uloge: Mark Wahlberg, Joaquin Phoenix, Charlize Theron, Ellen
 Burstyn, James Caan, Faye Dunaway, Steve Lawrence, Tony
 Musante, Chad Aaron, Victor Argo, Robert Montano, Tomas
 Milian, David Zayas, Andy Shrem
 scenografija: Kevin Thompson
 kostimografija: Michael Clancy
 fotografija: Harry Savides
 montaža: Jeffrey Ford
 glazba: Howard Shore
 scenarij: James Gray & Matt Reeves
 režija: James Gray
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 115 '
 

Gangsterski film danas, bilo da je rijec o niskobudžetnim nezavisnim i “nezavisnim” produkcijama ili holivudskim “high concept” blockbusterima, gotovo u pravilu izgleda kao nečiji pokušaj da se bude veći Tarantino od Tarantina u kulerštini, poznavanju popularne kulture i kolićini crnog humora. Zbog svega toga je danas ozbiljnih filmova o organiziranom kriminalu prilično malo, a još manje je onih koji taj društveni fenomen prikazuju onakvim kakvim jest. Razlog tome je vjerojatno u činjenici sto organizirani kriminal, kao i gotovo svaka druga životna pojava, u stvarnom životu izgleda mnogo prozaičnije, neatraktivnije i dosadnije nego na filmu. No, američki nezavisni filmaš James Gray nije među onima koji su se dali pokolebati time i njegov beskompromisno naturalistički pristup je 1994. godine rezultirao s Malom Odesom, jednim od mozda najboljih filmova u proteklom desetljeću. Gray je gotovo šest godina čekao prije nego što se ponovno upustio u sličan projekt, ovog puta inspiriran biografijom vlastitog oca, upetljanog u korupcionaški skandal u New Yorku 80-tih godina. U ime pravde, na žalost, nije ponovio uspjeh svog prethodnika, jer je “Miramax” torpedirao kino-distribuciju, a kritičari bili prilicno podijeljeni. No, u svakom slučaju, dolazak ovog filma u nase videoteke ipak treba pozdraviti.

Glavni junak filma je Leo Handler (Wahlberg), mladi Njujorčanin koji je zbog sudjelovanja u krađi automobila odsjedio godinu i pol dana u zatvoru, a sada se vraća kući, gdje ga rodbina i prijatelji dočekuju kao heroja zbog toga što je odbio izdati suradnike kako bi smanjio kaznu. Leova majka Val (Burstyn) mu preko svoje sestre Kitty (Dunaway) nastoji ishoditi posao kod Kittynog supruga Franka Olchina (Caan), biznismena koji vodi tvrtku za opravku vagona njujorške podzemne zeljeznice. Frank je spreman zaposliti Lea, ali tek nakon sto prođe dvogodišnji tečaj za strojara. S obzirom da mu je majka teško bolesna, Leo umjesto toga odlucuje prihvatiti ponudu svog prijatelja Willieja Guttiereza (Phoenix), koji također radi u Frankovoj tvrtki, ali sasvim drukčiji posao. Frank je, naime, da bi opstao u poslu prisiljen ne samo naveliko podmićivati gradske političare i službenike, nego i sabotirati opremu suparničkih tvrtki, pri čemu glavnu ulogu igraju Willie i njegova ekipa. Leo postaje njenim članom, ali prilikom prvog takvog rutinskog “posla” stvari krenu krivo, i Leo odjednom, ni kriv ni dužan, postaje osumnjičen za ubojstvo čuvara. Leo je prisiljen bježati, i to ne samo od policije, nego i od vlastite obitelji kojoj nije u interesu da “propjeva” o mutnim poslovima. Leu jedinu podršku pruža njegova lijepa rođaka i Williejeva djevojka Erica Stoltz (Theron).

Jedan od razloga zbog kojih je američki kritičarski establishment prilično hladno dočekao U ime pravde može se naći u tome što je ovaj film pružio sliku Amerike prilično drukčiju od one koju nam je Hollywood nastojao prodati tokom klintonovske ere. New York kojeg Gray opisuje je mračno, hladno i depresivno mjesto u kojem obitavaju uglavnom “šljakeri” s plavim ovratnicima od kojih nitko nema više od završene srednje škole, a jedina alternativa mukotrpnom fizičkom radu od jutra do sutra predstavlja bavljenje kriminalom. No, Grayeva je slika još depresivnija, jer scenarij U ime pravde iznosi prilično neugodnu tezu prema kojoj je granica između kriminala i “normalne” egzistencije mnogo nejasnija nego što to većina ljudi misli. Naime, kriminal se u svom najčešćem obliku manifestira tako da ne uključuje nasilje niti neposredno ugrožavanje nečije egzistencije, pa veoma lako postaje ne samo prihvatljivim nego i jedinim mogućim načinom života. Ne samo što su pojedinci s dna društvene ljestvice nemoćni da mu se odupru, nego je korupcija normalan dio života u poslovnim, policijskim i političkim krugovima, pa tako U ime pravde pokazuje situacije kakvih je uvijek bilo i uvijek će ih biti, bez obzira na sve demagoške parole. Takav depresivnom stavu je Gray, na žalost, proturječio u svom melodramatskom i neuvjerljivom finalu koje je glavni razlog zbog kojeg je U ime pravde slabiji film od Male Odese.

No, biti slabiji od filma kao sto je Mala Odesa ne znaci neku sramotu. Naprotiv, U ime pravde je više nego dobar film, što prije svega ima zahvaliti sjajnoj Grayevoj režiji i još boljoj glumačkoj ekipi. Wahlberg možda izgleda previše blijedo kao protagonist, ali takav pristup i funkcionira prilikom tumačenja lika koji je završio u zatvoru zbog samoubilačkog prihvaćanja “društvenih” pravila. Joaquin Phoenix (Gladijator) kao njegov moralnim dvojbama i ljubomorom rastrzani prijatelj je također izvrstan te još jednom dokazuje kako je daleko bolji glumac od svog pokojnog brata Rivera. James Caan je također dobar kao “normalni” biznismen prisiljen služiti se “nenormalnim” metodama, a hiperproduktivna Charlize Theron se također snašla u nezahvalnoj ulozi dežurnog “odmora ratnika”. No, uz izvrsne glumce sjajno je svoju ulogu odigrao i New York sa svojim depresivnim lokacijama, kao i Howard Shore čija klasičnim uzorima inspirirana partitura predstavlja jedan od najboljih primjera filmske glazbe koji smo mogli čuti u posljednjih nekoliko godina. Zbog svega ovoga U ime pravde je film koji će, usprkos svojih nedostataka, ostaviti snažan dojam i stoga zaslužuje da ga se preporuci za gledanje.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.