RETRO-RECENZIJA: Mrak mrak film (Scary Movie 2, 2001)

uloge: Anna Faris, Christopher Masterson, David Cross, Marlon Wayans,
 Shawn Wayans, Regina Hall, Stephen Elliott, Kathleen Robertson, Tim
 Curry, Tori Spelling, James Woods, Natasha Lyonne, Veronica
 Cartwright
 glazba: Mark McGrath
 scenarij: Marlon Wayans, Alyson Fouse, Greg Garbitanski, Dave Polsky,
 Michael Anthony Snowden & Craig Wayans
 režija: Keenen Ivory Wayans
 proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 83'

Za svakog hrvatskog filmofila horor-parodija Mrak film je manje parodija, a više horor, i to zahvaljujući činjenici da je prije dvije godine postao najgledanijim filmom u našim kinima i tako nagovijestio ono što će poslije potvrditi popis stanovništva i “Po ure torture”. Naravno, s obzirom da je dovoljno novca zaradio i u SAD, stigao je ekspresni nastavak, u kome su poznatom autoru parodija Keenenu Ivoryju Wayansu (Sad si gotov, gnjido, Ne budi zao dok piješ sok u predgrađu) ponovno scenarističku, producentsku i glumačku pomoć pruzili mnogobrojni pripadnici njegove rodbine. Wayans je također ponovno okupio glumačku ekipu iz Mrak filma, neopterećen time da je većina njihovih likova bila likvidirana. Bez obzira na komičarski talent klana Wayans, rezultat svega je bilo relativno lako predvidjeti. Zaplet, kojeg je na brzinu sklepao scenaristički odbor, trebao je parodirati horore s nadnaravnom tematikom kao sto su Progonjeni i Kuća straha, ali će gledatelj vrlo brzo vidjeti kako su štosevi uglavnom usmjereni na gotovo sve iole popularnije tinejdžerske filmove i akcijade koji su u američka kina stigli između ljeta 2000. i 2001. godine, a našlo se mjesta i za popularne TV-emisije (od kojih će domaćim gledateljima nešto značiti samo Opstanak). S obzirom da nijedan od tih naslova nije stariji od godinu dana, moglo bi se dosta zaključiti o sposobnosti pamćenja prosječnih američkih tinejdžera, kojima je ovaj film namijenjen. Jedini klasik među parodiranim filmovima je četvrt stoljeca star Egzorcist (a ni on se tu ne bi našao da kojim slučajem u američka kina prije par godina nije stiglo “specijalno izdanje”), i scena koja taj film parodira na početku je najsmiješniji i najbolji dio filma, a James Woods se iskazuje kao uspješan komičar. Na žalost, ono što dolazi nakon svega je iritantna reciklaža štoseva iz prethodnog filma, kao i prilično dosadno valjanje u svim mogućim tjelesnim izlučevinama. Netko zloban bi mogao reći kako su Wayans i družina podsvjesno priznali sto misle o vlastitom djelu.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. rujna 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Mrak film (Scary Movie, 2000)

uloge: Anna Faris, Shannon Elizabeth, Cheri Oteri, Dave
 Sheridan, Marlon Wayans, Shawn Wayans, Regina Hall, Kurt
 Fuller, Carmen Electra
 glazba: David Kitay
 scenarij: Shawn Wayans, Marlon Wayans, Buddy Johnson, Phil
 Beauman, Jason Friedberg & Aron Seltzer
 režija: Keenen Ivory Wayans
 proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 88 '

Činjenica da je Mrak film bio najgledaniji prošlogodisnji film u hrvatskim kinima (i tako potukao mnogo “jače” konkurente iz holivudske prve lige) će svakako mnoge hrvatske sociologe natjerati da pišu traktate kako o uspješnoj reklamnoj kampanji UCD-a, tako i o tome kako se naglo srozala kulturna razina hrvatske publike. Naime, Mrak film predstavlja manifestaciju svega onoga što je najgore u današnjem Hollywoodu – nedostatka bilo kakve originalnosti. Zamišljen kao parodija Vriska, Cravenove horor-komedije koja je sama parodirala horore 80-tih godina, Mrak film bi vjerojatno zavrsio kao potpuna katastrofa da producenti nisu angažirali braću Wayans, crne komičare koji su se u prošlosti istakli sličnim projektima (Sad si gotov gnjido). Braca Wayans, koji se zajedno s mladom, relativno nepoznatom ali i darovitom ekipom (među kojima se istice debitantica Anna Faris) pojavljuju u filmu, su gledatelje zasuli rafalom gegova od kojih mnogi koriste farrellyjevski zahodski humor i krše sva holivudska pravila političke korektnosti. Sve to funkcionira na početku, ali kao u sličnim projektima, originalnost se brzo potroši i Mrak film pred kraj postaje prilično dosadan, iako su ga Wayansovi skratili na nekih 90-tak minuta. Zbog toga će Mrak film buduće generacije gledati prije kao kulturni fenomen nego za zabavu.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 8. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Dajem im godinu (2013)

Rose Byrne
Rose Byrne (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
DAJEM IM GODINU
(I GIVE IT A YEAR)
uloge: Rose Byrne, Rafe Spall, Anna Faris, Simon Baker
scenarij: Dan Mazer
režija: Dan Mazar
proizvodnja: Working Title/Canal Plus, V. Britanija, 2013.
trajanje: 97 '

Ako postoji jedna stvar koja se zamjera romantičnim komedijama, onda je to predvidljivost radnje i grcanje u klišejima. Ponekad se čini da je dovoljno promijeniti neke od sastojaka žanrovske formule – protagonisti su u braku, protagonisti čekaju dijete i sl. – pa da romantična komedija odjednom izgleda kao osvježenje. Ili se, kao što pokazuje opus Juda Apatowa, dovoljno malo “sočnijeg” rječnika, intimnih dijelova anatomije i sličnih naturalističkih detalja. No, u svemu tome se ponekad može otići u drugu krajnost s rezultatima isto tako iritantnim kao kod držanja klišeja. Jedan od primjera za to bi mogao poslužiti “Dajem im godinu”, film koji je njegov autor, britanski scenarist i režiser Dan Mazer, opisao kao “antiromantičnu komediju”.

Radnja počinje u trenutku koji bi za tipične romantične komedije predstavljao kraj. Književnik Josh (Spall) se ženi za marketinšku direktoricu Nat (Byrne) nakon burne sedmomjesečne veze. Iako sve izgleda kao bajka, prijatelji i rodbina mladenaca su  uvjereni da će brak, zbog različitih karaktera i životnih stilova, raspasti za godinu dana. Devet mjeseci kasnije se čini kako su ta predviđanja bila ispravna – djetinjasti Josh i “ozbiljna” Nat se suočavaju sa sve većim poteškoćama u zajedničkom životu. Situaciju komplicira i to što je Nat za poslovnog klijenta dobila Guya (Baker), šarmantnog američkog tajkuna, a Josh sreo bivšu dugogodišnju djevojku Chloe (Faris).

Mazer je publici najpoznatiji kao dugogodišnji suradnik Sache Barona Cohena, s kojim je napisao scenarije za “Borata” i “Bruna”, kvazidokumentarističke komedije koje su izazvale veliki publicitet svojim razbijanjem konvencija, ali i prelaženjem granice “političke korektnosti” i dobrog ukusa. Njegov redateljski debi samo djelomično koristi isti pristup – osnovna narativna struktura je u skladu s hollywoodskim konvencijama, ali je humor, koji se u pravilu temelji na nečijoj biološkoj ili socijalnoj disfunkcionalnosti, namijenjen mizantropski nastrojenoj publici. Ono što bi kod “Dajem im godinu” trebalo biti osvježenje jest potpuno obrtanje osnovnog koncepta romantične komedije –publiku, koja inače “navija” da protagonisti završe zajedno,  treba nagovoriti da se protagonisti rastanu. Taj zanimljiv koncept je Mazer, međutim, upropastio pokazavši nedostatak ne samo redateljskih, nego i scenarističkih vještina, uključujući ono što bi za ovaj film trebalo biti najvažnije – smisla za humor.

Bilo bi nepošteno reći da ništa u filmu neće izazvati smijeh, ali pronalaženje tih scena previše testira gledateljsko strpljenje. Čim se Mazer dohvati neke ideje koja na prvi pogled izgleda urnebesno, on je eksploatira do krajnjih granica, pa se tako nešto što bi bilo efektno kao jednostavna replika ili kratki geg razvlači na scene epske dužine. Možda najbolji primjer za to pruža lik Dana (koga tumači Stephen Merchant), Joshovog prijatelja sklonog rječniku koji u javnosti izaziva neugodne situacije; umjesto da izaziva smijeh, njegov lik izaziva antipatije i iste grimase  kakvu bi publika osjetila da istog prijatelja mora trpjeti u stvarnom životu. U manjoj mjeri se isti problem – svjesno ili nesvjesno stvaranje antipatije za likove – prenio i na same protagoniste; na samom početku je sugerirano da njih dvoje nisu stvoreni jedno za drugo i da njihov zajednički život predstavlja nepotrebno mučenje. Mazer taj ikonoklastički pristup kompromitira likovima Guya i Chloe koji su tu da kao alternativa nesretnim protagonistima film vrate u žanrovske parametre i donesu obavezni “hepi end”. Iako se glumačka ekipa prilično trudi – pri čemu posebno valja istaći talentiranu Annu Faris u jednoj od nenazahvalnijih uloga karijere i vjerojatno najneugodnijoj sceni filmskog seksa u posljedne vrijeme – ona ne može nadoknaditi potpuni scenaristički promašaj. “Dajem im godinu” ne zaslužuje da mu publika da sat i pol vremena svog života.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Diktator (2012)

Oscar 2012 - Sacha Baron Cohen - The Dictator ...
(izvor: k-ideas)
DIKTATOR
(THE DICTATOR)
uloge: Sacha Baron Coen, Anna Faris, Ben Kingsley
scenarij: Sacha Baron Coen, Alec Berg, David Mandel & Jeff Schaffer
režija: Larry Charles
proizvodnja: Paramount/Four By Two Films, SAD, 2012.
trajanje: 83  '

Karijera Sache Barona Coena sažima dostignuća, ali i ograničenja suvremenog Hollywooda. S jedne strane njegov opus ukazuje na spremnost na rizike i neortodoksan pristup, poput metafilmske kombinacije igrane komedije i zabavnog realityja koji se najbolje vidio u Boratu. S druge strane, taj isti pristup se vrlo brzo može potrošiti, što je za samo tri godine postalo jasno u Brunu. I Coenu i njegovom režiseru Larryju Charlesu je postalo jasno da za sljedeći projekt mora ponuditi nešto novo, a ta se spoznaja mogla vidjeti i u Diktatoru.

Na prvi pogled se čini da je ponovno korišten osnovni koncept prethodna dva filma – živopisni stranac koji stjecajem okolnosti donosi na Zapad i/li Ameriku, i čije moralne vrijednosti i stavovi izazivaju kulturni sraz epskih razmjera. I ovaj put je prije samog filma Coen svoj lik publici predstavio kroz niz živopisnih performansa na konferencijama za tisak, festivalima i svečanim dodjelama  nagrada. Radnja počinje u fiktivnoj sjevernoafričkoj državi Wadiya na čijem čelu se desetljećima nalazi admiral general Aladeen (Coen), bahati i brutalni samodržac koji sebi može priuštiti najbizarniji hir, obično na račun vlastitog ugnjetavanog naroda. Kada njegova najnovija igračka – nuklearni projektil – izazove međunarodnu krizu i prijetnju vojnom intervencijom, Aladeen odlazi u New York na zasjedanje UN. Tamo ga njegov vlastohlepni stric Tamir (Kingsley) otme u hotelu i zamijeni s dvojnikom čiji je zadatak javno obznaniti uvođenje demokracije u Wadiyu (a s njom i masne provizije za otvaranje naftnih nalazišta stranim kompanijama). Aladeen bježi iz zatočeništva, ali njegove tvrdnje da je predsjednik nitko ne shvaća ozbiljno. Aladeen se stoga radi povratka na vlast i spriječavanja uspostave demokracije mora koristiti pomoć feminističke veganske aktivistice Zoey (Faris), koja za njega misli da je wadiyski izbjeglica.

Diktator se prilično razlikuje od prethodna dva Coenova filma. Tako se koristi daleko konvencionalniji stil, odnosno čvrst narativni okvir u obliku priče s jasno definiranim početkom, sredinom i krajem. Još više u oči upada i to da Coenov lik i ne izgleda previše originalno, barem kada se usporedi s nekim ličnostima koje su bile čest gost na ekranima CNN-a, prije svega prošle godine upokojenim libijskim vođom Gadafijem. Zbog toga što je stvarni život bio ili jest zanimljiviji, njegov humoristički odraz u Coenovoj viziji se često doima potrošenim, a lik Aladeena previše izgleda kao karikatura iz najsirovije “neoconske” propagande. Stvari postaju bolje tek kada Aladeen dođe u New York i suoči se sa svijetom i likovima koji predstavljaju njegovu antitezu, a što proizvodi nekoliko zbilja efektnih scena, iako i tada “politički nekorektni” Coenov humor pleše na rubu dobrog ukusa. Dojam kvari Coenovo podlijeganje hollywoodskim sentimentalnim klišejima – poput Aladeenove transformacije kroz ljubav prema Zoey (čiji lik predstavlja jednu od najnezahvalnijih uloga u karijeri inače darovite Anne Faris), ali ga, s druge strane, popravlja završnica u kojoj se na zabavn način sugerira heretička teza da današnje diktature i zapadna demokracija zapravo i nisu toliko različite kao što se misli.

Iako će Diktator publici uglavnom pružiti zabavu (dijelom i zbog mudre odluke o neuobičajeno kratkom trajanju), nekim gledateljima će nju pokvariti neumitne usporedbe s klasičnom Chaplinovom komedijom Veliki diktator. Dva filma se po mnogo čemu razlikuju, ali ne toliko po globalnim ekonomsko-političkom okolnostima u kojima su nastali; ono što je Chaplinu kod Hitlera ispočetka izgledalo smiješno s vremenom se pretvorilo u kataklizmičku tragediju. Ostaje nada da će Coen (a s njime i svi mi) po tom pitanju imati više sreće.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 22. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Weinsteinov tihi vrisak

[picapp src=”f/0/1/2/Anna_Faris_and_4164.jpg?adImageId=6282988&imageId=2988553″ width=”234″ height=”156″ /]

Sjećate li se filma “Vrisak”? Najvjerojatnije ne, jer je u pitanju bio za današnje standarde prilično ozbiljan pokušaj da se istovremeno parodiraju slasher-horori iz 1980-ih i novoj publici predstavi mrtvački ozbiljan primjer tog žanra. Bilo kako bilo, studiju Miramax je taj film 1996. godine donio dovoljno novaca za još dva nastavka, ali i inspiraciju za parodiju zvanu “Scary Movie” – na području Hrvatske poznatu kao “Mrak film”, najgledaniji film 2000. godine.

“Mrak film” je, stoga publici poznatiji, ali ne samo zato što je nešto noviji, nego i zato što je imao nešto više nastavaka – tri. Gotovo nije potrebno govoriti da su sva tri nastavka, kao i original, s obzirom da su parodije napravljene po današnjim holivudskim uzusima, gotovo negdledljivi. U međuvremenu, Miramax je propao, ali je zato na njegovo mjesto došla Weinstein Company koja planira snimiti peti film iz sage.

Weinsteini, međutim, za ovaj film planiraju nešto “novo”. Iskoristivši novi običaj zvan “reboot”, odlučili su da će franšiza po pitanju priče – koja “Scary Movieju” nije bila jača strana – i likova – koji su prečesto bili iritantni – krenuti ispočetka. To, između ostalog, znači i da u njemu neće biti Anna Faris i Regina Hall, dvije talentirane komičarke koje su jedine bile u stanju te komade celuloidnog gnojiva na trenutak učiniti gledljivim. Weinsteinovi sada vjerojatno traže novu glumačku postavu, ali je teško pretpostaviti da će Farrisovoj i Hallovoj naći dostojnu zamjenu.