Malo što je tako frustrirajuće za ljubitelje SF-filmova kao sklonost Hollywooda da neke od najboljih i najhvaljenijih ostvarenja žanra pokušava eksploatirati nizom sve besmislenijih remakeova, rebootova i nastavaka, a za koje je unaprijed jasno da nikako ne mogu svojom kvalitetom nadmašiti original. To nije uspjelo čak ni Terminatoru 2, komercijalno najuspješnijem i vjerojatno najrazvikanijem film svog vremena, a koji, usprkos revolucionarnih CGI efekata jednostavno nije mogao zasjeniti spoj originalnog koncepta, jednostavne priče i upečatljivih likova u originalnom Terminatoru iz 1984. godine. Sljedeći filmovi iz franšize, koji su na ovaj ili onaj način pokušavali biti njegovi nastavci, su bili bitno gori i svedeni na podgrijavanje sarme uz pokoji “gimmick”, bilo da je riječ o ženskom terminatoru u Ustanku mašina ili žanrovskom izletu u postapokaliptički ratni film u Spasenju. Bolje, dakako, nije mogao proći ni peti (i zasad posljednji) film pod naslovom Terminator Genisys.
Ovaj se film reklamirao kao svojevrsni “meki reboot”, odnosno pokušaj da se napravi nastavak čiji će se scenarij oslanjati na originalni film, ali neće biti sputan u njemu i drugim nastavcima uspostavljenom kanonu. Radnja tako započinje kao svojevrsni remake prvog filma, odnosno u 2029. godine kada u svijetu uništenom nuklearnim ratom ostaci čovječanstva vode uspješni rat protiv strojeva i Skyneta, umjetne inteligencije koja je sukob bila pokrenula. Vođa ljudskih pobunjenika John Connor (Clarke) tik pred konačnu pobjedu doznaje kako je Skynet vremenskim strojem u 1984. godinu poslao terminatora, androida-ubojicu sa zadatkom da ubije njegovu majku i tako spriječi njegovo rođenje. Zbog toga je njegov najpouzdaniji vojnik Kyle Reese (Courtney) također poslan u prošlost da to spriječi. Na njegovo veliko iznenađenje, Connorova majka Sarah Connor (Clarke) u Los Angelesu 1984. godine nije bespomoćna djevojka koju treba spašavati, nego opaka ratnica koja se cijeli život pripremala za obračun s terminatorima, te će biti Reeseov mentor i suborac. Skynet ju je, naime, već bio pokušao likvidirati kao 9-godišnju djevojčicu, ali ga je u tome spriječio još jedan terminator, ovaj put poslan od strane Johna Connora da to spriječi; on je postao djevojčin zaštitnik, mentor i svojevrsni poočim. Reese i Sarah, međutim, moraju nekako spriječiti nastanak Skyneta i nuklearni rat, a u ključ za to je pokretanje operativnog sustava Genesys u San Franciscu 2017. godine, a zbog čega njih dvoje moraju putovati u budućnost.
Motiv vremenskog putovanja književnicima i scenaristima često stvara veliki problem u obliku potrebe da nekako riješe vremenski paradoks. A taj je problem još teži kada se stvaraju nastavci filmova, odnosno moraju pisati scenariji sputani u okvire univerzuma gdje je unaprijed jasno da će doći do sveopće nuklearnog uništenja. Genesys taj problem, kao i mnoga druga djela s temom vremenskog putovanja, rješava “elegantno” kroz koncept multiverzuma, odnosno stvaranja univerzuma gdje su događaji krenuli drukčijim putem. Tako se i univerzum kojem pripada Genesys može shvatiti kako svojevrsna varijacija na temu, odnosno tek kao jedan od alternativnih verzija univerzuma prikazanog u originalnom Terminatoru. Iako prilično otrcan, ovaj je koncept mogao funkcionirati da su, kojim slučajem, scenaristi uložili truda da ga razrade, ali su umjesto toga scenarij, odnosno komplicirani zaplet shvatili tek kao izgovor za lopatom nabacane akcijske scene u kojima se demonstriraju dosezi moderne CGI tehnologije, iako su oni danas mnogo banalniji nego kod Terminatora 2 1991. godine. Nasilje, pucnjava i jurnjave automobilima, međutim, ne izgledaju naročito, isto kao što će i završni obračun gledateljima, naviklim na slične stvari u filmovima Marvelovog i DC-ovog univerzuma, brzo ispariti iz sjećanja. Scenaristi i režiser Alan Taylor se zato uzdaju prije svega u nostalgiju, odnosno nastoje poklonicima prvih, odnosno “pravih” Terminatora dostaviti svojevrsni fan service u obliku replika, kostima ili čak ponekih scena rekonstruiranih s parodijskim ili nekim drugim odmakom.
U svemu tome možda najbolje funkcionira Schwarzenegger, koji ovdje ne dostavlja neku naročito dobru ulogu, ali zato dobro služi kako bi demonstrirao mogućnosti CGI-ja kroz vlastiti lik koji se pojavljuje kao mladi, sredovječni, i na kraju, ostarjeli Terminator. Njegova zvjezdana pojava, međutim, teško može nadvladati scenaristička i druga ograničenja filma, a koja uključuju nedostatak talenta, karizme i inspiracije kod njegovih kolega. To postaje posebno izraženo kada se neki od glumaca usporede s prethodnim tumačima istih likova. Jason Clarke je potpuno potrošen u ulozi John Connora, unaprijed upropaštenom trailerom koji “spoila” ono što je trebao biti “iznenadni obrat”. Još je gora stvar s antipatičnim Jaiem Courtneyem koji je svjetlosnim godinama ispod Michaela Biehna kao originalnog Kylea Reesea, a razočaranje dodatno zaokružuje Emilia Clarke, koja je trebala u ovaj film donijeti karizmu Daenerys iz Igre prijestolja, ali koja je potpuno neuvjerljiva u usporedbi s Lindom Hamilton iz originalnog filma. I, kao što se moglo pretpostaviti, između nje i Courtneya nema nikakve “kemije” koje je postojala između Biehna i Hamiltonove. Zbog svega toga i nije neko naročito iznenađenje što se planirana trilogija reboota nije snimila, i zbog čega će sljedeći film o Terminatoru biti svojevrsni “redovni” nastavak koji se “vraća korijenima”. Sudeći po Genisysu, njegovi tvorci če se, žele li dobar film, morati izuzetno potruditi.
TERMINATOR GENISYS
uloge: Arnold Schwazenegger, Jason Clarke, Emilia Clarke, Jai Courtney, J.K. Simmons, Dayo Okeniyi, Matt Smith
scenarij: Laeta Kaiogridis & Patrick Lussier
režija: Alan Taylor
proizvodnja: Skydance/Paramount, SAD, 2015.
trajanje: 126 min.
OCJENA: 4/10
One thought on “RECENZIJA: Terminator Genisys (2015)”