RECENZIJA: Vrijeme je novac (2011)

VRIJEME JE NOVAC
(IN TIME)
uloge: Justin Timberlake, Amanda Seyfried, Cillian Murphy, Vincent Karthesier, Matt Bomer
scenarij: Andrew Niccol
režija: Andrew Niccol
proizvodnja:  20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje:  110'
In Time Protagonist
(izvor: c23652002)

“Kreativnost” domaćih distributera u prevođenju naslova je, za promjenu, u slučaju Vrijeme je novac, poslužila svrsi, jer prijevod, za razliku od originalnog “In Time”, sažima glavni koncept ovog SF-filma. Radnja je naime, smještena u budući svijet gdje je tehnološki napredak omogućio besmrtnost i vječnu mladost, ali istovremeno stvorio opasnost od prenaseljenosti i trošenja ograničenih resursa. Slično kao i u Loganovom bijegu, rješenje je brutalno jednostavno – svakome nakon navršene 25. godine počinje odbrojavati genetski ugrađen sat koji ostavlja godinu dana života. “Kvaka” je u tome da se taj rok može produžiti, ali i skratiti u zamjenu za razne robe i usluge. U tome su neki spretniji od drugih, pa su s vremenom akumulirali geološke epohe, a drugi su sretni ako u jednom danu uspiju zaraditi za sljedeći dan života.

 

Među potonje spada i protagonist Will Salas (Timberlake), siromašni radnik koji živi u getu i čijoj pažnji ne može promaći velikodušni bogataš Henry Hamilton (Bomer), koji doslovno svojim životom plaća piće sirotinji u baru. On Willu kao nagradu za spas od lokalnih kriminalaca pokloni stoljeće života prije nego što će sam izvršiti samoubojstvo. S tako stečenim bogatstvom Will odlazi u bogatašku zonu i upoznaje luksuz i način života o kome je mogao samo sanjati. Neobični došljak, koji ne krije prijezir prema bogataškoj klasi, pak, privuče pažnju bogataške kćeri Sylvie Weis (Seyfried); ona Willu poslije postaje talac kada ga pod optužbom za Hamiltonovo ubojstvo počne progoniti neumoljivi policajac Leon (Murphy).

 

Novozelanđanin Andrew Niccol, poznat po hvaljenoj Gattaci i kao scenarist Trumanovog showa, još jednom je pokazao shvaćanje SF-a kao žanru intrigantnih ideja. Zamisao da se vrijeme koristi kao novac nije baš previše nova ni originalna, ali ju je Niccol ovdje obradio na prilično aktualan način, odnosno kao alegoriju na neke probleme suvremenog svijeta. U njegovoj viziji tehnologija vječne mladosti društvo dijeli na sićušnu besmrtničku elitu i obespravljene i izrabljivane mase smrtnih siromaha, slične onim “99 %” u čije se ime danas okupira Wall Street; protagonist je, pak, prikazan kao revolucionar koji će se društvenoj nepravdi suprotstaviti “eksproprijacijom eksproprijatora” odnosno preraspodjelom društvenog bogatstva.

 

Na žalost, kao i povijesni pokušaji da se na Marxovu dijagnozu nadoveže odgovarajuća terapija, Vrijeme je novac bolje izgleda u teoriji nego u praksi. Niccolov film je najbolji kada gledatelja upoznaje s distopijskim svijetom budućnosti; u oko upadaju i “insajderske” šale, odnosno Niccolov komentar holivudske opsjednutosti mladošću, pa tako 28-godišnja Olivia Wilde glumi majku lika kojeg glumi 30-godišnji Justin Timberlake. Kada se pak na tom temelju trebaju sagraditi zaplet i likovi, Niccol se potpuno gubi u hrpi klišeja, napunivši radnju nepotrebnim akcijskim scenama, a protagonista nimalo uvjerljivim superjunakom. Još je tragičnija situacija s Amandom Seyfried, od čije loše odabrane frizure gore izgleda samo potpuni nedostatak “kemije” s inače solidnim Timberlakeom. Još je gora stvar s negativcima – Vincent Kartheiser kao Sylvijin otac samo reciklira svoj lik iz Momaka s Madisona; Alex Pettyfer je potpuno promašen kao gangster, a Cillian Murphy ne može učiniti mnogo s nedovoljno oblikovanim likom opakog uličnog policajca. Niccol također pokazuje nedostatak osjećaja za ritam, pa se film čini predugim, odnosno pokušajem da se epizoda Zone sumraka nasilno razvuče u cjelovečernji format.

 

Iako Niccolu ovo nije prvi put da upropasti potencijalno intrigantnu ideju (S1mone je bila mnogo gora) i iako se, zbog sjajne fotografije Rogera Deakinsa i “retro” scenografije, kostima i rekvizita ne može reći da Vrijeme je novac dobro ne izgleda, gledatelji će po izlasku iz kina imati razloga zažaliti i za utrošenim vremenom i novcem.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 1. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Tri mušketira (2011)

Ladies
(izvor: Schneewante)
TRI MUŠKETIRA
(THE THREE MUSKETEERS)
uloge: Logan Lerman, Milla Jovovich, Matthew Macfadyen, Ray Stevenson, Luke Evans, Christoph Waltz, Orlando Bloom
scenarij: Andrew Davies & Alex Litvak
režija: Paul W. S. Anderson
proizvodnja:  Impact Pictures/New Legacy/Constantine Film, SAD/UK/Njemačka/Francuska, 2011.
trajanje:  110'

Malo koje književno djelo uživa takvu popularnost kao predložak za filmove kao što je to slučaj s Tri mušketira. Roman Alexandrea Dumasa je filmašima pružio dobitnu kombinaciju melodrame, akcije i egzotičnih kostima, i to duže od jednog stoljeća. Među brojnim ekranizacijama se kao najuspjelija ističe dvodijelni britanski spektakl Richarda Lestera iz 1970-ih. Njega je, između ostalog, kao svoj uzor naveo i Paul W. Andreson čija su se Tri mušketira upravo pojavila u našim kinima.

Već na samom početku novog filma, pak, postaje jasno da Andersonu uzor nije predstavljalo Lesterovo inzistiranje na povijesnoj autentičnosti. Nakon uvoda s prilično “kreativnom” političkom kartom Europe s početka 17. stoljeća slijedi uvodna sekvenca u kojoj su naslovni junaci – francuski kraljevski mušketiri Athos (Macfadyen), Aramis (Evans) i Porthos (Stevenson) – prikazani kao elitni tim obavještajaca koji u Veneciji krade Da Vincijeve planove za izradu zračnih brodova. Akcija, međutim, propada zbog izdaje Milady De Winter (Jovovich), koja je iste planove predala beskrupuloznom engleskom vojvodi od Buckinghama (Bloom). Godinu dana kasnije iz Gaskonje u Pariz putuje mladi d’Artagnan (Lerman) kako bi se priključio mušketirima. Tamo će biti upetljan u sukob mušketira s vlastohlepnim kardinalom Richelieuom (Waltz) i dvorske spletke koje prijete bacanjem Europe u apokaliptički rat.

S obzirom da se holivudske ekranizacije Tri mušketira u prosjeku snimaju svako desetljeće-dva, Andersonu je glavni zadatak trebao biti da stari predložak obradi na novi način. Već na temelju trailera su mnogi zaključili da se Anderson malo previše potrudio, natrpavši svoj film akcijskim scenama u kojima umjesto mačevanja i akrobacija glavnu atrakciju čine eksplozije, CGI i “slow motion”. Oni još zlobniji su u letećim brodovima pronašli “proziran” pokušaj da se pokuša izmusti koji dodatni dolar od publike koja je megahitom bila učinila Pirate s Kariba. Još “prozirnijim” se čini i korištenje 3D tehnologije – danas jednog od glavnih komercijalnih aduta u Hollywoodu – iako je, doduše, Anderson sa njom već imao iskustva u posljednjem nastavku Resident Evila. Ono što je “najprozirnije” je, pak, “neočekivani” obrat u epilogu filma, ubačen zato da stvori manevarski prostor za eventualni nastavak, a kojeg je malo iskusniji i ciničniji gledatelj mogao prepoznati “na kilometar”.

Usprkos silovanju europske povijesti i anakronističkom trpanju tehnologije, pa i pojedinih ličnosti, par stoljeća prije svog vremena, scenarij Andrewa Daviesa i Alexa Litvaka se, barem u sredini filma, doima prilično vjernim predlošku, a ponekad sebi dozvoli i koji lucidni trenutak u pauzama frenetične akcije. Prije svega se to odnosi na karakterizaciju, iako je jasno da su, na primjer, Logan Lerman i Gabriel Wilde (u ulozi d’Artagnanove ljubavi Constance) angažirani zbog izgleda, pa i nemaju prilike za glumački talent, a Andersonova supruga Milla Jovovich reciklira ulogu Alice iz Resident Evila. Trojka koja tumači mušketire je, pak, obavila solidan posao, isto kao i Waltz kao spletkarski kardinal. Osvježenje predstavlja Orlando Bloom koji očigledno uživa u rijetkoj prilici da tumači negativca, kao i gotovo neprepoznatljivi Mads Mikkelsen. Najprijatnije iznenađenje predstavljaju Freddie Fox – još jedan izdanak ugledne britanske glumačke obitelji – koji glumi frustriranog kralja-tinejdžera i Juno Temple kao njegova supruga. S druge strane, pokušaj da se humor u filmu maksimira korištenjem lika sluge Plancheta se čini isforsiranim.

Dodatnu atrakciju filma čine njemačke lokacije koje uspješno “glume” baroknu Francusku, dojmljivi interijeri tadašnjih palača, kao i prilično zanimljivi kostimi, na što će gledateljima pažnju skrenuti česti dijalozi na temu mode. Sve to, međutim, nije dovoljno da popravi općio dojam o Tri mušketira – filmu koji publiku može zadovoljiti samo ako od njega malo što prethodno očekuje.

OCJENA:4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Elitne ubojice (2011)

Killer Elite (film)
(izvor: Wikipedia)
ELITNE UBOJICE
(KILLER ELITE)
uloge: Jason Statham, Clive Owen, Robert de Niro, Yvonne Strachovsky, Dominic Purcell
scenarij: Matt Shering
režija: Garry McKendry
proizvodnja: Ambience Entertainment/Omnilab Media, SAD/Australija, 2011.
trajanje:  116'

Hollywood danas pravi remakeove od svega i svačega, pa na prvi pogled nije izgledalo kao neko iznenađenje kada se u kinima pojavio film s originalnim naslovom Killer Elite. Taj je naslov gotovo identičan The Killer Elite (na ovim prostorima prevođenom kao “Elita ubojica”), akcijskom trileru Sama Peckinpaha iz 1975. godine. Riječ “The”, međutim, predstavlja važnu razliku, pa će filmofili na kraju biti iznenađeni kada shvate da nije riječ o remakeu nego o ekranizaciji The Feather Men (“Pernati ljudi”), kontroverzne knjige Sir Ranulfa Fiennesa, britanskog pustolova i bivšeg specijalca, navodno temeljene na stvarnim događajima vezanim uz njegovu karijeru u SAS-u za vrijeme hladnog rata.

Radnja se odvija početkom 1980-ih, a glavni protagonist je Danny Bryce (Statham), britanski plaćeni ubojica koji kao član elitne grupe najamnika obavlja prljave poslove sve do trenutka kada mu se probudi savjest i odluči da je s ubijanjem gotovo. Idiličan život na australskoj farmi s prelijepom djevojkom Anne (Strachovsky) je prekinut kada dozna kako je njegov mentor i najbolji prijatelj Hunter (De Niro) zatočen od strane prognanog omanskog šeika. Hunteru će život biti pošteđen jedino ako Danny za šeika obavi posao “sređivanja računa” iz doba građanskog rata u kome su britanski “savjetnici” iz SAS-a pobili šeikove sinove. Dannyjev je zadatak pronaći i ubiti trojicu odgovornih specijalaca. Danny i njegova mala grupa suradnika se pri toj misiji suočiti ne samo sa nizom tehničkih poteškoća, nego i s “Pernatim ljudima”, tajnom organizacijom bivših pripadnika SAS, čiji je član Spike Logan (Owen) odlučan u namjeri da zaštiti ili barem osveti svoje kolege.

S obzirom na to koliko je često Jason Statham tumačio glavne uloge “opakih” profesionalaca i na to da su se sve one s vremenom počele stapati u jedan veliki iritantni klišej, glavni zadatak tvoraca Elitnih ubojica je bio taj da u film ubace neki detalj koji će ga učiniti posebnim. Jedan od tih trikova je bio da Stathamu na ekranu i na plakatu društvo prave velike zvijezde. To što je jedna od njih Clive Owen se ispostavilo kao dobar potez; s obzirom da je i taj glumac tumačio “stathamovske” likove, protagonist je dobio više nego dostojnog suparnika, pa se gledatelje do samog kraja može držati u neizvjesnosti po pitanju ishoda njihovog sukoba. Robert De Niro, pak, nije bio tako sretno rješenje; njegov je lik potrošen i, zapravo se malo pojavljuje na ekranu, a i lik mu je maksimalno klišejiziran. Veliki glumac se sada nalazi otprilike u istoj poziciji gdje je bio Sean Connery prije dvadesetak godina; nakon što je osigurao status filmskog besmrtnika, ostatak karijere može snimati “šrot” filmove i tako financirati svoj voljeni festival u Tribeci.  Bolje nije prošla ni Yvonne Strachovsky u rutinskoj ulozi protagonistove djevojke. Dominic Purcell je, s druge strane, mnogo zanimljiviji u ulozi Dannyjevog pomoćnika kome je scenarij udijelio i vjerojatno najbolju repliku u cijelom filmu.

Scenarij Matta Sheringa je, s druge strane, napravio dobru stvar smještanjem radnje na početak 1980-ih. Ne samo što je time u prologu na poluironičan način stvorene paralele između tadašnjeg i sadašnjeg kriznog doba, nego je i stvorena prilika da sjevernoirski režiser Gary McKendry demonstrira domišljatost u svom cjelovečernjem debiju. Elitne ubojice, snimane uglavnom u Australiji (koja je “glumila” europske metropole), krasi mračni “retro” izgled, a iz današnje perspektive je prilično zanimljivo gledati protagoniste koji u džekbauerovskom stilu operiraju po različitim kontinentima bez pomoći mobitela i računala. Pozitivan dojam koja je stvorila briga o takvim detaljima je, s druge strane, kompromitiran inzistiranjem na kao lopatom nabacanim akcijskim scenama u kojima je od kvalitete važnija kvantiteta. Iako će vjerojatno ljubitelje filmske akcije koji ne traže previše, Elitne ubojice ostavljaju dojam rutinerskog ostvarenja koje je uz samo malo truda moglo biti mnogo bolje.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 18. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Čuvar zakona (2011)

Brendan Gleeson at the 2005 San Sebastian Inte...
Brendan Gleeson (izvor: Wikimedia Commons)
ČUVAR ZAKONA
(THE GUARD)
uloge: Brendan Gleeson, Don Cheadle, Katarina Čas, Liam Cunnigham, Fionnula Flanagan
scenarij: John Michael McDonagh
režija: John Michael McDonagh
proizvodnja: Reprisal Films, Irska/UK, 2011.
trajanje:  95'

Globalna kriza je uzdrmala i mnogo veće “igrače”, pa je bilo jasno da će stradati i mala Irska, koja se od “keltskog tigra” pretvorila u PIIGS-ovsku krepanu mačku odakle mlado stanovništvo bježi kako nije bježalo od vremena Krumpirske gladi. Srećom, Smaragdni otok se još uvijek može pohvaliti velikim brojem talenata koji su ga, između ostalog, učinili filmskom velesilom, iako se taj status još uvijek više odražava kroz koprodukcije i legije irskih glumaca u prestižnim holivudskim i britanskim ostvarenjima. Samih irskih filmova je, pak, relativno malo, pa bi dolazak jednog od njih – crne komedije Čuvar zakona – u hrvatska kina trebao privući određenu pažnju.

Originalni naslov predstavlja igru riječi, temeljenu na izrazu “Garda” koji u Irskoj označava tamošnju policiju. Toj organizaciji pripada i protagonist Gerry Boyle (Gleeson) sredovječni narednik zadužen za čuvanje reda i zakona u zabačenom gradiću na obali Atlantika. Posao ne izaziva velika uzbuđenja, što Boyleu sasvim odgovara, s obzirom da on sam ima prilično ležeran stav prema zakonu, odnosno prakticira životni stil s mnogo alkohola, droge i prostitutki. Idilu, pak, prekine dolazak novog partnera Aidana McBridea (Keenan), koji isto tako koincidira s bizarnim umorstvom koje je Boyle prisiljen istraživati. Uskoro se ispostavi da to ima veze s bandom međunarodnih narko-krijumčara čije je hvatanje cilj crnog agenta FBI Wendella Everetta (Cheadle).

Ako se nekome od gledatelja prezime scenarista i režisera Johna Michaela McDonagha učini poznatim, za to postoje najmanje dva razloga. Prvi je u njegovom radu na scenariju za australski film Ned Kelly s Heathom Ledgerom u glavnoj ulozi. Drugi je u tome što mu je brat Martin McDonagh, koji se smatra jednim od najvećih živućih irskih dramatičara, isto tako poznat i po hvaljenom crnohumornom filmu Kriminalci na godišnjem. U potonjem je jednu od glavnih uloga igrao Brendan Gleeson, jedan od danas najuglednijih irskih glumaca i najprepoznatljivijih karakternih glumaca na svijetu.

Gleeson, kome je ova niskobudžetna produkcija predstavljala jednu od rijetkih prilika da tumači glavnu ulogu, posla se prihvatio s priličnim entuzijazmom. Rezultati se vide i u tome što gledatelji brzo stječu simpatije za lik čije ponašanje predstavlja antitezu svega što bi trebao biti standard policajca u jednoj “urednoj” europskoj državi, a čiji bi “politički nekorektni” vokabular u stvarnom životu izazvao lavinu priopćenja i prosvjeda udruga za građanska prava. Gleeson je svojom izvedbom glatko zasjenio ostatak glumačke ekipe, uključujući i uvijek pouzdanog Dona Cheadlea, inače izvršnog producenta, kao i slovensku glumicu Katarinu Čas.

Ono što najviše impresionira kod Čuvara zakona je, međutim, McDonaghov scenarij koji je priliku za takvo razmahivanje Gleesonovog talenta ugurao u scenaristički okvir zapleta koji se doslovno topi u klišejima policijskog žanra. McDonagh također uspješno balansira između humora i crnila, tako da Čuvar zakona ne izgleda kao kopija Eksplozivnih murjaka. Razlog je možda u tome što se parodiraju ne samo holivudske konvencije, nego i njihov “post-moderni” tretman, uključujući tarantinovske gangstere kojima omiljeni način kraćenja slobodnog vremena predstavljaju međusobne filozofske rasprave.

McDonagh se, pak, kao režiser manje spretan nego ispred kamere, pa se to, između ostalog, odražava i u tome da su mu daleko efektnije scene u interijerima nego u eksterijerima. Neke od njih, uključujući podzaplet s junakovom majkom (koju tumači ugledna irska glumica Fionnula Flanagan), bespotrebno produžuju minutažu. Čuvar zakona je usprkos tome izuzetno zabavno i kvalitetno ostvarenje, koji i našim filmašima može poručiti kako male kinematografije i niski budžeti mogu raditi velike stvari.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Koko i duhovi (2011)

KOKO I DUHOVI
uloge: Antonio Parač, Nina Mileta, Kristian Bonačić, Rakan Rushaidat, Almira Osmanović
scenarij: Daniel Kušan & Ivan Kušan
režija: Daniel Kušan
proizvodnja: HRT, Hrvatska, 2011.
trajanje:  95'

Malo što kao film može eksploatirati urođenu ljudsku potrebu da prošlost promatra kroz ružičaste naočale. Par taktova jedne pjesme ili banalni rekvizit – sve to može biti dovoljno da veliki dio publike prenese u neki daleki svijet daleko brže i efektnije nego što bi to u stanju bili stotine milijuna dolara vrijedni specijalni efekti. Na žalost, danas takvih primjera filmske vještine ima sve manje, barem kada je u pitanju mainstream holivudska industrija. Razlog tome je što se kokice na kino-dvoranama najbolje prodaju djeci i adolescentima, dakle publici koju bi svaka asocijacija na svijet stariji od nekoliko godina ostavila potpuno ravnodušnom. Nostalgija, koja se po svojoj prirodi obraća starijoj publici, je stoga manje-više protjerana na male ekrane, pa je zato sve teže zamisliti nešto poput Momaka s Madisona na velikom platnu.

Neke druge kinematografije, odnosno one koje se temelje na državnom ili paradržavnom novcu koji ih čini teoretskim slobodnim od komercijalnih obzira, takve probleme ne bi trebale imati. To bi, na primjer, moglo važiti i za hrvatski film, čije je najpopularnije ostvarenje – Tko pjeva zlo ne misli – predstavljalo uspješno korištenje nostalgije u filmske svrhe par excellence. Na žalost, nastojanja da se publiku vrati u “bolju prošlost” u hrvatskom slučaju mogu biti suočena s određenim ograničenjima. Kao jedan od primjera za takva ograničenja bi mogao biti film Koko i duhovi, ekranizacija jedne od najpopularnijih dječjih knjiga u povijesti hrvatske književnosti.

Radnja započinje kada se naslovni junak – dječak Ratko Milić, poznat po nadimku “Koko” (Parač) – zajedno sa obitelji preseli iz rodnog mjesta Zeleni vrh u Zagreb. Obitelj se useljava u stan koji je do smrti pripadao škrtom, mizantropskom starcu zvanom Vincek, a čiji je jedini trag slika na zidu. Kokov novi prijatelj Zlatko (Bonačić), pak, je uvjeren kako je ugledao Vincekov duh; kada Vincekov duh jedne noći ugleda i sam Koko, odlučuje razriješiti misterij. U međuvremenu Kokov novi dom postane predmetom neobičnih događaja, ali i zanimanja nekih sumnjivih ljudi.

Ivanu Kušanu ovo nije prva ekranizacija njegovih djela; uz široj publici najpoznatijeg Čarugu se u njegovoj filmografiji mogu pronaći i adaptacije njegovih djela za djecu, pa je tako, na primjer, Koko već ukazao kao lik TV-serije Ljubav ili smrt. Ovaj put je, pak, iza kamere stajao njegov sin Daniel Kušan; suradnja dvije generacije Kušanovih se ovdje iskazala kroz zajednički scenarij, koji, predstavlja konceptualno najzanimljiviji, ali u izvedbi najproblematičniji dio filma.

Kušan, čija su redateljska iskustva uglavnom bila vezana uz televiziju, iskazao se vještim korištenjem relativno ograničenih financijskih sredstava, ali i nekih dosad nepoznatih talenata. To se prije svega odnosi na Dinka Appelta, čija glazbena partitura čini sve ne bi li gledatelja uvjerila da gleda Spielbergovu produkciju, a ne hrvatski film. Iako kvaliteta glume ponekad varira, mladi glumci se uglavnom mogu pohvaliti, a pogotovo Nina Mileta u ulozi Kokove sestre.

Ono što je ipak najzanimljivije kod Koka i duhova jest nastojanje da se napravi film i za današnju djece, ali i za njihove roditelje i djedove koji su originalni roman pročitali prije više od pola stoljeća. Radnja je tako smještena u Zagreb 1980-ih, pa će nostalgiji skloni gledatelji uživati u prepoznavanju niza detalja vezanih za to doba. Međutim, ti napori su kompromitirani iritantnim anakronizmom, odnosno znakovljem i nazivljem čuvara reda koje pripada današnjim, a ne vremenima One Čije Se Ime Ne Smije Spominjati. Ta se odluka možda može opravdati nastojanjem da se politika “makne iz butige” ili da se radnja pojednostavi dječjim gledateljima; ona, s druge strane, jasno pokazuje koliko je traumatična prošlost može sputati kreativnost inače talentiranih hrvatskih umjetnika.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 11. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

← Back

Your message has been sent

RECENZIJA: Zaraza (2011)

 

ZARAZA
(CONTAGION)
uloge: Matt Damon, Laurence Fishbourne, Jude Law, Gwyneth Paltrow, Kate Winslet
scenarij: Scott Z. Burns
režija: Steven Soderbergh
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje:  106'
Contagion (film)
(izvor: Wikipedia)

Opus Stevena Soderbergha je prilično raznolik, ali ne samo po temama i stilu, nego i po kvaliteti. Kao i od mnogih njegovih kolega, krajnji uspjeh obično ovisi o scenariju koga je odabrao; u njegovom slučaju vedre, lepršave teme mu obično bolje idu od onih ozbiljnjih. Zaraza, hvaljeni triler koji se bavi krhkošću suvremene civilzacije u sudaru s nekim posve banalnim fenomenima, bi mogao predstavljati izuzetak od tog pravila.

Film započinje kada se američka poslovna žena Beth Emhoff (Paltrow) vraća s puta u Hong Kongu nesvjesna da je tamo pokupila nevidljivi i neopipljivi “suvenir” koji će je za samo nekoliko dana baciti prvo u bolnicu, a potom i na stol za autopsiju. Istoj bolesti gotovo istovremeno podlegne i njen sin, ostavivši Bethinog muža Mitcha (Damon) zbunjenog u bolničkoj izolaciji. U međuvremenu su se slični incidenti zaredali širom svijeta, što je skupini stručnjaka američkog Centra za kontrolu bolesti, koje vodi dr. Ellis Cheever (Fishbourne) jasan znak da imaju posla s nepoznatom i smrtnosnom pandemijom čije širenje pomažu globalizacija i suvremeni prijevoz. Njihova nastojanja da izoliraju, identificiraju i prouče uzročnika, a na temelju toga proizvedu cjepivo ili lijek ne daju rezultate dovoljno brzo da spriječe nezamislivo veliki broj zaraženih i preminulih, kao ni strah koji se širi brže od bolesti i daleko gore razdire tkivo globalnog društva.

Zaraza nije prvo holivudsko ostvarenje koje je za temu imalo smrtonosnu epidemiju (Petersenov Izvan kontrole je relativno svježi primjer), ali se scenarij Scotta Z. Burnsa odlikuje mnogo ozbiljnijim pristupom pa tako ovdje nema džekbauerovskog mačo-heroizma, zombija ili postapokaliptičkih klišeja. Naprotiv, ono što Zarazu čini efektnim jest to što pripada stvarnom svijetu, ili barem onoliko stvarnom koliko su ga ozbiljni i manje ozbiljni mediji prikazivali u doba SARS-a, svinjskih i ptičjih gripa. Mnogi epidemiološki stručnjaci su scenarij pohvalili zbog toga što znanstvena autentičnost – prva stvar koja bi bila žrtvovana u svakom holivudskom blockbusteru – ostaje netaknuta; virus, koji zapravo i nije mnogo patogeniji od mnogih povijesnih pošasti, se ponaša onako kako se od takvog virusa očekuje, a i reakcije vlasti i običnih ljudi se u toj hipotetskoj, ali lako zamislivoj, situaciji doimaju uvjerljivim.

Soderbergh nelagodu gledatelja podvlači time što je, po uzoru na klasične filmove katastrofe 1970-ih, glumačku postavu napunio velikim zvijezdama, ali i već na samom početku jasno stavio do znanja da zvjezdani status glumca neće značiti preživljavanje lika. Kompleksna radnja koja se odvija na nekoliko kontinenata, s druge strane, ne ostavlja previše vremena da se razvije neka prevelika empatija za likove. Neki od njih, poput SZO-ve znanstvenice koju tumači Marion Cotillard, se doimaju suvišnim i samo pumpaju minutažu nepotrebnim podzapletom.

Suvišnim se na prvi pogled doima i lik Alana Krumwiedea, blogera koji pandemiju tumači kao urotu beskrupulozne vlade i pohloepnih farmaceutskih tvrtki. S obzirom da ga glumi ljepotan Jude Law, trebao bi biti pozitivac. Da je film snimljen u Bushovo doba, to bi sigurno bio slučaj. Međutim, pod Obamom, čija je slika ispod kreveta svakog salonskog ljevičara u Hollywoodu, vladaju neka druga pravila i Krumwiede je prikazan onako kako bi Pentagon i State Department voljeli da svijet vidi Juliana Assangea. Zapravo, Zaraza možda najviše iznenađuje svojim otklonom od ranijih holivudskih konvencija prema kojima su federalni birokrati bili ili totalitarni mračnjaci ili patetični nesposobnjakovići; u ovom filmu su prikazani kao nesebični heroji, a individualističko “uzdanje u se i u svoje kljuse” kao izvor problema. Soderbergh je, međutim, dovoljno dobar režiser pa većini gledatelja propaganda i slični detalji neće smetati da uživaju u iznenađujuće dobrom i inteligentnom filmu.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Josef (2011)

JOSEF
uloge: Neven Aljinović Tot, Alen Liverić, Dražen Šivak, Sandra Lončarić
scenarij: Mario Marko Krce
režija: Stanislav Tomić
proizvodnja: Alka Film, Hrvatska, 2011.
trajanje:  90'

Vrijeme i biologija čine svoje pa je danas na svijetu preostao sićušan broj osoba koje se mogu pohvaliti da su bili veterani prvog svjetskog rata. I dok je u mnogim zemljama odlazak njihovog posljednjeg veterana dolazio na naslovnice, u Hrvatskoj se o takvim temama šutjelo. Razlog bi se mogao pronaći u tome da je za Hrvatsku taj sukob imao u najmanju ruku ambivalentan ishod, odnosno da je sudjelovanje i stradanje hrvatskih vojnika u njemu izgledalo nevažno u usporedbi s povijesnim traumama koje su uslijedile. Takav stav se odrazio i na hrvatske filmaše koji su u posljednja dva desetljeća prvi svjetski rat uglavnom izbjegavali. Samo zbog toga što razbija taj neslužbeni tabu, Josef, film Stanislava Tomića premijerno prikazan na ovogodišnjoj Puli, zaslužuje zanimanje domaće publike.

Radnja filma je smještena u Galiciju, oblast Istočne Europe za koju su se u proljeće 1915. borile ruska i austro-ugarska vojska. U potonjoj su kao pripadnici Kraljevskog hrvatsko-ugarskog domobranstva služili i Hrvati, uključujući bezimenog protagonista (Aljinović Tot) koji je čudom preživio ruski napad i masakr svoje postrojbe. Kako bi se zaštitio od kiše i hladnoće, uzima odoru poginulog dočasnika, a zajedno sa njom i identifikacijsku pločicu. To se ispostavi kao ispravan potez kada pri prelasku austro-ugarske crte bude optužen za dezerterstvo, te ga jedino lažni identitet vodnika po imenu Josef spasi od strijeljanja. Natporučnik Tiffenbach (Liverić), njegov novi pretpostavljeni, je sumnjičav prema svom “vodniku” i nastoji ga raskrinkati. To što ga je aristokratski časnik uzeo na zub postaje daleko manji problem, kada se Tiffenbachova postrojba nađe na meti čerkeskih konjanika u službi ruskog kapetana Serjože (Šivak).

Josef je u Puli osvojio Zlatnu arenu za specijalne efekte, i ona se čini posve opravdana. Iako je Tomić raspolagao s budžetom od samo milijun kuna, nekako je uspio da statisti čije brojno stanje odgovara jednom vodu dočaraju sukob u kojem sudjeluju milijunske armije. Dosta je truda uloženo i da bi film izgledao autentičan, bilo da je riječ o odorama, rekvizitima i ruskim dijalozima koji zvuče dobro nenaviknutom uhu; poneki anakronizam u detaljima gledateljima neće upasti u oči osim ako nisu eksperti za to povijesno razdoblje. Možda u tom smislu najviše iritira nepotrebno inzistiranje na primitivnim zrakoplovima kako bi se dočaralo to razdoblje, slično kao i u Dragojevićevom Sveti Georgije ubiva aždahu.

Detalj koji će publiku daleko više zanimati jest angažman Marka Perkovića-Thompsona koji je napisao prilično efektnu glazbu (iako je Tomić,  najvjerojatnije zbog neiskustva, koristi na pogrešnim mjestima) te se pojavljuje u sporednoj ulozi jednog od zlosretnih domobrana. Još zanimljiviji detalj je i glavni “štos” filma koji će gledatelji brzo shvatiti ako malo obrate pažnju njegov naslov, istovjetan jednoj verziji imena koje je nosio najpoznatiji hrvatski veteran prvog svjetskog rata, odnosno najpoznatiji sin hrvatskog i još nekih naroda i narodnosti. Scenarij, temeljen na kombinaciji detalja službene biografije i kasnijih urbanih legendi, se najvećim dijelom prilično uspješno poigrava s gledateljima, nudeći im niz prilika da u zbunjenom protagonistu pokuša prepoznati buduću povijesnu legendu, da bi potom u nekoliko posve iznenadnih obrata stvari vratio na početak.

Kada se na kraju pokaže tko je, zapravo, “Josef”, gledateljima će ipak preostati još jedno pitanje “je li zbilja to uistinu to”. Razlog za to je nastojanje da se svi prethodni obrati nadmaše deus ex machina završnicom, ali ona umjesto toga odaje nedostatak inspiracije. Nju je mogao opravdati malo “uštimaniji” scenarij, odnosno malo više crnog humora. Međutim, i ovako nesavršen Josef zaslužuje pohvale, pogotovo ako se podsjetimo kako je ovako razigran pristup povijesti – službenoj i mitskoj – na ovim prostorima donedavno bio posve nezamisliv.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 27. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

← Back

Your message has been sent

RECENZIJA: Ponoć u Parizu (2011)

Midnight in Paris Photo Call
(izvor: PanARMENIAN_Photo)
PONOĆ U PARIZU
(MIDNIGHT IN PARIS)
uloge: Owen Wilson, Marion Cotillard, Rachel McAdams, Corey Stoll
scenarij: Woody Allen
režija: Woody Allen
proizvodnja: MediaPro/Gravier, SAD/Španjolska, 2011.
trajanje: 100'

Ono što se nekada govorilo za jazz – da je to glazba koja pruža više užitka onima koji je sviraju nego onima koji je slušaju – moglo bi se isto tako reći i za najveći dio opusa Woodyja Allena. Ili bi barem takav dojam mogla dati filmografija koja se ističe količinom i brzinom stvaranja novih naslova, kao i na osnovu toga prilično predvidljivim oscilacijama u kvaliteti. Ipak, ma koliko Allenovi filmovi imali reputaciju da neugodno sliče jedan na drugi, čini se da je posljednjih nekoliko godina njegov opus nešto drukčiji nego ranije, makar i zbog banalne činjenice da je mjesto radnje svojih ostvarenja premjestio iz New Yorka na Stari kontinent, odnosno ostao iza kamere, prepustivši mnogo darovitijim glumcima da tumače njegove alter egoe. Posljednje takvo ostvarenje je Ponoć u Parizu, kojem je dodatni publicitet dao angažman francuske Prve dame u jednoj od sporednih uloga, a koji je Allenu pružio i najveći komercijalni uspjeh u cijeloj karijeri.

Allenov alter ego u ovom slučaju je Gil (Wilson), relativno uspješni holivudski scenarist koji se zajedno sa zaručnicom Inez (McAdams) pridružio njenim roditeljima na poslovnom putovanju u Parizu. Dok Inez na boravak u francuskoj prijestolnici gleda kao na rutinu, Gil, koji sanjari o tome da napiše veliki roman, oduševljen je boravkom u romantičnom gradu u kojem su 1920-ih živjeli i stvarali slavni američki književnici iz Izgubljene generacije. I dok se Inez sve više udaljava od Gila, pronašavši srodnu dušu u svom starom prijatelju i površnom pseudo-intelektualcu Paulu (Sheen), dotle Gil nastoji proživjeti potpuno iskustvo Pariza te tako jedne večeri zaglavi u pariškoj ulici u ponoć. Tamo ga putnici u jednom  oldtajmeru pozovu da im se pridruži u vožnji. On to čini i započinje magično putovanje tijekom koga će Gil, između ostalog, upoznati i Adrianu (Cotillard), studenticu modnog dizajna u koju se strasno zaljubi.

O tome koliko Allen voli ono što radi možda najbolje svjedoči uvodna sekvenca, koja se sastoji isključivo od prizora ulica Pariza, uključujući najpoznatije turističke atrakcije, a čija duljina itekako upada u oči kada se uzme da je Ponoć u Parizu zapravo prilično kratak film. Iz nje se također može vidjeti kako njujorški filmaš sa svojim protagonistom dijeli i opčinjenost francuskim glavnim gradom, pa ne iznenađuje što je Pariz sveden na idealiziranu viziju u kojoj nema mjesta za “problematične” detalje poput banlieua i automobila u plamenu. Narativni okvir za tu filmsku razglednicu Allen nije najbolje napravio, te su likovi površni, pogotovo kada je riječ o Inez, vjerojatno jednoj od najnezahvalnijih uloga u karijeri Rachel McAdams. Allen također koristi priliku i za nekoliko jeftinih štoseva na račun američke desnice – praksa koja mu čuva fanove među antiameričkim snobovima s ove strane Velike bare, ali koja više odaje nedostatak kreativnosti.

Allen je mnogo kreativniji kada je u pitanju glavni “štos” koji bi Ponoć u Parizu trebao učiniti drukčijim u odnosu na njegovije ranije filmove. Usprkos toga što i nije baš previše originalan i što će gledatelj vrlo brzo otkriti kojim pravcem kreće radnja, on vrlo dobro služi filmu. Gledatelji, barem oni malo obrazovaniji, bit će impresionirani načinom na koji oduševljeni Allen stvara jedan stari/novi svijet i u tu svrhu koristi hrpu poznatih i manje poznatih glumaca, među kojima se najviše ističe relativno nepoznati Corey Stoll u “skidanju” jednog poznatog književnog celebrityja. On također filmu daje i temu, odnosno priliku za Allena da kroz svoje junake raspravlja o fenomenu nostalgije i vječnim nezadovoljstvom postojećom situacijom. Allen taj svoj pristup kompromitira pomalo previše banalnom završnicom, kada glavnom junaku, koji je naučio svoju lekciju, daje možda ipak nezasluženu nagradu. Ipak, lucidnosti i “pozitivnih vibracija” koje tome prethode ima dovoljno da gledatelji takav hepi end neće previše zamjeriti.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Vožnja (2011)

VOŽNJA
(DRIVE)
uloge: Ryan Gosling, Carey Mulligan, Albert Brooks, Oscar Isaac, Catherine Hendricks
scenarij: Hossein Amini
režija: Nicolas Winding Refn
proizvodnja: Bold Films/Odd Lot, SAD, 2011.
trajanje:  100'
Drive 09
(izvor: GabboT)

Ove godine je u Cannesu danskom režiseru i festivalskom mezimcu Larsu von Trieru zbog zlosretnih izjava smrknulo, ali je zato njegovom zemljaku Nicolasu Windingu Refnu svanulo. Refnov film Vožnja je osvojio Zlatnu palmu za režiju, i to bez podijeljenih mišljenja i negativnog publiciteta koji je mučio Malickovo Drvo života. A nije isključeno ni da će u redovnoj distribuciji doživjeti i nekakav komercijalni uspjeh, odnosno ponoviti dostignuće koje je izmicalo svim kanskim laureatima od vremena Paklenog šunda. Razlog za to je u tome što je Vožnja rijetka ptica među filmovima – ostvarenje koje svojim umjetničkim senzibilitetom oduševljava snobovsku kritiku, a istovremeno svojim čvrstim žanrovskim određenjem može pružiti ugodnu zabavu običnoj gledateljskoj “raji”.

Radnja filma se temelji na kratkom romanu Jamesa Sallisa i smještena je u suvremeni Los Angeles. Neimenovani protagonist (Gosling) je vrhunski vozač koji za život zarađuje na različite načine –danju kao auto-mehaničar i  kaskader na holivudskim filmskim setovima, noću kao vozač koji pomaže u bijegu profesionalnim kriminalcima. Njegov život, kojim dominira hladni profesionalizam, promijeni susret sa simpatičnom susjedom Irene (Mulligan) i njenim 7-godišnjim sinom, koji u njemu nakon dugo vremena pobude nekakve osjećaje. Potencijalnu obiteljsku idilu, međutim, kvari povratak Ireninog muža Standarda (Isaac) iz zatvora koji, pak, u svom susjedu odmah prepozna talent koji bi mogao iskoristiti u sljedećem “poslu”. Vozač pristaje pomoći Standardu, ali naizgled rutinska pljačka krene katastrofalno krivo, te je protagonist prisiljen koristiti sve svoje vještine kako bi spasio goli život.

Ovakav akcijski zaplet je lako zamisliti u produkciji Jerryja Bruckheimera, sa hrpama eksplozija, desetinama razbijenih automobila i Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi. Refn, međutim, kreće sasvim drukčijim putem, stavljajući veći naglasak na kvalitetu nego kvantitetu. Glavna atrakcija je prije svega u stilu, odnosno vještom korištenju losanđeleskih lokacija koje, pogotovo u noćnim scenama, asociraju na Michaela Manna u najboljim danima, stvarajući kontrast između glamurozne vanjštine i moralne kaljuže Grada anđela. Tom efektu dosta doprinosi i izvrstan soundtrack inspiriran elektronskim popom 1980-ih.

Posvete klasicima žanrovskog filma se mogu pronaći i u glavnom junaku, koji je, u najboljoj maniri akcijskog filma, prikazan kao osoba koja malo priča, ali mnogo radi. Vozač podsjeća na Eastwoodovog Čovjeka bez imena u Leonovoj slavnoj “špageti-vestern” trilogiji, a raspoloženi Ryan Gosling svojim minimalističkim stilom glume prilično asocira na Stevea McQueena, isto kao što će scene jurnjave ljubitelje holivudske klasike podsjetiti na legendarnog Bullitta. Goslingov minimalizam u tumačenju naslovnog lika je pak, prilično komplementaran stilu njegovih mnogo razigranijih kolega koji ispunjavaju emocionalni i narativni vakuum. Među njima se najviše ističe Albert Brooks, glumac i redatelj specijaliziran za komedije u kojima je tumačio dobričine, a koji ovdje tim talentima daje daleko mračniju dimenziju.

Mračni karakter filma posebno do izražaja dolazi u drugom dijelu filma, kada Refn i njegov scenarist Hossein Amini koriste “umjetnički” karakter filma da bi sa što više realizma prikazali kako se naizgled rutinski kriminalni “poslić” pretvara u spiralu sve šokantnijeg nasilja. Pri tome se posebno ističe scena u liftu –zbog koje se Vožnja ne bi trebala preporučiti osjetljivijim gledateljima – a mnogi likovi u film ulaze samo da bi nedugo potom skončali svoj život na neke nimalo ugodne načine.

S druge strane, ultra-nasilje u svoje vrijeme nije previše naštetilo Paklenom šundu. Iako je Vožnju nezahvalno uspoređivati s Tarantinovim klasikom, gledatelje željne kvalitete će dovesti na to odredište, pruživši iskustvo jednog od najboljih filmova ove godine.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Zločesta učiteljica (2011)

Cameron Diaz receiving her star on the Hollywo...
Cameron Diaz (Izvor: Wikimedia Commons)
ZLOČESTA UČITELJICA
(BAD TEACHER)
uloge: Cameron Diaz, Justin Timberlake, Lucy Punch, Jason Segel
scenarij: Lee Eisenberg & Gene Stupnitsky
režija: Jake Kasdan
proizvodnja: Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  92'

Na pojedinim američkim fakultetima nije rijetkost da brucoši, kada im se kaže da nešto pročitaju, u slova gledaju kao tele u šarena vrata. Takvi “ekscesi” se često tumače kao simptom tragičnog pada kvalitete obrazovanja u Americi. Riječ je o stvarnom problemu, koji je, između ostalog, prošle godine bio predmetom zapaženog dokumentarnog filma Waiting for Superman. Za scenariste Leeja Eisenberga i Gene Stupnitskog je školski sustav suvremene Amerike tek zanimljivo mjesto radnje za naoko subverzivnu, a ipak prilično rutinsku komediju Zločesta učiteljica.

Ideja za glavni element scenarija – protagonist kao prosvjetni radnik lošiji i od obrazovnog sustava koji stvara armije nepismenih i neukih gubitnika – je vjerojatno izgledala dobro na papiru. Na ekranu je realizirana u obliku Cameron Diaz koja tumači lik Elizabeth Hasley, nastavnice u jednoj čikaškoj školi koja svoj posao shvaća toliko “ozbiljno” da joj je najnormalnija stvar pušiti marihuanu u školskom dvorištu ili piti i spavati usred školskog sata. Na samom početku to ne bi trebao biti problem, jer je Elizabeth pred udajom za bogatuna koji bi joj trebao riješiti sve egzistencijalne probleme. Kada ta veza propadne, privremeni posao nastavnice postaje stalan, a učiteljska plaća nije dovoljna za nove silikonske grudi – za je koje Elizabeth uvjerena da predstavljaju nužno oruđe u lovu na novog “sponzora”. Stoga svoj položaj nastoji zloupotrijebiti na sve moguće načine, bilo kroz pronevjeru, bilo kroz zavođenje naivnog, ali bogatog zamjenskog učitelja Scotta Delacortea (Timberlake). On, pak, postaje metom zanimanja idealističke ali ekscentrične nastavnice Amy Squirrel (Punch) te se između dvije žene javlja suparništvo.

Cameron Diaz je imala sreću da uz atraktivan fizički izgled posjeduje i dobar komičarski talent, koji joj je prilično dobro poslužio u karijeri. Ovdje je, međutim, nemoćna kada se suoči s loše napisanim likom. Elizabeth je zamišljena kao “loša” ne samo u tome što puši, pije i koristi rječnik dostojan “peškaruše”, nego i u tome što svojim karakterom, postupcima i moralom predstavlja lik koji bi u svakom drugom filmu bio negativac. Scenaristi i režiser Jake Kasdan (sin mnogo poznatijeg Lawrencea), međutim, očekuju da će se publika svrstati na njenu stranu bez obzira što su njeni postupci destruktivni prema kolegama, a još više prema nedužnoj djeci čiju sudbinu drži u rukama. S obzirom da je jednostavno zamisliti da bi itko od njenih kolega mogao biti gori nitkov od nje, prikazani su kao potpuni idioti. U tome je možda najgore prošao Justin Timberlake, kome će uloga metiljavog nastavnika bitu jedna od najnezahvalnijih u karijeri, a scena simuliranog seksa jedna od najpatetičnijih među svim scenama koje nam je ove godine pružio Hollywood.

Gledatelji naprosto nemaju nijednog “normalnog” i “poštenog” lika s kojim bi se identificirali. Tome bi, po nekim normalnim kriterijima, trebala najbliža Amy koja pokušava uraditi nešto kao “pravu stvar”, ali je prikazana kao osoba sumnjivog duševnog zdravlja; usprkos tome, britanska glumica Lucy Punch pokazuje veliki komičarski talent u nezahvalnoj ulozi. Scenaristi, umjesto toga, kao najnormalniji lik uvode gojaznog nastavnika tjelesnog odgoja koga tumači Jason Segel (poznat po Preboljeti Sarah Marshall). No, on je ovdje sveden na svojevrsnu nagradu (anti)heroini kada ona, u skladu s nepisanim pravilima Hollywooda, doživi nikako objašnjenu niti opravdanu transformaciju od negativke u pozitivku.

Zločestoj učiteljici na ruku nisu išli ni ekonomski trendovi u stvarnom svijetu. Gledateljima, od kojih su mnogi posljednjih par godina proveli na birou za zapošljavanje, nije ugodno gledati lik bahatog državnog namještenika koji ima sigurno radno mjesto i prima plaću koja očito ne zaslužuje. To nije jedini slučaj Hollywooda u raskoraku sa stvarnim svijetom, ali je među drastičnijima.

OCJENA: 3/10