uloge: Miguel Ferrer, John Livingston, Mos Def, Dante Beze, John
Slattery, Allison Dean, Clayton Rohner, Elizabeth Schofield, Miguel
Sandoval, Barbara Howard, Wendy Crewson, Lisa Jane Persky, Wendy
Benson
scenografija: Garreth Stover
kostimografija: Mary Zophres
fotografija: Greg Gardiner
montaza: Les Butler
glazba: Michael Convertino
scenarij: Daniel Pyne & John Mankiewicz
rezija: Daniel Pyne
proizvodnja: Paramount, SAD, 1999.
distribucija: VTI
trajanje: 101'
Wilt Crawley (Def) i A.J. Edison (Livingston) su dva mlada njujorška filmasa čiji je posljednji projekt – ambiciozni epski dokumentarac o njujorškom vodovodu – festivalsku kritiku ostavio ravnodušnom. U očajničkom nastojanju da snime nešto originalno i zanimljivije za temu svog slijedećeg dokumentarca odlučuju uzeti život privatnih detektiva u Južnoj Kaliforniji. Osoba koja bi im u tome trebala pomoći jest John Boone (Ferrer), privatni detektiv koji pristaje da u svrhu snimanja filma kamera prati njegovu svakodnevnicu. I dok Boone, čiji se posao svodi na rutinsko uhođenje preljubnika, pronalaženje nestale djece i kućnih ljubimaca, sa zadovoljstvom pristaje sudjelovati u projektu, njegov partner Murphy (Beze) je daleko manje oduševljen. No, ubrzo nakon toga rutinski slučaj se pretvara u nešto vise kada Murphy najednom nestane. To predstavlja ne samo novi izazov za Boonea, nego i za dokumentariste koji su stjecajem okolnosti prisiljeni sudjelovati u istrazi i kao takvi dovesti u pitanje svoj objektivni status dokumentarista.
Iako Gdje je Marlowe? na prvi pogled izgleda kao ništa drugo do još jedan niskobudžetni nezavisni filmić koji koristi u posljednje vrijeme prilično popularnu tehniku “lažnog dokumentarca”, riječ je o punokrvnom holivudskom proizvodu iza kojeg stoje etablirani scenaristi Pyne i Mankiewicz. Njihov projekt je zapravo trebao biti pilot za TV-seriju koja nikada nije snimljena. Razlog za to se djelomično može naći i u humoru koji nije ujednačenog kvaliteta, kao i tome da glumci i događaji previše sliče na holivudski film da bi stvorili iluziju pseudodokumentarca. Možda je sve to posljedica toga sto je istovremeno parodiranje dokumentaraca i filmova o “tvrdokuhanim” privatnim detektivima predstavljalo preveliki izazov za Pynea i Mankiewicza. To je zbilja šteta, jer je ideja bila vrlo dobra, a i Miguel Ferrer je više nego izvrstan u ulozi detektiva. Ostali glumci i nisu baš toliko na visini, iako ima izuzetaka, među kojima je i Miguel Sandoval u ulozi nasilnog tipa iz susjedstva. Sve u svemu, riječ je o razočaravajućem filmu kojemu je ipak malo trebalo da postigne zadovoljavajuću razinu. Mozda će TV-serija, ako ikada bude snimljena, ovoj ideji dati tretman kakav zaslužuje.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Malcolm McDowell, David Thewliss, Paul Bettany, Saffron
Burrows, Kenneth Cranham, Jamie Foreman, Eddie Marsan, Andrew Lincoln,
Doug Allen
scenografija: Richard Bridgland
kostimografija: Jany Temime
fotografija: Peter Sova
montaza: Andrew Hulman
glazba: John Dankworth
scenarij: Johnny Ferguson
rezija: Paul McGuigan
proizvodnja: Channel Four Films/BskyB/Road Movies, Britanija/Njemacka,
2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 103'
Gangster (McDowall) je jedan od kraljeva londonskog podzemlja, koji se upravo prisjeća vremena od prije nekih tridesetak godina kada je bio sitna riba (Bettany) u vodama organiziranog kriminala. Stjecajem okolnosti postao je jedan od članova bande Freddieja Maysa (Thewliss), “Krvnika iz Mayfaira”, gangstera koji je svakom londonskom kriminalcu postao uzorom zbog toga što je ubio policajca a za to nije završio u zatvoru. No, ubrzo se ispostavlja da je to najobičnija fasada – Mays daleko više voli da njegovi pobočnici obavljaju prljave poslove, dok on sam voli skupljati skupocjena odjela, automobile i egzotične umjetnine. Vidjevši sve to izbliza, mladi Gangster postaje sve ljubomorniji na svog šefa, a kada se tim dobrima pridruži i lijepa pjevačica Karen (Burrows), taj osjećaj dobija patološke razmjere. Gangster, odlučan u namjeri da se Maysa ukloni kako bi sam postao šefom, izvrsnu priliku vidi u zavjeri koju je skovao Maysov suparnik Lenny Miller (Forman).
Tvorci Gangstera br. 1 su pred sobom imali ozbiljan problem – kako svoj proizvod istaknuti medju poplavom “kulerskih” filmova o britanskom podzemlju. To je djelomično riješeno angažiranjem Malcolma MacDowella, britanskog glumca specijaliziranog za uloge najzločestijih mogućih tipova (Paklena naranča), koji se nakon dugo godina u Hollywoodu vratio kući. No, to je bio lakši dio posla – teži je bio stvoriti neku suvislu ili originalnu priču, i tu su scenarist Ferguson i režiser MacGuigan potpuno zakazali. Zbog toga se Gangster br. 1 moze shvatiti kao kolekcija svih mogucih klišeja modernog gangsterskog filma, koji, naravno, kulminiraju krajnje neuvjerljivom i slabom završnicom. U međuvremenu su gledatelji izloženi scenama prilično eksplicitnog nasilja i jos eksplicitnijeg rjećnika, ali je efekt svega toga ublažen “videospotovskim” montažama i sličnim “kulerskim” trikovima koji film cine iritantnijim nego sto bi inače bio. Doduše, postoji jedan svijetli trenutak u cijelom filmu – scena ispitivanja, jedna od najnapetijih na filmu u posljednje vrijeme – ali ona prekratko traje da bi popravila dojam. Dojam ne pomaze ni prilicno efektni Paul Bettany kao mladi Gangster, dok su talenti takvih veličina kao Thewliss (Razgolićeni) i Burrows posve potraćeni na krajnje nezanimljive likove. Sam McDowell, pak, često upada u preglumljivanje pa se njegov povratak kući ne moze nazvati najuspješnijim. Sve u svemu, gledanje Gangstera br. 1 će za mnoge biti neugodno iskustvo, pogotovo kada na kraju shvate da su sat i pol vremena mogli potrošiti na nešto pametnije.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži određene korekcije.
KRIV
(THE GUILTY)
uloge: Bill Pullman, Devon Sawa, Gabrielle Anwar, Angela Featherstone,
Joanne Whalley, Darcy Belsher, Jaimz Woolvett, Ken Tremblett, Gilian
Barber, Duncan Fraser, Bruce Harwood
scenografija: Douglas Higgins
kostimografija: Jori Woodman
fotografija: Tobias A. Schliessler
montaza: Alison Grace
glazba: Debbie Wiseman
scenarij: William Davies (po knjizi Simona Burkea)
rezija: Anthony Waller
proizvodnja: J&M Entertainment, SAD/Britanija/Kanada, 1999.
distribucija: Discovery
trajanje: 108 '
Callum Crane (Pullman) je superuspješni odvjetnik cija je blistava karijera upravo okrunjena imenovanjem za federalnog suca. No, njegovoj svijetloj buducnosti prijeti to sto je prilikom jedne uredske zabave popio previše i zbog toga sebi dozvolio da siluje uredsku tajnicu Sophie Lennon (Anwar). Djevojka ga zbog toga odluci ucijeniti – ili ce odustati od imenovanja ili ce o svemu obavijestiti policiju i medije. U medjuvremenu, mladi Nathan Corrigan (Sawa), koji je upravo odsluzio sest mjeseci zatvora zbog kradje automobila, saznaje kako mu je pravi otac nitko drugi nego Crane. Stjecajem okolnosti, prva osoba koja ce mu pomoci u potrazi bit ce mlada Tanya Duncan (Featherstone), za koju se ispostavi da je Sophiena cimerica. Kada se Nathan konacno odluci upoznati sa ocem, ono sto je trebao biti dirljivi obiteljski susret pretvara se u poslovni sastanak – Crane, ne znajuci da ima posla s vlastitim sinom, mladicu kriminalne proslosti nudi kuvertu u kojoj se nalazi predujam za ubojstvo i fotografija buduce zrtve. Sokirani Nathan odluci niti ne otvoriti kuvertu, ali njegov najbolji prijatelj Leo (Volveet) ima ozbiljnih problema s utjerivacima dugova i nikakvi ga skrupuli nece sprijeciti da ih na brzinu rijesi.
Zaplet ovog filma se temelji na tolikoj količini slučajnosti da bi netko pomislio da je riječ o parodiji. No, KRIV je ništa drugo nego holivudski remake prilično dobre britanske mini-serije s Michaelom Kitchenom u naslovnoj ulozi (a koju smo imali prilike vidjeti na HRT-u prije nekoliko godina). Iako su remakeovi obično prilično lošiji od originala, britanski režiser Waller je uspio očuvati sve najvažnije sastojke – tako hladne vancouverske lokacije predstavljaju dobar ekvivalent jednako hladnoj Britaniji iz originala, a vise nego solidna glumačka postava se u stanju nositi sa svojim britanskim kolegama. Prije svega je tu riječ o Billu Pullmanu, karakternom glumcu poznatom po ulozi Bushovog kolege u DANU NEZAVISNOSTI. Pretplaćen na uloge anđeoskih pozitivaca ili komedijaša, Pullman predstavlja prilično osvježenje kao ljigavi negativac za čije postupke ipak imamo nešto razumijevanja. To, s druge strane, ne uspijeva Gabeli Anwar čiji lik i nije bas najbolje definiran. Uz vrlo dobrog Devona Sawu (Stan iz istoimenog Eminemovog spota) i šarmantnu Angelu Featherstone nadvise valja pohvaliti izvrsnog epizodista Volveeta, koji se u posljednje vrijeme specijalizirao za uloge tipova iz polusvijeta. Ljubitelji američkih SF-serijaće isto tako imati prilike vidjeti Brucea Harwooda koji je u DOSJEIMA X i LONE GUNMENIMA tumačio lik Byersa. No, usprkos Wallerovom trudu KRIV ipak odaje svoje holivudske karakteristike u završnici, koja je dosta različita od britanskog originala. A i podzaplet s Craneovim brakom nije bio bas najpotrebniji. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, KRIV je prilično efektan i profesionalno napravljen trilercickojicegledatelje držati prikovane uz ekran sve do samog kraja.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
SHAFT
uloge: Samuel L. Jackson, Vanessa L. Williams, Jeffrey Wright,
Christian Bale, Busta Rhymes, Dan Hedaya, Toni Collette, Richard
Roundtree, Ruben Santiago-Hudson, Josef Sommer, Lynne Thigpen, Philip
Bosco, Pat Hingle, Lee Tergesen, Daniel von Bargen, Mekhi Phifer
scenografija: Patrizia Van Brandenstein
kostimografija: Ruth E. Carter
fotografija: Donald E. Thorin
montaza: John Bloom & Antoni Van Drimmelen
glazba: David Arnold & Isaac Hayes
scenarij: Richard Price, John Singleton & Shane Salerno (po motivima
romana Ernesta Tydimana)
rezija: John Singleton
proizvodnja: Paramount/MFP, SAD/Njemacka, 2000.
distribucija: VTI
trajanje: 100'
U doba kada svaki iole značajniji holivudski film s kraja 60-tih i početka 70-tih doživljava svoju modernu (i najčesće daleko lošiju) inkarnaciju, red je došao i na Shafta, kultni film Gordona Parksa iz 1971. godine. To ostvarenje, u kojem je Richard Roundtree po prvi put na ekranu bio prikazao filmskog superkulerskog junaka crne boje kože, inspiriralo je cijeli jedan žanr danas poznat kao “blaxploitation” – akcijske filmove pune eksplicitnog seksa, nasilja i jos eksplicitnijeg prostačkog rječnika koji su se od sličnih ostvarenja pocetkom 70-tih razlikovali po tome što su bili smješteni u milje američkih urbanih crnaca i što su njihovi junaci bili crnci, najčesće u zavadi s pokvarenim bijelcima. Sto se samog Shafta tiče, on je početkom 70-tih imao dva nastavka (od kojih je Shaft u Africi na ovim prostorima prilično poznat zahvaljujući jednoj prilično “vrućoj” sceni između Roundtreeja i Nede Arnerić) i nakon kratkog TV-izdanja otišao u legendu. Kada se krajem 90-tih počelo šuškati o novoj, modernoj verziji, mnogo toga nije slutilo na dobro. Prije svega je bio prilično problematičan izbor režisera – John Singleton, crnački filmaš koji je 90-tih izgradio reputaciju mrtvački ozbiljnim filmovima o stradanjima crnaca u američkom društvu, mogao je vrlo lako sve to pretvoriti u još jednu “politički korektnu” litaniju. Kada je samo snimanje počelo, dosta se govorilo o tome kako su on i njegov glavni glumac Samuel L. Jackson bili u stalnom sukobu, a da su se mirili samo da bi se zajedno svađali sa scenaristom Richardom Priceom koji, navodno, nije baš najbolje prenio duh Shaftovih filmova u moderna vremena. Shaft je svejedno, usprkos ne bas previše pohavalnih kritika, ostvario pristojan rezultat na kino-blagajnama, a sada se u našim videotekama pojavio kao jedno od prvih DVD-izdanja tvrtke VTI.
Srećom po poklonike originalnih filmova, kod producenata je nadvladao razum i novi Shaft je nastavak, a ne remake verzije iz 1971. godine. Gotovo tridesetak godina nakon što je stekao slavu kao najkulerskiji privatni detektiv u New Yorku, John Shaft (Roundtree) vodi uspješnu detektivsku tvrtku, ali se njegov istoimeni nećak (Jackson) odlučio za sličnu karijeru, samo u njujorškoj policiji. Jedne noći mu je dodijeljen slučaj ubojstva crnog studenta Treya Howarda (Phifer) kojeg je na smrt pretukao Walter Wade Jr. (Bale), rasistički raspoložen pripadnik njujorške zlatne mladeži. Mladom Shaftu nije problem pronaći pocinitelja, ali je konobarica Diane Palmieri (Collette), za koju Shaft zna da je bila svjedokom zločina, neraspoložena za svjedočenje. Shaft svejedno baca Wadea u pritvor, ali će se ispostaviti kako bogati tatica i politički utjecaj mogu i ubojici pribaviti smiješno malu kauciju, koju Wade koristi kako bi zbrisao u Švicarsku. No, nakon što se nakon dvije godine vratio natrag u New York, ispostavilo se da ga je Shaft strpljivo čekao. Ponovno bačen u pritvor, Wade se upoznaje s portorikanskim narko-dilerom Peoplesom Hernandezom (Wright) i od njega traži određenu uslugu – da pronađe i zauvijek ušutka Diane Palmieri, a po potrebi i samog Shafta.
Shaft nije film koji će ući u antologije, ali je daleko bolji od očekivanja. Razlog za to prije svega treba pronaći u tome što je Singleton osjećao duboko strahopoštovanje prema originalu. To se strahopoštovanje nije svelo samo na cameo-uloge samog Roundtreeja i režisera Gordona Parksa, nego na najozbiljniji trud da se očuva duh originalnog Shafta. Tome je svoj doprinos dao i Samuel L. Jackson koji se potrudio da izgleda kao najkulerskiji akcijski junak kojeg smo imali prilike vidjeti u posljednje vrijeme. Na žalost, prilicno bljedunavi zaplet, koji izgleda kao da je recikliran iz trećerazrednog “blaxploitationa” (a koji, ponekad, graniči i s crnim rasizmom, pogotovo u odnosu prema likovima portorikanskog podrijetla) nije izgledao previše dostojan jednog Shafta. S druge strane, istjerivanje pravde nekonvencionalnim sredstvima odnosno propagiranje vigilantizma u ovom filmu predstavlja poprilično osvježenje nakon “političke korektnosti” s kojom smo bili kljukani u prethodnom desetljeću. Na žalost, te je “političke korektnosti” ipak bilo dovoljno da se odstupi od jedne od možda najvažnijih sastavnica Shaftove legende – njegove reputacije nezaustavljivog ljubavnog stroja kojemu nijedna žena ne moze odoljeti. Moderni Shaft za razliku od strica u tom pogledu izgleda kao redovnik. Ni neki od glumaca se nisu pretrgli, pogotovo prilično nezainteresirana Toni Collette, a i Christian Bale samo reciklira svoju ulogu iz Američkog psiha. Ono što spašava ovaj film nije niz nekoliko prilično efektnih akcijskih scena, niti plejada iskusnih karakternih glumaca u minijaturnim ulogama (kao, na primjer, reper Busta Rhymes u ulozi Shaftovog neslužbenog pomoćnika) koliko izvedba jednog jedinog čovjeka. Jeffrey Wright se jednostavno toliko uživio u ulogu Peoplesa Hernandeza (a na njegovo inzistiranje je mijenjan scenarij da bi mu lik dobio dodatnu živost) da je uspio zasjeniti cak i samog Jacksona. No fanovi Jacksona i legende o Shaftu ipak mogu mirno spavati – usprkos svim nedostacima moderni Shaft je ipak neobično zabavan i dinamični filmić koji je nakon dugo vremena modernoj publici dostavio punokrvnog i karizmatskog akcijskog junaka.
OCJENA: solidan (++)
(Posebna napomena: Hrvatsko DVD-izdanje uz sam film posjeduje trailer, nekoliko spotova s pjesmama iz filma te dokumentarac sa snimanja.)
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
TOČKOVI
uloge: Dragan Mićanović, Bogdan Diklić, Anica Dobra, Nikola Kojo,
Milorad Mandić, Dragan Petrović, Ljubiša Samardžić, Neda Arnerić,
Svetozar Cvetković, Isidora Minić
scenografija: Vladislav Lasić
kostimografija: Dejana Vučicević
fotografija: Dušan Ivanović
montaza: Branka Ceperac
glazba: Felix Lajko
scenarij: Đorđe Milosavljević
rezija: Đorđe Milosavljević
proizvodnja: Sinema Dizajn, SRJ, 1999.
distribucija: Adria Art Film Studio
trajanje: cca 90'
Nemanja (Mićanović) je student kojemu je cilj da posjeti oca i od njega iskamči nešto novaca za sebe i djevojku. U tome ga neće sprijećiti ni očajno vrijeme ni policijske blokade koje pokušavaju uhvatiti okrutnog serijskog ubojicu. No, puknuta guma na automobilu će
ga ipak prisiliti da se zaustavi i pokuša zatražiti pomoć, odnosno skloniti se od nevremena. Najbliže takvo mjesto jest motel “Točkovi” gdje naš junak pronalazi još nekoliko naizgled običnih gostiju i namrgođenog vlasnika (Samardžić). S telefonskim vezama u prekidu i
mobitelom koji je neupotrebljiv zbog reljefa Nemanji ne preostaje ništa drugo da tamo sačeka jutro. No, ubrzo se ispostavlja kako je to daleko teži zadatak nego što je mogao pretpostaviti. Naime, stjecajem okolnosti gosti motela odjednom postanu uvjereni kako je siroti Nemanja nitko drugi nego serijski ubojica pa ga odluče linčovati. Nemanja se na jedvite jade uspijeva spasiti, ali samo zato što se nekim čudom dočepao pištolja uz čiju pomoć pokušava urazumiti samozvane djelitelje pravde. No to nije kraj noćne more, koja ce s vremenom postati sve krvavija.
Crnu komediju Točkovi, scenaristički i režijski debi srpskog strip-crtaca Đorđa Milosavljevića, će vjerojatno mnogi držati ničim drugim do n-tim pokusajem da netko sebe pokaže vecim Tarantinom od Tarantina. Iako se bez svake sumnje u ovom filmu mogu pronaci tragovi inspiracije Paklenim šundom, film je ipak nešto originalniji, makar i
zato što su na autora očigledno svoj pečat ostavili neki događaji iz nama prilično bliske prošlosti. Tako se može reći kako noćna mora u motelu “Toćkovi” predstavlja metaforu za raspad bivše Jugoslavije, a likovi nekoć zbratimljene narode i narodnosti koji su jedva dočekali da povade noževe ćim se u krležijanskoj krčmi ugasilo svjetlo (što je teza koju smo mogli pronaći u Dragojevicevim Lepa sela lepo gore). Iako se o političkim konotacijama itekako može raspravljati, primitivizam, nesnođljivost i korupcija koji vladaju danasnjom Srbijom (a, na žalost, i nekim nama daleko bližim lokacijama) su vrlo dobro dočarani. Što se glume tiče, ona je na vrhunskom nivou, a uz mladog Mićanovića treba posebno pohvaliti to sto šmo imali prilike vidjeti neka već zaboravljena lica, poput Ljubiše Samardžića (koji je 90-tih pronašao sebe kao uspjesni producent) i Anice Dobre, koju pamtimo po nekim prilicno zanimljivim ulogama s kraja 80-tih godina. Na žalost, završnica filma je, kao i u mnogim sličnim slucajevima, malo nategnuta, vjerojatno zato da bi film imao 90-minutni format, a što prilično kvari dojam. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Točkovi su ipak prilično zabavan film kojeg valja preporučiti svim ljubiteljima tarantinovske komedije.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Postoji sve više, za nostalgične filmofile možda i tragično previše, argumenata za tvrdnju da je televizija danas kao medij postala postala superiorna filma. To se, najviše zahvaljujući novim paradigmama strimanja i bindžanja, može vidjeti kod televizijskih serija koje su, bez obzira na Sturgeonov zakon i veću vjerojatnost promašaja u odnosu na pogotke, po pitanju forme i sadržaja u pravilu superiornije onom što publiku čeka na velikom ekranu. Za to postoje brojni primjeri, ali rijetko tako očigledni kao u slučaju Daredevila, jednog od stripovskih heroja iz Marvelovog univerzuma. Iako se prvi put pojavio još 1989. godine u TV-filmu Suđenje Nevjerojatnom Hulku, njegova prva ozbiljnija inkarnacija je bila igrani film Daredevils Ben Affleckom u naslovnoj ulozi. Neumitne usporedbe s novom TV-serijom, čija je prva sezona strimana 2015. godine, a u kojoj glavnu ulogu tumači Charlie Cox, su gotovo jednoglasno u korist potonjeg.
Serija je jedna od nekoliko koje su nastale u produkciji Netflixa, a koje se sadržajem oslanjaju na Marvelov filmski univerzum. To se prije svega odnosi na Osvetnike, odnosno njegovo spektakularno finale na ulicama New Yorka. Pri tome je grad teško stradao, a posebno problematična četvrt Hell’s Kitchen iz koje je rodom protagonist serije, odvjetnik Matt Murdock. Njega, kao ni njegove susjede, život nije previše mazio – kao dijete je oslijepio u bizarnoj nesreći, a oca, profesionalnog boksača, su mu ubili gangsteri zbog odbijanja da preda namješteni meč. Murdock je, s druge strane, uz sljepilo razvio i druge talente, prije svega povećano čulo sluha, koje mu dobro dođe ne samo u odvjetničkoj praksi, nego i u paralelnoj karijeri maskiranog borca za pravdu. On i njegov najbolji prijatelj Foggy Nelson (Elden Henson) su upravo otvorili odvjetnički ured, a prva klijentica im je Karen Page (Deborah Ann Woll), mlada žena optužena za ubojstvo. Nastojeći je osloboditi, otkrivaju kako je Karen kao tajnica građevinske tvrtke zadužene za obnovu razorene četvrti otkrila financijske malverzacije iza kojih stoje jakuze, trijade, ruska mafija, ali i iza svih njih tajanstveni bos Wilson Fisk (Vincent D’Onofrio).
Slično kao i film iz 2003. godine, i prva sezona televizijskog Daredevila je priča o nastanku, odnosno gledatelje upoznaje tko je i što je Matt Murdock, odnosno kako je postao Daredevil. Upravo zahvaljujući tome gledatelji imaju prilike vidjeti koliko je za taj zadatak televizijska serija bolji medij od filma koji prečesto sadržaj mora nasilno trpati u format koji čak i u trajanju od dva i pol sata nije adekvatan. Tvorcu serije Drewu Goddardu je, pak, na raspolaganju bilo 13 sati u kojima je imao daleko više prilike temeljito razviti ne samo radnju nego i različite likove, koji više nisu jeftini arhetipovi ni karikature. Serija se također odlikuje i izuzetnim realizmom – detalji poput neobičnih kostima ili nadljudskih moći su uglavnom stavljene u drugi plan, te je ona po svom žanrovskom određenju bliža “čistom” krimiću nego znanstvenoj fantastici. I pri tome se izbjegavaju klišeji, pa se tako gangsteraj i druga zla prikazuju kao tek jedan od oblika društvene patologije u suvremenim metropolama, odnosno kako se zahvaljujući sveprisutnoj “hobotnici” korupcije naslanjaju na “etablirane” krugove iz svijeta biznisa i politike. Zbog svega toga Daredevil odaje dojam da su njegovi tvorci za uzor prije uzeli Žicu nego superherojske spektakle na velikom ekranu.
Jedan od glavnih aduta serije je vrhunska glumačka postava. Charlie Cox, gledateljima poznat prije svega po ulogama ljepuškastih zavodnika (uključujući zlosretnog irskog militanta u Carstvu poroka) je vrlo dobar u prilično zahtjevnoj ulozi prilično složenog protagonista. Murdock u njegovoj izvedbi je lik koji je, osim vlastitih trauma iz djetinjstva mučen i time da je o svojoj tajnoj karijeri osvetnika prisiljen lagati najbližim prijateljima, ali i paradoksom prema kome kao noćni vigilante očigledno krši zakon, ali zbog čvrstog katoličkog odgoja istovremeno pokušava ne prijeći crtu zbog koje bi svojim protivnicima oduzimao život. Cox je impresivan i u akcijskim scenama, iako su neke od njih pomalo previše ponavljajuće (mada se u jednoj odaje počast znamenitom okršaju iz Park Chan-wokovog Oldboya). I ostatak glumačke ekipe je sjajan, a što posebno dolazi do izražaja u slučaju D’Onofrija, koji je svojim izvedbama znao spašavati filmove čiji su scenaristi bili svjetlosnim godinama ispod standarda televizijskog Daredevila. Njegov Fisk je isto tako svjetlosnim godinama daleko od karikaturalnog meganegativca; serija paralelno kroz flashbackove prikazuje i njegovu “priču o nastanku” i gledatelji imaju priliku vidjeti realističko ljudsko biće čiji se postupci, ma kako strašni bili, mogu objasniti, iako ne i opravdati. Deborah Ann Woll, koja bi u svim drugim slučajevima bila tek lijepo lice, je izvrsna u liku mlade žene koja prolazi kroz pakao, a relativno nepoznati Henson je isto tako dobar u ulozi koja bi u svim drugim slučajevima bila “comic relief”. Da završetak sezone nije uobičajeno “zaokružen”, prva sezona Daredevila bi bila vrlo blizu savršenstvu.
DAREDEVIL - ČOVJEK BEZ STRAHA
(DAREDEVIL)
uloge: Ben Affleck, Jennifer Garner, Colin Farrell, Michael Clarke Duncan,
Jon Favreau, Scott Tera, Joe Pantoliano, Ellen Pompeo, Leland Orser, Erick Avari,
Paul Ben-Victor, Derrick O'Connor, David Keith
glazba: Graeme Revell
scenarij: Mark Steven Johnson
rezija: Mark Steven Johnson
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2003.
distribucija: Continental Film
trajanje: 103 '
U prošlom desetljecu glavni trend u holivudskim filmovima su bili serijske ubojice i virtualna stvarnost. U ovom desetljeću glavni holivudski trend će biti ekranizacije popularnih strip-junaka. Barem se takav dojam moze steći nakon što su veliki holivudski studiji u relativno kratkom vremenu kao svoje glavne komercijalne uzdanice lansirali filmove kao što su X-Men i Spider-Man, temeljene na popularnim stripovima. Ovo ljeto bi se u kinima trebao pojaviti Hulk, a u međuvremenu je tvrtka “20th Century Fox” u zimski termin ugurala ekranizaciju Daredevila, još jednog strip-junaka iz “Marvelovog” univerzuma. Scenarij i režija je povjeren Marku Stevenu Johnsonu, poznatom po komedijama i sentimentalnim dramama (Simon Birch). On je sebe producentima uspio
nametnuti tako što se predstavio kao veliki poklonik originalnog stripa i odličan poznavatelj materije.
Naslovni junak je Matt Murdock (Affleck), Njujorčanin koji je smislio vlastiti način kako da svoj rodni grad ocisti od kriminalaca. Na to ga je nagnalo teško djetinjstvo koje je proveo u opakoj četvrti Hell’s Kitchen, pod budnom paskom svog oca, propalog boksača Jacka
Murdocka (Keith). Stari Murdock je sina nastojao uvjeriti da mu budućnost lezi u knjigama a ne šakama i Matt ga je poslušao, ali tek nakon što je doživio nekoliko tragedija. Prvo je u teškoj nesreći bio izložen radioaktivnom otpadu i izgubio vid, što je poslije kompenzirano ostalim izoštrenim čulima i nekim novim moćima. Oca su mu nakon toga ubili gangsteri zbog čega je mladi Matt (Tera) odlučio da zivot posveti istjerivanju pravde. Nakon što je zavrsio pravni fakultet, to čini na dva načina – danju radi kao odvjetnik, a noću kao maskirani osvetnik proganja najopakije njujorške kriminalce i rješava te slučajeve po kratkom postupku. Njegove aktivnosti su privukle pažnju Kingpina (Duncan), opakog gospodara njujorškog podzemlja, dok je Matt kao odvjetnik privukao pažnju
privlačne Elektre Nachios (Garner), djevojke koju uz dobar izgled krasi i poznavanje borilačkih vjestina. Matt ne zna da je Elektra kći Nikolasa Nachiosa (Avery), grćkog tajkuna koji je povezan s Kingpinom i koji je odnedavno poceo smetati svom poslovnom partneru. Kingpin zato na Nachiosa salje opakog profesionalnog ubojicu Bullseyea (Farrell) što ce imati kobne posljedice.
Slično kao i Tim Burton u slučaju Batmana, Johnson inspiraciju za svoju verziju Daredevila nije našao u originalnom stripu iz 1960- tih nego u kasnijoj, mračnoj revizionističkoj verziji Franka Millera. Zbog toga Daredevil može iznenaditi količinom nasilja, prostačkog rječnika, ali najviše time sto glavni junak cijeli film trpi ne baš bezazlene fizičke i psihološke posljedice svojih noćnih aktivnosti. Iznenađuje i to što Daredevil mnogo eksplicitnije shvaća borbu protiv kriminala te, za razliku od ostalih superjunaka, hladnokrvno likvidira negativce (što ce neki tumaciti kao holivudsko prihvaćanje Bushovih metoda u zavođenju mira i reda u svijetu). No, Johnson u tome nije bio potpuno dosljedan – film je u originalu trebao imati R-rejting, s mnogo više krvoliptanja i golotinjom, ali su studiji, po
običaju, išli linijom manjeg otpora. Zbog toga je Daredevil bezdusno isjeckan i nikakva montaža ne moze sakriti ozbiljnu nedorečenost likova i zapleta. Johnson se baš previše ne snalazi ni u akcijskim scenama koje su prilično konfuzne (jedini izuzetak je scena
zavođenja izmedju Daredevila i Elektre). Ni glumci se nisu baš pretrgli – Ben Affleck je mnogo uvjerljiviji kao slijepi odvjetnik nego kao akcijski turborazbijač, dok je dežurni holivudski dobričina Michael Clarke Duncan (Zelena milja) promašen u ulozi negativca. Jedini koji se čini zanimljivim u filmu jest Jon Favreau kao Murdockov kolega “Foggy” Nelson, dok Colin Farrell malo preglumljuje u ulozi demonskog Bullseyea. Kada se svemu doda anti-katartično finale (s očiglednom namjerom da se ostavi materijal za nastavke), Daredevil ostavlja zalostan dojam filma koji nije iskoristio svoje potencijale.
OCJENA: 4/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
Ukoliko ste posljednjih godina i desetljeća prije Trumpove ere imali prilike gledati politički kontekst hollywoodskih filmova ili način na koji su zbivanja komentirali američki mainstream mediji, mogli ste zaključiti kako posjedovanje vatrenog oružja kod običnih građana predstavlja uzrok sveg zla na svijetu, te kako je ukidanje Drugog amandmana američkog Ustava plemeniti cilj za čije ispunjavanje treba koristiti sva moguća sredstva. Cijena koja se za to mora platiti, međutim, možda bude i previsoka, barem ako je vjerovati osnovnoj premisi američke TV-serije Into the Badlands.
Radnja se, naime, događa u relativno dalekoj budućnosti gdje se ostvario san svih zagovornika zabrane vatrenog oružja, odnosno gdje ono više jednostavno ne postoji. Okolnosti u kojima je do toga došlo su, međutim, bile apokaliptičke prirode – ratovi koji su iscrpili i potpuno razorili civilizaciju i stoljeća kaosa iza kojih su ostali samo djelići moderne tehnologije. Ostaci preživjelog čovječanstva žive u području zvanom Badlands (doslovno “Loše zemlje”) gdje je kaos zamijenio feudalni poredak u kome nekolicina baruna, pod izgovorom fizičke zaštite, upravlja i eksploatira mase kmetova (doslovno “kotačića”), a u tome im pomažu male vojske tzv. “clippera”, elitnih ratnika vrhunski izvježbanih u borilačkim vještinama i mačevanju. Jedan od tih “clippera” je Sunny (Daniel Wu), glavni zapovjednik u vojsci baruna Quinna (Marton Csokas). Prilikom obračuna sa nomadima Sunny slučajno pronađe i u “clippere” regrutira dječaka po imenu M.K. (Aramis Knight) za koga se ispostavljada posjeduje natprirodne moći. Taj isti dječak zanima i Quinnove suparnicu Udovicu (Emily Beecham) koja ga misli iskoristiti kako bi se obračunala sa drugim barunima, a stvari dodatno komplicira suparništvo dviju Quinnovih supruga – starije Lydije (Orla Brody) i mlađe Jade (Sarah Bolger), od kojih potonja održava tajnu ljubavnu vezu s Quinnovim sinom i nasljednikom Ryderom (Oliver Stark).
Daniel Wu, koji je kao jedan od koproducenata serije, je relativno nepoznat američkoj (a samim time i svjetskoj) publici, ali je zato u Hong Kongu i na azijskom tržištu izgradio reputaciju zvijezde, prije svega nastupajući u kung fu, odnosno wuxia filmovima. Wu je rođen u SAD, te je jedan od motiva za Into the Badlands bilo nastojanje da se taj žanr približi, odnosno prilagoditi gledateljima u njegovoj domovini. Zbog toga je Into the Badlands smješten u postapokaliptičku daleku budućnost u kojoj bi Amerika mogla dovoljno sličiti drevnoj Kini. Ne može se reći da nije uložen nikakav trud da se serija učini različitom od drugih postapokaliptičkih ostvarenja – u smislu ikonografije, dizajna i općeg ugođaja se tu daleko manje oslanja na Pobješnjelog Maxa i Fallout, a mnogo više na Hillove legendarne Ratnike podzemlja (prije svega u uniformama suparničkih vojski), kao što lokacije u Louisiani pružaju osvježenje u odnosu na pustinjske pejzaže, a tamošnja imanja prilično uvjerljivo “glume” sjedišta feudalnih velmoža. Fiktivni univerzum se nastoji učiniti uvjerljivim i kroz korištenje novih riječi.
Taj je trud, međutim, velikim dijelom kompromitiran time što se potencijalno fascinantni svijet Badlandsa prikazuje kroz iritantno predvidljive i klišeizirane zaplete koji bi izgledali otrcani čak i u trećerazrednoj meksičkoj sapunici. Nimalo ne pomaže ni neujednačena gluma, pri čemu se posebno ističe groteskno našminkani Marton Csokas kome nije dosta to što nosi kostim robovlasničkog južnjačkog patrijarha, nego mora pokazivati i kako je savršeno savladao južnjački naglasak. Svi drugi glumci se, međutim, daleko manje trude po tom pitanju, pa se ni on, a samim time i serija, teško može shvatiti ozbiljno. Emily Beecham je jedina glumica koja se ističe u pozitivnom smislu, ali su za to daleko odgovorniji relativno oskudni kostimi i scene u kojima demonstrira borilačke vještine nego ono što su joj postavili scenaristi. Ostatak glumačke ekipe, koji uključuje uobičajeno prekvalificirani kontingent s Britanskog otočja, se trudi, ali ne ostavlja neki naročiti dojam, za razliku od veterana kao što su Stephen Lang i Lance Henriksen u malim, ali dojmljivim epizodama.
Sve te nedostatke u određenoj mjeri nadoknađuje to što su ih, čini se, bili svjesni i tvorci Alfred Gough i Miles Millar, te su prvu sezonu srezali na i za sadašnje standarde prilično kratkih šest epizoda. Tako ima manje prilike da se stvore rupe u zapletu ili gledatelji počnu postavljati neugodna pitanja, dok je, s druge strane, iskorištena svaka moguća prilika za akcijske scene. A one su prilično dojmljive, te uključuju ogromne količine eksplicitnog nasilja i prolijevanja krvi (iako prilično ispod koje je uveo Spartacus), ali i vrhunsku koreografiju za koju je zaslužan hongkonški majstor Ku Huen-Chiu. Iako završava s uobičajeno iritantnim cliffhangerom (čije će rasplitanje gledatelji imati prilike vidjeti na proljeće 2017. godine), Into the Badlands se može preporučiti publici koja nije previše zahtjevna, odnosno kojoj je stil dovoljan razlog da se zanemari ne baš impresivni sadržaj.
Iako televizija, kako se danas to voli govoriti, proživljava svoje Zlatno doba, moglo bi se pretpostaviti da neki od njegovih aspekata ne moraju uvijek donijeti smiješak na lice tvorcima popularnih serija. Prije svega zbog toga što su scenaristi i producenti u uvjetima donedavno nezamislive hiperprodukcije i tako stvorene konkurenciji pod strahovitim pritiskom da publici po svaku cijenu serviraju nešto što nisu vidjeli niti imaju priliku vidjeti nigdje drugdje. A to je prilično teško postići, čak i uz dosta uloženog truda, pa se često uz dosta frustracije i stresa ispostavi da je nešto što bi trebalo biti novo u stvari tek varijacija na staru i već viđenu temu. Takav dojam bi mogao stvoriti Maigret postavlja zamku, britanski televizijski film koji predstavlja pilot za TV-seriju u kojoj lik pariškog policijskog komesara Julesa Maigreta tumači Rowan Atkinson.
Film predstavlja adaptaciju istoimenog romana Georgesa Simenona iz 1955. godine. Radnja se događa 1950-ih u Parizu, gdje je živopisna boemska četvrt Montmartre postala lovištem serijskog ubojice koji ubija žene. Nakon serije nerazjašnjenih ubojstava je javnost prestravljena, a Maigret i njegovi ljudi pod sve većim pritiskom pretpostavljenih da hitno riješe slučaj koji će im inače biti oduzet. Maigret zbog svega toga dolazi na neobičnu ideju da na ulice Montmartrea pošalje policajke u civilu koje bi trebale namamiti ubojicu. Marthe Jusserand (Eva-Jane Willis), jedna od njih je napadnuta, ali uspije preživjeti. Iako nije vidjela lice ubojice, forenzički tragovi Maigreta dovedu do mladog dekoratera Marcela Moncina (David Dawson). Iako bi njegovo hapšenje trebalo zaustaviti seriju ubojstava, nedugo potom još jedna žena je ubijena na Montmartreu, te se Maigret prisiljen zapitati nije li pogriješio.
Jules Maigret je, iza Sherlocka Holmesa, vjerojatno najpoznatiji i najpopularniji lik detektiva na svijetu, te je kroz desetljeća doživio brojne inkarnacije u nizu zemalja – od Francuske, Italije, Japana do Sovjetskog Saveza. Od svih njih je vjerojatno najpoznatija ona legendarnog Jeana Gabina, a što je uključivalo i prvu ekranizaciju Maigret postavlja zamku iz 1958. godine. Rowan Atkinson je, pak, peti glumac koji je utjelovio Maigreta na britanskoj televiziji, nakon Michaela Gambona u TV-seriji emitiranoj 1992. i 1993. godine. Moglo bi se reći da je upravo angažman Atkinsona ono što je trebalo privući pažnju publike, odnosno pokazati da je novi Maigret drugačiji od ostalih. Na prvi pogled se čini tako, ali prije svega zato što je Atkinson karijeru izgradio na komičnim likovima, te je, u najmanju ruku, zanimljivo kako će se nositi s mrtvački ozbiljnom ulogom pariškog policajca. Tu mu je u velikoj mjeri pomoglo to što je u sedmom desetljeću života, ali i bogato iskustvo zbog koga se tumačenje Maigreta čini daleko lakšim. Atkinson, koji je prema vlastitim riječima poklonik Simenonovih romana, ipak nije uspio od novog Maigreta napraviti nešto posebno, iako je za to on sam najmanje kriv.
Razlog za to je prije svega u nespretnom scenariju Stewarta Harcourta koji je Simenonov predložak previše razvukao, a što posebno dolazi do izražaja kada se usporedi s TV-serijom s početka 1990-ih gdje je poslužio za upola kraću epizodu. Sam kriminalistički zaplet, odnosno misterij vezan uz serijskog ubojicu, nije naročito originalan iako, istini za volju, u Simenonovo vrijeme to možda i nije bio slučaj. Maigret postavlja zamku, pak, tek negdje oko polovice pruža publici uvid u Maigretove detektivske vještine. Prije toga je previše naglaska stavljeno na pozadinu likova, uključujući odnos Maigreta sa suprugom (koju tumači Lucy Cohu) ili nastojanje da se Maigret pokaže kao dobričina koja suosjeća sa obitelji žrtava. Ono što je možda najfascinantnije jest veliki trud u rekonstrukciju Pariza 1950-ih godina, koga, isto kao i verziji s početka 1990-ih, prilično uvjerljivo “glumi” Budimpešta. To se odnosi ne samo na kostime, frizure, šminku, rekvizite i društvene norme, nego i mladim generacijama teško zamislive poteškoće s kojima su se suočavali tadašnji policajci lišeni mobitela, računala i sveprisutnih videokamera. Iako će dojam pred kraj prilično pokvariti Fiona Shaw s užasnim preglumljivanjem u ulozi majke osumnjičenika, ti detalji su, barem za sam početak, dovoljni da novi Maigret dobije prolaznu ocjenu.
Hollywood se nikada, a pogotovo u posljednje vrijeme, nije ustručavao skrivati svoje lijevo ili barem salonski lijevo političko opredjeljenje. Za to postoje možda daleko bolji primjeri od tweetova njihovih najistaknutijih hollywoodskih celebrityja kojima se posljednjih dana i tjedana izražava zgražanje i nevjerica nad onim što su nedavno bili izabrali njihovi sugrađani. Hollywoodsko ljevičarstvo se na daleko zabavniji i kreativniji način može pronaći u sadržaju filmova i TV-serija pri čemu je na početku ovog desetljeća jedan od popularnijih trendova bilo forsiranje socijalne priče, odnosno eksplicitno ili implicitno promoviranje priče o 1% Amerikanaca čije bogatstvo, pohlepa i korumpirano društveno-političko ustrojstvo ostatak Amerike i svijeta drži u bijedi i siromaštvu. Taj se trend, koji je možda najeksplicitniji izražaj dobio u Vitez tame: Povratak, danas manje-više ispuhao što se hollywoodskim filmova tiče, ali i dalje nastavlja inspirirati televizijske autore. Zahvaljujući tome imamo priliku pogledati i jednu od najzanimljivijih TV-serija u posljednje vrijeme, Mr. Robot, čija je prva sezona odnedavno dostupna pretplatnicima Picboxa.
Protagonist, čiji lik tumači Eliot Alderson, mladi njujorški informatičar koji živi dvostrukim životom – preko dana zarađuje redovni kruh u poduzeću za računalnu sigurnost, dok se preko noći bavi hakerajom i povremeno tako dobavljene podatke koristi kako bi ispravio nepravde i svijet oslobodio svakojakog ološa. Eliota upravo zbog toga regrutira Fsociety, mala ali odabrana družina radikalno antikapitalistički orijentiranih hakera čiji je vođa po imenu Mr. Robot (Christian Slater) osmislio plan čija je meta ECorp (kolokvijalno Evil Corp, “Zla korporacija” u prijevodu), svemoćna multinacionalna korporacija koja, između ostalog, čuva najpovjerljivije podatke svjetskih financijskih institucija. Ukoliko se plan ostvari, podaci bi bili uništeni, a dug milijardi ljudi na svijetu jednostavno izbrisan. Dok se Eliot bori s praktičnim i drugim aspektima onoga što bi trebala biti velika antikapitalistička revolucija, istovremeno se mora suočiti s vlastitim unutarnjim demonima koji uključuju razgovore sa zamišljenim prijateljem, odlazak psihoterapeutu i vlastitu ovisnost o morfiju. Situaciju dodatno komplicira to što je u tvrtci zaposlena Angela Moss (Portia Doubleday), njegova najbolja prijateljica iz djetinjstva, dok se u samom ECorpu za direktorsko mjesto bori mladi, računalno nadareni, ali beskrupulozni i bolesno ambiciozni Tyrell Wellick (Martin Wallström).
Mr. Robot bi se najlakše mogao opisati kao autorsko djelo. To ne iznenađuje jer je njegov tvorac Sam Esmail, koji ga je originalno bio zamislio kao cjelovečernji film, velikim dijelom inspiraciju za protagonista i radnju pronašao u detaljima iz vlastitog života. Esmail, koji je, kao i glavni glumac Malek, podrijetlom Egipćanin, a neko vrijeme se bio školovao za informatičara, je za scenarij bio potaknut Arapskim proljećem, odnosno ulogom hakera i društvenih mreža u tim burnim zbivanjima. Njegova se serija također za mnoge motive naslanja na stvarni život – FSociety se velikim dijelom može shvatiti kao fiktivna verzija Anonymousa, a zli ECorp je, pak, svoj logo posudio od Enrona, zloglasne i prije više godina neslavno propale američke energetske tvrtke, gledateljima u Hrvatskoj poznatoj po tome što je za vrijeme Račanove vlade trebala preuzeti HEP-ove elektrane. Ljubiteljima filmova i TV-serija će, pak, daleko više u oči padati brojne reference na prethodna ostvarenja, a zbog čije učestalosti i eksplicitnosti se Mr. Robotu ne može nazvati najoriginalnijim. Vjerojatno najviše upada u oči u to što su glavni lik i njegova naracija “posuđeni” iz Dextera, dok antikapitalistički stav, ali i pojedini detalji zapleta, pa i likovi, jasno ukazuju na Fincherov Klub boraca kao Esmailov uzor.
To ne znači da u Mr. Robota nije uložen veliki trud. To se prije svega odnosi na izbor prilično neobične i raznovrsne glumačke ekipe. Malek, koga publika poznaje prije svega po nezahvalnim ili sporednim ulogama (poput faraona u trilogiji Noći u muzeju), jednostavno briljira u fascinantnoj ulozi protagonista za koga nikada nije posve jasno da li je duševno zdrav, odnosno nije li sve što se događa oko njega proizvod bolesne mašte. Christian Slater je isto tako briljantan kao sredovječna verzija buntovnog adolescenta koga je prije više od četvrt stoljeća glumio u Buntovniku na radio-valovima. Portia Doubleday je, pak, sa svojim disneyevskim velikim očima prilično uvjerljivo oličenje dobre i savršene djevojke za koju bi u konvencionalnom filmu navijali da završi s protagonistom. Čak i likovi koji bi inače bili sporedni su sjajni – Martin Wallström briljira ikao putanja njegovog lika nije baš najsretnije scenaristički isprofilirana, a Carly Chaykin, usprkos toga što je daleko od suvremenih estetskih kriterija ljepote i toga što je njen lik iritantno dosljedan arhetip pankerske hakerice, jednostavno zrači svojevrsnim “uvrnutim” seksepilom. S druge strane, Mr. Robot na trenutke pretjeruje s političkom korektnošću, pa se među živopisnim likovima našlo mjesta za sve moguće rasne, vjerske, etničke, LGBT i druge manjine koje prošle godine nisu uspjele izabrati Hillary Clinton za predsjednicu. No, taj element, koji veliki dio publike i neće smatrati nekim naročitim nedostatkom, će mnogo manje upasti u oči u odnosu na izuzetan trud koji su tvorci serije uložili u specifičan stil, koji uključuje ne samo brigu o scenografiji i izboru glazbe, nego i ugođaj koji od početka do kraja podsjeća na Stanleya Kubricka u najboljim danima. Mr. Robot zbog svega toga, čak i u sve kompetitivnijem svijetu kvalitetnih TV-serija, izgleda kao nešto posebno, a što će na kraju prve sezone potvrditi i specifičnim načinom na koji gledateljima servira svoj cliffhanger – iza odjavne špice, u izuzetno mračnoj i zloslutnoj sceni koja sugerira da revolucije rijetko stvaraju jedan bolji i ljepši svijet, odnosno previše često nisu ono što o njima misle njihovi najvatreniji poklonici. Da su TV-serije kao Mr. Robot jedino mjesto gdje se gledatelji moraju suočiti s tom neugodnom istinom, svijet bi tek tada bio lijepo mjesto.
Draxblog VI 