RETRO-RECENZIJA: Jedan jedini (The One, 2001)

uloge: Jet Li, Carla Gugino, Delroy Lindo, Jason Statham, James Morrison,
 Dylan Bruno, Richard Steinmetz, Darin Morgan
 scenarij: Glen Morgan & James Wong
 režija: James Wong
 proizvodnja: Hard Eight/Revolution Studios/Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 87'

Jedan jedini predstavlja dobar primjer kako je Hollywood u stanju usvinjiti i najintrigantniju ideju. Ništa ne pomaže to što iza projekta stoji dvojac Morgan-Wong, tipovi zaslužni za najsvjetlije trenutke Dosjea X i Millenniuma. Naime, ideja o paralelnim svjetovima je kompromitirana na samom početku – u ovom filmu ih ima konačan broj (125) i svaki od njihovih stanovnika ima fizički identične verzije samog sebe u svakom od njih. Kada jedan od njih umre, životna energija se preraspođuje na preživjele čineći ih jačima. Bivši interdimenzionalni policajac Yu Law (Li) je ovo shvatio te počeo zloupotrebljavati dimenzionalne crvotočine i likvidirati svoje kopije po drugim svjetovima kako bi postao sve jači i stekao božanske moći. Na kraju ostaju jedino Yu Law i Gabe (Li), skromni losanđeleski policijski specijalac koji će se nakon nekoliko misterioznih pokušaja ubojstva morati suočiti s izopačenom verzijom samog sebe, a u tome će mu pomoći Roedecker (Lindo) i Funtsch (Statham), dva interdimenzionalna policajca. Svi oni koji su od ovog filma očekivali scenarističke standarde tima Morgan-Wong bit će poprilično razočarani. Zaplet i rasplet su prilično predvidljivi, dijalozi su natopljeni svim mogućim klišejima, a paralelni univerzumi su bili osmišljeniji i detaljniji u daleko jeftinijim epizodama Klizača u nepovrat. Ono što film toliko- koliko drži na površini jest Jet Li koji ponovno demonstrira svoje impresivne kung fu vještine, a kompjuterski spec-efekti mu omogućavaju da na kraju koreografira još dojmljiviju scenu borbe sa samim sobom. Osim toga se u filmu pronađe i pokoji svijetli trenutak (sitni detalji koji odaju da Gabeov svijet istovjetan onom u kojemu mi živimo, odnosno Yu Lawova završna replika), ali sve to nije dovoljno da bi Jedan jedini dobio išta više od prolazne ocjene (a i to na jedvite jade).

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Krojač Paname (The Tailor of Panama, 2001)

uloge: Pierce Brosnan, Geoffrey Rush, Jamie Lee Curtis, Leonor Varela,
 Brendan Gleeson, Harold Pinter, Catherine McCormack, Daniel Radcliffe,
 Lola Boorman, David Hayman, Mark Margolis, Jonathan Hyde, Dylan
 Baker, Jon Polito
 glazba: Shaun Davey
 scenarij: Andrew Davies, John Le Carre & John Boorman (po romanu Johna
 Le Carrea)
 režija: John Boorman
 proizvodnja: Columbia/Merlin Films, SAD/Irska, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 109'

Johna Le Carrea, britanskog književnika specijaliziranog za špijunske trilere, završetak hladnog rata nije spriječio da i dalje od tog žanra pravi bestselere. Tako je njegov roman Krojač Paname zaintrigirao Hollywood te je ekranizacija povjerena uglednom britanskom filmašu Johnu Boormanu (Point Blank, Oslobađanje) koji je, po običaju, snimanje obavio na autentičnim lokacijama, tj. u Panami gdje se odvija zaplet filma. Glavni protagonist je Andy Osnard (Brosnan), agent britanske tajne službe koji je po kazni poslan u Panamu gdje bi trebao nadzirati Panamski kanal. Osoba koja bi mu u tome trebala pomoći jest Harold Pendel (Rush), britanski krojač čije su mušterije pripadnici lokalne političke i ekonomske elite. Pendel, pritisnut financijskim problemima, nevoljko pristaje špijunirati za Osnarda i s vremenom, u nastojanju da od njega izmuze sto vise novca, počinje u svoje izvještaje ubacivati fiktivnu proturežimsku organizaciju i plan o prodaji Kanala tajanstvenim stranim partnerima. Osnard se, pak, iz vlastitih karijerističkih razloga previše ne trudi provjeravati Pendelove informacije pa će one, kada dođu do najviših političkih krugova u Londonu i Washingtonu, imati spektakularne posljedice. Krojač Paname je imao popriličan satirički potencijal, koji je pogotovo prisutan u scenama koje pokazuju makijavelizam suvremene zapadne birokracije i vojno-industrijskog kompleksa. Na žalost, Boorman ga nije iskoristio do kraja, jer je humor prečesto u sjeni realističkog prikaza stvarnosti suvremene Paname te film ima previše mračan ton da bi ga se moglo nazvati komedijom. Niti likovi nisu potpuno jasno određeni – Pierce Brosnan, ma koliko se trudio od ciničnog i amoralnog Osnarda napraviti anti-Bonda, u tome ne uspijeva, a ni za Jamie Lee Curtis u ulozi Pendelove supruge se ne zna što ona tu zapravo radi (prikaz njena dva najpoznatija atributa, najrazvikaniji adut cijelog filma, previše kratko traje i prilično je nejasan zahvaljujuće loše odabranoj fotografiji Philippea Rousselota). S druge strane, Geoffrey Rush (Sjaj, Otrovno pero markiza de Sadea) je prilično dobar u svojoj prilično kompleksnoj ulozi, a i među skupinom epizodnih glumaca se također mogu pronaći pravi biseri, poput Dylana Bakera (Sreća) u ulozi američkog generala. No, kada se sve zbroji i oduzme, Krojač Paname je film koji, s obzirom na reputaciju svojih tvoraca, predstavlja poprilično razočarenje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Parovi (Duets, 2000)

uloge: Paul Giamatti, Andre Braugher, Huey Lewis, Gwyneth Paltrow, Scott
 Speedman, Maria Bello
 glazba: David Newman
 scenarij: John Byrum
 režija: Bruce Paltrow
 proizvodnja: Hollywood Pictures, SAD, 2000.
 distribucija: Europa
 trajanje: 112 '

Parovi predstavljaju jedan od rijetkih uistinu obiteljskih projekata u suvremenom Hollywoodu. Režiser Bruce Paltrow je godinama pokušavao za ovaj film skupiti novce, sto mu je uspjelo tek nakon sto mu je kći Gwyneth dobila “Oscara”. No, Parovi su imali ne bas tako bezazlenih problema i prilikom snimanja i post-produkcije, a i kritičarski establishment ga je već prije premijere počeo rastavljati na proste faktore. Razlog je možda u temi koja je malo previše bizarna i subverzivna za samozaljubljeni Hollywood – karaoke pjevanju, fenomenu moderne kulture koji milijunima običnih, malih ljudi omogućava da se zabavljaju bez posredništva moderne industrije zabave. Scenarij Johna Byruma ne samo što daje uvid u karaoke-supkulturu, nego se koristi danas prilično popularnom tehnikom omnibusa, odnosno spajanja naizgled nepovezanih priča i likova. U ovom slučaju je to šestoro ljudi koji se sastaju na finalu 5000 US$ vrijednog karaoke-turnira u Nebraski. Paltrow kao režiser koji je zanat ispekao na televiziji se, pak, ne snalazi tako dobro u cjelovečernjom formatu, što se možda najviše vidi u neujednačenosti priča. Tako su od tri para koji se pojavljuju u filmu najefektniji Paul Giamatti (Pig Vomit iz Kralja etera) kao prolupali biznismen i Andre Braugher (Frank Pembleton iz Odjela za umorstva) kao bivši robijaš. U sjeni ove dvojice, čija je priča najdirljivija, ostala dva para su prilično nezanimljiva, iako Gwyneth Paltrow u svojoj relativno beznačajnoj ulozi pokazuje nevjerojatni pjevački talent. Možda najveće razočaranje od svih je Maria Bello (Hitna služba, Djevojke iz Coyote Bara) kojoj crna kosa jednostavno ne stoji, a i sav njen talent ne može spasiti katastrofalno loše napisan lik žene koja prijevoz preko kontinenta plaća seksualnim uslugama. Usprkos svim tim nedostacima, Parovi su, zahvaljujući dopadljivim glazbenim brojevima i glumačkom rasturu dvojca Giamati- Braugher ipak simpatičan filmić, iako će uživanje u njemu, kao i u karaoke-pjevanju, dosta ovisiti o prethodnom raspoloženju gledatelja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Legenda o vitezu (A Knight’s Tale, 2001)

uloge: Heath Ledger, Rufus Sewell, Shannyn Sossamon, Paul Bettany,
 Mark Addy, Adam Tudyk, Laura Fraser, James Purefoy, Christopher
 Cazenove
 glazba: Carter Burwell
 scenarij: Brian Helgeland
 režija: Brian Helgeland
 proizvodnja: Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 132'

Prošle godine je malo koji film u kina došao s tako lošom reputacijom kao Legenda o vitezu. Prvo, “Columbia” se u propagandne svrhe poslužila i za holivudske standarde previše prljavim trikom – na plakatima se citirao kritičarski hvalospjev novina koje uopće ne postoje. Drugo, zaplet nije obećavao ništa drugo do uobičajenog holivudskog silovanja povijesti, odnosno simplifikacije evropskog srednjovjekovne kulture na razinu koja bi trebala biti shvatljiva nepismenim američkim tinejdžerima. Glavni junak je William (Ledger), mladi štitonoša koji preuzima identitet svog umrlog gospodara kako bi se natjecao na viteškim turnirima i novcem od nagrada nahranio sebe i svoje prijatelje. No, ono što je trebalo biti privremeni posao pretvara se u uspješnu karijeru, jer se u Williamu krije veliki talent, te on s vremenom počne sanjati ne samo o slavi nego i o lijepoj plemkinji Jocelyn (Sossamon), iako ga u svim tim snovima priječi skromno kmetovsko porijeklo. Scenarist i režiser Brian Helgeland (L.A. povjerljivo) je vlastiti ne baš prilično produhovljen i žestoko klišejiziran predložak ipak uspio poboljšati kvalitetnom režijom, dobrim dijalozima, ali vise od svega simpatičnim korištenjem anakronizama, od kojih su gotovo svima u uho upale rock-pjesme na borilištima i dvorovima srednjovjekovne Evrope (a i Shannyn Sossamon se čini nedovoljno blijedom za srednjovjekovni ideal ljepote). Neumitne usporedbe s “Oscarom” ovjenčanim Gladijatorom ce biti u Helgelandovu korist – umjesto jeftine patetike ovaj film koristi humor da bi nadoknadio nedostatke zapleta i svojim je duhom bliži djelima Bocaccia i Chaucera, engleskog književnika cijim je “Canteburyjskim pricama” Legenda o vitezu inspirirana (i kojeg prilicno efektno tumači izvrsni britanski glumac Paul Bettany). Što se glumačke ekipe tiče, mladi Australac Heath Ledger (10 razloga zašto te mrzim, Patriot) je tu više zbog lijepog lica, slično kao i Shannyn Sinammon, no njihovi nedostaci su više nego nadoknađeni zahvaljujući iskusnijim kolegama kao što su Rufus Sewell, Mark Addy, Adam Tudyk i simpatična Laura Fraser. Zbog svega toga Legendu o vitezu trebamo pozdraviti kao jedan od rijetkih primjera kada je neki holivudski proizvod bolji od svoje reputacije.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Duhovi Marsa (Ghosts of Mars, 2001)

uloge: Natasha Henstridge, Ice Cube, Joanna Cassidy, Pam Grier, Jason
 Statham, Duane Davis, Clea DuVall, Richard Cetrone, Liam White,
 Charlotte Cornwell
 glazba: John Carpenter & "Anthrax"
 scenarij: Larry Sulkis & John Carpenter
 režija: John Carpenter
 proizvodnja: Screen Gems/Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 98'

Godine 2176. Mars je ne samo koloniziran nego i manje-više teraformiran, ali ga to svejedno ne čini previše ugodnim niti sigurnim mjestom za život. Razlog za to je, između ostalog, i u banditizmu oličenom u tipovima nalik na Desolation Wiiliamsa (Cube). No, dotični je zaglavio u usamljenom rudarskom naselju Chryse pa je mali policijski odred na čelu s kapetanicom Helen Braddock (Grier) poslan da ga odatle sprovede na daljnu “obradu”. Kada dođu u naselje, policajci će shvatiti da je naizgled rutinski zadatak mnogo teži nego što su pretpostavljali, odnosno da imaju posla s nečim mnogo gorim od Desolationa. Naime, rutinsko otkopavanje je iz površine Marsa oslobodilo duhove originalnih stanovnika koji su posjeli rudare i pretvorili ih u homicidalne manijake, tako da će se Helen i njena vjerna poručnica Melanie Ballard (Henstridge) morati itekako potruditi da iz svega izvuku živu glavu. Zaplet će mnoge podsjetiti na Napad na policijsku stanicu br. 13, kultni film režisera Johna Carpentera koji ga ovaj put reciklira u SF-okružju nastojeći po n-ti put vratiti staru slavu koju je proćerdao u prethodnom desetljeu. Rezultat njegovih napora jest film koji će zabaviti samo one koji ga ne budu shvatili previše ozbiljno. Na žalost, Carpenter je “trash” karakter ovog filma kompromitirao nedovoljno dosljednim spekuliranjem o matrijarhalnoj prirodi budućeg društva, kao i previše iritantnim hard-rock tamburanjem koje je daleko ispod standarda njegovih negdašnjih glazbenih partitura. Natasha Henstridge je, doduše, i dalje lijepa, i šarolika glumačka postava dobro obavlja posao, ali Duhovi Marsa svim svojim bićem odaju dojam filma koji je mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zavjera (Conspiracy, 2001)

uloge: Stanley Tucci, Kenneth Branagh, Colin Firth, Kevin McNally, Peter
 Sullivan, Barnaby Kay, Ben Daniels, David Threlfall, Jonathan Coy, Brendan
 Coyle, Nicholas Woodeson, Kevin McNally
 scenarij: Loring Mandel
 režija: Frank Pierson
 proizvodnja: HBO/BBC, SAD/Britanija, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 96 '

Usprkos svog intrigantnog naslova, radnja Zavjere je prilično prozaična. Suočena s ozbiljnim ekonomskim i političkim problemima, skupina vodećih državnih dužnosnika dolazi na sastanak na kome ce u svrhu njihovog rješavanja donijeti neke nepopularne mjere, a voditelj sastanka će koristiti svoj autoritet, prijetnje i podmićivanja ne bi li zadovoljio različite lobističke i stranačke interese, odnosno otklonio stanovite moralne dvojbe koje bi te mjere mogle izazvati… Ne, nije riječ o Račanu koji saziva sastanak “petorke” kako bi se dogovorila prodaja hrvatskih državnih poduzeća stranim megakorporacijama. Scenarij Zavjere se temelji na autentičnim stenografskim zabilješkama sa sastanka vodećih njemaćkih vojnih, policijskih, diplomatskih, stranačkih i drugih dužnosnika koje je u zimu 1941/42. godine Obberstgruppenfuehrer Reyhnadrt Heydrich (Brannagh) sazvao u berlinski dvorac Wansee kako bi pronašli najbolje moguće rješenje židovskog pitanja u okupiranoj Evropi. Režiser Frank Pierson je za film koristio autentične lokacije te ga snimio u “real time”-tehnici, koristeći se vrhunskim britanskim glumačkim talentima (na čelu s Brannaghom, koji očigledno uživa u ulozi negativca) kako bi nadoknadio relativno siromašan dramaturški potencijal jednog birokratskog sastanka. Rezultat je uistinu dojmljiv i ovaj film, možda vise nego ijedan drugi, pokazuje kako su temelji svega onoga što nazivamo zapadnom civilizacijom prilično krhki, te kako su naizgled kulturni, uglađeni ljudi ne samo sposobni za najgore moguće zločine, nego za njih pronaći opravdanje.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Oceanovih jedanaest (Ocean’s Eleven, 2001)

uloge: George Clooney, Brad Pitt, Julia Roberts, Andy Garcia, Matt Damon,
 Scott Caan, Casey Affleck, Carl Reiner, Don Cheadle, Bernie Mac, Shaobo
 Qin, Eddie Jemison, Eliott Gould
 glazba: David Holmes
 scenarij: Ted Griffin (po originalnom scenariju Harryja Browna i Charlesa
 Lederera)
 režija: Steven Soderbergh
 proizvodnja: Warner Bros/Village Roadshow, SAD, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 116 '

Kada je Ocean’s Eleven godine 1960. doživio svoju prvu filmsku inkarnaciju (i kod nas bio preveden kao Jedanaest veterana) svrha njegovog postojanja bila je u tome da Franku Sinatri, Deanu Martinu, Sammyju Davisu i ostatku vesele družine pruži razlog da što dulje ostanu u Las Vegasu i banče od sumraka od zore. Naravno, rezultat tih napora nije bio baš antologijske naravi, pa su četrdeset godina kasnije mnogi kritičari već unaprijed novu verziju proglasili jednim od rijetkih primjera kada je holivudski remake bolji od originala. Pogotovo s obzirom na to da se posla prihvatio Steven Soderbergh, režiser koji se prošle godine nakupio “Oscara” za Erin Brockovich i Traffic. Soderbergh je izmijenio zaplet – umjesto ratnih veterana, družinu pljačkaša na čelu s Dannyjem Oceanom (Clooney) čine okorjeli kriminalci; radnja se odvija u naše doba; umjesto pet pljačka se jedan jedini kasino; a i Danny je za svoj pothvat više motiviran time da vlasniku kasina, Terryju Benedictu (Garcia) preotme bivšu suprugu Tess (Roberts). Glumačka ekipa je mnogo jača od one prije četrdeset godina, scenarij i dijalozi su mnogo čvršći, akcija je spektakularnija i nema glazbenih brojeva u pauzama. No, Soderbergh je napravio solidan zanatski poslić i ništa više. Pri tome je upotrijebio previše mračnu fotografiju da bi prenio glamur Las Vegasa, a i likovi u filmu su ili antipatični ili se prekratko pojavljuju da bi ostvarili nekakav dojam. Zbog svega toga, iako je Ocean’s Eleven nesumnjivo zabavan film, u njemu ce publika doista uživati isključivo ako ga shvati kao stilsku vježbu i ništa više.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Genijalni um (A Beautiful Mind, 2001)

uloge: Russell Crowe, Jennifer Connelly, Ed Harris, Paul Bettany,
 Christopher Plummer, Austin Pendleton, Judd Hirsch, Roy Thinnes
 glazba: James Horner
 scenarij: Akiva Goldsman (po knjizi Sylvie Nasar)
 režija: Ron Howard
 proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 134 '

Genijalni um je film koji, poput mnogih sličnih holivudskih ostvarenja koje premijeru imaju krajem godine, svim svojim bićem služi jednoj jedinoj (i iskusnijim gledateljima prilično vidljivoj) svrsi – dobivanju “Oscara”. Ovo ostvarenje režisera Rona Howarda (Willow, Apollo 13), temeljeno na biografiji Johna Forbesa Nasha (Crowe), američkog matematičara koji je usprkos shizofreniji dobio Nobelovu nagradu, u toj namjeri je uspjelo, iako su joj na putu stajale ne baš bezazlene prepreke. Jedna od njih je bila dosada nezapamćena anti-propagandna kampanja od strane “oskarovskih” suparnika, koji su javnost ne tako diskretno podsjetili da je film bio ignorirao neke prilično problematične detalje iz Nashove biografije – vanbračnu djecu, razvod, homoseksualnost i, last but not least, antisemitizam, što je trebalo torpedirati Genijalni um kod pretežno židovskog glasačkog tijela losanđeleske Akademije. Druga je bio scenarij Akive Goldsmana, čovjeka koji se “proslavio” s nečim što se zove Batman i Robin. No, Howard, iako se kao režiser ne moze pohvaliti nekim velikim kreativnim rizicima niti odstupanjem od holivudskih normi, dovoljno je dobar profesionalac da je ćak i od Goldsmanovog scenarija napravio nešto podnošljivo. No, najveće zasluge za uspjeh Genijalnog uma ipak pripadaju izvrsnoj glumačkoj ekipi na čelu s nevjerojatno dobrim Russellom Croweom (kojemu je “Oscar” pobjegao najvjerojatnije zato sto je Akademija u skladu sa svojim “politički korektnim” licemjerstvom kipić za promjenu odlučila dodijeliti crncu). Uz Crowea su tu i prilično dobra Jennifer Connelly (koja izgleda neobično mršavo u usporedbi s nekim svojim prijašnjim inkarnacijama) te isto tako efektni britanski epizodist Paul Bettany (Gangster No. 1, Legenda o vitezu), dok je Ed Harris manje-vise reciklirao neke od svojih ranijih uloga. Naravno, Genijalni um predstavlja potpuni promašaj kao biografija Johna Nasha, ali je dovoljno dobar film da nam zaokupi pažnju za svojih dva i nešto sata trajanja. No, teško je vjerovati da će ovaj film u povijest ući kao ista drugo osim još jedne u dugom nizu “oskarovskih” nepravdi te će se već za nekih par godina ljudi pitati nije li ova materija bila primjerenija za televizijsku mini-seriju.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Kako do žena (The Tao of Steve, 2000)

uloge: Donal Logue, Greer Goodman, James "Kimo" Wills, Ayelet
 Kaznelson, David Aron Baker, Nina Jaroslaw, John Hines
 glazba: Joe Delia
 scenarij: Duncan North, Greer Goodman & Jenniphr Goodman
 režija: Jenniphr Goodman
 proizvodnja: Good Machine, SAD, 2001.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 87'

Iako nas Julia Roberts već godinama pokušava uvjeriti u suprotno, romantična komedija je žanr čiji primjerci ipak ne trebaju sličiti jedan na drugog kao jaje jajetu. Jedno od takvih neobićnih ostvarenja je i Kako do žena (uobičajeno “kreativan” prijevod originalnog naslova Steveov tao, iako bi i Steveova filozofija bio jednako primjeren). Malo je romantičnih komedija čiji je protagonist 30-godisnji luzer po imenu Dex (Logue), koji nema stalni posao, automobil niti nešto sto bi se moglo nazvati vlastitom kućom, a jedino što je stekao od završetka studija jest trbušina veličine hrvatskog vanjskotrgovinskog deficita. No Dex se, svemu tome usprkos, može pohvaliti više nego zavidnim uspjehom kod suprotnog spola a svojim prijateljima to objašnjava vlastitom kvazitaoističkom filozofijom prema kojima se prema ženama treba postaviti kao da ih se ne želi. Kao i obično, Dex će jednog lijepog dana doći u situaciju kada mu ta filozofija nije od pomoći, a za to je zaslužna njegova stara prijateljica Syd (Goodman), za koju se ispostavi da je smrtno zaljubljen. Nezavisna režiserka Jenniphr Goodman je scenarij za film napravila u suradnji s vlastitom sestrom Greer (koja se pojavljuje u ulozi Syd) i Duncanom Northom (koji tvrdi da je lik Dexa inspiriran njegovim vlastitim životom), a kao lokacije su poslužile kuće i imanja rodbine i prijatelja. Simpatični epizodist Donal Logue se prilično dobro snašao u za njega atipičnoj glavnoj ulozi (za koju je dobio specijalnu nagradu na Sundance festivalu), a i ostatak ekipe je na visini. Što se same radnje tiče, ona je prilično predvidljiva, ali efektni dijalozi i inteligentan humor više nego spašavaju dobar dojam o ovom simpatičnom filmu.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Dracula 2000 (2000)

uloge: Jonny Lee Miller, Justine Waddell, Gerard Butler, Danny Masterson,
 Jeri Ryan, Colleen Fitzpatrick, Jennifer Esposito, Lochlyn Munro, Sean
 Patrick Thomas, Omar Epps, Christopher Plummer
 glazba: Marco Beltrami & Jeff Hanneman
 scenarij: Joel Soisson (sinopsis: Patrick Lussier)
 rezija: Patrick Lussier
 proizvodnja: Dimension Films/Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 99'

Gangsterski filmovi 30-tih godina su tvrdili da se zločin ne isplati, a u to će se uvjeriti skupina kriminalaca koja provali u sef u vlasništvu ekscentričnog londonskog trgovca antikviteta Abrahama Van Helsinga (Plummer). Naime, tamo ih umjesto skrivenog blaga čeka nitko drugi do Vlad Tepes alias grof Drakula (Butler), vampir kojega svojim aktivnostima uspiju probuditi iz stoljetnog sna i kojemu će poslužiti kao prvi obrok na putu za New Orleans. Tamo se, naime, nalazi Helsingova kći Mary (Waddell) koja, stjecajem okolnosti, u sebi ima nešto Drakuline krvi i zbog toga počinje privlaciti zloglasnog grofa. Naravno, Van Helsing i njegov pomoćnik Simon Shepard (Miller) će se zaputiti u New Orleans ne bi li ga zaustavili. Iz gore navedenog se da zaključiti kako Draculu 2000 ne resi previše originalni zaplet, a pokušaj scenarista Soissona da legendu o Draculi osvježi novozavjetnim motivima također nije previše uspjesan. Film je maksimalno predvidljiv, a Gerard Butler u glavnoj ulozi više nalikuje manekenu nego oličenju zla. S druge strane, fotografija i glazba su u redu, a i akcijske scene su uredno režirane, sto je zasluga Patricka Lussiera, koji je zanat ispekao montirajući filmove iz serije Vrisak. Naravno, tu je i nešto erotike (i to prilično velikoj količini za današnje standarde horora), ali Jeri Ryan, na žalost muškog dijela publike, ipak nije među onim glumicama koje su odlučile u potpunosti pokazati svoje atribute.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. travnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.