RECENZIJA: Roma (2018)

Od “tri amigosa”, kako sebe vole nazivati od kritike hvaljeni i danas na najprestižnije nagrade pretplaćeni meksički filmaši Guillermo del Toro, Alejandro Gonzalez Inarritu i Alfosno Cuaron, potonji se može smatrati tehnički najpotkovanijim. Svako njegovo ostvarenje predstavlja užitak za onaj segment okorjelih filmofila kojima je forma važnija od sadržaja. Cuaronovo inzistiranje na kvaliteti produkcije se možda najbolje može vidjeti u tome što je od njegove hvaljene i “Oscarima” nagrađene Gravitacije do najnovijeg filma prošlo skoro pet godina. Takav se perfekcionizam isplatio, barem ako je suditi prema Zlatnom lavu koje je njegov najnoviji film Roma osvojio na ovogodišnjem Venecijanskom festivalu. S druge strane, Cuaron će dio okorjelih filmofila od sebe otjerati heretičkom suradnjom s Netflixom, odnosno pristajanjem da se njegov film nakon nominalne i praktički nepostojeće kino-distribucije odmah prikaže na malim ekranima, čime je velikim dijelom kompromitirana “čistoća filmskog doživljaja”.

Roma se od svih djela u Cuaronovoj filmografiji može smatrati najosobnijim, s obzirom da je velikim dijelom autobiografskog karaktera, odnosno posvećen Libo Rodriguez, dadilji koja ga je odgajala početkom 1970-ih kada je odrastao u Ciudad de Mexicu. Roma predstavlja svojevrsnu igru riječi, odnosno aluziju na istoimeni Fellinijev poluautobiografski film iz 1972. godine, ali se također odnosi na Colonia Roma, četvrt meksičkog glavnog grada koja je u vrijeme kada se odvija radnja bila nastanjena pripadnicima srednje ili više srednje klase. Njoj pripada obitelj u kojoj je zaposlena protagonistica Cleodegaria “Cleo” Gutierrez (Aparicio), mlada Indijanka koja se osim redovnih kućanskih poslova brine i za četvoro djece svoje poslodavke Sofije (de Tavira), i koja je u tome toliko dobra da je smatraju dijelom obitelji. Njihov život je, međutim, daleko od idiličnog, a što će se kroz godinu dana iskazati kroz nekoliko kriznih situacija. Cleo tako ostane trudna sa svojim momkom koji će je nakon što za to dozna smjesta ostaviti; dok se ona suočava s mogućim posljedicama trudnoće na svoj posao, Sofia se suočava sa spoznajom da je suprug, ugledni liječnik, ostavio nju i djecu radi mlađe žene; problemi Cleo i njene poslodavke će se, pak, jednog dana sudariti s tinjajućim političkim napetostima u zemlji na dan kada je ljevičarska studentarija previše ozbiljno shvatila najave tadašnjeg predsjednika Echeverrije o slobodi okupljanja, a što rezultira jednim od najkrvavijih događaja u suvremenoj povijesti Meksika.

Cuaron je svoj film učinio najosobnijim ne samo po pitanju sadržaja, nego i kroz formu. Romu nije samo režirao i za nju napisao scenarij, nego je služio i kao direktor fotografije i montažer. To se odlikuje kroz perfekcionistički pristup, ali i beskompromisno inzistiranje na tehnikama “art filma”. Pri tome odmah u oči pada crno-bijela fotografija, ali i inzistiranje na izuzetno dugim, neprekinutim i često statičkim kadrovima od kojih neki imaju sadržaja od koje bi neki drugi, konvencionalnije nastrojeni, filmaš napravio cjelovečernji film. S druge strane, “art” karakter filma se može vidjeti i kroz njegovu epizodičnost, odnosno nedostatak čvrstog zapleta ili eksplicitne naracije. Cuaron uglavnom ostavlja gledateljima da povežu točkice, odnosno zaključe što se to, zapravo, događa s Cleo, njenom kvazi-obitelji i zemlji u kojoj živi. Cuaron prikazuje izuzetnu vještinu u stvaranju nekoliko dojmljivih prizora, pri čemu se najviše ističe oni u trgovini odakle Cleo svjedoči nasilju na ulicama, u operacijskoj sali, te, dakako, onaj završni na plaži koji je poslužio za poster filma. Cuaron će pri tome nabaciti pokoju udicu za ciljanu art-snobovsku ili SJW publiku, bilo da je riječ o referencama na popularne filmove 1960-ih kao što je francuska Velika avantura ili sceni u kojoj Sofia nakon pokoje čašice previše svojoj uposlenici iskaže vlastito shvaćanje položaja žena u suvremenom svijetu. Međutim, svi ti zanimljivi detalji dolaze upakirani zajedno s nekima koji i nisu toliko zanimljivi, odnosno predstavljaju čisto gubljenje vremena. Neke od tih scena su ili nerazumljive ili previše pretenciozne (poput one u kojoj jedan od likova pjeva nordijsku pjesmu dok se oko njega gasi požar), a zbog njih je Roma, pogotovo u svojim prvim dijelovima, izuzetno zahtjevan film za gledatelje koji se prethodno nisu oboružali strpljenjem. Možda je zbog toga odluka da se ide na Netflix bila ispravna, jer bi bez spasonosne ikone za pauzu i opcije da se nakon nje par sati pridrijema Roma bila posve nepodnošljiva. Ovako je dojam spašen i Cuaronov film opravdava palac gore, iako ne toliko opravdan kao ekstatične kritike i prestižne nagrade na koje se u ovom trenutku čini pretplaćen.

OCJENA: 6/10

ROMA

uloge: Yalitza Aparicio, Marina da Tavira

scenarij: Alfonso Cuaron

režija: Alfonso Cuaron

proizvodnja: Participant Media/Esperanto Filmoj, Meksiko/SAD, 2018.

trajanje: 135 min.

Oglasi

One thought on “RECENZIJA: Roma (2018)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *