RETRO-RECENZIJA: Ljubimica Amerike (America’s Sweethearts, 2001)

uloge: John Cusack, Julia Roberts, Catherine Zeta-Jones, Billy Crystal,
 Hank Azaria, Christopher Walken, Stanley Tucci, Alan Arkin
 glazba: James Newton Howard
 scenarij: Billy Crystal & Peter Tolan
 režija: Joe Roth
 proizvodnja: Revolution Studios/Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 102 '

“Jeste li čuli… šmrc… Rastali su se Tom Cruise i Nicole Kidman… šmrc… A bili su savršeni par… šmrc… Kako ću sada moći gledati ikoga od njih, a da se… šmrc… ne rasplačem?” Vjerojatno je te riječi čula supruga jednog od “Columbijinih” glavešina kada je svoju pudlicu vodila kod pedikera. To i ne bi bio problem da anegdotu nije prenijela svom suprugu koji je došao na ideju da od toga napravi film. I naravno, taj film je morao biti ništa drugo nego romantična komedija s nikim drugim do Juliom Roberts u glavnoj ulozi. S obzirom da dotična tumaci ulogu Kathleen “Kiki” Harrison, ružnog pačeta koje radi kao pomoćnica svoje sestre, holivudske superstarlete Gwen Harrison (Zeta-Jones) svatko tko primijeti raspored imena na špici će bez problema zaključiti kako će se dotična iz ružnog pačeta pretvoriti u superljepoticu i završiti s Gweninim bivšim suprugom Eddiejem Thomasom (Cusack). Za sve one koji imaju neke sumnje u taj ishod pobrinuo se foršpan koji je sažeo sva važna zbivanja od početka do kraja filma. A svi oni koji misle da bi ovo trebala biti komedija to trebaju shvatiti prilično uvjetno, jer scenarij Billyja Crystala (koji se pojavljuje u ulozi holivudskog publicista koji Gwen i Eddieja treba “spojiti” za potrebe propagiranja blockbustera u kojem se zajedno pojavljuju) naprosto nije smiješan. Jedini tračak humora pojavljuje se na kraju, kada se uvijek pouzdani Christopher Walken pojavljuje u briljantnoj epizodi “umjetnički” orijentiranog režisera. Na žalost, taj trenutak (koji je trebao ismijavati “arty-farty” luftbrenzere, a zapravo ismijava “službeni” Hollywood) traje prekratko da bi Ljubimicu Amerike spasio od zasluženog potonuća u zaborav.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Jay i Silent Bob uzvraćaju udarac (Jay and Silent Bob Strike Back, 2001)

uloge: Jason Mewes, Kevin Smith, Ben Affleck, Will Farrell, Shannon
 Elizabeth, Eliza Dushku, Ali Larter, Brian O'Halloran, Jeff Anderson, Jason
 Lee, George Carlin, Carrie Fisher, Jason Biggs, Matt Damon, Mark Hamill,
 Joey Lauren Adams, Dwight Ewell, Jennifer Schwalbach-Smith
 glazba: James L. Venable
 scenarij: Kevin Smith
 režija: Kevin Smith
 proizvodnja: View Askew/Miramax, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 104 '

Jay i Silent Bob uzvraćaju udarac, peti film iz nečega što je trebalo biti upamćeno kao “New Jersey trilogija” predstavlja jop jedan dokaz u prilog tvrdnji kako i najdarovitiji filmaši imaju problema sačuvati svoje kreativne sposobnosti u okružju holivudskog glamura i visokih budžeta. Nakon što je prije osam godina bljesnuo svojim mikro-budžetskim Trgovcima, Smith je snimao filmove čiji je kvalitet obično bio obrnuto proporcionalan njihovoj cijeni odnosno broju velikih holivudskih zvijezda koje su se u njima pojavljivale. Nakon kontroverzne (i precijenjene) Dogme, Smith je snimio nešto što bi trebalo biti film “za dušu”, odnosno ostvarenje koje bi trebalo biti poklon njegovim najvjernijim fanovima. Slično kao i svi ostali Smithovi filmovi, i ovaj se odvija u univerzumu koji ima iste likove. U ovom slučaju to su sitni dileri Jay (Mewes) i Silent Bob (Smith), koji, čuvši kako Hollywood namjerava ekranizirati strip temeljen na njihovim životima a da im nitko nije isplatio autorska prava, odluće otputovati u Los Angeles kako bi sabotirali snimanje. Ono što slijedi je serija pustolovina koja ce dati priliku za niz gegova u kojima Smith demonstrira svoj specifični zahodski (i, ako je vjerovati dežurnim holivudskim gay-dušobriznicima, homofobni) humor. S obzirom da su Jay i Bob u svim prethodnim filmovima bili likovi sporednog značaja, kao protagonisti nisu previše uspješni, a i Smithovo korištenje tanašnog i recikliranog road movie zapleta (kao i ne baš produhovljeno parodiranje Charliejevih anđela) ne prolazi ništa bolje. Ono u čemu ovaj film uspijeva jest Smithovo samoparodiranje, odnosno korištenje svih mogućih referenci na svoj prethodni opus. Zbog toga ce Jay i Bob uzvraćaju udarac biti više nego zabavan film za one koji su već bili uživali u Smithovom opusu, dok se onima koji nisu ipak treba preporučiti nešto drugo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Torrente 2 (Torrente 2: Misión en Marbella, 2001)

uloge: Santiago Segura, Gabino Diego, Tony Leblanc, Jose Luis Moreno,
Ines Sastre, Arturo Valls, Juanito Navarro, Eloi Yebra, Rosanna Valls,
Carolina Bona
glazba: Roque Banos, Joaquin Sabina & Santiago Segura
scenarij: Santiago Segura
režija: Santiago Segura
proizvodnja: Lolafilms, Spanjolska, 2001.
distribucija: Discovery
trajanje: 99′

Santiago Segura, španjolski komicar koji se svojom urnebesnom komedijom Torrente: Glupa ruka pravde dokazao kao vrsni scenarist daje još jedan primjer kako je španjolska kinematografija, čak i kada radi nastavke, superiorna Hollywoodu. Za razliku od prethodnog filma, čija se radnja odvijala na ulicama Madrida, ovaj film započinje u Marbelli, elitnom španjolskom odmaralištu gdje se preselio bivši policajac i samozvani istjerivač ulične pravde Torrente (Segura). Nakon što je sav novac izgubio na kocki, Torrente je prisiljen za život zarađivati kao privatni detektiv i usput eksploatirati nekoliko poluretardiranih mladića koji su mu pristali biti učenicima. Stjecajem okolnosti, jedna od takvih rutinskih istraga će ga upetljati u zavjeru koja ne samo sto će ugroziti cijelu Marbellu nego Torrentea suočiti s tajnama vlastite prošlosti. Torrente 2 posjeduje jednako anarhoidni humor kao predložak, a Segura je jednako efektan kao podli, nekulturni, rasistički i homofobni protagonist. No, ovaj film je malo drukčijeg tona, jer su objekt parodije Bondovi filmovi umjesto uobičajenih holivudskih akcijada. Film će vas od početka do kraja nasmijavati do suza, iako su neki od štoseva reciklirani, a neki svoju poantu postižu samo kod španjolske publike. Kada se sve zbroji i oduzme, Torrente 2 je film koji zaslužuje preporuke kao neobavezna, ali prilično efektna zabava.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zaplešimo zajedno (Save the Last Dance, 2001)

uloge: Julia Stiles, Sean Patrick Thomas, Kerry Washington, Fredro Starr,
 Terry Kinney, Bianca Lawson, Vince Green, Garland Whitt
 glazba: Mark Isham
 scenarij: Duane Adler & Cheryl Edwards
 režija: Thomas Carter
 proizvodnja: Paramount/MTV, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 112'

Bob Dylan je bio u pravu – vremena se zbilja mijenjaju. Još prije desetak godina bi film poput Zaplešimo zajedno bio kontroverzan, s obzirom da je osnov zapleta noćna mora tipičnog američkog rasista – romansa između mlade bjelkinje i mladog crnca. No, sada je MTV ovaj zaplet iskoristio isključivo zato da film proda sto je moguće široj publici, garnirajući ga plesom i kulerskom hip-hop mjuzom. Kao što se to može ocekivati, radnja je prilično predvidljiva. Glavna junakinja filma, Sara Johnson (Stiles), je bijela tinejdžerka koja nakon smrti majke mora napustiti snove o baletu i preseliti se kod oca Roya (Kinney), jazz- glazbenika koji zivi u crnačkoj četvrti Chicaga. U školi ce ne samo upoznati čovjeka svog života u mladom crncu Dereku Reynoldsu (Thomas) nego i hip-hop glazbene stilove koji ce joj dati inspiraciju da ponovno počne vježbati balet i prijavi se za elitnu baletnu školu Julliard… Iako se scenarij ne udaljava od formule i klišeja (uključujući obvezni lik Malakaia kao Derekovog najboljeg prijatelja koji ga nastoji skrenuti s pravog puta i zadržati u “gangsta” okružju), tu i tamo se nađe trenutak za pokoji inteligentni komentar o stanju međurasnih odnosa u suvremenoj Americi. Ni likovi nisu jednodimenzionalni, pa je stoga humanistički ugođaj filma daleko opipljiviji. Naravno, šarmantna i darovita Julia Stiles (koja je svojom anoreksičnom figurom prilično uvjerljiva kao balerina) će se pobrinuti za kvalitenu glumu, isto kao i njen partner Thomas. I tumači sporednih uloga su dobro obavili posao, sto ne iznenađuje, s obzirom da je crni režiser Carter svoju filmsku karijeru započeo ispred kamere i zna kako raditi sa svojim bivšim kolegama. Na kraju, Zaplešimo zajedno možemo preporučiti zbog jedne prilično prozaične činjenice – nijedan film u kojem Julia Stiles demonstrira svoje borilačke vješine (da, ima i takvih scena) ne može biti sasvim loš.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 9. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Mrak film (Scary Movie, 2000)

uloge: Anna Faris, Shannon Elizabeth, Cheri Oteri, Dave
 Sheridan, Marlon Wayans, Shawn Wayans, Regina Hall, Kurt
 Fuller, Carmen Electra
 glazba: David Kitay
 scenarij: Shawn Wayans, Marlon Wayans, Buddy Johnson, Phil
 Beauman, Jason Friedberg & Aron Seltzer
 režija: Keenen Ivory Wayans
 proizvodnja: Miramax/Dimension Films, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 88 '

Činjenica da je Mrak film bio najgledaniji prošlogodisnji film u hrvatskim kinima (i tako potukao mnogo “jače” konkurente iz holivudske prve lige) će svakako mnoge hrvatske sociologe natjerati da pišu traktate kako o uspješnoj reklamnoj kampanji UCD-a, tako i o tome kako se naglo srozala kulturna razina hrvatske publike. Naime, Mrak film predstavlja manifestaciju svega onoga što je najgore u današnjem Hollywoodu – nedostatka bilo kakve originalnosti. Zamišljen kao parodija Vriska, Cravenove horor-komedije koja je sama parodirala horore 80-tih godina, Mrak film bi vjerojatno zavrsio kao potpuna katastrofa da producenti nisu angažirali braću Wayans, crne komičare koji su se u prošlosti istakli sličnim projektima (Sad si gotov gnjido). Braca Wayans, koji se zajedno s mladom, relativno nepoznatom ali i darovitom ekipom (među kojima se istice debitantica Anna Faris) pojavljuju u filmu, su gledatelje zasuli rafalom gegova od kojih mnogi koriste farrellyjevski zahodski humor i krše sva holivudska pravila političke korektnosti. Sve to funkcionira na početku, ali kao u sličnim projektima, originalnost se brzo potroši i Mrak film pred kraj postaje prilično dosadan, iako su ga Wayansovi skratili na nekih 90-tak minuta. Zbog toga će Mrak film buduće generacije gledati prije kao kulturni fenomen nego za zabavu.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 8. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 2, 2015)

Ostale sezone: 1, 3, 4

“Tako blizu, a tako daleko” su riječi kojima bi se najbolje mogao opisati početak druge sezone TV-serije Crna jedra. Barem iz perspektive jednog od njenih protagonista, piratskog kapetana Flinta (Toby Stephens) koji na obali promatra nasukanu olupinu španjolskog galijuna “Urca de Lima”, a njen teret – basnoslovne količine zlata i drugih dragocjenosti – iskrcan na plažu. Njegov san o tome da se dočepa tog plijena i tako namiri za ostatak života, međutim, ostaje san zbog nekih praktičnih detalja, prije svega vezanih uz vlastiti brod teško oštećen u okršaju sa Španjolcima, ali i na posadu čiji su ga preživjeli ostaci svrgnuli s mjesta kapetana te su, umjesto nove borbe, skloniji da ga dokrajče po kratkom postupku. Srećom po njega, među preživjelima je i slatkorječivi kuhar John Silver (Luke Arnold) koji u Flintovom očajničkom planu vidi vlastitu kartu za povratak u civilizaciju. U međuvremenu je Nassau, grad na bahamskom otoku New Providence i Flintova matična baza, došao pod nadzor piratskog kapetana Charlesa Vanea (Zach McGowan) a što prilično komplicira odnos s njegovom bivšom ljubavi Eleanor Guthrie (Hannah New), trgovkinjom koja zahvaljujući preprodaji opljačkane borbe i vezama s civiliziranim svijetom funkcionirala kao neslužbena gradonačelnica. Vaneov bivši član posade John Rackham (Toby Schmitz) je zbog i za pirate nezgodnih postupaka bojkotiran od kolega te prisiljen zarađivati kao vlasnik lokalnog bordela, gdje Max (Jessica Parker Kennedy), tamošnja madam, počinje privlačiti neobičnu pažnju njegove djevojke Anne Bonny (Clara Paget). Istovremeno svi u Nassauu počinju obraćati pažnju na namjere britanskih vlasti da se piratski otok vrati pod legitimnu vlast, ali i novopridošli piratski brod čiji bi vrijedni teret, ovisno o njegovoj sudbini, do toga mogao dovesti i mirnim i izuzetno krvavim putem.

Tvorci Crnih jedara u drugoj sezoni nisu nastojali otkrivati toplu vodu, te su publici pružili uglavnom isti sadržaj kakav je na jelovniku bio godinu dana ranije – smjesu pustolovine, melodrame, političkih i poslovnih intriga, ali sve začinjeno eksplicitnim nasiljem i seksom. Osnovni koncept serije – da ona, zapravo, predstavlja prednastavak klasičnog pustolovnog romana Otok s blagom – i dalje onim malo upućenijim gledateljima jasno sugerira kakva će biti krajnja sudbina nekih likova, kao i onih koje su njeni tvorci Jonanthan E. Steinberg i Robert Levine posudili iz povijesnih knjiga. Iako su sebi dozvolili da nova sezona bude dvije epizode duža od prethodne, iako u njoj nema nekih novih likova – barem onih toliko važnih da prežive duže od par epizoda – i iako se i dalje sve svodi na spletkarenje, prijevare, tučnjave, izdaje i “šokatna” otkrića o nečijim seksualnim orijentacijama, Crna jedra i u drugoj sezoni izgledaju svježe.

Najinteligentnijom se, pak, učinila odluka da se dramatični obrati rezerviraju ne za sadašnjost, nego za prošlost, pa su najintrigantnije scene u flashbacku koje prikazuju Flintovu prošlost kao perspektivnog časnika Kraljevske mornarice, koju je ulogu u propasti te karijere i odlasku na put piratstva u tome igrala fatalna gospođa Barlow (koju tumači Louise Barnes) i kako su se romantični idealizam i plemenite namjere sudarile sa stvarnošću na najgori mogući način. Scenaristima je, pak, na raspolaganju stajala i zanimljiva prilika da se mikrozmos Nassaua i piratski svijet početka 18. stoljeća prikažu iz perspektive vanjskog promatrača, ali ona, osim malih naznaka u jednoj epizodi, nije iskorištena. Razočaranje u manjoj mjeri predstavlja i finale sezone koje svojom mješavinom spektakularne akcije i melodrame malo previše podsjeća na slične, ne baš previše uvjerljive, situacije na kraju sezona Spartacusa. S druge strane, to je isto finale mnogo uvjerljivije skinulo s dnevnog reda jedan od važnih detalja u povijesti jednog likova, ali i na način koji odaje da autore nije izdao smisao za crni humor. Cliffhanger kojim završava druga sezona je manje ili isto onoliko iritantan kao i onaj kojim završava prva, a to je za serije poput Crnih jedara više nego dovoljno za veliki palac gore.

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: Preboli me (Get Over It, 2001)

uloge: Kirsten Dunst, Ben Foster, Melissa Sagemiller, Sisqo, Shane
 West, Colin Hanks, Zoe Saldana, Mila Kunis, Swoosie Kurtz, Ed Begley
 Jr., Martin Short, Carmen Electra
 glazba: Steve Bartek (pjesme: Sisqo)
 scenarij: R. Lee Fleming Jr.
 režija: Tommy O'Haver
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 87 '

Film Preboli me je film koji kombinira danas dva prilično popularna žanra – tinejdžersku romantičnu komediju i obrade Shakespearovih drama. Tako naš glavni junak, Berke Landers (Foster), kojeg je ostavila djevojka Allison McAllister (Sagemiller) nastoji svoju voljenu vratiti tako sto će sudjelovati u srednjoškolskoj postavi “Sna ljetne noći”, pri čemu dobiva pomoć od Kelly Woods (Dunst), nadarene sestre njegovog najboljeg prijatelja… Neoriginalni i predvidljivi zaplet odaje istu scenarističku ruku zaslužnu za Ona je sve to, sličnu romantičnu komediju koja će nam prije ostati u sjećanju po UCD-ovoj žestokoj reklamnoj kampanji nego po nekom posebnom kvalitetu. S druge strane, ovaj film, koji je gotovo neprimjetno stigao u naše videoteke, daleko je bolji. Razlog za to nije samo u tome što se u jednoj sceni šarmantna Kirsten Dunst pojavljuje u kupaćem kostimu, demonstrirajući atribute proporcionalne svom glumačkom umijeću. Preboli me već na samom početku, s nadrealističkim glazbenim brojem, odaje da je riječ o neobičnom ostvarenju koje žanrovska i komercijalna ograničenja nastoji premostiti neobičnim stilom. Režiser Tommy O’Haver se prilično potrudio biti različit od svojih kolega, i u tome je uspio. Preboli me nije naročito inteligentan niti antologijski film, ali će nam zato sat i pol vremena ostaviti u ugodnom sjećanju.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Trač (Gossip, 2000)

uloge: James Marsden, Lana Headey, Norman Reedus, Kate Hudson, Marisa
Coughlan, Sharon Lawrence, Eric Bogosian, Joshua Jackson, Edward James Olmos
glazba: Graeme Revell
scenarij: Gregory Poirier & Theresa Rebeck
režija: Davis Guggenheim
proizvodnja: Warner Bros/Village Roadshow, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 90′

Iako naslov i mlađahna glumačka ekipa sugeriraju kako je Trač ništa drugo nego još jedan teenage slasher film u stilu Vriska i Stravičnih legendi, troje protagonista – arogantni Derrick (Marsden), lijepa Cathy (Headley) i šutljivi Travis (Reedus), studenti uglednog njujorškog sveucilista – imaju mnogo važnije probleme od pomahnitalih serijskih ubojica. U nastojanju da nekako opravdaju svoj boravak na sveučilištu i možda jednom dobiju i diplomu, odlučuju da kao seminarski rad iz društvenih znanosti izmisle trač i poslije prate kako se on širi među studentima. No, kao što to obično bude, ono što je počelo kao neobavezna glasina o tome kako je uštogljena i nevinošću opsjednuta studentica Naomi (Hudson) dala svom dečku Beauu (Jackson) ubrzo postaje pravi pravcati kriminalistički slučaj u koji je upetljana policija, i koji bi mogao čak ugroziti nečije živote. Iz svega ovog se može zaključiti kako je scenarist Poirier imao ambicije da od ovog teen-trilerlčića napravi sasvim ozbiljnu dramu koja ispituje nesposobnost suvremenog čovjeka da spozna istinu u moru laži i medijskih manipulacija. Na žalost, bez obzira na u početku zanimljivu pricu, kao i solidnu glumu glavnih junaka (koje, pak, rastura izvrsni Edward James Olmos u epizodnoj ulozi detektiva), Trač predstavlja promašaj, i to prije svega zbog odvratno loše deus ex machina završnice, kao i režisera Guggenheima koji u nekih 30-ak minuta uspijeva uvaliti sve moguće trilerske klišeje čineći završni obrat sve nego iznenadnim. Možda se bolje i nije moglo očekivati od filma kojem je Joel Schumacher jedan od producenata, ali Trač svejedno odaje dojam ostvarenja koje je ispunilo daleko manje od onog što je na prvi pogled obećavalo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Uhvatite Cartera (Get Carter, 2000)

uloge: Sylvester Stallone, Rachael Leigh Cook, Mickey Rourke, Michael Caine,
 Alan Cummings, Miranda Richardson, John C. McGinley, Rhona Mitra
 scenarij: David McKenna
 režija: Stephen T. Kay
 proizvodnja: Warner/Morgan Creek, SAD, 2000.
 distribucija: Europa
 trajanje: 102 '

 

Iako mnogi danas drže kako je Hollywood izvor sveg zla na svijetu jer promiče seks, nasilje, hedonizam i materijalizam, film Uhvatite Cartera će ih razuvjeriti. Naime, ova dirljiva priča o Jacku Carteru (Stallone), mafijaškom razbijaču iz Las Vegasa koji se vraća u rodni Seattle kako bi ispitao sumnjive okolnosti bratove smrti, predstavlja trijumf svih najuzvišenijih ideala zapadne civilizacije. Glavni junak je vođen isključivo brigom za obitelj, pomaže nesretnicima u nevolji, nastoji ispraviti nepravde, oprašta poraženim neprijateljima, nasiljem se koristi u krajnjoj nuždi, a i akcijske scene je veliki majstor vizualnog vatrometa Stephen T. Kay namjerno rezirao tako traljavo da nasilje učini što neatraktivnijim za publiku. Konačno, te su scene prilično rijetke, pa tako veliki umjetnik Sylvester Stallone umjesto mišića koristi svoj neporecivi glumački talent, pred kojim blijede sve umišljene veličine i bezvrijedni anonimusi nalik na Michaela Cainea ili Mirandu Richardson, koji se, srećom, pojavljuju samo u kratkim epizodama. Zbog svega toga Uhvatite Cartera predstavlja remek-djelo, još jedan primjerak holivudske kreativnosti koja je u stanju stvoriti nešto veličanstveno cak i od najbijednijeg predloška, kao što je bio istoimeni ispljuvak britanske dekadencije snimljen 1971. godine kojeg su neki nadobudni kritičari i filmski instituti, zamislite, usudili staviti u izbor najboljih gangsterskih filmova ikada snimljenih.

OCJENA: 1/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Izabranica tame (Bless the Child, 2000)

uloge: Kim Basinger, Jimmy Smits, Holliston Coleman, Rufus Sewell, Angela
 Bettis, Christina Ricci, Michael Gaston, Anne Betancourt, Ian Holm
 glazba: Christopher Young
 scenarij: Thomas Rickman, Clifford Green & Ellen Green (po romanu Cathy Cash
 Spellman)
 režija: Chuck Russell
 proizvodnja: Paramount/Icon/MFP, SAD/Njemacka, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 107 '

 

Malo koji film je bio tako ispljuvan od američkih kritičara kao pseudoreligijski horor Izabranica tame, iako se teško za to može pronaći neki racionalni razlog. Možda kritičari nisu ispunili pljuvačku kvotu za tematski sličan Početak kraja. Možda im se nije svidjelo to da je nastup njihove ljubimice Christine Ricci brutalno prekinut od strane scenarista. A možda su odlučili Kim Basinger nakon “oskarovskog” trijumfa spustiti na zemlju i pokazati joj da ipak nije tako vrhunska glumica… U svakom slučaju, Izabranica tame je bolji nego što bi to moglo zaključiti iz američkih kritika, ali to ne znači da se njime režiser Chuck Russell (Maska, Brisač) može posebno ponositi. Priča o Cody, autističnoj djevojčici (Coleman) obdarenoj natprirodnim moćima za koju se odjednom počne zanimati opaki sotonistički kult na čelu s Ericom Starkom (Sewell) je prepuna klišeja i predvidljivih situacija, uključujući završnicu koja vječni sukob Dobra i Zla rješava korištenjem pipštolja. Basinger je prilično blijeda u ovom filmu, Jimmy Smits izgleda kao reciklaža detektiva Simonea iz Njujorških plavaca, a inače pouzdani Sewell (Grad tame) je prilično bljedunjav kao negativac. Mala Colemanova, više nego dobri specijalni efekti i par pristojnih akcijskih scena spašavaju dojam, ali ne dovoljno da za Izabranicu tame izaberemo išta vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.