Oznaka: Barack Obama

SAD od sinoć na korak do općeg zdravstvenog osiguranja

Američki predsjednik Obama je sinoć ostvario veliku pobjedu kada je Predstavnički dom Kongresa, kojim dominiraju demokrati, tijesnom većinom – s 220 glasa  “za” i 215 glasova “protiv” – prihvatio zakonski prijedlog kojim se u SAD po prvi put uveden sistem blizak općem zdravstvenom osiguranju koji poznaju druge razvijene zemlje.

Izglasani zakonski tekst je tako proširio zdravstveno osiguranje za desetke milijuna Amerikanaca, kao i uveo federalne subvencije za one koji ih ne mogu priuštiti. Velika poduzeća će odsada biti obvezna svojim uposlenicima pružati zdravstveno osiguranje. Manja poduzeća ali i pojedinci – potencijalni zdravstveni osiguranici – će, pak, biti podvrgnuti teškim globama ukoliko ne prihvate federalni sistem zdravstvenog osiguranja.

Privatne tvrtke pak, više neće moći odbijati sklapanje polica zdravstvenog osiguranja na osnovu lošeg zdravstvenog stanja svojih osiguranika.

Novi sistem će tako zdravstvenim osiguranjem pokriti 96 % Amerikanaca. Procjenjuje će da će njegovo uvođenje u sljedećih deset godina američke porezne obveznike koštati 1,2 bilijuna (1200 milijardi) dolara.

Izglasavanje predstavlja veliki trijumf kako za Obamu, tako i za lijevo krilo Demokratske stranke na čelu s predsjednicom Predstavničkog doma Nancy Pelosi. Njime je ostvaren san američkih ljevičara koji traje od 1930-ih i vremena New Deala kada se prvi put pokrenulo pitanje općeg zdravstvenog osiguranja. Međutim, tome se desetljećima pružao žestoki otpor, pa njegovi pokušaji nisu uspjeli, od čega je najspektakularniji bio fijasko zdravstvene reforme na kojoj je 1994. godine inzistirala Hillary Clinton.

I ove je godine debata bila žestoka, na trenutke izazivajući čak i fizičke sukobe pristaša i protivnika na lokalnim zborovima širom američkih gradova. Za reformu su se izjasnili sindikati i liberalne grupe, dok su protiv bili konzervativci, te umirovljenici – s obzirom da se sredstva za novi sistem nastoji namaknuti uštedama u Medicaidu, već postojećem sistemu osiguranja starijih osoba – ali i predstavnici osiguravajućih kuća. Obama je, međutim, na svoju stranu uspio dobiti farmaceutske tvrtke.

Republikanci su se također žestoko protivili prijedlogu, tvrdeći da će on predstavljati preveliko opterećenje za američku privredu, ionako načetu globalnom recesijom. Navodi se i kako je sistem previše kompliciran – zakonski tekst iznosi 1990 stranica – odnosno kako će predstavljati dodatna porezna opterećenja za američke građane. Tako će svaki pojedinac koji godišnje zaradi više od 500.000 dolara, odnosno obitelj koja ima prihode veće od milijun dolara, morati plaćati dodatni porez po stopi od 5,4 posto.

Usprkos toga se činilo da Obama vjerojatno neće odmah uspjeti s reformom. To je počelo izazivati velike frustracije na lijevom krilu američke javnosti, koja je držala kako Obamin neuspjeh da provede svoja ambiciozna izborna obećanja usprkos više nego uvjerljive demokratske većine u Kongresu i Senatu, znači početak kraja njegovog predsjednikovanja.

Na kraju je Pelosi – čiji je reformski program radikalniji od Obaminog – ipak uspjela progurati zakon, mada je u tome nisu podržali svi njeni stranački drugovi. 39 demokratska kongresnika – uglavnom izabranim u konzervativnim okruzima 2006. i 2008. godine – se tako priključila republikancima čiji su se članovi protivili zakonu. Jedini republikanac koji je podržao zakon je Joseph Cao, koji stjecajem okolnosti zastupa tradicionalno liberalni okrug u New Orleansu.

Izglasavanje zakonskog prijedloga je olakšano amandmanom na kome su inzistirali republikanci i konzervativni demokrati, a kojime se novi sistem federalnog zdravstvenog osiguranja neće primjenjivati na pobačaj. Iako je njime zadovoljena ideološki “nabrijana” desnica, mnogi ga tumače kao vješti demokratski manevar kojim je olakšan prolaz zakona, pogotovo kod konzervativnih demokrata koji će se 2010. godine natjecati u kongresnim okruzima koji tradicionalno naginju republikancima.

Bez obzira na to, i bez obzira što prijedlog treba potvrditi Senat, kongresno zasijedanje u subotu navečer će Obami doći na melem na ljutu ranu. On je izjavio kako će “izjašnjavanje o zdravstvenoj reformi za cijelu jednu generaciju jasno označiti u čemu je razlika između demokrata i republikanaca”. Američki mediji u kojima dominiraju Obamine pristaše, a koji su već postajali frustrirani nedostatkom njegovih dostignuća, u tome ćemu sigurno pomoći.

Obama dobio prvu izbornu pljusku

[picapp src=”3/f/6/e/Obama_Speaks_At_5713.jpg?adImageId=7123944&imageId=6952819″ width=”234″ height=”174″ /]

Godinu dana nakon povijesne pobjede na izborima, Barack Obama je još uvijek najpopularniji svjetski vođa kojemu se širom ove planete pjevaju lirski hvalospjevi, pogotovo kada je riječ o medijima. Unutar granica SAD je, pak, nešto drukčija priča. Predivna američka bajka dostojna Disneyevog crtića koja je svoju kulminaciju imala 4. studenog 2008. je godinu dana dobila nastavak koji izgleda poput hipernaturalističke socijalno-političke drame koju ne bi pustili ni cenzori na HBO-u.

Nastavak je u obliku nekoliko izbornih nadmetanja koji predstavljaju po Obamu ne tako ugodan indikator “kako vjetar puše”, odnosno da se sve negativnije raspoloženje birača prema njegovom predsjednikovanju počelo osjećati i na glasačakim listićima.

Među dva najspektakularnija primjera su izbori za guvernere država Virginia i New Jersey. U prvoj, koja desetljećima važi za čvrsto republikansko uporište, Obama je prošle godine porazio McCaina. Demokratsko osvajanje Virginije je često navođeno kao  uvjerljiv znak novih trendova. Međutim, ti trendovi nisu dugo potrajali. Republikanski kandidat Bob McDonnell je potukao demokratskog kandidata Creigha Deedsa s 18 posto glasova razlike.

U državi New Jersey je, pak, republikanski kandidat Chris Christie uspio poraziti demokratskog guvernera Jima Corzinea. Za demokrate je ovo gorka pilula, s obzirom da je New Jersey svojevrsni antipod Virginije – “plava”, tj. tradicionalno demokratska država. Ovo je i gorka pilula za Obamu koji se osobno uključio u kampanju kako bi pomogao svom stranačkom drugu.

Demokratima kao utjeha mogu poslužiti dopunski izbori u 23. kongresnom okrugu države New York, područje koje se više od stoljeće i pol smatralo republikanskim uporištem, a koje je uspio osvojiti njihov kongresnik Bill Owens. Pobjeda je demokratima posebno slađa, jer je došla zbog frakcijskog sukoba među republikancima – ljevičara i umjerenjaka koje je predstavljala Deidre “Dede” Scozzafava i desničara koji su se opredijelili za Douga Hoffmana, regionalne Konzervativne stranke New Yorka. U petak je Scozzafava, suočena s padom u anketama, odustala od utrke da bi dan kasnije podržala Owensa. Sudeći po rezultatima, većina njenih birača je poslušala sugestiju. Liberalnoj javnosti i medijima u SAD je razlog za veselje to što je Sarah Palin – koja sada služi kao neslužbeni vođa desne frakcije republikanaca – svojom podrškom Hoffmanu zabilježila još jedan poraz.

Republikanci se, pak, mogu tješiti da je Michael Bloomberg, njujorški Kerum, kao nezavisni kandidat uz njihovu formalnu podršku uspio osvojiti treći gradonačelnički mandat u Velikoj jabuci. S druge strane, rezultati su bili tijesni, jer je Bill Thompson, demokratski kandidat koji predstavlja lijevo krilo te stranke, osvojio neuobičajeno veliki broj glasova za kampanju koju su svi smatrali unaprijed izgubljenom.

Ironiji skloni medijski komentatori u SAD su, pak, primijetili da je Obama jučer ostvario nedvosmislenu pobjedu, s obzirom na to da su birači u državi Maine na referendumu zabranili nedavno legalizirani istospolni brak. Obama se, naime, tokom prošlogodišnje kampanje, u nastojanju da osvoji umjerene birače, također usprotivio istospolnim brakovima.

Sve ovo, kao i ankete u kojima su birači nastojali objasniti svoje opredijeljenje, pokazuje da se Obama u prvih godinu dana svog predsjednikovanja nije baš najbolje snašao. Ono u što su mnogi sumnjali na početku – da njegov vrhunski talent za vođenje kampanje krije nedostatak talenta za upravljanje najmoćnijom državom  na svijetu – se potvrdilo. Pokušaj da na brzinu progura zdravstvenu reformu, redukcije fosilnih goriva i druge spektakularne projekte koji su dragi lijevom krilu njegove stranke nije najbolje sjeo običnim biračima koje daleko više tišti slabo stanje ekonomije, i koji smatraju da se nakon godinu dana za to više ne može račun ispostavljati isključivo njegovom prethodniku. Republikanci, za koje se smatralo da su na putu da postanu izumrla vrsta, su oživjeli te većina komentatora smatra kako će na redovnim kongresnim izborima 2010. godine poboljšati svoj položaj, a možda čak i vratiti većinu u Predstavničkom domu.

Obama i službeno postao američki Gorbačov

Odluka Odbora za dodjelu Nobelove nagrade – i to jednoglasna – kojom se američki predsjednik Barack Obama imenuje dobitnikom Nagrade za mir bez svake sumnje predstavlja jedno od najvećih iznenađenja ove godine. Isto je tako jasno da će izazvati oduševljenje kod Obaminih sljedbenika i ideoloških istomišljenika, kako u samim SAD tako i u ostatku svijeta, a koji su već bili pomalo obeshrabreni zastojem svih njegovih političkih inicijativa, padom popularnosti kod američkih birača i olimpijskim fijaskom u Kopenhagenu.

Međutim, to oduševljenje neće biti apsolutno, odnosno Obamin trijumf sa sobom povlači veliki znak pitanja, kojeg ne mogu ignorirati čak ni Obami skloni mediji. ABC-ov dopisnik George Stephanopulos je tako rekao da je za dodjelu prvo mislio da je “prvoaprilska šala”, a i komentari Reutersa i Associated Pressa postavljaju pitanja da li je ijedan svjetski državnik i političar u nepunih devet mjeseci mandata uistinu učinio tako mnogo da mu se preda najprestižnija politička nagrada u svijetu.

Michael Binyon u londonskom Timesu pak odluku naziva “apsurdnom”, pretpostavljajući da je jedino koliko-toliko racionalno objašnjenje za nju to da su članovi Odbora bili toliko “zaslijepljeni Obaminom karizmom” da više “nisu bili u stanju razlikovati Obamina obećanja od stvarnosti”. Stvarnost, odnosno konkretna djela radi kojih bi se trebalo nekome davati nagrade, su daleko od svega onoga vezanog uz Nobelovu nagradu za mir – država kojoj je Obama na čelu još uvijek vodi dva rata, planovi za monumentalnu svjetsku borbu protiv klimatskih promjena su zapeli u Kongresu, a od mira između Izraela i Palestinaca nema ništa. Da stvar bude gora, Obama će nagradu za mir dobiti upravo u trenutku kada treba donijeti tešku odluku o tome hoće li poslušati svoje generale te poslati dodatnih 40.000 vojnika u vrleti Afganistana, da pobjedonosno okončaju rat kojeg je sam nazvao jednim od ključnih elemenata svoje politike.

Binyon smatra kako će ova nagrada Obami donijeti više štete nego koristi. S time se lako složiti, s obzirom da će zbog nje od Obame kao nobelovca i nekakvog svjetskog moralnog superautoriteta očekivati daleko više nego što on može objektivno pružiti. U nekim dijelovima svijeta će ova nagrada izazvati bijesne reakcije – i to ne samo među američkim republikancima i desničarima (koji u utopijskoj i politički korektnoj viziji svijeta predstavljaju njegove jedine zamislive protivnike). Naime, već sada se od niza muslimanskih i arapskih političara i komentatora čuje pitanje što je to Obama tako spektakularno učinio na Bliskom Istoku da zasluži tu nagradu.

Nagrada za Obamu će, dakako, ozbiljno načeti i kredibilitet samog Nobelovog odbora, s obzirom da je njome dovedeno u pitanje postojanje bilo kakvih ozbiljnih kriterija. Krajnji rok za podnošenje prijedloga za nagrade je bio 1. veljače, dakle niti dva tjedna nakon Obaminog stupanja na vlast. Ovakvi kriteriji nagrađivanja su dosta slični onima na temelju kojih je Nives Celzijus dobila književnu nagradu Kiklop, odnosno na temelju kojih bi Robertu Pattinsonu udijelili Oscara za nastup u Sumraku.

Zapravo, ako se gledaju neki od prethodnih dobitnika Nobelove nagrade za mir, postavlja se pitanje hoće li ovaj slučaj biti jedan od kontroverznijih. Menachem Begin je svojevremeno dobio Nobelovu nagradu za mir samo da bi nakon toga lansirao invaziju Libanona, s kojom je došao pokolj u Sabri i Šatili. Još kontroverznija je nagrada Henryju Kissingeru za vijetnamski mir, nakon čega su slijedili hladnoratovske prljavštine po Trećem svijetu, uključujući puč u Čileu. Ni njegov sjevernovijetnamski sudobitnik, Le Duc Tho, nije opravdao priznanje, nakon što je njegova vlada krvavo dovršila ujedinjenje Vijetnama.

Samom Obami će nagrada biti svojevrsni bijeli slon zbog gotovo neumitnih usporedbi s njegovim isto tako kontroverznim prethodnicima. Jedan od njih je bivši predsjednik Jimmy Carter, koji je, istini za volju, nagradu dobio nakon desetljeća mirovnog aktivizma i diplomatskih misija, iako je dugo vremena – sve do Busha – ostao upamćen kao najgori američki predsjednik.

Po Obamu je još opasnija usporedba s Mihailom Gorbačovom, koji je također dobio Nobelovu nagradu za mir, ali čiji je mirotvorački ugled u svijetu u bolnom raskoraku s reputacijom koju uživa u svojoj domovini. Gorbačov je, naime, nedugo nakon dobivanja Nobelove nagrade predsjedao raspadom države kojoj je bio na čelu, a način i posljedice tog procesa još uvijek duboko traumatiziraju njene bivše stanovnike koji to Gorbačovu ne mogu oprostiti.

Sličnosti između Obame i Gorbačova, o kojima se dosta govorilo u posljednjih nekoliko mjeseci, ovime su potvrđene. Još uvijek, dakako, izgleda nevjerojatnim da bi predsjednikovanja Obame i Gorbačova mogle imati isti krajnji rezultat – nestanak supersila kojima su bili na čelu – ali od danas za takve špekulacije ipak ima nešto malo više osnova.

Pada prva žrtva Guantanama u Obaminoj administraciji ?

Greg Craig, vodeći pravni savjetnik Bijele kuće, će uskoro podnijeti ostavku, i to zbog očiglednog neuspjeha predsjednika Baracka Obame da ispuni svoje obećanje o zatvaranju logora u Guantanamu u roku od godine dana. Craig bi navodno trebao platiti ceh zbog toga što neće biti izvršena prva predsjednička uredba koju je Obama potpisao nakon ulaska u Bijelu kuću, a prema kojoj su svi zatvorenici zloglasnog logora trebali biti pušteni ili premješteni u roku od godinu dana.

Zatvaranje Guantanama  – mjesta koje je postalo simbol svega lošeg u Bushovoj Americi – je bilo jedno od najčešće ponavljanih obećanja u Obaminoj izbornoj kampanji, a o čemu je gotovo istovjetne stavove imao i njegov republikanski suparnik John McCain. Craig, jedan od najuglednijih pravnih stručnjaka u Washingtonu, je, pak dobio zadatak da sastavi zakonodavnu podlogu za taj projekt, koji je uživao ogromnu popularnost u svijetu kao i među američkom ljevicom i liberalima, najvjernijim Obaminim pristašama.

Međutim, Obama se, po svemu sudeći, preračunao, pogrešno protumačivši stavove američke javnosti i potcijenivši niz tehničkih, pravnih i političkih problemavezanih uz zatvaranje logora, odnosno surova realnost koja nema previše veze s plemenitom idealističkom retorikom iz kampanje. Prije svega, američki birači možda žele zatvoriti Guantanamo, ali ne žele da tamošnji zatvorenici vrludaju po “regularnim” zatvorima odnosno da šetaju na slobodi. Slične stavove imaju i strane vlade koje vole dizati dreku oko kršenja ljudskih prava u Guantanamu, ali im ne pada na pamet primati tamošnje zatvorenike.

NIMBY ili, u slobodnom prijevodu, “volim pozorište, ali ne u svojoj kući”, je samo jedan od brojnih razloga zbog čega predsjednik koji je prije devet godina izgledao kao karizmatski spasitelj svijeta sada sve više sliči na luzera kome bi Jimmy Carter mogao postati nedostignuti ideal državničkog uspjeha.

Obama popušio veliku olimpijsku cigaru

Samo nekoliko sati zna promijeniti svijet. Danas je u tih nekoliko sati, po svemu sudeći, započeo kraj Baracka Obame kao svjetskog vođe. Ono što se prije nepunih sat vremena dogodilo znači da njegovo izbacivanje iz Bijele kuće u siječnju 2013. godine više nije mokri san američkih republikanaca.

Naime, bilo je razumno pretpostaviiti da će biti nekakve borbe između Chicaga kao favorita i Rio de Janeira, koji predstavlja Latinsku Ameriku – kontinent bez Olimpijade – te da nova američka pobjeda neće doći u prvom krugu. Malo tko je očekivao da će dolazak Baracka Obame da osobno u Kopenhagenu lobira za svoj grad imati tako spektakularne i tako neočekivane učinke. Naime, Chicago je iz utrke za Olimpijadu ispao u prvom krugu.

Ako ovo nije ekvivalent izraza “tko te šljivi” američkom predsjedniku, onda ne znam što je. Priča o tome da svijet nije volio Ameriku zbog Busha, a da će njegovim odlaskom stvari opet sjesti na staro dobro klintonovsko mjesto očito više ne drži vodu.

Danas bi trebao biti lijep dan

Iako je vrijeme tmurno, danas bi trebao biti lijepi dan. Ili barem jedan od onih dana kada se svijet čini mjestom vrijednim življenja. Ili ga barem takvim nastoje prikazati isti oni mediji koji inače čine sve da ga učine deprimirajućim.

Tako je danas Barack Obama došao u Kopenhagen kako bi kod Međunarodnog olimpijskog odbora izlobirao da Olimpijske igre 2016. godine budu održane u Chicagu. Sudeći po onem što piše BBC, magija Obame i njegove supruge Michelle je uspjela očarati međunarodne delegate i njegovo predsjednikovanje bi konačno trebalo biti okrunjeni nekakvim konkretnim uspjehom. S Obamom koji će potvrditi svoju karizmatsku popularnost van američkih granica, odnosno obnoviti načetu popularnost unutar samih SAD, ono što je do Busha bila jedina svjetska supersila će ponovno postati moralnom vertikalom i svjetlom u mraku za svakog “mislećeg čovjeka”, upravo onako kako je bilo u doba neprežaljenog Billa Clintona.

Ali dolazak Olimpijade u Obamin grad – događaj koji bi trebao trijumfom okruniti kraj Obaminog mandata i usput masno napuniti džepove gradonačelnika Daleya i drugih pajdaša koji su financirali i “podmazivali” početak predsjednikove karijere na čikaškim ulicama – nije jedini koji bi danas trebao usrećiti sve one zbunjene, izgubljene duše koji posljednjih godina nisu znali kako pomiriti euroatlantski konsenzus i lijevo-liberalne vrijednosti.

Irska će tako na referundumu, poput vrijednog đaka-ponavljača, ispraviti svoju prošlogodišnju pogrešku. Nakon što ju je dobro “oklepila” ekonomska kriza, bahati Irci su shvatili da im se blagostanje temelji na financijskoj “špini” koji drže briselski usrećitelji, te više nema smisla izazivati vraga s nekakvim zahtjevima za nacionalnim suverenitetom. Tako će Irska pomoći da se izglasa Lisabonski sporazum, koga više neće ništa zaustaviti – čak je i vođa britanskih konzervativaca David Cameron najavio da odustaje od referenduma. Tako će Evropska Unija konačno postati pravom državom, a kada Hrvatska uskoro bude njenim dijelom, cijela ova frka oko izbora za Pantovčak će izgubiti svaki smisao. Tada će Tony Blair biti jedini pravi predsjednik.

Obamin savjetnik podnio ostavku zbog radikalne prošlosti

Van Jones 01Van Jones, 40-godišnji specijalni savjetnik za “zelene” poslove, poduzetništvo i inovacije pri Savjetu Bijele kuće za kvaliitetu okoliša (QEC), je jutros podnio ostavku. Ona je uslijedila nakon nekoliko tjedana žestokih napada od strane republikanaca i konzervativnih medija koji su Jonesu iskopali radikalnu prošlost, odnosno izjave iz kojih proizlazi da je ne baš tako davno imao ekstremno lijeve i radikalne stavove, koji uključuju crnački nacionalizam i zalaganje za komunističku revoluciju u SAD.

Jones je držao položaj koji se neslužbeno zvao “carem za zelene poslove”, odnosno zadatak mu je bio koordinirati rad Obaminih ministarstava kako bi se smanjila nezaposlenost a istovremeno američka industrija preorijentirala na “zelene” tehnologije. Jones je bio jedan od tridesetak takvih “careva” u Obaminoj administraciji, a s obzirom na svoj koordinatorski položaj nije morao prolaziti kroz formalnu senatsku potvrdu. To je, također, značilo da nije bilo prilike za “rešetanjem” od strane senatskog odbora čiji bi republikanski članovi mogli postavljati nezgodna pitanja.

A da je tog “rešetanja” bilo, vjerojatno je da Obama nikada ne bi postavio Jonesa na to mjesto, s obzirom da njegovo političko djelovanje u posljednja dva desetljeća odgovaraju svim najizlizanijim stereotipovima o ekstremnom ljevičarstvu među crnačkim intelektualcima u SAD. A ti stereotipovi su bili ono od čega se Obama nastojao “oprati” za vrijeme predsjedničke kampanje, nastojeći se predstaviti kao “ispeglani”, pristojni, blagi i umjereni političar za koga bi trebao glasati prosječni glasač iz srednje klase.

Jones, koji je, inače, diplomirao na Yaleu, se od početka 1990-ih predstavljao kao radikalni komunistički revolucionar, da bi se tek negdje prije par godina prešaltao na “zelenu” politiku, objasnivši kako je zalaganje za zaštitu okoliša i zelene teme dobar početak za revolucionarne promjene u SAD. Kao što se i moglo očekivati, Jonesu Bush i republikanci i nisu bili baš po volji, pa ih je javno častio epitetima koji nisu za tisak, a 2003. godine je sudjelovao u izradi rap albuma Mumie Abu-Jamala, pripadnika Crnih pantera koji desetljećima sjedi u ćeliji smrti zbog ubojstva policajca.

Međutim, Jonesu je glave došao 11. rujan, odnosno njegov potpis na peticiji kojom se 2004. godine traži “istina o napadima 11. rujna”, odnosno pokretanje istrage o tome da je Busheva administracija pokretač tih događaja. Ta teorija zavjere, koja je posljednjih godina stekla ogromnu popularnost u svijetu, za SAD je još uvijek previše marginalna, a njeni zagovornici – “trutheri” – se smatraju ekstremistima koje je najbolje previše ne shvaćati ozbiljno.

“Trutheri” i drugi radikali poput Vana Jonesa su Obami dobro došli za stranačkih izbora, kada je trebalo mobilizirati aktivističku vojsku. Međutim, kada je trebalo dobiti predsjedničke izbore, odnosno kada je trebalo upravljati sa SAD, ispostavilo se da oni, usprkos svih tvrdnji o tome da SAD prolaze kroz povijesni zaokret ulijevo, predstavljaju ozbiljnu smetnju. “Trutherstvo” je tako u potpunom raskoraku s “pravednim” ratom u Afganistanu koga je sada službeno proglasio Obama kao jedan od ključnih elemenata svoje vanjske politike.

To, dakako, nije značilo da se za radikalne ljevičare ne može pronaći neko relativno mirno i neupadljivo mjesto u Obaminoj administraciji, odnosno na taj način im se odužiti za zasluge iz kampanje.  U slučaju Jonesa je to Obami taj postupak donio nešto što predstavlja najgori kadrovski fijasko njegove administracije. Pokušaji Jonesa i lijevih medija da ga “operu” nisu uspjeli, a relativno mlaka podrška Obaminog glasnogovornika Charlieja Gibbsa koja se dala iščitati na pres-konferenciji je sugerirala kako će ta figura na kraju biti žrtvovana.

Obama, dakako, od ove žrtve može sebi “spinom” napraviti politički dobitak. Rasprave o Jonesu su barem djelomično pažnju javnosti skrenule s raspravi o zdravstvenom osiguranju, odnosno projektu koji je izazvao nezadovoljstvo brojnih Amerikanaca i izazvao kolaps Obamine podrške u anketama. Ograđujući se od radikalne ljevice, Obama bi mogao sebe ponovno predstaviti kao centrista i umjerenjaka, a svoj projekt općeg zdravstvenog osiguranja kao postupnu i bezbolnu reformu umjesto radikalne revolucije.

Obama pred kapitulacijom – ništa od javnog zdravstvenog osiguranja u SAD?

Associated Press javlja kako će američki predsjednik Barack Obama najvjerojatnije odustati od svog plana da u prijedlog velike reforme zdravstvenog sustava u SAD unese elemente javnog zdravstvenog osiguranja. U prilog takvim špekulacijama ide i izjava Kathleen Sebelius, Obamine ministrice zdravstva kako “javna opcija”, tj. javno zdravstveno osiguranje koje bi plaćali porezni obveznici, “nije važan dio novog reformskog paketa”.

Obama je od svog plana da novcem poreznih obveznika omogući zdravstvene usluge za 40-50 milijuna zdravstveno neosiguranih Amerikanaca odustao kada se ispostavilo da za njega nema podršku javnosti, a nakon čega su mu leđa počeli okretati kongresnici i senatori od kojih će mnogi 2010. godine morati braniti svoje mandate. Propast zdravstvene reforme – koja je predstavljala jednu od ključnih stavki Obamine platforme za veliki američki zaokret ulijevo – mnogi sada uspoređuju sa sličnim fijaskom kojeg je 1994. godine svom mužu Billu priredila njegova supruga Hillary Clinton, a koji je doveo do tzv. republikanske revolucije i preuzimanja Kongresa od strane republikanaca.

Obamin neuspjeh izgleda još gori, s obzirom da je novi američki predsjednik imao daleko bolju situaciju od Clintona. Nakon dolaska na vlast je uživao enormnu popularnost, svi mediji i komentatori su bili listom uz njega, njegova Demokratska stranka je uz većinu u Kongresu osvojila i kvalificiranu većinu u Senatu, a republikanci su bili i još uvijek jesu u totalnom rasulu. Ako je i jedan predsjednik imao ne samo mandat nego i mogućnosti da radi opsežne reforme, onda je to bio Barack Obama. Pa što je onda krenulo krivo?

Razlog je možda u prozaičnoj činjenici da je Obama vjerojatno jedan od najboljih izbornih kandidata u povijesti, odnosno velemajstor kada je u pitanju vođenje kampanja, ali njegove sposobnosti vladanja izgledaju daleko manje impresivne. Možda je u pitanju bila opijenost pobjedom, možda bahatost, a možda na prvi pogled suvisla, ali pogrešna procjena da se upravo u ovom trenutku mora ići maksimalno u reforme jer bi izbori 2010. godine sve mogli promijeniti.

A možda je stvar još prozaičnija, odnosno razlog Obaminog neuspjeha je isti onaj koji ga je i doveo u Bijelu kuću – ekonomska kriza. Biračima se općenito sviđa ideja o javnom zdravstvenom osiguranju, ali su, svjesno ili podsvjesno, zaključili da ona mnogo košta te da ionako sve manje podnošljiv budžetski deficit mogla napumpati do kataklizmičkih razmjera. Obama je, naime, već potrošio stotine milijardi dolara na poticaje ekonomiji i spašavanje banaka, učinivši patuljastim troškove koje je Bush bio napravio u Iraku i Afganistanu. Deficit se pretvara u veliku rupu koja će jednom početi gutati Ameriku, a mnogi se boje da će upravo oni najsiromašniji i najranjiviji biti ti koji će – kao i u Hrvatskoj – platiti ceh.

Te su strahove najviše osjetili upravo najstariji Amerikanci, odnosno generacija “Baby boomera” koja upravo ovih godina odlazi u mirovinu, te koja će dodatno opteretiti američki federalni budžet zahvaljujući mirovinskom sustavu koji datira još iz 1930-ih, kada je malo tko pretpostavljao da će prosječni životni vijek iznositi preko 75 godina. Svjesno ili nesvjesno, Obamin prijedlog zakona je sadržavao odredbe koje su se mogle shvatiti kao efikasno, ali ne baš previše humano rješenje tog problema – tzv. racioniranje zdravstvenih usluga, odnosno posebne komisije koje bi određivale da li je građanin previše star ili bolestan da bi mogao očekivati da se poreznim novcem beznadno pokušava poboljšati njegovo zdravstveno stanje.

Taj sićušni detalj u kompliciranom zakonskom tekstu je Sarah Palin, koja se nakon ostavke na mjesto guvernera Aljaske pretvara u najžešćeg borca svoje ranjene stranke,  na svom postu u Facebooku prozvala “odborima za smrt”, odnosno stvorila bezbrojne aluzije na “Loganov bijeg”, SF-film o distopijskom svijetu budućnosti gdje se hladnokrvno likvidiraju svi građani stariji od 30 godina. Taj detalj je također izazvao i sveopći bijes u javnosti, koji je doveo i do fizičkih sukoba na javnim tribinama gdje su, uglavnom demokratski, kongresnici i senatori morali objašnjavati zašto podržavaju ovaj zakon.

Nakon tih nemilih scena mnogi od njih su promijenili mišljenje, pogotovo pripadnici konzervativne Blue Dog frakcije, izabranih u strateški važnim okruzima i državama u središtu SAD gdje je daleko manje razumijevanja za prosvijećene liberalne ideje nego na Zapadnoj i Istočnoj obali. Obama je tome pokušao stati na kraj nastojeći mobilizirati svoju izbornu vojsku kako bi na Internetu i drugdje suzbijala “republikanske laži”; ali to je bilo uzalud – izabrati prvog crnog predsjednika je mnogima bilo “cool”, boriti se za nekakvu reformu zdravstva daleko manje. Zbog toga je reforma počela padati u anketama, a na kraju i popularnost samog Obame koji se prvi put nakon dolaska u Bijelu kuću našao ispod 50 posto podrške.

Obamino povlačenje je, stoga, sasvim razumljivo. Inzistiranje na maksimalističkoj zdravstvenoj reformi u ovakvoj situaciji bi samo oživilo upokojene republikance koji se već sada mogu nadati svrgavanju demokratskih guvernera Virginije i New Jerseya u studenom ove godine. Obama će se na kraju morati zadovoljiti s reformom u kojoj općeg zdravstvenog osiguranja neće biti. Time će stranačka ljevica, kojoj duguje nominaciju i izbor u Bijelu kuću, biti razočarana. Sada je glavno pitanje, dakako, hoće li Obama išta naučiti od Clintona, odnosno hoće li ovaj neuspjeh shvatiti kao priliku da “prešalta” politiku na način koji bi mu osigurao novi mandat 2012. godine.

Ako ne odgovori na to pitanje kako treba, usporedbe između Obame i njegovog glavnog štovatelja i imitatora u Hrvatskoj – Zorana Milanovića – postat će aktualne, ali ne na način koji bi obojici bio po volji.

Obama prvi put ispod 50 posto podrške Amerikanaca

Barack Obama, po prvi put otkako je zasjedo u Bijelu kuću, ne može računati na natpolovićnu podršku Amerikanaca. To je zaključak ankete koju redovno provodi Rasmussen. Prema njoj Obamu podržava 49 posto, a ne podržava 51 posto Amerikanaca.

Obama, kao što je i za očekivati, uživa snažnu podršku članova i simpatizera vlastite Demokratske stranke – podržava ga 83 posto. Republikanci ga, naravno, ne mogu smisliti – ne podržava ga 80 posto republikanaca. Problem za Obamu je, po svemu sudeći, nagli pad podrške među umjerenim i stranački neopredijeljenim biračima, a koja sada iznosi 37 posto.

Fluktuacije u popularnosti ili podršci javnosti nisu ništa posebno za svakog predsjednika. Međutim, za Obamu ovo predstavlja ozbiljno upozorenje jer se zbilo relativno rano prilikom njegovog predsjednikovanja. Još važnije je to da je ta podrška – s obzirom na ambiciozne planove o velikim društvenim reformama kao što je uvođenje općeg zdravstvenog osiguranja – Obami potrebnija nego njegovim prethodnicima. A to se pogotovo vidi u sve težem discipliniranju članova vlastite stranke koji daleko više misle o svojim kongresničkim i senatskim foteljama – odnosno o umjerenim biračima koji bi ih tamo trebali zadržati – nego o ambicioznim planovima za koje navija Obami sklona stranačka ljevica.

Tako je, za razliku od 787 milijardi dolara teškog “poticaja” posrnuloj američkoj privredi, glatko izglasanog usprkos žestokog protivljenja desničara i republikanaca, posljednjih dana “zaglibio” projekt brzog izglasavanja zdravstvene reforme.  Obama još oklijeva sa zatvaranjem Guantanama, a rat u Afganistanu se čini još duljim i krvavijim nego za Busha. Teško je takve rezultate pomiriti s mesijanskim predsjednikom koga su predstavljali kao rješenje svih problema u svijetu.

To bi trebalo biti i više nego jasno upozorenje i za neke naše “spasitelje”. Za slučaj da nisu naučili lekcije od onoga što im je između 2000. i 2003. godine izmaklo iz ruku.

Ankete: Obami završio medeni mjesec

Danas je Rasmussen objavio rezultate ankete koja po prvi put sugerira kako će Baracku Obami osvajanje drugog mandata u Bijeloj kući biti teže nego što se mislilo.

Dok je, očekivano, Obama još uvijek u značajnoj prednosti u odnosu na Sarah Palin (48 prema 42 posto), to nije slučaj sa Palininim stranačkim drugom (i ljutim suparnikom) Mittom Romneyem, koji u anketi ima isti postotak potencijalnih glasova. Dok se za relativno slabe rezultate Palin objašnjenje može pronaći u još uvijek neprobavljenim efektima njene iznenadne ostavke, dotle je Romneyev dobar skor u srazu s mesijanskim Obamom iznenađenje.

S druge strane, to da Obami pada popularnost nije iznenađenje, s obzirom da su nedavno objavljeni podaci ukazali da je opće stanje američke ekonomije daleko lošije nego što je njegov tim to predviđao prije par mjeseci. O tome da je medeni mjesec završio govore i sve veće poteškoće da se kroz Kongres proguraju Obamini ambiciozni planovi uvođenja nameta na štetne plinove kao i reformu sustava zdravstvenog osiguranja, a usprkos toga što demokrati u Senatu imaju kvalificiranu većinu. Obami se žuri da te zakone što prije progura, jer je svjestan da se mesijanski kapital kojemu duguje svoj izbor dobrim dijelom potrošio, odnosno da birače sve više brine ekonomija, odnosno porezi koje će plaćati da bi popunili Obaminim mega-projektima stvorene budžetske rupe.