociraptora, međutim, nije toliko uvjeren da je park posve siguran. Njegove zle slutnje se pokažu ispravim kada indominus rex, novi hibridni i umjetno stvoreni dinosaur zamišljen kao veća, opakija verzija tiranosaura, odnosno još vrednija atrakcija u parku, uspije pobjeći iz svog kaveza te izazvati sveopći kaos nakon kojeg Owen mora nekako uspostaviti kontrolu, odnosno spasiti živote gostiju i svojih nećaka.

Jurski svijet je nastavak, ali će ga neki bez svake sumnje shvatiti i kao svojevrsni remake originalnog filma, odnosno reboot serije. Kada se usporedi sa Spielbergovim filmom, teško se oteti dojmu da je ovo u suštini Jurski park u kojeg je netko uložio daleko više novaca, odnosno utrpao sadržaje koji prije 22 godine nisu bili dostupni zbog nedostatnog budžeta ili nedovoljno razvijene tehnologije specijalnih efekata. Tako otok Nublar sada izgleda mnogo veći, park radi te umjesto par desetaka pripadnika osoblja potencijalni obrok za gladne dinosaure čine tisuće posjetilaca, a dobrom starom tiranosauru i velociraptorima će se tako priključiti na stotine krilatih pterosaura i orijaško morsko čudovište mozasaur, Njihova interakcija će u biti zaslužna za smrt Clairine pomoćnice koju tumači Katie McGrath u jednoj od najspektakularnijih scena franšize. No, s druge strane, Jurski svijet po pitanju glavnog zapleta nije previše odstupio od Parka – ponovno je riječ o zabavnom parku gdje, usprkos vrhunske tehnologije i mjera sigurnosti, stvari krenu katastrofalno krivo. Ponovno stvari komplicira beskrupulozni negativac, ovaj put u obličju načelnika sigurnosti kojeg tumači za takve uloge uvijek raspoloženi Vincent D’Onofrio, a koji je uvjeren da će se velociraptori moći dresirati za vojnike i tako donijeti milijarde dolara njemu i ostatku vojno-industrijskog kompleksa. I, naravno, ponovno situaciju još težom čini briga za djecu koja su se našla usred sveg tog kaosa.

Trevorrow se u svemu tome uspije, što vlastitom vještinom, što zahvaljujući scenariju, dodati dovoljno originalnosti i svježine da se Jurski svijet ne može smatrati indigo-kopijom Spielbergovog filma. To, dakako, ne znači da je sve što se dodalo originalnom zapletu dobro, a što se posebno može vidjeti u završnim dijelovima filma u kojima se podzaplet s velociraptorima kao potencijalnim vojnicima na ne baš najsretniji način vezuje uz glavni zaplet o bijegu od velike krvoločne mrcine indominusa. S druge strane, može se reći da Jurski svijet sadrži daleko više humora, ali i da je, za razliku od prethodnih filmova gdje su likovi bili druga violina u odnosu na dinosaure, ima pravog protagonista. Njega tumači Chris Pratt kao tradicionalnog “macho”, ali izuzetno sposobnog muškarčinu za kojeg je odmah jasno da zna što radi i čije će vam društvo znatno poboljšati izglede za preživljavanje. Pratt, kojem je ova uloga velikim dijelom potvrdila status velike zvijezde, je napravio dobar posao, pa čak i velikim dijelom stvorio dobru “kemiju” s Bryce Dallas Howard, čiji je lik radoholičarke koja po divljini šeta u štiklama vrlo efektni “comic relief”, i koji je, naravno, zbog seksističkih konotacija još za vrijeme objavljivanja trailera izazvao apopleksiju među dežurnim SJW dušobrižnicima. Sve to, bez obzira na ozbiljne nedostatke, čini Jurski svijet koliko-toliko zadovoljavajućim, odnosno sasvim prihvatljivim načinom da netko željan neobavezne zabave provede dva sata pred ekranom, a što je dostignuće s kojim se može pohvaliti sve manje hollywoodskih blockbustera.

OCJENA: 5/10

JURSKI SVIJET

(JURASSIC WORLD)

uloge: Chris Pratt, Bryce Dallas Howard, Vincent D’Onofrio,Ty Simpkins, Nick Robinson, Omar Sy, BD Wong, Irrfan Khan

scenarij: Rick Jaffa, Amanda Silver, Derek Connolly & Colin Trevorrow

režija: Colin Trevorrow

proizvodnja: Universal, SAD, 2015.

trajanje: 124 min.

RECENZIJA: Sutrozemlja: Novi svijet (Tomorrowland, 2015)

Ljudi uvijek imaju sklonost prošlost gledati kroz ružičaste naočale, ali to u pravilu nije slučaj budućnošću, koja se u jednom vremenskom razdoblju zamišljala pozitivnije nego u drugom. Jedno od razdoblja kada se budućnost vidjela mnogo ružičastije nego u razdobljima prije i poslije su 1960-e, kada su godine poratnog ekonomskog rasta i dotada nezamislivi skok općeg prosperiteta i životnog standarda stvorili percepciju da stvari jednostavno moraju ići nabolje. Jedna od najpoznatijih ličnosti koja je prihvatila takav stav bio je Walt Disney, koji je desetljeće ranije svoju fascinaciju tehnologijom pretočio u Tomorrowland (Svijet sutrašnjice), jednu od najpopularnijih atrakcija Disneylanda, a svoj talent za prikazivanje vrlog novog svijeta sutrašnjice godine 1964. pretočio i na eksponate na njujorškoj Svjetskoj izložbi. Walt Disney je umro, budućnost u sljedećim desetljećima nije izgledala ružičasto, ali je Tomorrowland ostao i bio dovoljno uspješan da početkom 2010-ih Damon Lindelof nagovori direktore Disneyeve tvrtke da na osnovu te atrakcije naprave igrani film. Sličan koncept je u prošlom desetljeću doveo do izuzetno uspješne serije filmova Pirati s Kariba. Povijest je u slučaju Tomorrowlanda nije ponovila, te je Sutrozemlja: Novi svijet slabo prošao i kod publike i kod kritike.

Radnja filma počinje s prologom smještenim u 1964. godinu kada mladi dječak-izumitelj po imenu Frank posjećuje Svjetsku izložbu i tom prilikom iskusi kratki, ali nezaboravni izlet u Svijet sutrašnjice, za koga se ispostavi da nije dio izložbe nego alternativna dimenzija u kojoj su svi futuristički koncepti postali stvarnost. Pedeset godina kasnije idealistička tinejdžerica Casey Newton (Robertson) završi u zatvoru nakon što je sabotažom spriječila NASA-u da demontira lansirne rampe raketa za svemirska istraživanja. Tajanstveni artefakt je nakratko odvede u Svijet sutrašnjice, a nakon toga počinje potraga u kojoj će joj pomoći tajanstvena djevojčica po imenu Athena (Cassidy) i prilikom koje sreće sada odraslog, ciničnog i demoraliziranog Franka (Clooney), koji je uvjeren da se naš svijet nalazi pred propašću. Svijet sutrašnjice, alternativna dimenzija stvorena da bi daroviti izumitelji na miru mogli razviti tehnologiju se našao pod upravom guvernera Nixa (Laurie), za kojeg se ispostavi da je odgovoran za kataklizmu koju Casey odluči po svaku cijenu spriječiti.

Disney je u projekt, koji bi cinici nazvali ničim drugim do reklamom za vlastite zabavne parkove, uložio skoro 200 milijuna dolara, ali i neke nesumnjive talente, među kojima se najviše ističe režiser Brad Bird, poznat kao autor nekih od najuspješnijih, ali i najhvaljenijih animiranih filmova u posljednje vrijeme. Bird se, međutim, nije najbolje snašao kada je u pitanju igrani film, ali najveću odgovornost za to snosi složeni i često kontradiktorni Lindelofov scenarij. Njegov najveći problem je u tome što je koncept tajnog društva idealističkih genija koji iz paralelne dimenzije pokušavaju spasiti svijet kompromitiran time što je Svijet sutrašnjice preuzeo negativac čije krajnji motivi i razlozi zbog kojih je krenuo na “tamnu stranu” nisu najbolje objašnjeni. Čak i ako se zanemare teodicejski nedostaci Lindelofovog svijeta, teško se oteti dojmu da je negativac ubačen samo zato da bi se na utopijsku idealističku viziju svijetle budućnosti nakalemio nekakav akcijski zaplet, odnosno izgovor da se protagonisti natjeravaju sa opasnim i laserskim oružjem naoružanim androidima. Detalj koji će mnoge gledatelje daleko više iritirati jesu ne baš “najčistiji” osjećaji koji Frankov lik gaji prema robotu koji izgleda kao djevojčica, a što ni Lindelof ni Bird nisu znali prikazati na najadekvatniji ili najprimjereniji način. Sve to, dakako, kulminira u razočaravajućem i antiklimaktičkom finalu, nakon kojeg dolazi scena u kojoj Svijet sutrašnjice nastavlja prikupljanje mladih talenata širom svijeta, prikazan na način kojeg se ne bi postidjeli sovjetski propagandisti u doba socrealizma. To ne znači da film nema dobrih elemenata, a to se prije svega odnosi na vrlo dobru glumu, a što se odnosi kako na Clooneya opterećenog jednog od najnezahvalnijih uloga svoje karijere, tako i na mladu Raffy Cassidy kao djevojčicu-robota te šarmantnu Britt Robertson kojoj je fijasko Sutrozemlje karijeru velikim dijelom usmjerio na prema glumicama njenog kalibra daleko zahvalnije male ekrane.

OCJENA: 4/10

SUTROZEMLJA: NOVI SVIJET

(TOMORROWLAND) 

uloge: George Clooney, Hugh Laurie, Britt Robertson, Raffey Cassidy 

scenarij: Damon Lindelof 

režija: Brad Bird 

proizvodnja: Walt Disney Studios, SAD, 2015.

trajanje: 130 min.

RECENZIJA: Poricanje (Denial, 2016)

DENIAL

uloge: Rachel Weisz, Tom Wilkinson, Timothy Spall, Andrew Scott

scenarij: David Hare

režija: Mick Jackson

proizvodnja: Bleecker Street/BBC Films, UK/SAD, 2016.

trajanje: 110 min.

Demokracija je, kao što su to mnogi shvatili tek 2016. godine, civilizacijsko dostignuće koje je mnogo lakše cijeniti u teoriji nego u praksi. Slično se može reći i za slobodu govora, čija se vrijednost čini samorazumljivom samo onda kada je govor takav da zbog njega ne moramo masovno “odfrendavati” stotine ili tisuće ljudi na Facebooku. Mnogo je teže dići palac za slobodu govora kada ona sadrži i slobodu da se govori ono od čega bi se mogao okretati želudac. A rijetko što izaziva takav učinak kao na ovim prostorima posljednjih desetljeća tako popularan povijesni revizionizam, odnosno nastojanja da se razni pojedinci, pokreti i ideologije koje su u Drugom svjetskom ratu ostali kratkih rukava pokušaju prikazati kao pozitivci. Na globalnom planu takva nastojanja se obično vezuju uz praksu poricanja Holokausta. Nijedna od ličnosti vezanih uz taj fenomen nije toliko poznata kao David Irving, britanski povjesničar koji je 1970-ih čak stekao određeni ugled knjigama koje pokušavaju prikazati kako su Drugi svjetski rat promatrali nacisti, ali je kasnije nacističku perspektivu i sam prihvatio, odnosno naciste nastojao opravdati tvrdeći da se najgori zločin koji koji im se pripisuje – istrebljenje europskih Židova – uopće nije dogodio. Irving je kao svjetski najpoznatiji poricatelj Holokausta postao s vremenom postao predmetom kontroverzi koje će 1990-ih eskalirati u spektakularni sudski spor koji će 2016. godine biti rekonstruiran u igranom filmu Denial.

Scenarij, koji je napisao britanski dramatičar David Hare, se temelji na knjizi američke povjesničarke Deborah Lipstadt (Weisz), specijalistice za Holokaust koja se u svojim knjigama obrušila na poricatelje Holokausta, uključujući, dakako i Irvinga. Radnja započinje 1994. godine kada je sam Irving (Spall) na jednom predavanju izazove na debatu, a što će Lipstadt odbiti. Irving, međutim, odlučuje svejedno pokrenuti borbu te na engleskom sudu pokreće tužbu za klevetu protiv Lipstadt i njenih britanskih izdavača. Izbor mjesta pokretanja tužbe nije slučajan, jer englesko pravo, za razliku od američkog, u sporovima za klevetu teret dokaza stavlja tuženiku a ne tužitelju. To znači da je Lipstadt prisiljena dokazati tvrdnje o tome da je Irving svjesno poricao Holokaust, odnosno, posredno, na sudu dokazati da se Holokaust uistinu dogodio. Na suđenju, koje će se pretvoriti u veliki medijski događaj i koštati milijune funti, Lipstadt zastupa odvjetnički supertim koji čini Anthony Julius (Scott), nekadašnji zastupnik princeze Diane, i iskusni odvjetnik Richard Rampton (Wilkinson).

Denial je režirao Mick Jackson, britanski režiser najpoznatiji po hit-filmu Tjelohranitelj s Kevinom Costnerom u glavnoj ulozi, ali koji je također u svojoj filmografiji imao i TV-filmove temeljene na stvarnim sudskim procesima. Ovaj film bi se mogao nazvati čak i najambicioznijim u njegovoj karijeri, s obzirom da se bavi nekim stvarno važnim i univerzalno aktualnim temama kao što su suočavanje s prošlošću, manipulacije poviješću, ali i sloboda govora koja se, zahvaljujući u javnosti rijetko spominjanim zakonima, može dovesti u pitanje čak i stoljećima demokratskoj Velikoj Britaniji. Problem je, međutim, u tome što je Irving vs. Penguin Books Ltd proces od koga je prilično teško napraviti nekakav uzbudljivi, dramatični film ili barem ostvarenje koje ne izgleda kao previše očiti pokušaj da se na “foru” Holokausta izmuze još koji “Oscar”. Dramu je teško stvoriti kada je ishod spora, ako ne i poznat publici, onda barem daleko predvidljiviji od, na primjer, referenduma o Brexitu.

Kada su u pitanju stvari kao Holokaust i njegovo poricanje, tu je također prilično teško izbjeći crno-bijelu podjelu, pa Irving jednostavno mora biti prikazan ne samo negativac nego kao groteskna hitlerolika figura koju tumači gotovo karikaturalni Timothy Spall. Nasuprot tome Lipstadt je prikazana kao strastvena heroina, borac za istinu i pravdu, koju s velikom energijom tumači Rachel Weisz ili, da budemo precizniji, pokušava je glumiti, s obzirom da ju je Hare, u skladu sa stvarnim događajima, sveo na drugu violinu, odnosno da je sam posao sređivanja Irvinga na sudu povjeren pravničkim profesionalcima. Tu Hare stvara jedini koliko-toliko suvisli dramski konflikt, sukobljavajući emocionalnu Lipstadt koja inzistira na tome da se na sud dovode preživjeli svjedoci Holokausta, nasuprot stručnjacima koji je na kraju uspješno uvjere da to i nije najbolja ideja. Tom Wilkinson kao odvjetnik, koji usprkos svojoj naizgled bešćutnoj strategiji, duboko u sebi krije ljudskost, je najbolji član glumačke ekipe, a scene u sudnici, kada Irvinga i njegove laži rastavlja na proste faktore, najbolji dio filma. Na žalost, one prekratko traju, a Hare i Jackson spektakularni, ali ipak predvidljivi, ishod spora nastoje zamagliti stvaranjem lažne, ali neuvjerljive napetosti pred sam završetak. Denial tako završava kao ostvarenje kome se ne mogu poreći dobre namjere, ali se jednostavno ne uzdiže više od povijesne lekcije za koju se, na žalost, čini da je publika neće znati naučiti.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Suspiria (2018)

SUSPIRIA
uloge: Dakota Johnson, Tilda Swinton, Mia Goth, Angela Winkler,
Chloe Grace Moretz
scenarij: David Kajganich
režija: Luca Guadagnino
proizvodnja: Amazon Studios, SAD/Italija, 2018.
trajanje: 152 min.

Moglo bi se reći da živimo u pomalo neobičnim vremenima, bar što se tiče američke filmske industrije gdje se danas zna dogoditi ponekad i drastično kršenje nepisanih pravila. Jedno od njih se odnosilo na čvrstu razdvojenost “umjetničkog” i “žanrovskog filma”, odnosno široko rasprostranjeno shvaćanje da nijedno ostvarenje koje pripada “komercijali” poput krimića, SF-a ili horora, ne mogu imati nikakve umjetničke vrijednosti niti šanse pri hvatanju prestižnih festivalskih nagrada. Prošlogodišnji “oskarovski” trijumf SF-filma Oblik vode je, međutim, pokazao da se prezrena “žanrovska” ostvarenja više ne smiju unaprijed otpisati. Tom bi se trendu mogao priključiti i Suspiria, možda ne najbolji, ali svakako najrazvikaniji i najambiciozniji horor-film napravljen ove godine.

Film je nastao u režiji Luce Guadagninija, talijanskog režisera koji je prošle godine bio dobio niz kritičarskih pohvala, prestižnih nagrada i nominacija zahvaljujući gej-drami Skrivena ljubav. Scenarij Davida Kajganicha se, pak, temelji na djelu Guadagnijevog još poznatijeg i uglednijeg zemljaka Daria Argenta – Suspiriji iz 1977. godine koji uživa izuzetnu popularnost i kult-status među poklonicima tog žanra, te se smatra jednim od najupečatljivijih horor-ostvarenja 1970-ih. Radnja filma se događa upravo u tom vremenskom razdoblju, odnosno 1977. godine, i to u Berlinu, koji je tada bio Hladnim ratom i zloglasnim Berlinskim zidom podijeljen na dva dijela. Protagonistica je Susie Bannion (Johnson), mlada američka plesačica koja je došla u Zapadni Berlin studirati na prestižnoj Markosovoj plesnoj akademiji. Njen dolazak koincidira s misterioznim nestankom učenice i njene sunarodnjakinje Patricije Hingle (Grace Moretz), koja je prije toga svojem psihoterapeutu dr. Josefu Klempereru (Tilda Swinton pod protezom) ostavila bilježnicu koja sugerira da osoblje plesne škole u stvari predstavlja kolo zlih vještica. Susie se nađe na audiciji i uspije duboko impresionirati voditeljicu plesne škole gospođu Blanc (također Swinton), te je smjesta primljena kao učenica i smještena u spavaonicu gdje se sprijatelji sa kolegicom Sarom Sims (Goth). I dok dr. Klemperer pokušava otkriti što se zapravo događa u školi, Susie se zajedno sa drugim učenicama marljivo priprema za zahtjevni plesni nastup, uglavnom nesvjesna misterioznih i zastrašujućih događaja oko sebe, kao i toga da Blanc i njene kolegice za nju imaju neke mračne planove, nastojeći ostvariti nešto što im s Patricijom nije bilo uspjelo.

Suspiria u mnogo čemu predstavlja antitezu svega onoga što se danas podrazumijeva pod hororom, barem kada je u mainstream hollywoodska produkcija u pitanju. To se prije svega može primijetiti po njegovom izuzetnoj duljini, odnosno po tome što je sat vremena duže od prosječnog horora. Nadalje, Suspiria se ističe i sadržajem koji se odmiče od današnih žanrovskih konvencija, prije svega što odbacuje religijsko-mitološke parametre katoličanstva te – a što se u filmu čak i otvoreno spominje – svoj osnovni zaplet temelji mnogo izvornijim, ne samo “predkršćanskim” nego i “predpoganskim” korijenima okultnih i natprirodnih fenomena. Također su bez ikakvih problema odbačeni PG-13 cenzorski standardi, odnosno Suspiria se vraća “giallo” korijenima, odnosno vremenu kada se gledatelje horor-filmova nije nastojalo poštedjeti eksplicitnog nasilja te prolijevanja krvi i iznutrica. U slučaju Suspirije Guadagnino pokazuje izuzetan talent da pokaže različite inovativne načine na koje se može uništiti ili oštetiti ljudsko tijelo, i to u scenama koje su istovremeno izuzetno neugodne i uznemirujuće, ali od kojih mnogi gledatelji neće, usprkos svemu, moći odvratiti pogled. Najveći dojam će, međutim, ostaviti scena plesa koja se odvija pred sam kraj, i koja predstavlja trijumf kreativnih talenata koreografa Damiena Jaleta i kostimografa Giulie Piersanti, ali i spremnosti Dakote Johnson, koja nije profesionalna plesačica, da pune dvije godine provede vježbajući kako bi se mogla što bolje pripremiti i odigrati svoju ulogu.

Iako je jasno da su u film uloženi impresivni tehnički i kreativni resursi, to ne znači da Suspiria nema brojnih nedostataka. To se prije svega odnosi na neugodan dojam da je autorima filma mjesto i vrijeme radnje imalo veliku, a moglo bi se reći i pretjeranu važnost, i to bez nekog naročitog objašnjenja, a nauštrb osnovnog zapleta. Tako se gledatelje stalno podsjeća da protagonistica dolazi u doba tzv. Njemačke jeseni, odnosno kampanje spektakularnih terorističkih akcija koju je 1977. godine protiv vlasti i vodećih industrijalaca Zapadne Njemačke izvodila radikalna ljevičarska Frakcija crvene armije (RAF); sa druge strane, dr. Klemperer je, desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata, u sebi mučen nestankom supruge u Holokaustu, odnosno time što je nije uspio spasiti. Scenarij je između svih tih elemenata mogao stvoriti malo čvršću vezu, ali se to nije dogodilo; spektakularna završnica, koja zanimljivim obratom nastoji odstupati od Argentove verzije, je, pak pomalo zbrzana, previše melodramatična i pomalo zbunjujuća za gledatelje, isto kao što je, iako u manjoj mjeri, bio slučaj prije četrdeset godina. Suspiria neke od tih nedostataka nastoji nadoknaditi kvalitetnom glumom, i tu se ističu svi, uključujući Johnson, koja se ovdje nastoji i uglavnom uspijeva, iskupiti za bljedunjave nastupe u 50 nijansi sive. Ona je, međutim, još uvijek zasjenjena većinom svojih kolega, a još lošije izgleda u usporedbi s Jessicom Harper iz originalne verzije koja se ovdje pojavljuje u maloj cameo ulozi. Usprkos svega, svi ljubitelji žanra, ali i oni koji vole malo ambicioznija “art” ostvarenja, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo ako se prepuste ovom danas prilično rijetkom filmskom iskustvu.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Hal (2018)

HAL
režija: Amy Scott
proizvodnja: Oscilloscope Films, SAD, 2018.
trajanje: 85 min.

Kada se spomene Zlatno doba Hollywooda, obično se pod time podrazumijeva klasično razdoblje 1930-ih i 1940-ih. Dio filmofila će, pak, biti skloniji pod zlatno doba u američkoj tvornici snova nešto što je počelo tri desetljeća kasnije, odnosno 1970-ih. U to su vrijeme manje-više sve svjetske kinematografije bilježile kreativni bum, često tumačen kao odraz burnih društvenih promjena u prethodnom desetljeću. Njih nije bio pošteđen ni Hollywood, gdje se stari poredak, temeljen na mogulima i velikim studijima nestao, a novi još uvijek nije bio uspostavljen. Tu je prazninu ispunila generacija izuzetno talentiranih mladih filmaša, spremna na kreativne i druge rizike i nesputana dotadašnjim strogim pravilima, a što je rezultiralo nizom raznovrsnih i izuzetno kvalitetnih ostvarenja od kojih će mnoga ući u antologije najboljih filmova ikada snimljenih. Ta je generacija postala poznata kao Novi Hollywood, a danas su mnogi njegovi najistaknutiji predstavnici, poput Coppole, Scorsesea, Lucasa i Spielberga, postali ikonama novog establishmenta, u mnogim stvarima nimalo različitog od onog kojeg su uspješno razbijali u svojim mladenačkim danima. Nijedno od tih imena, međutim, svojim životom i djelom ne utjelovljuje buntovnu, ikonoklastičku i “umjetničku” esenciju Novog Hollywooda kao Hal Ashby, čiji su život i djelo predmet dokumentarnog filma Hal u režiji Amy Scott.

Ashby je možda više od svih filmaša Novog Hollywooda odgovarao stereotipu buntovnog “baby boomera”, bilo kroz imdiž dugokosog bradatog hipija, bilo kroz životni stil kojim je dominirala marihuana, a ponekad i neke “teže” droge, ali najviše kroz sadržaj svojih najpoznatijih i najuspješnijih filmova, koji su se 1970-ih na ovaj ili onaj način obračunavali s ekonomsko-političkim poretkom, moralom i običajima dotadašnje Amerike ukazujući na njihovo naličje, odnosno nudeći alternativu kroz slavljenje buntovnog pojedinca. Stoga je, pomalo, ironično da je Ashby, zapravo pripadao ranijoj generaciji te da je svoju filmsku karijeru započeo u tzv. Starom Hollywoodu kao pomoćni radnik, a potom kao montažer koji će na kraju ispeći zanat radeći sa nekim od najvećih majstora u klasičnim studijima. Kao veliki filmaš se uspio nametnuti tek sa svojom bizarnom crnom komedijom Harold i Maude 1971. godine nakon koje će slijediti niz uspješnih, hvaljenih, nagrađivanih i danas među klasike svrstavanih ostvarenja okončan 1979. godine s isto tako crnom i bizarnom komedijom Dobro došli, gospodine Chance.

Amy Scott, koja je kao i Ashby, karijeru započela kao montažerka, se u filmu posvećenom svojem velikom uzoru koristi tradicionalnim metodama biografskog dokumentarca, uključujući one koje možete očekivati kada je njegov predmet ličnost iz svijeta filma. Tako se Ashbyjev opus ilustrira kroz inserte iz njegovih najpoznatijih filmova, razgovore s kolegama, prijateljima, suradnicima, kao i mlađim poklonicima, među kojima je možda najpoznatiji danas uspješni producent Judd Apatow. Scott se također koristi i riječima samog Ashbjya, bilo kroz sačuvane audio-snimke, bilo kroz pisma i službene dopise koje čita mladi glumac Ben Foster. Scott nastoji priču o njegovoj hollywoodskoj karijeri ispreplesti kroz prikaz njegovih ranih dana koje su obilježili odrastanje u provinciji, obiteljske tragedije, siromaštvo i lutanje trbuhom za kruhom, te sugerira kako je upravo tada, upoznavši naličje američkog sna, stekao trajne simpatije za sve one koji su neshvaćeni, diskriminirani ili potlačeni zbog drukčijeg spola, boje kože, vjere, načina života ili mišljenja koje odudara od “srednje struje”, te kako se s upravo njima solidarizirao i nastojao promovirati kroz svoje djelo. Ashby je također prikazan i kao duboko principijelan čovjek, spreman da se do posljednjeg trenutka bori za vlastitu viziju, a zbog čega je dolazio u sve veće sukobe sa novostvorenim hollywoodskim establishmentom 1980-ih i zbog čijeg neshvaćanja i zlobe njegovi filmovi u tom desetljeću nisu imali uspjeha, a što će kulminirati s Osam milijuna načina da umreš 1986. godine, fijaskom nakon koje je došao na crnu listu tri godine prije tragične i prerane smrti.

Scott očito ima hagiografske namjere, iako se na trenutke trudi dati barem neki dašak objektivnosti, pa tako gledatelji imaju prilike vidjeti i neke ne baš pohvalne detalje iz života koji uključuju kako dijete ostavljeno u ranoj mladosti, pet razvodom završenih brakova, ali i sugestije da su neke od malo težih droga možda mogle imati neke veze s time što su mu karijera i život završili na tako tužan način. Oni malo pažljiviji bi, pak, mogli zamijetiti da u ovom filmu dosta toga nedostaje, uključujući intervjue s nekim od Ashbyjevih najpoznatijih suradnika, kao što su Jack Nicholson i Warren Beatty, čije je odsustvo kompenzirano tri desetljeća starim arhivskim snimkama govora održanih na komemoraciji preminulom Ashbyju. Hal se također velikim dijelom oslanja na nostalgični pristup 1970-ima koje za ostarjele “baby boomere” predstavljaju zlatno doba, te je pitanje koliko će on imati učinka na mlađe gledatelje. S druge strane, ovaj je film koristan onima koji su već ranije stekli filmofilske sklonosti, odnosno onima koje zanima povijest Hollywooda, a koja je u jednom relativno kratkom razdoblju izgledala spektakularnije i ružičastije od svega što je došlo nakon njega.

OCJENA: 6/10