RECENZIJA: Snjeguljica i lovac (2012)

Snow White & the Huntsman
(izvor: Ludie Cochrane)
SNJEGULJICA I LOVAC
(SNOW WHITE AND THE HUNTSMAN)
uloge: Kristen Stewart, Chris Hemsworth, Charlize Theron, Sam Claflin, Sam Spruell
scenarij: Evan Daugherty, John Lee Hancock, Hossein Amini
režija: Rupert Sands
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 127 '

Isto onako kao što se netko može osjećati kao žena zarobljena u tijelu muškarca, tako i filmovi mogu biti pogođeni krizom identiteta. Jedan od možda najspektakularnijih primjera tog fenomena je Snjeguljica i lovac, druga po redu verzija popularne bajke koja se ove godine pojavila u kino-dvoranama. Obje verzije – i ova i Snjeguljica (originalno Mirror, Mirror) – su je nastojale obraditi na revizionistički način; potonja, iza koje stoji režiser Rupert Sands, je u tome otišla malo predaleko, pa sa svojim predloškom ima manje veze čak i od prosječnog hollywoodskog remakea.

Tako radnja bajku prati tek u najosnovnijim crtama. Naslovna protagonistica (Stewart) je i dalje princeza na čiju je ljepotu njena maćeha, zla kraljica (Theron), toliko ljubomorna da je nastoji likvidirati. Ono u čemu scenarij Evana Daughertyja, Johna Leeja Hancocka i Hosseina Aminija predstavlja odstupanje u odnosu na original jest da se ti događaji prikazuju kao dio političkog sukoba u fiktivnoj srednjoeuropskoj državi. Zla kraljica, kojoj je dano ime Ravenna, je zavela i ubila Snjeguljičinog oca, a potom preuzela prijestolje oružanom silom i Snjeguljicu strpala u tamnicu. Nakon nekoliko godina princeza uspije pobjeći zbog čega kraljica organizira potjeru za koju je angažiran iskusni lovac Eric (Huntsman). On uspije pronaći princezu, ali joj na kraju odluči pomoći da nastavi bijeg. Njih dvoje se zapute prema zamku pobunjenog vojvode čiji je mladi sin, princ William (Claflin) od djetinjstva bio zaljubljen u Snjeguljicu.

Sandsu, koji je karijeru započeo snimajući reklamne spotove, se mora priznati kako zna svoj posao te se u Snjeguljici i lovcu nalazi nekoliko uistinu dojmljivih scena. Većina njih je, međutim, podlegla imperativu prikazivanja 170 milijuna dolara budžeta, pa se često pretvara u orgije CGI-ja; Ravennine horde se umjesto najamnika sastoje od utvara, Snjeguljica je prilikom bijega kod Mračnu šumu izložena psihodeličnim učincima tamošnje faune, a u bajci o Snjeguljici se nekako našao i ogromni trol. Sve te scene, naravno, film samo čine nepotrebno razvučenim, pa se i patuljci (koje tumači elita britanskih karakternih glumaca, također “skraćena” uz pomoć CGI) pojavljuju tek u drugoj polovici filma, prekasno da svojim simpatičnim likovima poprave prethodno stvoreni loš dojam.

Za takav dojam je najodogovornija konceptualna zbrka u scenariju; s jedne strane je Snjeguljica i lovac žanrovski ukotvljena u fantasyju, s druge strane pokušava dati “realistički” prikaz srednjeg vijeka, dok je istovremeno bajku nastoji “osuvremeniti” u skladu sa sentimentima današnjih hollywoodskih salonskih ljevičara. Tako se Snjeguljica od bespomoćne dame u opasnosti transfomira u pseudofeminističku akcijsku heroinu koja s mačem barata efikasnije od Conana, a njen partner umjesto šarmantnog princa (koji predstavlja srednjovjekovni ekvivalent “1 %”) postaje ogrubjeli “šljaker” iz niže klase. Takav pristup bi možda i funkcionirao da scenariste nije u potpunosti izdao smisao za humor, pa i inspiracija; lik Ravenninog brata Finna (Spruell) će, barem okorjelim fanovima fantasyja, ovaj film učiniti previše sličnim Igri prijestolja, odnosno njenom blijedom i neuspješnom kopijom.

Ne može se reći ni da je glumačka postava imala mnogo sreće. Charlize Theron savršeno izgleda kao Zla kraljica, ali dojam kvare očajno loše replike koje su joj udijelili scenaristi. Kristen Stewart, čak ni kada u oklopu juriša na utvrđeni zamak, ne može iz svijesti gledatelja izbrisati Bellu Swan. Hemsworth, pak, jasno pokazuje zašto su njegovi mnogo ugledniji kolege odbili angažman u njegovoj ulozi. U usporedbi s ovakvom zbrkom, suparnička Snjeguljica Tarsema Singha izgleda kao remek-djelo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Lockout (2012)

LOCKOUT
uloge: Guy Pearce, Maggie Grace, Vincent Regan, Josephn Gilgun, Peter Stormare
scenarij: James Mather & Stephen St. Leger
režija: James Mather & Stephen St. Leger
proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2012.
trajanje: 95 '

Filmovi koji se smatraju uspješnima obično prate anegdote o tome kako je njihovo snimanje bilo naporno i traumatično za glumce i ekipu. S druge strane, ukoliko u javnost prodru informacije da je snimanje bilo ugodno iskustvo, često se može pretpostaviti da se takvo zadovoljstvo tvoraca filma neće odraziti na neko posebno zadovoljstvo gledatelja. Ako se ozbiljno shvate riječi američke glumice Maggie Grace o tome kako joj je snimanje SF-filma Lockout u Srbiji predstavljalo dobar provod, gledatelji možda i ne bi trebali biti iznenađeni ne baš naročito visokom kvalitetom tog ostvarenja.

Radnja filma je smještena u 2079. godinu, a protagonist je Snow (Pearce), vrhunski operativac CIA-e lažno optužen za izdaju i smrt kolege. Priliku za izbjegavanje dugotrajne zatvorske kazne pruža izbijanje krize koju može riješiti samo osoba s njegovim sposobnostima. Do nje je došlo zahvaljujući Emilie Warnock (Grace), kćeri američkog predsjednika koja je posjetila MS One, orbitalnu postaju koja služi kao zatvor za nekoliko stotina najopasnijih osuđenika. Njeno nastojanje da ustanovi o tome kako se s osuđenicima postupa rezultira katastrofom nakon što se prilikom razgovora zatvorenik Hydell (Gilgun) otme nadzoru i pokrene pobunu. Predsjednikova kći se tako našla među taocima; Snow je poslan na MS One kako bi je diskretno oslobodio, po mogućnosti prije nego što pobunjenici na čelu s Alexom (Regan) shvate o kome je riječ.

U scenariju kojeg je poznati francuski filmaš Luc Besson napisao zajedno s režiserima Jamesom Matherom i Stephenom St. Legerom će ljubitelji žanra bez problema pronaći osnovnu zamisao kultnog Carpenterovog ostvarenja Bijeg iz New Yorka. Ni u protagonistu, kojeg tumači za ovu ulogu nabildani i prilično raspoloženi Guy Pearce, neće biti problem pronaći odraz “Zmije” Plisskena, iako, za razliku od lika koga je tumačio Kurt Russell, Snow ima oba oka i pokazuje daleko više sklonosti za sarkastične “onelinere”. Lockout od svog uzora odstupa tako što kao futuristički zatvor umjesto svjetske metropole koristi orbitalnu postaju; to što protagonist umjesto američkog predsjednika mora spašavati njegovu prelijepu kći, pak, film opterećuje neizbježnim, ali neuvjerljivim i isforsiranim romantičnim podzapletom.

Usprkos nedostatka originalnosti, Lockout izgleda kao svojevrsno osvježenje, barem kada se usporedi sa suvremenim hollywoodskim akcijadama. Razlog je u tome što Besson posljednjih godina radi “američke” filmove, odnosno klasične žanrovske proizvode s crno-bijelom karakterizacijom i jednostavnim zapletima kakve Hollywood danas izbjegava, što zbog snoberaja, a što zbog političke korektnosti. Takav pristup, u kome je gledateljima jasno stavljeno do znanja da ništa ne trebaju shvatiti ozbiljno, dosta pomaže Lockoutu; gledateljima neće smetati što su većina likova klišeji, uključujući one koje bi bez problema tumačili i manje talentirani glumci od Petera Stormarea i Vincenta Regana. Njih dvojica su, međutim, prilično raspoloženi, isto kao i mladi Joseph Gilgun u dojmljivoj ulozi homicidalnog manijaka.

Jednostavnost ovog filma se, međutim, pretvara u nedostatak kada gledatelji vrlo brzo shvate kako je on ograničen ne samo cenzorskim standardima, nego i izuzetno niskim budžetom. To možda najviše upada u oči u dugoj, ali nepotrebnoj i CGI-jem upropaštenom scenom bijega motorkotačem na početku, odnosno spuštanja na Zemlju na kraju. Završnica, koja se usprkos relativne kratkoće filma, čini razvučenom, predstavlja još jedno razočarenje, pogotovo u usporedbi s izuzetno efektnim početkom. Besson i njegova ekipa očigledno vole svoj posao, ali to u ovom slučaju nije bilo dovoljno.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 29. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Diktator (2012)

Oscar 2012 - Sacha Baron Cohen - The Dictator ...
(izvor: k-ideas)
DIKTATOR
(THE DICTATOR)
uloge: Sacha Baron Coen, Anna Faris, Ben Kingsley
scenarij: Sacha Baron Coen, Alec Berg, David Mandel & Jeff Schaffer
režija: Larry Charles
proizvodnja: Paramount/Four By Two Films, SAD, 2012.
trajanje: 83  '

Karijera Sache Barona Coena sažima dostignuća, ali i ograničenja suvremenog Hollywooda. S jedne strane njegov opus ukazuje na spremnost na rizike i neortodoksan pristup, poput metafilmske kombinacije igrane komedije i zabavnog realityja koji se najbolje vidio u Boratu. S druge strane, taj isti pristup se vrlo brzo može potrošiti, što je za samo tri godine postalo jasno u Brunu. I Coenu i njegovom režiseru Larryju Charlesu je postalo jasno da za sljedeći projekt mora ponuditi nešto novo, a ta se spoznaja mogla vidjeti i u Diktatoru.

Na prvi pogled se čini da je ponovno korišten osnovni koncept prethodna dva filma – živopisni stranac koji stjecajem okolnosti donosi na Zapad i/li Ameriku, i čije moralne vrijednosti i stavovi izazivaju kulturni sraz epskih razmjera. I ovaj put je prije samog filma Coen svoj lik publici predstavio kroz niz živopisnih performansa na konferencijama za tisak, festivalima i svečanim dodjelama  nagrada. Radnja počinje u fiktivnoj sjevernoafričkoj državi Wadiya na čijem čelu se desetljećima nalazi admiral general Aladeen (Coen), bahati i brutalni samodržac koji sebi može priuštiti najbizarniji hir, obično na račun vlastitog ugnjetavanog naroda. Kada njegova najnovija igračka – nuklearni projektil – izazove međunarodnu krizu i prijetnju vojnom intervencijom, Aladeen odlazi u New York na zasjedanje UN. Tamo ga njegov vlastohlepni stric Tamir (Kingsley) otme u hotelu i zamijeni s dvojnikom čiji je zadatak javno obznaniti uvođenje demokracije u Wadiyu (a s njom i masne provizije za otvaranje naftnih nalazišta stranim kompanijama). Aladeen bježi iz zatočeništva, ali njegove tvrdnje da je predsjednik nitko ne shvaća ozbiljno. Aladeen se stoga radi povratka na vlast i spriječavanja uspostave demokracije mora koristiti pomoć feminističke veganske aktivistice Zoey (Faris), koja za njega misli da je wadiyski izbjeglica.

Diktator se prilično razlikuje od prethodna dva Coenova filma. Tako se koristi daleko konvencionalniji stil, odnosno čvrst narativni okvir u obliku priče s jasno definiranim početkom, sredinom i krajem. Još više u oči upada i to da Coenov lik i ne izgleda previše originalno, barem kada se usporedi s nekim ličnostima koje su bile čest gost na ekranima CNN-a, prije svega prošle godine upokojenim libijskim vođom Gadafijem. Zbog toga što je stvarni život bio ili jest zanimljiviji, njegov humoristički odraz u Coenovoj viziji se često doima potrošenim, a lik Aladeena previše izgleda kao karikatura iz najsirovije “neoconske” propagande. Stvari postaju bolje tek kada Aladeen dođe u New York i suoči se sa svijetom i likovima koji predstavljaju njegovu antitezu, a što proizvodi nekoliko zbilja efektnih scena, iako i tada “politički nekorektni” Coenov humor pleše na rubu dobrog ukusa. Dojam kvari Coenovo podlijeganje hollywoodskim sentimentalnim klišejima – poput Aladeenove transformacije kroz ljubav prema Zoey (čiji lik predstavlja jednu od najnezahvalnijih uloga u karijeri inače darovite Anne Faris), ali ga, s druge strane, popravlja završnica u kojoj se na zabavn način sugerira heretička teza da današnje diktature i zapadna demokracija zapravo i nisu toliko različite kao što se misli.

Iako će Diktator publici uglavnom pružiti zabavu (dijelom i zbog mudre odluke o neuobičajeno kratkom trajanju), nekim gledateljima će nju pokvariti neumitne usporedbe s klasičnom Chaplinovom komedijom Veliki diktator. Dva filma se po mnogo čemu razlikuju, ali ne toliko po globalnim ekonomsko-političkom okolnostima u kojima su nastali; ono što je Chaplinu kod Hitlera ispočetka izgledalo smiješno s vremenom se pretvorilo u kataklizmičku tragediju. Ostaje nada da će Coen (a s njime i svi mi) po tom pitanju imati više sreće.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 22. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Početnici (2011)

Beginners
(izvor: Wikipedia)
POČETNICI
(BEGINNERS)
uloge: Ewan MacGregor, Christopher Plummer, Melanie Laurent, Goran Višnjić
scenarij: Mike Mills
režija: Mike Mills
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2011.
trajanje: 104 '

 

Odluka Baracka Obame da eksplicitno podrži istospolne brakove se može, pogotovo u kontekstu predstojećih izbora, tumačiti na različite načine. Jedan od njih je nastojanje da se izađe u susret svojoj ideološki “nabrijanoj” biračkoj bazi, pri čemu se posebno ističe ultraliberalni Hollywood. Američka filmska elita je posljednjih godina i desetljeća upravo u promicanju prava istospolnih osoba pronašla najefektniji način potvrde vlastite modernosti, progresivnosti i društvene relevantnosti; u tome je najviše uspjeha imala na televiziji, a daleko manje na velikim ekranima, gdje je eksplicitni prikaz LGBT tematike još uvijek u domeni “umjetničkih” ili “dajte mi Oscar” filmova nalik na Početnike.

 

Mike Mills, autor filma, je inspiraciju pronašao u vlastitoj obitelji. Njegov fiktivni alter ego Oliver (MacGregor) je likovni umjetnik koji se kroz flashbackove prisjeća nekoliko prethodnih godina koji su započeli smrću majke, odnosno šokatnim priznanjem njegovog 75-godišnjeg oca Hala (Plummer) o vlastitoj homoseksualnosti. Hal je nakon toga, usprkos duboke starosti, nastojao nadoknaditi propušteno i dugo potiskivane sklonosti izraziti burnim načinom života koji, između ostalog, uključujuje i desetljećima mlađeg dečka Andyja (Višnjić). Nekoliko godina kasnije Hal je umro, a Oliver počinje sumnjati da su slabi temelji dugogodišnjeg braka i obitelji koja ga je podigla razlog zašto je on sam povučen, odnosno nesposoban za dugotrajniju vezu. S tim sumnjama će se morati suočiti i kada upozna Annu (Laurent), šarmantnu francusku glumicu koja, pak, i sama ima problematičan odnos s ocem.

 

Početnici su se u hrvatskim kinima pojavili relativno kasno, usprkos publiciteta koji bi inače pružio angažman Gorana Višnjića, odnosno “Oscar” koji je za ulogu Hala osvojio Christopher Plummer. Iako se može špekulirati o tome da je razlog bila “problematičnost” scena u kojima nesuđeni hrvatski Bond ljubaka s muškarcem koji bi mu mogao biti djed, domaća publika, zapravo, i nije mnogo propustila. Na početku se, doduše, mora priznati da je Plummer itekako zaslužio svoj zlatni kipić. Velikan kanadskog glumišta, kome je to priznanje pripalo u devetom desetljeću života, s nevjerojatnom lakoćom balansira između humora i patetike, stvarajući velike simpatije za svoj lik.

 

S druge strane, kao i mnogi “dajte mi Oscar” filmovi, i Početnici imaju problema sa narativnim i konceptualnim okvirom za tako impresivne glumačke nastupe. Millsovo učestalo korištenje flashbackova i skakanje u različita vremenska razdoblja će zbuniti dio gledatelja. Veći problem je u tome što film sadrži dvije sasvim različite priče čije je jedino vezivno tkivo (nominalni) protagonist koga tumači ne baš pretjerano raspoloženi Ewan MacGregor; Halova životna transformacija je, dakako, mnogo zanimljivija od romanse Olivera i Anne koja izgleda kao koncentrat standardne romantične komedije. Tu od neke velike pomoći nije ni Tarantinova muza Melanie Laurent sa svom svojom “otlačenošću”, isto kao i simpatični Halov/Oliverov psić. Bez obzira koliko god na trenutke gledanje Početnika učinili ugodnijim, ti ga detalji u suštini čine banalnim, “prepakiranim” hollywoodskim proizvodom. Iako Plummer na svojim ostarjelim plećima uspijeva održati ovaj film iznad vode, i iako je on gledateljima uglavnom ugodno iskustvo, Početnici pokazuju kako se danas i male, “nezavisne” hollywoodske drame po svojoj predvidljivosti mogu natjecati s blockbusterima.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 15. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Osvetnici (2012)

The Avengers (2012 film)
(izvor: Wikipedia)
OSVETNICI
(THE AVENGERS)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Tom Hiddleston, Samuel L. Jackson
scenarij: Zak Penn & Joss Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel Films/Paramount, SAD, 2012.
trajanje: 143 '

 

Hollywood se u posljednje vrijeme, i to s punim pravom, optužuje za nedostatak mašte. U jednoj stvari se, pak, šefovi losangeleskih studija mogu podičiti velikom domišljatošću. Riječ je, naravno, o metodama kojima se muze novac od publike. Jedan od najspektakularnijih uspjeha je postignut s najnovijom serijom filmova o superherojima iz Marvelovog univerzuma. Filmovi kao što su Iron Man, Iron Man 2, Thor i Kapetan Amerika ne samo da su predstavljali solidan uspjeh sami za sebe, nego su poslužili kao predigra za glavno jelo, odnosno još veći spektakl u obliku filma koji bi zajedno okupio njihove naslovne junake. Osvetnici su zahvaljujući tome postali jedan od najiščekivanijih filmova 2012. godine.

 

Kao što se može pretpostaviti, razlog za angažman takve moćne gomilice mora biti opasnost po opstanak svijeta koja je ozbiljnija nego obično. Nju u Osvetnicima predstavljaju Chitauri, vanzemaljska rasa koja se sprema zbrisati čovječanstvo, a u čemu bi im pomoć trebao pružiti Loki (Hiddleston), Asgardijanac koji kao priliku koristi teserakt, tajanstvenu tvar koja  stvara portal između različitih svjetova. S njome su eksperimentirali stručnjaci organizacije S.H.I.E.L.D. zadužene za obranu Zemlje od najgorih opasnosti; njen šef Nick Fury (Jackson) je prisiljen mobilizirati superheroje nakon Lokijevog napada prilikom koga je elitnim agentima ispran mozak. Timu koji čine Kapetan Amerika (Evans), Nick Stark (Downey), dr. Bruce Banner (Ruffalo) i Natascha Romanoff (Johansson) se priključuje Lokijev brat Thor (Helmsworth); njegovi članovi se prije okršaja s Lokijem moraju suočiti i s međusobnim nesuglasicama.

 

Famu o supergrupi superheroja, odnosno projekt koji je potrošeni žanr ipak trebao dovesti na jednu višu razinu, upotpunio je angažman Jossa Whedona. Strip-scenarist koji je široj javnosti daleko poznatiji kao autor uspješne TV-serije Buffy, se doimao savršenim izborom za režisera i koscenarista ne samo zbog svoje reputuacije mega-geeka, nego i zbog toga što se njegov opus manje pamti po CGI eksplozijama i šarenim kostimima, a više po intrigantnim likovima i radnji. Osvetnicima je pogodovalo i to što su njihovi likovi već bili prikazani u ranijim ostvarenjima, pa se publika nije morala zamarati s pitanjima “tko je to”, a scenarij opterećivati s detaljnim izlaganjem njihovog podrijetla i razloga zbog kojih su postali superheroji. U svemu tome bi nedostatak predstavljalo to što dr. Bannera alias Hulka tumači Mark Ruffalo koji je već treći glumac u ulozi tragičnog superheroja; prednost je, pak, u tome što je Ruffalo mnogo bolji i efektniji od svojih prethodnika Erica Bane i Edwarda Nortona.

 

Kada se sve to uzme u obzir, to da su Osvetnici bolji od većine današnjih filmova o superherojima i ne bi trebalo predstavljati neko veliko iznenađenje. S druge strane, teško je zamisliti da će ovakav film Whedonu predstavljati najsvjetliju točku njegove karijere, odnosno da će se pamtiti isto onako kao što se pamte Buffy, pa čak i zlosretni Firefly i Kuća lutaka. Razlog je u konceptualnim ograničenjima vezanim uz banalnu činjenicu da je studio na ovaj film potrošio 220 milijuna dolara, te da se oni na ekranu moraju vidjeti kroz seriju spektakularnih akcijskih scena, naravno u 3D tehnici. Whedon se u njima trudi, ali ne dovoljno, a to najviše do izražaja dolazi u završnom obračunu gdje Osvetnici rasture vanzemaljske napadače na njujorškim ulicama. Sekvenca prepuna eksplozija i demoliranih zgrada je previše slična završnom obračunu u prošlogodišnjim Bayovim Transformerima. Iako je Whedon bolji od Baya, to i nije neko dostignuće. “Deja vu” osjećaj ostavlja gorak okus u ustima, ali i bojazan od neumitnog nastavka s daleko manje inspiracije i talenta.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Željezno nebo (2012)

Iron Sky promo girls
(izvor: San Diego Shooter)
ŽELJEZNO NEBO
(IRON SKY)
uloge: Julia Dietze, Christopher Kirby, Götz Otto, Stephanie Paul, Udo Kier, Peta Sergeant
scenarij: Michael Kalesniko & Timo Vuorensola
režija: Timo Vuorensola
proizvodnja: Energia Pictures, Finska/Njemačka/Australija, 2012.
trajanje: 93'

Kada vam nešto izgleda predobro da bi bilo istinito, u većini slučajeva ili nije dobro ili nije istinito. Tu lekciju, koja bi uštedjela mnoge probleme primateljima nigerijskih poslovnih ponuda, su dosta puta imali prilike naučiti i gledatelji koji u kino odlaze na temelju trailera. Možda ništa bolje ne ilustrira tu lekciju od filma od SF-komedije Željezno nebo.

U ova vremena, kada je Hollywood gledatelje naučio da svaki “hype” dočekuju s velikom dozom opreza, tim iza finskog redatelja Timoa Vuorensole je uspio stvoriti velika očekivanja, barem među geekovima željnima kvalitenog ili barem “drukčijeg” SF-filma. Ta očekivanja, iza kojih su stajali maštoviti traileri koji se još od 2008. godine vrte na Internetu, su se s vremenom toliko akumulirala da je do svečane premijere na ovogodišnjem Berlinaleu onima iskusnijima postalo jasno da nikako ne mogu biti ispunjena.

Osnovna ideja za zaplet Željeznog neba je, zapravo, prilično stara i oslanja se na dugu mitološku tradiciju o nacističkim superoružjima, tajnim bazama i Četvrtom Reichu. Vureonsola i njegov koscenarist Michael Kalesniko su toj mitologiji malo više SF-“začina” nego obično, te naciste pred sam kraj drugog svjetskog rata oboružali letećim tanjurima. Zahvaljujući tome su nacisti pronašli utočište na tamnoj strani Mjeseca i nekoliko desetljeća da sagrade bazu, ali i tehnologiju s kojom će pokušati osvojiti planet koji ih smatra dijelom prošlosti. Godine 2018. na Mjesec dolazi američka lunarna misija koja će führeru Wolfgangu Korzfleischu (Kier) pružiti priliku, ali i poticaj da pokrene “meteorski Blitzkrieg”. Prije same invazije u na Zemlju u izvidničku misiju odlaze ambiciozni časnik Klaus Adler (Otto) i povjesničarka Renate Richter (Dietze), pri čemu će im kao vodič poslužiti američki astronaut James Washington (Kirby).

Ono što je kod Željeznog neba izgledalo osvježavajuće nije bila ideja koliko način na koji se film pravio. Vuorensola je, naime, izradio trailer te tek na osnovu njega počeo prikupljati sredstva od oduševljenih SF-geekova, ali i također prikupljati ideje za “najkulerskije” moguće detalje scenarija. Oni skloni filmu su u tome bili skloni vidjeti alternativu sterilnom i ultrakonvencionalnom Hollywoodu; oni oprezniji su vidjeli ostvarenje narodne poslovice o mnogo babica i kilavom djetetu.

Željezno nebo je na kraju dalo pravo skepticima. Film ima nekoliko blistavih trenutaka i upečatljivih detalja – CGI u dojmljivim svemirskim bitkama, “Laibachov” soundtrack, zanimljiva “steampunk” scenografija te neupitni šarm i komičarski talent Julije Dietze u inače nezahvalnoj ulozi. Međutim, Vuorensola od svega toga nije uspio napraviti suvislu cjelinu, a čim se radnja s Mjeseca premjesti na Zemlju postaje jasno da su njegovi kreativni resursi tragično presušili. Humor se odjednom počne svoditi na pronalaženje paraleli između suvremene Amerike i Trećeg Reicha –”foru” koju je daleko efektnije i domišljatije iskoristio Verhoeven u Svemirskim vojnicima. Još poraznije djeluje to da se u tu svrhu koristi Sarah Palin kao buduća američka predsjednica, potez koji je možda imao opravdanja prije dvije godine, ali koji danas izgleda kao šutiranje mrtvog konja. Kako film odmiče prema kraju, tako postaje jasno da je autorima ponestalo inspiracije, pogotovo u apokaliptičkom finalu koje podsjeća na Doktora Strangelovea, film koji je svojoj ikonoklastičkoj zamisli pristupao daleko ozbiljnije i uspješnije nego što to tvorci Željeznog doba uopće mogu zamisliti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 1. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Battleship (2012)

Battleship (film)
(izvor: Wikipedia)
BATTLESHIP
uloge: Taylor Kitsch, Rihanna, Brooklyn Decker, Liam Neeson,Gregory G. Gadson
scenarij: Jon & Erich Heber
režija: Peter Berg
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 131 '

Postoje ideje za film koje su dobre, postoje ideje za film koje su loše, a postoje i one koje su toliko bezumne da samo njihovo spominjanje može izazvati smijeh. Ideja iza Battleshipa je jedna takva ideja. Kao njegov predložak služi ni manje ni više nego društvena igra na ovim prostorima poznata kao “podmornice”.

Ideja da se 200 milijuna dolara utroši na ekranizaciju nečega nalik na šah ili “čovječe ne ljuti se” izgleda dovoljno apsurdna i bez još jednog “nezgodnog” detalja. U SAD je ta igra poznata pod imenom “Battleship”, odnosno verziji iz 1931. godine, napravljenom desetljeće prije Pearl Harbora kada se još uvijek vjerovalo da će bojni brodovi (eng. “battleships”) vedriti i oblačiti svjetskim morima umjesto nosača zrakoplova. Jedini bojni brodovi u današnjem svijetu služe kao ploveći muzeji, pa se scenaristički tim Jona i Ericha Hoebera morao dodatno potruditi kako da ih iskoristi za scene u akcijskom superspektaklu.

Rješenje tog problema, kao i scene igranja “podmornice” kao integralnog dijela zapleta, je nađeno u narativnom okviru koji pruža nimalo originalni, ali za orgijanje specijalnih efekata obično zahvalni motiv vanzemaljske invazije. Prolog radnje se zbiva oko 2005. godine kada su znanstvenici počeli slati signale na egzosolarni Zemlji nalik planet preko radioteleskopskog kompleksa na Havajima. Odgovor na tu poruku će doći nekoliko godina kasnije, i to upravo u trenutku kada se tamo održavaju spektakularni međunarodni mornarički manevri. U njima sudjeluje mladi i svojeglavi časnik Alex Hopper (Kitsch), koji nikako ne može skupiti hrabrosti da admirala Shanea (Neeson), zapovjednika Pacifičke flote, zamoli za ruku njegove prekrasne kćeri (Decker). Ti problemi, međutim, dolaze u drugi plan nakon što se na Pacifik spuste vanzemaljci čije ponašanje odaje nimalo prijateljske namjere prema Zemljanima, a čije ostvarenje može spriječiti jedino Hopperov brod.

Postoje dva načina da se pristupi ovom filmu. Može ga se shvatiti ozbiljno i nakon toga proglasiti zločinom protiv čovječnosti; a može ga se shvatiti i kao blockbuster čiji su tvorci zaključili da s tako bedastom početnom idejom svaka trunka razuma u scenariju samo smeta zabavi gledatelja. Peter Berg, karakterni glumac koji već duže vremena radi s druge strane kamere, je sa svojom lepršavom akcijskom komedijom Dobro došli u džunglu pokazao da mu “leži” takva vrsta filma. U ovom projektu ga je vjerojatno prilično zabavljalo to da je dobio priliku da postane veći Michael Bay od Michaela Baya; mnoge scene su stoga prepune “homagea” Transformerima, Bayovom magnum opusu, ali i zloglasnom Pearl Harboru. Uz uobičajene scene spektakularne destrukcije se tu našlo mjesta za patetiku, jeftini humor, glazbu AC/DC, pa čak i u američkim blockbusterima donedavno rijedak nogomet.

Scenaristički par se baš i nije proslavio nekom originalnošću, a replike su kriminalno neoriginalne. Međutim, glumačka ekipa se činila dobro raspoloženom, čak i uz traljavo napisane likove. To se odnosi kako na Kitscha, koji će možda s ovim filmom sa sebe “oprati” nezasluženi fijasko Johna Cartera, tako i na Rihannu u ulozi mornaričke časnice. Najbolji dojam, međutim, ostavlja pukovnik Gregory G. Gadson, bivši američki vojni časnik koji je u stvarnom životu ostao bez obje noge, a koji u svom glumačkom debiju uz pomoć suvremene tehnologije i Bergove režije “rastura” kao akcijska zvijezda. Zbog tih sitnih detalja Battleship publici, pogotovo onoj s niskim očekivanjima, može predstavljati ugodno iskustvo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Hladna istina (2012)

The Cold Light of Day (film)
(izvor: Wikipedia)
HLADNA ISTINA
(THE COLD LIGHT OF DAY)
uloge: Henry Cavill, Bruce Willis, Veronica Echegui, Sigourney Weaver, Caroline Goodall
scenarij: Scott Wiper, John Petro & Richard Price
režija: Mabrouk El Mechri
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje: 93 '

 

William Goldman je u svojoj znamenitoj knjizi ustanovio da u Hollywoodu “nitko ne zna ništa”, sugerirajući da je uspjeh češće proizvod nepredvidljive slučajnosti nego talenta, inteligencije i rada. Za takvu tezu, zbog koje je Goldman neko vrijeme u Hollywoodu imao isti status kao Solženjicin u SSSR-u, postoje brojni primjeri. Ponekad bi se, pak, mogli pronaći i argumenti za suprotnu tvrdnju – da čelnici studija, agenti i drugi moćnici vuku hladnokrvne i duboko proračunate poteze dostojne najsloženijih bizantinskih spletki. To uključuje i filmove koji izgledaju kao da su napravljeni loše samo zato da bi neke druge filmove učinili boljima. Hladna istina, koja se upravo pojavila u našim kinima, bi mogla predstavljati jedan takav primjer.

 

Protagonist filma je Will Shaw (Cavill), mladi poduzetnik koji dolazi u Španjolsku kako bi se nakon dugo vremena sreo s ocem, američkim diplomatom Martinom Shawom (Willis), koji radi kao američki diplomat. Obiteljsko okupljanje na jahti je, međutim, zasjenjeno Willovim financijskim problemima, a potom i nesrećom u kojoj je lakše ozlijeđena bratova djevojka. Will odlazi na obalu po lijekove, ali prilikom povratka vidi da jahte nema. Ubrzo se ispostavi da mu je obitelj žrtva otmice te da je razlog za nju očeva karijera CIA-inog agenta, odnosno operacija tijekom koje je došao u posjed jedne torbe. Willu su njeni originalni posjednici dali ultimatum – da im vrati torbu ili će mu obitelj biti likvidirana. Da bi ispunio taj uvjet, Will prvo mora nekako pronaći torbu, a to se, s obzirom da se našao u stranoj zemlji čiji jezik ne govori, čini nemogućim. Jedini trag predstavlja broj iz očevog mobitela koji ga dovede do djevojke po imenu Lucia (Echegui).

 

Da Hladna istina nije projekt na koji se računalo kao blockbuster može se zaključiti temeljem toga da ga naša publika može gledati čak pet mjeseci prije američke premijere. S druge strane, imena koja se nalaze špici sugeriraju suprotno – provjerene zvijezde kao što su Bruce Willis i Sigourney Weaver, francuski redatelj Mabrouk El Mechri koji se proslavio “dekonstrukcijom” Jean-Claude Van Dammea u hvaljenom filmu JCVD, te, konačno, britanski glumac Henry Cavill koji bi sljedeće godine trebao postati novi Superman.

 

Ovaj film na samom početku ima sve što bi trebao – atraktivne španjolske lokacije, scenarij koji koristi uvijek zahvalni hitchockovski recept “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, te par uistinu iznenadnih obrata. Svi su ti aduti, međutim, brzo potrošeni i Hladna istina se pokazuje daleko konvencionalnijom nego što bi to itko očekivao, izazivajući po nju porazne usporedbe sa filmovima na sličnu temu (kao, na primjer, Mahnitost Romana Polanskog). Film je, zapravo, ogromno razočaranje. Tako Mechri loše koristi danas rijetku tehnike “američke noći” i jednu akcijsku scenu čini nejasnom gledateljima. Njih će više iritirati očajno Cavillovo preglumljivanje. Mnogi suzdržanija Sigoruney Weaver je očigledno bila privučena prilikom da desetljećima nakon Aliensa tumači “razbijački” lik, ali su njene akcijske scene upropastile loše replike, a isto važi i za Veronica Echegui, svedenu na automatsko ponavljanje Willovog imena. Jedina svijetla točke je francuski glumac Roschdy Zem u efektnoj karakternoj ulozi, kao i relativna kratkoća filma.

 

Nakon njega se može reći da Willis ima ne samo priliku, nego i potrebu da se sljedeće za ovaj neuspjeh iskupi petim nastavkom Umri muški. Što se Cavilla tiče, bude li kao lik Kal-Ela glumio kao što je glumio ovdje, bit će još jedan glumac pogođen Supermanovim prokletstvom.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Snjeguljica (2012)

 

SNJEGULJICA
(MIRROR MIRROR)
uloge:  Julia Roberts, Lily Collins, Armie Hammer, Nathan Lane, Sean Bean
scenarij: Marc Klein & Jason Keller
režija: Tarsem Singh
proizvodnja: Relativity Media, SAD, 2012.
trajanje:  106 '

 

U Hollywoodu nije rijetkost da suparnički studiji jedne te iste godine lansiraju dva različita blockbustera na istu temu. U prošlosti se taj fenomen odražavao kroz dva filma o vulkanima ili dva filma o asteroidima; ove godine se održava u dva suparnička filma o Snjeguljici, koji, svaki na svoj način, nude “revizionistički” prikaz poznate bajke braće Grimm. Prvi od njih je Mirror Mirror kojeg su naši distributeri s uobičajenom “produhovljenošću” jednostavno preveli kao Snjeguljicu.

 

“Revizionizam” ove verzije se ogleda već na samom početku kada se kao narator pojavljuje lik Kraljice, koji tumači Julia Roberts, zbog čega će neki gledatelji steći dojam da je ona pravi protagonist filma, ili barem da će se radnja prikazati iz njenog gledišta. Scenarij se, međutim, u svojim temeljima ipak ne odstupa od predloška. Kraljica je i dalje negativka, odnosno bolesno opsjednuta time da bude najljepša žena na svijetu, ili barem u svom kraljevstvu. Takvo stanje stvari, pak, počinje ugrožavati njena 18-godišnja pokćerka Snjeguljica (Collins), a što se ogleda i u tome da prema njoj naklonost počinje osjećati zgodni princ (Hammer) na koga je Kraljica bacila oko. Problem se nastoji riješiti njenom likvidacijom u šumi, ali Snjeguljica umjesto toga završi u društvu sedmorice živopisnih patuljaka.

 

Iako službeni plakat Snjeguljice krasi lik Julie Roberts koja je još uvijek nominalno velika holivudska zvijezda, producentima se glavni adut nalazio iza kamere. Tarsem Singh, režiser koji je prošle godine s Besmrtnicima još jednom demonstrirao svoj talent za egzotične i upečatljive prizore, trebao je s popularnom bajkom uraditi ono što je prije dvije godine bio uradio Tim Burton s Alisom u zemlji čudesa. Međutim, umjesto hrpe novca su došle mlake kritike i kiks na kino-blagajnama.

 

Taj fijasko bi se, kao u većini slučajeva, mogao pripisati scenariju; kod Snjegulice je specifičnost u tome što scenarij Marca Kleina i Jasona Kellera zapravo i nije toliko loš, koliko gledateljima daje do znanja da je mogao biti bolji. Singh, koji nije znao prepoznati ili iskoristiti njegove potencijale, se, pak, može pravdati time da je bio sputan nastojanjem da se film servira što široj obiteljskoj publici, a što je u mnogo čemu otupilo oštricu ostvarenja koje se moglo shvatiti i kao svojevrsna holivudska auto-satira.

 

Snjeguljica je najefektnija upravo u onim scenama i onim detaljima koji ukazuju da su autori pronašli inspiraciju u stvarnom životu, a ne bajkama. Julia Roberts je, zapravo, prilično efektna kao mladošću i ljepotom opsjednuta zla kraljica, a što i nije daleko od nekadašnje kraljice romantičnih komedija čije je vrijeme definitivno prošlo. Uloge prinčeva i princeza isto tako dobro “leže” Lily Collins, kćeri međunarodne pop-zvijezde Philla Collinsa, te Armieju Hammeru, praunuku znamenitog i političkog utjecajnog naftnog tajkuna Armanda Hammera. S druge strane, humor neujednačenog kvalitete i nespretni pokušaji komentiranja socioekonomskog stanja u svijetu previše kvare dojam. Ono što spašava Snjeguljicu su prije svega simpatični i živopisni likovi patuljaka, ali i za današnje holivudske kvalitete neočekivano originalna i, može se čak reći i ikonoklastička završnica. Singh, na žalost, nije mogao cijeli film napraviti u takvom tonu, odnosno “revizionizam” shvatiti kao priliku za anarhoidnu parodiju montipajtonovskog tipa. Od današnjeg Hollywooda se, pak, nešto takvo skretanje od konvencija i nije moglo očekivati.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Bijes titana (2012)

 

 

BIJES TITANA
(WRATH OF THE TITANS)
uloge:  Sam Worthington, Rosamund Pike, Liam Neeson, Toby Kebbel, Edgar Ramirez
scenarij: Dan Mazeau & David Leslie Johnson
režija: Jonathan Liebesman
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje:  109 '

 

Jedna od najčešće citiranih poslovica u školskim klupama jest da je “ponavljanje majka znanja”. U Hollywoodu očigledno nisu uživali blagodati klasičnog obrazovanja, jer se tamo smatra kako je ponavljanje majka bogatstva. Barem to sugerira trenutni poslovni model vodećih američkih studija koji se sveo na reciklažu – bilo kroz remakeove i “rebootove” starih franšiza, bilo kroz nastavke. Takva je praksa malo kada izazivala takav prijezir kod kritičara kao što je slučaj bio sa Sudarom titana, čiji se drugi nastavak upravo pojavio u kinima.

 

Kada se prije dvije godine pojavila nova verzija filma temeljenog na grčkom mitu u Perzeju, razočaranje nije predstavljao samo uobičajeno neproduhovljen scenarij, nego i očajno loš izgled samog filma, koji je bio posljedica odluke da se usred produkcije 2D film “konvertira” u 3D. Međutim, bez obzira kritičarske zamjerke, Sudar je zaradio dovoljno novca da potakne snimanje novog nastavka, za koga je, doduše, bilo neke osnove vjerovati da bi mogao biti bolji.

 

Radnja započinje oko deset godina kasnije nakon događaja u prethodnom filmu. Polubog Perzej (Worthington) nastoji živjeti kao skromni ribar i odgajati sina prije nego što ga njegov otac, bog Zeus (Neeson), upozori da će ponovno morati spašavati svijet. Ljudi se, naime, sve manje mole bogovima, pa oni zbog toga gube svoje moći i besmrtnost. Perzeju bi to bilo sasvim svejedno da božanske moći nisu jedina stvar koja u Tartaru zatočenim drži Krona i njegove Titane koji jedva čekaju da svoj bijes iskale na ljudima. Nakon što Zeusa zatoče njegova božanska braća, Perzej ga mora spasiti te okuplja družinu čiji će članovi biti polubog Agenor (Kebell) i kraljica Andromeda (Pike).

 

Producentima Bijesa titana se mora priznati da su, usprkos financijskog uspjeha, bili svjesni nedostataka prethodnog filma, te su se ipak potrudili da drugi film bude bolji. Francuski režiser Louis Letterier je zamijenjen sa Južnoafrikancem Jonathanom Liebesmanom, koji je u Invaziji svijeta: Bitci za Los Angeles pokazao veće snalaženje u fantastičnom žanru. Prva stvar koja se u ovom filmu primijeti jest da je snimljen za 3D, odnosno da se Liebesman potrudio napraviti niz dojmljivih scena leta kroz kanjone ili podzemne spilje tako da je gledatelj uglavnom svjestan trodimenzionalnosti. Kron kao glavni negativac, također je napravljen na maštovit način te su scene u kojima iskazuje svoj destruktivan potencijal zbilja fascinantne.

 

Vizualne atrakcije su, međutim, loša kompenzacija za scenarij Davida Mazeaua i Davida Leslieja Johnsona, koji je nekako uspio biti još lošiji od prethodnog. Perzej, koga ponovno tumači nimalo karizmatski Worthington, i dalje je mrzovoljan, gotovo antipatičan heroj; pokušaj da ga se humanizira preko sina izgleda kao iritantan klišej. Još veći klišej predstavljaju likova olimpskih božanstava, svedenih na jeftine pseudofrojdovske karikature. Ipak, možda će najviše na živce ići nastavak silovanja grčke mitologije; u novoj verziji Andromeda postaje žena-ratnica, davši priliku Rosamund Pike (koja je zamijenila Alexu Davalos iz prethodnog filma) da još jednom pokaže kako posjeduje ogroman talent za pronalaženje nezahvalnih uloga. Još iritantniji je lik Agenora kao dežurnog šaljivdžije čije se replike, usprkos neospornog talenta Tobyja Kebbella, doimaju više nego otrcano. Zbog svega toga Bijes titana izgleda kao još jedan nepotrebni holivudski projekt, koji gledateljima ostavlja tek slabašnu nadu da će tamošnji producenti jednog dana ipak nešto naučiti.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)