RETRO-RECENZIJA: Sve njegove žene (Dr. T & the Women, 2000)

uloge: Richard Gere, Helen Hunt, Farrah Fawcett, Laura Dern, Shelley
 Long, Tara Reid, Kate Hudson, Liv Tyler, Robert Hays, Matt Malloy,
 Andy Richter, Lee Grant, Janine Turner,
 glazba: Lyle Lovett
 scenarij: Anne Rapp
 režija: Robert Altman
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 121'

Protagonist filma Sve njegove žene ima posao koji predstavlja životni san svakog heteroseksualnog muškog pubertetlije. Dr. Sullivan “Sully” Travis alias “Dr. T” (Gere) je uspješni dallaski ginekolog čija je reputacija takva da klijentice, u pravilu pripadnice gornjeg društvenog sloja, opsjedaju njegovu ordinaciju, a mnogima od njih glavni motiv nije briga za vlastito zdravlje. Travis, koji je ženama okružen i privatno, vodi skladan obiteljski život sve do trenutka kada mu se za suprugu Kate (Fawcett) ispostavi da je duševno oboljela, a kći Dee Dee (Hudson) krije strašnu tajnu zbog koje bi njen predstojeći brak došao u pitanje. I dok se bizarni događaji počinju odvijati meteorskom brzinom, Travis, kojemu preljub nije bio ni na kraj pamet, počinje osjećati ljubav prema simpatičnoj golf-instruktorici Bree Davis (Hunt).

Sve njegove žene su manje važne kao jos jedan naslov u filmografiji slavnog Roberta Altmana, koliko kao primjer “politički korektnog” licemjerja američkog kulturnog establishmenta. Naime, ova komedija je dočekana na nož kao “ženomrzacka” i “seksistička” jer se Altman, zamislite, usudio gotovo sve ženske likove prikazati licemjernim, duševno oboljelim, seksualno ugroženim, dok je glavni junak, umjesto da po nepisanim holivudskim pravilima bude prikazan kao klasični muški šovinistički prasac, u usporedbi s njima izgleda kao moralna vertikala. Nije nimalo pomoglo ni to što je Altmanu scenarij napisala žena, niti što su mete Altmanove satire pripadnici dallaske bijele, protestantske i republikanske aristokracije – upravo ona vesela družina kojoj pripada Dubya, kojeg Altman, kao pripadnik liberalnog Hollywooda organski ne može smisliti. Kritičari su djelomično u pravu – radnja u altmanovskom stilu započinje sporo, treba nam vremena da upoznamo likove i s vremenom gledatelju postane jasno da je smisao cijelog filma ništa drugo do sadističko iživljavanje nad likovima koje autor ne može smisliti. Srećom, pred kraj, kada stvari postaju predvidljivo dosadne, Altman nam u stilu Andersonove Magnolije servira nadrealni i ironični finale koji će bitno popraviti dojam o filmu i učiniti ga zabavnim čak i onim gledateljima kojima Altmanovo ime ne znači ništa.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zanesena mladost (Crazy/Beautiful, 2001)

uloge: Kirsten Dunst, Jay Hernandez, Bruce Davison, Herman Osorio,
Miguel Castro, Tommy De La Cruz, Rolando Molina, Soledad St. Hilaire,
Lucinda Jenney, Tarinda Manning
glazba: Paul Haslinger
scenarij:  Phil Hay & Matt Manfredi
režija: John Stockwell
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 95′

Zanesena mladost predstavlja nešto što je prilično rijetko u današnjem Hollywoodu – tinejdžerski film koji nije komedija ili horor, nego se svojom temom bavi s mrtvačkom ozbiljnošću. U ovom slučaju je to međurasna i međuklasna tinejdžerska romansa, nešto sto će privući pažnju čak i u današnjoj “multi-kulti” “politički korektnoj” Americi. Glavna protagonistica, Nicole Oakley (Dunst) je 17-godišnja kći uglednog, bogatog i utjecajnog kongresmena Toma Oakleya (Davison). Njen vršnjak Carlos Nunez (Hernandez) živi u sirotinjskoj i u kriminalu ogrezloj hispanoameričkoj četvrti Los Angelesa. Stjecajem okolnosti njih dvoje pohađaju istu srednju školu i među njima se javlja žestoka ljubav. No, klasne i rasne razlike nisu tolika zapreka njihovoj sreći koliko različiti karakteri – Nicole ima ozbiljnih psiholoških problema koji se manifestiraju u alkoholizmu, drogi, neodgovornom seksu i ostalim oblicima društvene patologije. Carlos, nasuprot tome, sanjari o tome da postane pilot na mornaričkoj akademiji, pa za razliku od svojih “homeya” noći provodi nad knjigom i čini sve da bi izbjegao loše ocjene ili, ne daj bože, policijski dosje.

Zanesena mladost izgleda kao remek-djelo u usporedbi s prosječnim holivudskim ispljuvcima namijenjenim “MTV-generaciji”. Režiser John Stockwell je očigledno naizgled rutinerski zaplet shvatio kao priliku da napravi nešto drukčije, i rezultati njegovih napora se odmah vide u fotografiji Shanea Hurlbuta koja svojim hladnim i za Los Angeles atipičnim tonovima sugerira mnogo mračniji i ozbiljniji ugođaj. Scenarij Haya i Manfredija također izbjegava neke uobičajene klišeje ovakvih melodrama. No, najveća vrijednost filma jest gluma, za što je lijep primjer Bruce Davison u atipičnoj, ali dirljivoj ulozi dobronamjernog kongresmena. Još bolji primjer za to se može naći u maestralnom nastupu Kirsten Dunst koja je očito uživala u prilici da tumači nesto drugo od simpatične curice iz susjedstva te nije ustručavala pred kamere stati neočešljana, neoprana i bez ikakve šminke. Na žalost, ako se ovaj film bude po nečem pamtio, pamtit će se po tome što Dunst nije, a ne po onome što jest pokazala. Originalna verzija filma je trajala više od dva sata, ali su nakon pet intervencija od strane MPAA i “Disneya” iz njega izbačene sve scene eksplicitnog konzumiranja droge, alkohola i, last but not least, Kirsten Dunst neopterećene ikakvim tekstilnim proizvodima. Iako se Stockwell na montažnom stolu trudio spasiti svoj za jednu trećinu okljaštreni film (te iako Dunst cijeli film ne nosi grudnjak ispod majice), ipak se da primijetiti kako ovome filmu mnogo toga nedostaje. Dojam dodatno kvari melodramatična i uobičajeno predvidljiva završnica, ali Zanesena mladost je usprkos tome prilično zanimljivo ostvarenje koje, poput Zaplešimo zajedno, vraća vjeru u sposobnost Hollywooda da proizvodi suvisle teen filmove.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Krivi potez (Ubiti je lako/The Way of the Gun, 2000)

 

uloge: Ryan Philippe, Benicio del Toro, Juliette Lewis, James Caan, Scott
 Wilson, Taye Diggs, Nicky Katt, Geoffrey Lewis, Dylan Kussman, Kristin 
 Lehman
 glazba: Joe Kraemer
 scenarij:  Christopher McQuarrie
 režija: Christopher McQuarrie
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 119'

Parker (Philippe) i Longbaugh (del Toro) su dva sitna kriminalca koji za život zarađuju, izmedju ostalog, i prodajući spermu i krv specijaliziranim klinikama. Jednog dana slučajno čuju da će u kliniku doći Robin (Lewis), djevojka kojoj je lokalni bogatas Hale Chidduk (Wilson) platio milijun dolara da njegovoj sterilnoj supruzi Francesci (Lehman) rodi dijete. Parker i Longbaugh odmah smisle plan da otmu djevojku i od Chidduka zatraže masnu otkupninu. Usprkos prisutstva naoružanih tjelohranitelja, otmica uspijeva, ali otmičari, naravno, ne znaju da je Chidduk povezan s mafijom i jednostavno si ne može priuštiti tako veliku isplatu. Dok se Parker i Longbaugh kriju po Meksiku, Chidduk za njima šalje Sarnoa (Caan), svog starog poznanika koji je specijalist za “čišćenje” ovakvih slučajeva.

Christopher McQuarrie, koji je dobio “Oscara” za scenarij Privedite osumnjičene, režirao je film koji je američku kritiku ostavio prilično hladnom ili, u najboljem slučaju, razočaranom. Razlog je vjerojatno u tome što su oni nakon sedam godina zaboravili njegov “oskarovski” rad i u pomalo bizarnom zapletu vidjeli ništa drugo do zabavnu, šašavu tarantinovsku crnu komediju. McQuarrie ih je, naravno, razočarao time što je materiji prišao s maksimalnom ozbiljnošću – bez obzira na to što je prica na prvi pogled luckasta, svi njeni sudionici su maksimalno realistično prikazani, a njihove motivacije i postupci izgledaju kao iz stvarnog života. McQuarrie je prekršio suvremena holivudska pravila time što je protagoniste – Parkera i Longbaugha – učinio krajnje amoralnim tipovima s kojima će publika teško suosjećati. Niti ostatak likova ne prolazi mnogo bolje, ali ih vrhunska glumačka ekipa čini prilično upečatljivim. To je prije svega slučaj s veteranom Jamesom Caanom u sjajnoj ulozi “čistača”, dok je “oskarovac” del Toro (Traffic) prilično opušten, ali i efektan u ulozi šutljivijeg clana ubilačkog dvojca. Na žalost, Juliette Lewis, koja je u ulozi otete trudnice trebala biti nekakva moralna vertikala filma, uspijeva svoj lik učiniti krajnje antipatičnim. Ipak, glavni razlog zbog koji je holivudski i američki kriticarski establishment bio hladan prema Ubiti je lako leži u za današnje standarde neuobičajeno velikoj količini nasilja, odnosno krajnje realističnom (i za nježne dušice nepodnošljivom) prikazu krvoprolića odnosno neugodnih načina na koji ljudska bića napuštaju ovaj svijet. U tome McQuarrie odaje počast svojim uzorima – Leoneu, ali prije svega Peckinpahu, pogotovo u sceni završnog obračuna. Ipak, McQuarrie dijeli dio odgovornosti za neuspjeh ovog filma – prije svega u par pseudomoralizatorskih scena, kao i lošem izboru Philippea kao zločestog momka. No, kada se sve zbroji i oduzme, Ubiti je lako je prilično dobar film koji će dobro sjesti svima onima koji su svjesni da je Hollywood od 1979. godine krenuo stranputicom.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Murjak do kraja (True Blue, 2001)

uloge: Tom Berenger, Lori Heuring, Pamela Gidley, Barry Newman,
 Soon-Tek Oh, Leo Lee, Richard Chevolleau, Allec McClure, Yanna
 McIntosh
 glazba: Tim Jones
 scenarij: J.S. Cardone
 režija: J. S. Cardone
 proizvodnja: Sandstorm/Columbia, SAD, 2001.
 distribucija: Continental
 trajanje: 101'

Rembrandt “Rem” Macy (Berenger) je ofucani policijski detektiv čija je sklonost nepoštovanju pravila službe proporcionalna njegovoj sklonosti piću, duhanu i tabletama. Nakon što je prepad na narko-punkt završio pucnjavom šefovi ga po kazni šalju u odjel za umorstva i njegov prvi zadatak je pronaći identitet žene čija je odrezana ruka pronađena u parku. “Rem” brzo otkriva kako je dotična ruka pripadala službenici gradske uprave, čija privlačna cimerica Nikki (Heuring) o svemu zna više nego što je odmah spremna priznati. “Rem” se, istražujući slučaj, upleće u vrzino kolo korupcije, kineske mafije, prostitucije, sado- mazohističkog seksa, ali i duhova vlastite prošlosti koji će ga dovesti pred velika iskušenja. Ipak, najveće od svih je Nikki, koja je “Remu”, usprkos svem njegovom iskustvu i profesionalnoj etici, neodoljiva.

Vjerojatno inspiriran nekim u Washingtonu prilično aktualnim aferama, Murjak do kraja predstavlja ne baš previše ambiciozni, ali zanatski odrađeni neo-noir. Scenarist, producent i režiser J.S. Cardone, koji u Americi uživa reputaciju kao prilično produktivni autor B i “trash” filmova (našoj publici poznat po DVD-izdanju svog filma Pustinjski vampiri) ovdje je napravio prilično solidan posao. Iako je radnja predvidljiva, a budžet nizak, izvrsno je dočarana mračna i depresivna atmosfera, a i prilično eksplicitne (i onima koji nisu ljubitelji takvih užitaka možebitno neugodne) scene sadomazohističkog seksa su van uobičajenih holivudskih standarda. Ipak, najveća vrijednost filma je Tom Berenger, koji vrhunskom izvedbom nosi cijeli film, a njegov ofucani fizički izgled savršeno odgovara liku kojeg tumači. Na žalost, uobičajeno krvava završnica s predvidljivim obratima je pomalo razočaravajuća, ali izvrsna gluma, dobra atmosfera i realistički ugođaj su razlogom zašto Murjaka do kraja valja preporučiti svim ljubiteljima film noira.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Krađa stoljeća (3000 Miles to Graceland, 2001)

uloge: Kurt Russell, Kevin Costner, Courtney Cox, Christian Slater,
Kevin Pollak, David Arquette, Jon Lovitz, Howie Long, Thomas Hayden
Church, Bokeem Woodbine, Ice-T, David Kaye, Louis Lombardi
glazba: George S. Clinton
scenarij:  Demian Lichtenstein & Richard Recco
režija: Demian Lichtenstein
proizvodnja: Warner/Morgan Creek, SAD, 2001.
distribucija: UCD
trajanje: 122 '

UCD još jednom pokazuje kako je mšsta njihovih prevoditelja proporcionalna “Elizabethinom” poznavanju engleskog. Nakon što su prije nekih godinu dana Reindeer Games preveli kao Pljačku stoljeća, sada su našli pred problemom u slučaju filma 3000 Miles to Graceland. Naravno, rješenje je bilo uobičajeno produhovljeno – Krađa stoljeća, iako je kazneno djelo prikazano u ovom filmu daleko spektakularnije i bolje odgovara opisu “pljačke”. No, UCD, s druge strane, ima i dobre argumente za ovako nedosljedan prijevod. Naime, rijetko je koji film prošle godine bio tako ispljuvan kao 3000 Miles to Graceland pa su distributeri rezonirali da bi mozda netko od video-konzumenata originalni naslov mogao povezati s tom činjenicom.

No, Krađa stoljeća takvu sudbinu ipak nije zaslužila, odnosno katastrofalne kritike imaju vise veze s nepoštovanjem kodeksa “političke korektnosti”, točnije “negativnim prikazom ženskih likova”, nego s objektivnom kvalitetom filma. Nije baš da su ni muški likovi bolje prošli, s obzirom da su dva glavna protagonista okorjeli kriminalci. Michael Zane (Russell) je upravo izašao iz zatvora i prihvatio ponudu svog kolege i prijatelja Murphyja (Costner) da zajedno s još nekoliko momaka odjevenih kao imitatori Elvisa provale u lasvegaski kazino i tamo opljačkaju milijune dolara. Što zbog pucnjave u samom kazinu, a što zbog neumitnih nesuglasica oko podjele plijena, od originalne družine će na životu ostati jedino Murphy i Zane. Ovaj potonji se uspio dočepati plijena, a pri njegovom prijenosu na sigurnu lokaciju će mu pomoći zgodna vlasnica motela Cybil Waingrow (Cox) i njen sin Jesse (Kaye). No, to nije baš tako lako, jer je Zaneu za petama Murphy i policija, a i za Cybil nije sigurno da li će ga prevariti.

Već na samom početku, u najavnoj špici koja prikazuje kompjuterski generiranu borbu škorpiona, možemo vidjeti kako je Krađa stoljeća neobičan film. Režiser Lichtenstein ne krije svoje videospotovske korijene, ali su kadrovi manje iritantni nego kod Bruckheimerovih momaka. S druge strane, za neke od scena nije jasno zašto nisu ostale na montažnom stolu (iako je Lichtenstein očito u njih bio zaljubljen). Ono što je ipak najzanimljivije u ovom filmu jest sadržaj, koji je osvježavajuće lišen uobičajenog holivudskog moralizma, a motiv Elvisa, koji se provlači kroz cijeli film, Krađi stoljeća daje dodatnu notu bizarnog humora. Costner kao psihopatski negativac predstavlja još jedno osvježenje, a Russell kao protagonist je također efektan (pogotovo kada se sjetimo da je jedna od njegovih najpoznatijih uloga bio Elvis u istoimenoj TV-biografiji Johna Carpentera). Na žalost, završnica je uobičajeno neproduhovljena i predvidljiva, jer Lichtenstein mora ipak štovati nepisane zakone i loše momke pretvoriti u dobre, te publici servirati hepiend. Na kraju, Krađa stoljeća, iako je bolja od svoje reputacije, predstavlja film kojeg se isplati pogledati jedino ako se na neki drugi način ne može utući dva sata vremena.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Čovjek-pauk (Spider-Man, 2002)

uloge: Tobey Maguire, Kirsten Dunst, Willem Dafoe, James Franco, Cliff
Robertson, Rosemary Harris, J.K. Simmons
glazba: Danny Elfman
scenarij: David Koepp (po stripu Stana Leeja & Stevea Ditkoa)
režija: Sam Raimi
proizvodnja: Columbia/Marvel Entertainment, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 131′

O kreativnoj krizi u Hollywoodu najbolje svjedoci činjenica da posljednje rekorde na kino-blagajnama obaraju filmovi koji su nastali na osnovu strip i književnih predložaka umjesto na osnovu imaginacije holivudskih scenarista. Čovjek-pauk, ekranizacija popularnog stripa Stana Leeja i Stevea Ditkoa, je lijep primjer za to – ostvarenje koje je već na samom početku američkog filmskog ljeta 2002. ostvarilo tako dobar rezultat da će sve ostale holivudske ljetne uzdanice, uključujući Lucasove Klonove, imati itekakvih problema da ga obore s ovogodišnjeg trona. Razlog za to, dakako, nije toliko o popularnosti samog “Marvelovog” stripa (koji je uvijek bio u sjeni daleko poznatijih DC-ovih superjunaka Supermana i Batmana), koliko u angažiranju kvalitetne ekipe koja je manje-više uspjela u onome na čemu mnoge strip-ekranizacije lome zube – zadovoljavanju ukusa strip-fanova uz istovremeno zabavljanje široke ne-stripovske publike.

Radnja filma se događa u New Yorku gdje protagonist, žgoljavi i neugledni srednjoškolac Peter Parker (Maguire) živi sa stricem Benom (Robertson) i strinom May (Harris) te sanjari o lijepoj susjedi Mary Jane “M.J.” Watson (Dunst) koja ga, naravno, ne “šljivi” ni pet posto. No, stvari se mijenjaju kada prilikom posjete biološkom laboratoriju Petea ugrize genetski modificirani pauk i on odjednom dobiva moći superjunaka – bolji vid, sluh, “paukov instinkt”, snagu kao i sposobnost da iz dlanova izbacuje ljepljivu mrežu koja ce mu omogućiti da poput Tarzana jezdi između njujorških nebodera. U početku će Pete to koristiti da sebi popravi financijsku situaciju, ali kada mu kriminalci ubiju strica, on odlučuje svoje moći koristiti da bi se borio protiv kriminala. U međuvremenu se ispostavlja da mu te moći nisu nimalo pomogle pronaći put do MJ-ina srca – ona se zabavlja s Peteovim najboljim (i jedinim) prijateljem Harryjem Osbornom (Franco), čiji je otac, bogati i ugledni znanstvenik Norman Osborn (Dafoe), prilikom pokusa s nanotehnološkim plinom također stekao nadljudske moći, ali s tim i drugo “ja” koje je lišeno svih moralnih skrupula.

Najbolja stvar kod ove ekranizacije Čovjeka-pauka bilo je angažiranje uglednog Sama Raimija (Zla smrt) za režisera. Raimi je kao fanatični ljubitelj tog stripa prepoznao njegovu najveću vrijednost – činjenicu da je glavni junak, usprkos svih svojih moći, duboko isfrustriran, nesiguran i nesretan tip – pa je inzistirao na tome da tu ulogu umjesto od studija traženih holivudskih ljepotana (Freddie Prinze Jr.) dobije Tobey Maguire, koji svojim skromnim i neuglednim izgledom savršeno “skida” Parkera iz originalne vizije stripa. Maguire ovu ulogu igra maestralno, ali, na žalost, ostatak glumačke ekipe baš i nije pogođen. Kirsten Dunst nije baš previse uvjerljiva kao “cura iz susjedstva” (možda najviše zbog loše šminke i pogrešno odabrane boje kose), i prije ćemo je pamtiti po sceni poljupca na kiši (a kada zamislimo prizor koji je Maguire ugledao prilikom njenog snimanja nije teško objasniti zašto je s Dunstovom očijukanje nastavio iza kamera) nego po nekakvom posebnom glumačkom umijeću. I ugledni Willem Dafoe je potraćen kao negativac – dok još nekako može stati kao u suštini dobar znanstvenik, kao njegov psihotični alter ego je čak ispod Schwarzeneggera u Batmanu i Robinu. Ostatak glumačke ekipe je, doduše, solidan, ali sveden uglavnom na epizode. Akcijske scene su efektne, ali ne previše pamtljive. Ali, to uostalom, i nije tako važno. Raimiju su od vizualne “kulerštine” bili zanimljiviji likovi i zaplet. A uz nekonvencionalnu završnicu koja samo naglašava u današnjem Hollywoodu tako rijetku humanu dimenziju, Čovjek-pauk predstavlja film koji je uistinu zaslužio oboriti sve komercijalne rekorde.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Plaćeni ubojica (The Contract Killer/The Hitman, 1998)

U posljednje vrijeme u Hollywoodu prilično eskponirani Jet Li (Jedan jedini, Zmajev poljubac) glumi “cool” tipove, ali lik kojeg je tumačio u Plaćenom ubojici, svom posljednjem hongkonškom filmu, je sve nego “cool”. Fu (Li) je imigrant iz NR Kine koji životari kao potrčko u hongkonškoj trijadi sve dok mu ubojstvo japanskog biznismena ne omogući priliku da se izvuče iz blata. Dotičnog je, naime, likvidirao tajanstveni “Kralj atentatora”, profesionalni ubojica koji, za razliku od svih svojih hongkonških kolega, ubija iz principa, a ne za novac. Biznismen je, pak, za slučaj nasilne smrti ostavio nagradni fond od 100 milijuna US$ za onoga tko se pobrine za počinitelja. Fu se, naravno, prijavljuje na natječaj, a u potrazi za ubojicom će mu pomoci Lo (Tsang), tip koji za sebe tvrdi da je menadćer profesionalnih ubojica. No, zadatak koji čeka njih dvojicu je kompliciran s obzirom da se Lo našao na meti policijskog inspektora Kwana (Yam). Kao i sve hongkonške akcijade koje imamo priliku vidjeti u posljednje vrijeme, i Plaćeni ubojica pokazuje kako nizak budžet nije razlogom zašto je hongkonška kinematografija po pitanju akcijskih filmova superiorna Hollywoodu. Nedostatak specijalnih efekata nadoknađuju Lijeve borilačke vjestine, a bizarni, gotovo nadrealni zaplet je gotovo jednako zabavan kao i “pravi” gegovi u filmu. Lijev nedostatak glumačkih sposobnosti vise nego nadoknađuje Eric Tsang (Murjaci nove generacije) kao simpatični varalica. Plaćeni ubojica ce stoga zadovoljiti sve one koji znaju cijeniti zabavu koju im pruza hongkonski film.


uloge: Jet Li, Eric Tsang, Simon Yam, Gigi Leung, Keiji Sato
glazba: T. Two
scenarij:  Chang Hi-Ka, Vincent Kok & Kam Fu Cheng
režija: Tung Wei
proizvodnja: China Star Entertainment, Hong Kong, 1998.
distribucija: Discovery
trajanje: 103 ‘

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Operacija Swordfish (Swordfish, 2001)

uloge: John Travolta, Hugh Jackman, Hale Berry, Don Cheadle, Vinnie
 Jones, Sam Sheppard, Camryn Grimes
 glazba: Christopher Young
 scenarij:  Skip Woods
 režija: Dominic Sena
 proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2000.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 99'

Operacija Swordfish je u povijest trebala ući kao film u kojem je Halle Berry, ovogodišnja dobitnica “Oscara”, pokazala svoje grudi. No, taj film nudi mnogo više, u što će se gledatelji uvjeriti već na samom početku, kada u briljantnoj sceni upoznajemo Gabriela Sheara (Travolta), odmetnutog tajnog agenta koji je unajmio usluge bivšeg hakera Stanleya Jobsona (Jackman) kako bi s tajnog računa DEA odnio milijarde dolara. Jobson na taj posao prilično nevoljko pristaje, a razlog za to je činjenica da je Shear, bez obzira na svoju karizmu, potpuno beskrupulozan tip koji ne preže od ubojstava da postigne svoje ciljeve. Da stvar bude gora, za njega nije jasno je li riječ o obicnom banditu, odmetnutom tajnom agentu ili se iza svega krije zavjera američkog obavjestajnog podzemlja i s njima povezanih političara.

Nakon sto je prije godinu dana Jerryju Bruckheimeru bio odradio Nestali za 60 sekundi, Dominic Sena je svoje vještine stavio na raspolaganje Joelu Silveru, još jednom holivudskom producentu specijaliziranom za spektakularne akcijade (Smrtonosno oružje, Prljavi igraju prljavo). Silver, koji je po pitanju kvaliteta svojih proizvoda daleko superiorniji od svog kolege, uobičajenu formulu “pucnjave + jurnjave + eksplozije + cool soundtrack” i ovaj put osvježava korištenjem u današnjem sve puritanskijem Hollywoodu rijetke erotike, ali je najveća vrijednost filma prilično zanimljivi scenarij Skipa Woodsa koji do posljednjeg trenutka gledatelja ostavlja da razmišlja o moralnom određenju protagonista i njihovim pravim motivima. Režisera Senu, pak, to nije zanimalo koliko prilika da demonstrira svoje umijeće i da koristi vrhunske specijalne efekte (pogotovo u početnoj sceni, ali i na kraju, kada nam servira prilično originalan završni obračun). Što se glumaca tiče, oni su na visini – Travolta je nakon Čovjeka bez lica još jednom pokazao potencijal za negativca, tako da su u usporedbi s njim Hugh Jackman (X-Men) i Hale Berry prilično bljedunjavi. Na žalost, sama završnica filma je prilično slabašna, a za Operaciju Swordfish se ispostavlja da je problematična i s političkog stajališta. Autori kroz usta svog “protagonista” iznose prilično neuvjerljivu tvrdnju da su “radi zaštite američkog načina života” sva sredstva dozvoljena te da se “terorizam može uništiti jedino još brutalnijim aktima terorizma”. Samo tri mjeseca nakon premijere dogodilo se nešto zbog čega će ove tvrdnje, a možda čak i sam film, ostavljati prilično gorak okus u ustima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Staklena kuća (The Glass House, 2001)

uloge: Leelee Sobieski, Stellan Skarsgard, Diane Lane, Trevor Morgan, Bruce
Dern,
Kathy Baker, Chris Noth, Michael O'Keefe, Rita Wilson
glazba: Christopher Young
scenarij: Wesley Strick
režija: Daniel Sackheim
proizvodnja: Columbia, SAD, 2001.
distribucija: Blitz
trajanje: 106 '

Rijetko koji film predstavlja tako dobru ilustraciju fraze “holivudska konfekcija” kao Staklena kuća. Ovaj je triler dobro odglumljen, solidno režiran, diči se efektnom scenografijom, glazbom i ugođajem, ali nešto tu ipak nedostaje. Razlog je, dakako, u zapletu koji reciklira motive iz sijaset holivudskih filmova iz 90-tih godina. Glavna junakinja, 16-godišnja Ruby Baker (Sobieski) je nakon iznenadne smrti roditelja zajedno s 10-godišnjim bratom Rhettom (Morgan) oporukom prepuštena na skrb uglednog i imućnog bračnog para Terryja (Skarsgard) i dr. Erin Glass (Lane). Glassovi, koji su bili najbolji prijatelji Bakerovih, čine se dobrim izborom jer će djeca živjeti u luksuznoj kući na Malibuu. No, kao i cijelom nizu slićnih trilera, onaj tko je na prvi pogled ljubazan u stvari krije neku strašnu tajnu i pod pravim okolnostima će se pretvoriti u homicidalnog manijaka. Tako će Ruby otkriti da Terry i Erin i nisu tako savršeni kao što se cine, ali prije nego što o tome uspije obavijestiti rodbinu i vlasti, njen i život njenog brata će biti u opasnosti. Usprkos grcanja u klišejima i usprkos maksimalne predvidljivosti, Staklena kuća je gledljiv film, prije svega zahvaljujući izvrsnoj glumi mlade Sobieski (Oči širom zatvorene), Šveđanina Skarsgarda (Lomeći valove) i nekoliko sjajnih karakternih glumaca (Dern, Baker). Čak se i elizabetanska i ne baš previše uvjerljiva završnica na prvi pogled čini  inventivnom, ali onda nam scenarist Strick i režiser Sackheim serviraju uobičajeno klišejizirano trilersko finale koje smo vidjeli već tisuću puta i zbog kojeg Staklenu kuću ne treba pogledati nitko tko to bas ne mora.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Paukova zavjera (Along Came a Spider, 2001)

uloge: Morgan Freeman, Monica Potter, Michael Wincott, Dylan Baker,
 Mika Boorem, Anton Yelchin, Jay O. Sanders, Billy Burke, Michael Moriarty,
 Penelope Ann Miller
 glazba: Jerry Goldsmith
 scenarij: Mark Moss (po romanu Jamesa Pattersona)
 rećija: Lee Tamahori
 proizvodnja: Paramount, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 104'

Iako prolog sugerira kako je Paukova zavjera, druga po redu filmska ekranizacija romana Jamesa Pattersona iz serije o forenzičkom psihologu Alexu Crossu, ništa drugo do još jedno holivudsko eksploatiranje američke fascinacije serijskim ubojicama, radnja ovog filma ipak kreće nekim drugim stazama. Cross (Freeman, koji ponavlja istu ulogu koju je tumačio u Kolekcionaru četiri godine ranije), najveći stručnjak za patoloske kriminalce u zemlji, postao je predmetom pažnje stanovitog Garyja Sonejia (Wincott) koji inzistira na njegovom sudjelovanju u istrazi zločina kojeg je počinio. Soneji je, naime, nakon višegodisnjeg planiranja, ispred nosa Tajne službe uspio oteti Megan Rose (Boorem), kći utjecajnog senatora. Cross se uključuje u istragu, a glavna partnerica mu je šarmantna agentica Tajne službe Jezzie Flanagan (Potter). Cross ispravno zaključi kako otmičara ne zanima ni novac ni seks s djevojčicom nego slava, ali s vremenom počinju izranjati mnogi detalji koji pokazuju da je slučaj mnogo kompliciraniji nego sto se čini na prvi pogled. Novozelandski režiser Lee Tamahori (Bili jednom ratnici) se nije baš previše proslavio u Hollywoodu, ali je ovdje pokazao dovoljno talenta da rutinerski holivudski materijal (komplicirani i ne bas previše uvjerljivi zaplet, neuvjerljivi a opet predvidljivi obrati u radnji) učini vise nego gledljivim. Prije svega mu je to uspjelo zahvaljujući dobrom radu s kamerom, kao i efektnom režijom nekoliko uzbudljivih scena koje svojim realizmom kompenziraju nedostatke scenarija. No, najveći adut filma su glumci – uz uobičajeno efektnog vječnog negativca Wincotta i simpatičnu Monicu Potter (Martha, volimo te), Paukova zavjera u potpunosti stoji na plećima Morgana Freemana, s nekoliko “Oscara” nagrađenog američkog glumačkog gorostasa koji ponovno briljira u naizgled rutinskoj ulozi forenzičkog psihologa. Kada se sve zbroji i oduzme, Paukova zavjera je dovoljno zabavan i uzbudljiv triler da zaslužuje preporuke usprkos svojih i ne baš tako malih nedostataka.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.